Kratka povijest bolesti | Helena Burić

KUĆICA ZA GLUHONIJEME

 

moja kućica za gluhonijeme bila je sva
od nasnimljenih tango glasova
bučno uvezenih kratkih priča
i tiho ukoričenih ruskih klasika
ti si u svoju ulazila s pažljivo odabranim držanjem ramena
uokvirena u skupi stilizirani mozaik
i danonoćno prebrojavala nadignute dijafragme
rodbine i svojte

i uopće nije bilo lako izići
sjećaš se
užasno je teško bilo stati na onu vjetrometinu i progovoriti
jezik je bio drvena žličica
rečenice su se gubile zahvaćene praznovjerjem
i zbijale ponad grkljana
pa smo ih laštile dlanovima
i zasipale ušećerenim voćem
stavljale krijesnice umjesto interpunkcije
ne bi li štogod rekle
ne bi li se štogod čulo
a onda si se sjetila
pa si pod nas rasprostrla red baršuna
pa red šantung svile
nekoliko ulica niže
djevojčica je uspjela kristalno čisto dahnuti r
i sve je stalo pucketati i zrcaliti se
poput ukazanja na prozoru
poput slomljenog stakla
trenutak se zažario na nebu poput repatice
i ja sam ga pokušala zadržati mrežom za leptire
ali svemir se već prelomio
i tebi
i meni
i njoj
kućica za gluhonijeme
lelujala je na pučini
malena i zamućena
kao rukom odnesena
na tisuće hvati gustih misli
na tisuće hvati plahih riječi
progurano je kroz vatrene obruče
ne bi li ona groznica
što čvršće sklopila prste nad našim glavama