Pristajanje | Tomislav Bogdan

ODLAZAK RUBENA CYROZE

Nakon ubitačne inventure,
Ruben Cyroza ranim jutrom
kreće,
odnosi kući
svoje brige i račune.
Grad zapravo miruje,
to se Ruben približava njemu,
spušta drvenim stubama.
Njegovi koraci odjekuju:
mora dakle zato
mora dakle zato
mora dakle
Cyroza nije sklon zadubljivanju.
Zastane li, postaje nervozan –
čuje neki brbot, neki trabunj.
Tada misli:
na kontea, uže, sto kila težine
i na mučan osjećaj koji ga prati.
Jerbo Ruben ćuti, dok hoda,
u lubanji gibanje vlastita mozga.
I, uopće, na čudan način
počinje osjećati tijelo.
Dok diše, ulicom u magli
odjekuje njegova fiziološka pjesan.
Onda još pomisli na majku,
psa, maonu, možda neko putovanje…
I da otputuje daleko,
na Tajvan/Formozu,
tamo, gdje nikoga ne zna,
sretao bi samo
gospodina Cyrozu.

Rubene, Rubene…
sve je svršeno i dobro.
Ja te pratim i ispraćam,
spremi se,
ti odlaziš.
U tome sam bio
čvrst otpočetka.