Kratka povijest bolesti | Helena Burić

INDIJANSKO LJETO

sjećaš li se onog indijanskog ljeta
i njegovih boja
pitam dok zakuhavaš mrtvu tišinu i nabireš ćelo
kao da nikada nije bilo ni krvi, ni baruta
ni onih zvijezda zornjača
ni zviježđa, ni sazviježđa iznad jarbola
kao da se sve bitno nije dogodilo upravo onda
u onim crvenim noćima
dok su džepovi bili prepuni jokera

već sam htjela staviti i malu tetovažu
vodila bi od vrata
a u podpazušju bi se skutrila divlja mačka
omekšala od topline i tišine
no tebi se već okamenilo novo lice
ukradeno s kakvog gradskog trga
uramljeno u težak, pozlaćen okvir
strogo i daleko
kakva već je spomenička baština

već unaprijed mrziš golubove
želiš da te ulašte poput chevroleta
poput cipela fićfirića
ne sjećaš se da su naši pjesnici
uvijek bili pjesnici rođenih lovera
iskreni poput rođenih ubojica
da se često nisu ni češljali
ni rezali nokte
ne možeš se više oteti šutnjom
sve najbolje i najgore od tebe
je prošlo kroz moj želudac
ostalo je u prstima
sagraditi te mogu zatvorenih očiju