Pristajanje | Tomislav Bogdan

ŠETNJA

 

Kosina,
kosina koja učvršćuje smjer kretanja,
nije tek pružena našem hodu.
Ona postaje sve manja,
skuplja se i grči,
kao da je bespomoćno ležanje
neugodno podsjeća
na neka prošla, ponosnija stanja.
Ptice raznose okruglu
ljubav ulicama –
mi nismo na putu za Abidos.
Tvoja storuka pojava,
ta nemirna i nametljiva sličnost,
sve je, izgleda, što
u meni izazivaš.
Kako me naglo
otvaraš pojedinačnom –
mi sigurno nismo na putu za Abidos.
Surutka i slak,
bokorni likovi sile,
i još da pustim glas,
da ga na leđa
naprte oceani,
bio bih vladar školjaka,
a to nikako…
Stiže tramvaj.
Dok škripi predočena
ravnodušna igra vremena,
uživam u hladnoći
kojoj ne umijem naći ključ.