Hod na rukama | Sonja Manojlović

ZALIHE LJUPKOSTI

Umiljava se njezina koža,
a sve će zakomplicirat, i ruke, i noge,
i pogled,
stiže kasno, iza podignute obrve,

što ljudi donose, što ljudi ostave,

živo je, poluživo,
njezine su kosine prepune
svega i svačega
što se k njoj vere.

Umilna nijemost, naročito iz profila.
Neka se kosa rijedi, spuštaju ramena, poza će
izdržat
par sekundi dulje,
jer se tako hvali
ljupkost njom samom.
Neka u magli poetike nedostaje činjenica.
Čujem, čujem, čujem,
iskošen ritam, citat samoće,
zato je za mene jeka
svrha, utočište,
zato ključar do ključara
grli vlastita ramena.
U tišini
usta su upregnuta u vuču tijela,
nema se više što za što razmijenit,
dobrodošla u svoj život.