Uho duha | Luka Milas

BIJELI MIŠEVI

kraljica moga srca nosi kinesku crvenu halju
prijatelj moje ćudi uvlači jebački dim
na planini stoje Isus i njegovi učenici
poput visokog stabla veliki su bogovi
oni se ne prave da su anđeli
njihove su oči dijamanti naših duša
brušeni oštrom spoznajom bola
takav bliješteći pogled budi besmrtnost
tablice automobila permutiraju
sreća sanjaču sreća moćnima polubudan
cvijet na poklon straši ubran li ću biti
na poklon kozmičkoj ženi Andromedi
a ohola je žedana je i željna mirisa
ili valja ponavljati zakon uma o duši
duša je savršena i ne poznaje granica
pa mačje oči u tami što svijetle
što uloviti moje bijele miševe žele
samo je granica koju slovima brišem