Brojanje pogrešaka | Lara Mitraković

KAKO SU LIVADE UVENULE ILI KAKO SMO ZABORAVILI VOLJETI

ujutro prstom prelazimo po prozoru
hladnoća se skuplja u točku najvišeg vala
okruženi smo izobatama i ako staneš na njihov obod
lebdiš iznad otoka, gledaš mu u golo, izbrazdano tijelo
vjetar otkida grane borova, prvo mrmori
onda polako spajaš slogove
livade su uvenule, to je kao da ti kažem
zaboravili smo voljeti, otrgnuli smo nokte
iz prstiju šiklja krv, više se ne znamo smijati
samo naginjemo glavu udesno naslanjamo na rame
rečenice i sličice iz crtanih filmova
ako zažmiriš, one se pokreću i vlati trave
ponovno se njišu na vjetru dok ih ne proguta
neptun, bog golih prsiju i harpuna kojim
nabada brodove kao ja jutros prstom
raštrkane volontere koji kupe smeće na oluji
i ne vide kako lebdiš iznad svega
govoriš kako ulazimo u razdoblje pesticida
remorkera punih nafte iz naših žila
govoriš, to je gore od retrogradnog merkura
s prozora ih prstom gnječim kao mrave
iako ni jedni ni drugi nisu ništa pogrešno učinili