Hod na rukama | Sonja Manojlović

NEMA POTREBE

Za ruku potežu,
iz kuća vire, jauču,
u žensko se omotaju,
kravatom razdijele grudi,
a drugi im presude
tko su.
Nema potrebe
ustrajnog,
iz samo jednog izvora
obasjati iz sve snage.
Tko se nije skrio
u obitelj, u punu uru,
zar praznom rukom opipava svijet,
vrata u nova čula?
Kroz gladne oči
sve se dobro vidi.
I sjene, i stablo, i plod.
Ne zatri, ne posijeci! – čuje se odasvud.
A što s obećanjem prvih riječi?
Što sa stablom bez jestiva ploda?
U miris se uzdiže, u svoj dom.