Metak u srcu Svetog Augustina | Boris Beck

JEDAN MALI POGRANIČNI INCIDENT

Vraćao sam se s fronte u praznom autobusu i razmišljao o dva razgovora koji me očekuju – sa ženom i sa Sigurnosno-informativnom službom. I bio sam potpuno miran. A nekad me užasavala rubrika Sudjelovanje u ratu u vojnoj knjižici. Imao sam predodžbu Prvog svjetskog rata, poplavljene rovove, bodljikavu žicu i hrpe mrtvaca. Činilo mi se da je na takvu mjestu nemoguće preživjeti dulje od nekoliko minuta. Sada sam na fronti već četvrtu godinu i sve je tiho i mirno. Onamo odlazim gradskim autobusom svakog šestog dana. Prvo prolazim uz minirane kuće, potom uz srušene, a na kraju zapuštenih polja stoji rampa. Do tada izađu skoro svi putnici. Poslije rampe slijedi još spaljenih kuća i zadnja stanica. Odatle prolazim kroz šumu na kraju koje je bunker. Izgleda kao garaža i ima veću rupu za vrata i manju za prozor. Unutra su dva kreveta od dasaka položenih na cigle. Ispred bunkera bodljikava je žica, rovovi i razapeta cerada koja nas zaklanja od neželjenih pogleda. Oko osamsto metara preko polja srpska je zemunica. Rijetko ih vidimo, a i sami im se ne pokazujemo. I oni imaju, kao i mi, mitraljez na postolju i moglo bi im se posrećiti. Minirani brisani prostor između sebe i njih zovemo duty free zona. Kilometar lijevo i kilometar desno nalaze se sljedeća naša dva bunkera. Nisu bliže zato što to nije potrebno – i linija fronte je minirana. Stoga nigdje nema ni žive duše. I to mjesecima.

Šest nas je, a podijeljeni smo u dvije smjene koje traju tri dana. U mojoj su Petrinec i Miha. U drugoj su Blažina, Branko i Števina. Svi smo iz istog sela. Iako je udaljeno samo nekoliko kilometara i vidimo mu krovove, nismo u njemu bili već četiri godine. Nalazi se iza duty free zone i iza one zemunice preko puta.

– Meterni, pogledaj fotografiju. Najbogatiji si čovjek u selu – smijao mi se Blažina. Druge je davao Petrincu i Mihi. Blažina je preksinoć prošao duty free zonu i poslikao naše selo. Čuo sam već za takve fotosafarije i da ljudi poslije prodaju fotografije kuća, ali ovo je prvi put da vidim čovjeka koji je prošao duty free zonu i vratio se živ.

Ruke su mi se tresle. Jedino je moja kuća neoštećena u cijelom selu. Blažina je ostao bez krova još devedeset prve, u kući mu je već naraslo drvo. Števina ima rupu od tenkovske granate, Mihina je kuća minirana na početku rata i izgleda kao sendvič, a Petrinčevu i Brankovu zapalili su nedavno. Ali moja je kao nova.

– Meterni, priznaj da si njihov – smijao mi se Blažina i penjao uzbrdo u šumu.

– Da, zato ovdje sjedim već četvrtu godinu.

– Ne znam ja. Vidjet ćemo što SIS misli o tome.

Kad god dođem na frontu, prve noći ne mogu spavati pa se dogovorim za stražu. Tako sam i sad sjedio ispred bunkera i gledao Krajinu u mraku. Otkad je počeo rat u Bosni ostali su bez struje i nije se moglo vidjeti ni jedno jedino svjetlo. Jedino svjetlo dolazilo je iza mojih leđa, i to svjetlo grada u kojem smo žena, Maja i ja prognanici već četiri godine. I u duty free zoni jedno je svjetlo, baza danskog bataljuna UN-a.

Zurio sam u fotografiju cijeli idući dan. Svi smo bili neopisivo nervozni. Petrinec je popodne ispalio čitav rafal. Rekao je da mu se učinilo da je vidio nekoga kraj zemunice, ali svi smo znali da nije. Miha ga je proganjao cijelu večer jer će njemu komanda sjesti na vrat zbog kršenja primirja. Ali i Miha je znao da je to zbog glupog Blažine i njegovih fotografija. Petrinčeva je kuća očito nedavno zapaljena i jasno mi je bilo zašto je bijesan. Ali što je meni?

Iduće noći opet nisam mogao spavati. Sjedio sam s Petrincem ispred bunkera i gledao u ono dansko svjetlo.

– Tebi je zapravo gore nego meni – rekao mi je Petrinec.

– Kako to misliš?

– Ja bi poludio da mi Srbin stanuje u kući.

Cijeli treći dan zurio sam u fotografiju i mislio na Blažinu. Koji ga je vrag tjerao da ide preko? Već sam sve bio zaboravio. A sada gledam tu nesretnu fotografiju i vidim: stepenice na kojima sam sjedio sa ženom, vrata garaže koja sam postavio s Blažinom, trava koju sam kupio od Mihe baš na proljeće devedeset prve, ljuljačka na kojoj se Maja ljuljala. I vidim svinje koje nikad nismo držali, bijelu ladu bosanske registracije, nekog crnog psa koji nije onaj što smo ga ostavili. Vidim tuđu odjeću koja se suši, vidim crijep na krovu koji se pomaknuo i treba ga vratiti na mjesto – i samo ponavljam u mislima: u kurac, u kurac, u kurac.

I cijelu večer mislim na kuću, kako ulazim na vrata, skidam jaknu u hodniku, vješam je na vješalicu kraj telefona, penjem se na kat, drškom metle spuštam ljestve za tavan, penjem se i pružam ruku iza dimnjaka…

I ustajem iz rova, provlačim se ispod žice i radim ono što sam zapravo sve ove godine jedino i htio. Miha je pišao dvadeset metara dalje i dok me je primijetio, bilo je već kasno.

– Kamo ćeš, budalo?

– Idem doma – odgovorio sam mu s trotilom u rancu i ključem od ulaznih vrata u gornjem lijevom džepu. Ključ sam čitav rat nosio u džepiću košulje iako nisam mislio da će mi ikad biti potreban. Dapače, uvijek mi je bilo smiješno kad bih se sjetio kako sam zaključao kuću u trenutku dok su tenkovi već ulazili na drugi kraj sela. I sad sam se tome smijao ulazeći u duty free zonu. Krenuo sam nadesno uz nekoliko spaljenih kuća, odakle mi je baka, preskočio sam potočić Jarek i prešao Plavište. Ne znam što su mislili Danci, ali ja sam se osjećao kao u snu. Čini mi se da sam u sekundi došao do Sigećice, kukuruzišta uz selo. Ondje je stajala nagorena Petrinčeva kuća, a slavuj se čuo iz istog drva u njegovu vrtu kao i prije četiri godine. Ušao sam u naš voćnjak i došao iza kuće, stao, i samo gledao u nju. I nisam mislio ni na mjesečinu zbog koje se vidjelo kao po danu, ni na psa, ni na dimnjak, ni na Mihu kako grize nokte s Petrincem i zaklinje se da će me osobno ubiti – ako se slučajno vratim. Mislio sam najobičnije misli: kako se penjem stepenicama, otključavam vrata, ostavljam jaknu, perem ruke, sjedam za stol u kuhinji, večeram, ispravljam Maji zadaću, a onda sjedam pred televizor ili pričam sa ženom prije spavanja, vjerojatno o novcu kojega nikada nije bilo dovoljno.

Vrata su se otvorila i izašao je muškarac u vojnoj jakni.

– Znam da si tu. Znam da dolazite i obilazite. Vjeruj mi da bi i meni bilo ljepše u mojoj kući.

Jebi ga sad. Ogledavao sam se na sve strane da me ne ulove. Kukuruz je šuškao i moglo mi se desetero ljudi prišuljati, nikog ne bi čuo. “Koja sam ja budala”, pomislio sam.

– Nepodnošljivo nam je biti u tuđoj kući. Osjećamo se kao lopovi. Zato sam ti stavio u ovu kesu ono što sam našao iza odžaka.

Odžaka…? U kurac, u kurac, u kurac. Gledao sam na sve strane kao lud.

Zavitlao je bijelu vrećicu prema meni. U njoj je bilo nešto teško, preletjela me i pala desetak metara iza mene. Bacio sam se na zemlju, a čovjek se vratio u kuću. Kad ni do deset nije ništa eksplodiralo, otpuzao sam do vrećice. Unutra je bio ženin nakit i nešto njemačkih maraka – sve što smo žena i ja posjedovali, a prije četiri godine, u panici, nismo se sjetili ponijeti.

Vratio sam se istim putem. “Sami kreteni”, rekao je Miha i otišao spavati. Moj noćni izlet, kao i Blažinin fotosafari, neće ući u Mihino izvješće. O tome će se ipak pričati pa će, vjerojatno za mjesec dana, naići netko iz SIS-a ili komande vidjeti u kakvu je stanju prva linija obrane. Neće nas ništa pitati izravno, pričat će o lijepom vremenu i samo nas gledati ispod oka, ali neće ništa vidjeti.

Ujutro sam Blažini pokazao vrećicu i rekao:

– Ovo je ulov, a fotosafari je za pičkice.

I to je bio kraj Blažinine slave.

Ali to me najmanje brinulo. Autobus je jurio prema gradu, ljudi su ga malo-pomalo punili i film se vrtio unazad. Srušene kuće postajale su čitave, a prazna polja obrađena. Za to sam vrijeme smišljao dvije različite priče, jednu za ženu, drugu za SIS. Za SIS se nisam brinuo, ali žena će se ljutiti zato što sam mogao poginuti bez veze. A ne mogu joj drugačije objasniti otkud mi novac. Zato mi je najjednostavnije poslušati Mihin savjet – iz priče za nju izbaciti Srbina, a iz priče za SIS i Srbina i novac.

A iz priče za sebe izbacit ću kuću. Nikad je ne bih mogao srušiti, a ni Srbin nije tip koji bi je minirao. No ne predviđam joj neku budućnost. Srušit će je već netko od naših, mojih ili njegovih.