Brojanje pogrešaka | Lara Mitraković

KAKO SMO ZABORAVILI GOVORITI ILI KAD ME PITA ZAŠTO DUGO NISAM NAPISALA PJESMU

rekla bih joj da razumijem njene riječi
ali nije lako rasti u suprotnom smjeru
vezanog korijenja za morsko dno
oči se lako naviknu na plavu kao mir
tonova kad izgovoriš plavo
kao da ne postoji nijedna druga boja

rekla bih joj kako smo učili plivati
kako je umjesto krvi tekao sok lubenice
kako se sjećam ljepljivih prstiju i smijeha
klizavog kamenja i straha od pčela
bila sam gospodar grebena, rekla bih joj
kapetan broda od stiropora

rekla bih joj brodovi dobivaju imena
po članu obitelji, po ljubavi, po temelju kuće
po onome koji će nastaviti hraniti
što ćemo sada imenovati
i po kome?

rekla bih joj gorčina debele morske trave
ubije se octom pa je grizemo uz vino
i slanu ribu, škiljimo kroz oblost čaše
smijemo se nepravilnim licima na čijim
površinama umiru komarci i vinske mušice

rekla bih joj noću se grijem na toplom
kamenu kuća, tako znam da je ljeto
i da sam na sigurnom, po mirisu
određujem datum i vrijeme odlaska
naprimjer: smilje je vatra i mokra odjeća,
kraj lipnja, zatvoreni krug

rekla bih joj glavnina nije zapisana
tko će to napraviti? rekla bih joj
koliko nas je ostalo? sjedimo predugo
prekriženih ruku, tišinom pristajemo na tišinu
kao što su oni na grlenost uzvraćali još jačim glasom

rekla bih joj skrivamo se u mraku, na lice
nanosimo domaću rakiju umjesto ratničkih boja
možeš namirisati naše vrenje, ali nećeš nas naći
govorimo tajnim jezikom, kad kažemo šuma
ne bude šuma, bude more dublje od aninog uzdaha

rekla bih joj, ako napišem pjesmu
srušit će se svijet, lastavice odseliti na sjever
ugasit ćemo ljeto poput opuška
svatko na svojoj nadlanici
prekriženih ruku neću izgovoriti ni riječ.

a rekla bih joj, vrijeme je da naučimo imenovati stvari
ovo je veslo, rekla bih joj
moramo naučiti ploviti