Pristajanje | Tomislav Bogdan

SAMOĆA

 

Ne sjećam se više
niti jedne ulice.
Ne pamtim ni ljude.
Samo kretanje, trk,
veliku maglicu koja klizi.
Tvoje tijelo:
hodala si,
jedini emisar tome danu,
mrkva za magarčinu.
Tvoje riječi:
kao ljuštenje kukuruznih klipova,
kao poljoprivredni radovi,
više puta u godini,
i tada lagane i neizbježne
poput kose dok pada
za šišanja.
Ti si bila osobito lijepa,
kao dosadna metaforika
otpadanja i uvenuća.
Ti si bila elegantna i jedra
kao debeli polumjesec
na noktima palčeva.
Ti si bila,
sad si mrtva,
umrlasinemate
nema.