Pristajanje | Tomislav Bogdan

SMRT KONTE DI LUMBAGA

Konte Di Lumbago bio je sklon zadubljivanju.
Isprva se, još u djetinjstvu,
zapiljio u kozmos,
zatim u vlastiti narod,
i konačno u samoga sebe.
Konte je vjerovao kako baš tu
pronalazi stjecište.

Posljednje mjesece provodio je
intenzivno čitajući Oragoru Plotinskog.
Taj davni afrički mislilac,
njegov apsolut,
bijaše tako moćan
da sva životnost nije dostajala
da ga nahrani.
Za svoga rada na Oragori
konte je čuo:
coktanje mora, među recima
tapkanje mrava.
Konte je slušao
povijanje i huku čempresa.
Pritom nije odveć mario za okolinu.
Novine je rijetko čitao.
Struju nije plaćao.
Nije gledao u poštanski sandučić.
Zato je i previdio
hrpu sudskih poziva.
Ticali su se nekakve
rasprave o baštini.
Tako je konte Di Lumbago
naprasno ostao bez nasljedstva.

Odjednom bez igdje ičega,
praktički na ulici,
družio se s dva imena:
Ruben Cyroza, Židov, staretinar,
Inoćencije Naputak, slabašan pjesnik.
Premda nije mnogo držao do njih,
nikad mu nije postalo jasno
što ih je privuklo njemu.
Konte nije bio zao čovjek.
Žene je trebao, ali nije imao
dovoljno strpljenja za njih.
Ergo, konte nije naročito pazio
na svoje potrebe.

Neko vrijeme njegov položaj
činio se bezizlaznim.
Plavokrvna bratija, međutim,
i sućutna rodbina
skrpahu na brzinu
neki konte-fond.
“Krvave oči, vidim krvave oči zidova”,
mislio je konte.
To je jedina njegova misao
koju doslovno bilježimo.
Stavimo još i da je vikao:
“Hvala vam, braćo!
Ta kako mi vi ne biste bili braća,
ta kako mi ne bismo bili jedno
kad je sve jedno!”
Krvave su oči zidova, Oragora,
u tijesnoj sobi potkrovlja.

Izgledalo je, zadnjih dana,
da konte Di Lumbago
opet pronalazi mir i zadovoljstvo.
Onda se, maznuvši uže domaru,
jednog sutona prilično okrutno
objesio o čvrsti luster.
Lagano zanjihan
još dugo nakon akta,
svoju je sjenu,
zaslugom svijeće, slagao po
grmlju, pticama i opranom rublju.
Na stolu je ostavio papir.
Na njemu je napisao
ĆAO.