Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

ČETVRTO POGLAVLJE

 

U zoru ga je probudila dreka koja je, ispostavilo se, dopirala sa Žigmundove kule. U erupciji psovki razabrao je loše prikriveni zagrebački naglasak koji je upućivao na Pseudo Čunovića. Gomila prostakluka uzbudila je galebove koji su uzvratili jezivim kričanjem. Potom je zabrujao trajekt u leru prije no što će isploviti. U tim mutnim trenucima opsjedala ga je ideja o skoku u more. Onim putem od sinoć, računao je, na plaži bi mogao biti za pet, šest minuta, ali trbuh koji je ugledao, bijel i buhtlast, odvratio ga je od toga. Prije osam nazvala je Sjetka.

– Helouuuu, micak! Imamo majice!

A u kurac – rekao je u sebi, mada se trudio istisnuti nešto dolično, operativno.

– Stigle su, znači. – Kako li se uopće mogao nadati da će ga mimoići scena s majicama?

– Ako stojiš, uhvati se za nešto.

– Još sam u horizontali.

– Maloprije mi se javila Lejdi, veli, gađaj s kim sam sinoć bila usred Zagreba. Mislim si, raspon ljudi s kojima ona može zaružiti zapravo je ogroman. Veli: s tvojim kreativnim direktorom. Oprosti ako sam malo euforična, govorim o Rikiju.

– Nisam imao dojma da si ga imenovala kreativnim direktorom.

– Izgleda ga je uspjela slomiti.

– Ja sam uvjeren da jeste.

– Kakav savršen početak dana, sve je odmah ljepše. Još kad mi još onaj prostak ne bi dosađivao rundama pića. Ispred sebe imam već dva koktela. Jedan sa plavim, a drugi s ružičastim suncobrančićem. Kada ćeš mi se pridružiti? Mislim da će ti se majice svidjeti. Imaju ono nešto.

– Odakle zoveš?

– U „Žigiju“ sam, na rivi – blizu Call centra.

Zakoračio je pod tuš i bez oklijevanja pustio mlaz hladne vode. Trebao mu je neki jak udar kako bi se i on uklopio u ovaj „savršen početak dana“. Pitao se, zašto je ignorirao sve one knjige koje mu je Lejdi turala pod nos? Ispalo je da su mislioci poput Negrija i Badioua nedostojni njegove pažnje. Je li to zato što se prerano usidrio u Krleži? Sjetio se kako je nevješto izbjegavao njezine pozive na demonstracije? Čak ni buđenje Arapskog proljeća nije ga uspjelo pokrenuti iz hedonističkog drijemeža.

 

Ista ona nelagoda, možda čak bremenitija nego jučer, pritisnula ga je čim se spustio na rivu.

Bio je siguran da pod tendama sve vrvi od žrtava Sjetkinih visokih kriterija. Članovi limenog orkestra, primjerice, ujedinjeni u gnjevu s Kamenim ženama, zatim mjesni slavuji o čijem je nezadovoljstvu Martini mislio s velikim strahopoštovanjem, a imao je na umu i one marljive čuvare narodnog blaga, sakupljače starih rima, maketare, modelare i druge koji nisu dovoljno dobri da uđu u program festivala kulture. Zato mu je za svaki korak trebao veći napor, kao da je razočaranje stvrdnulo zrak ispred terasa i učinilo ga neprohodnijim nego drugdje. Probijajući se kroz nezadovoljstvo, sjetio se fraze „širenje ozračja vedrine“ kojeg „Zlatni priručnik“ Howarda Miltona mlađeg propagira kao organizacijski „must have“. Koga ovdje briga jesam li vedar? To možda vrijedi u Miltonovom anglosaksonskom svijetu gdje je dosta oblačnih dana, no ovdje su na djelu neki drugi, zahtjevniji putovi infiltracije…

U Call centru zatekao je hostesu u nekoj vrsti srednjovjekovne minice. Teuta, to mora da je ona, nagađao je, obuzeta računalom. Iza nje, odložene na podu, ležale su hrpice crnih i bijelih majica u najlonskim omotima.

– Tražim jednu plavokosu gospođicu – prigodno se našalio s vrata, na što je djevojka visoko izvila obrve.

– Ma nemojte mi reći, a Vi ste?

– Iz organizacije.

– Stalno mi netko upada i predstavlja se kao organizator. Direktorica mi je strogo zabranila da izdajem majice osobama bez akreditacije.

– Ja tražim baš nju, Sjetku.

– Prvi kafić zdesna.

– Imate zanimljivu odoru.

– Opet Vi. Rekla sam, bez akreditacije ništa, broj majica i kapa je ograničen.

– A da Vi niste slučajno ona djevojka čudesnih moći koja je izliječila Kralja na putu u Stolni Biograd?

– Čekajte – lecnula se – a da Vi niste Riki Rota?

– Nisam – rekao je, te dodao: – Nažalost.

– Pokušala sam.

 

Gotovo pa prijatan razgovor – s jetkim naglaskom na „gotovo“, tako ga je klasificirao dok je bludio pogledom po taverni. Doista je za jednim izdvojenim stolom bila u društvu dvojice muškaraca, a stol je bio zatrpan majicama. Zamijetio je kako se izraz pa i boja na Sjetkinom licu prebrzo mijenjaju – kako joj osmijeh prelazi u frapantnu izbuljenost, i obratno.

 

Ima li dovoljno ludosti da zgrabi prvu majicu i odmah se presvuče? Možda bi se onaj konobar, ugledavši ga u akciji, razvedrio ili čak zazviždao, ali Sjetka bi sasvim sigurno zapljeskala, pokazujući koliko cijeni njegovu gestu. U mislima ju je čuo kako mu dovikuje „kao salivena, mačak“. A zapravo je govorila nešto posve drugo.

– Ja sam uvjerena da se radi o majici koja se poslije festivala neće pretvoriti u pidžamu, kako to inače bude s festivalskim majicama. Gospodo, ova maja će se nositi i dogodine!

Mladić njegovana izgleda, jabučastih obraza i zalizane, mat-crne kose kao kontrapunkt imao je ružičastu košulju s neobično velikim logom igrača pola. Drugi je bio njegova starija, odrpanija verzija; sudeći po crtama lica morali su biti iz istog roda Bezmalinovića.

– Sjetka – rekao je mlađi sugovornik – nitko nema dilema o kvaliteti vaših majica. Ja vam samo kažem da bi bilo korisno – za vas i za nas – kada bi se markiralo jedno polje na leđima za sponzore i pokrovitelje. Pužana pristaje da se njihov logo plasira i na leđima – znači nije im važno ni mjesto na majici, a ni veličina slova.

– Mi ne govorimo istim jezikom: sponzori i pokrovitelji ne mogu ići na majicu… – Okrenula se Martiniju koji je upravo banuo: – Zamisli, iz direkcije Pogona za uzgoj puževa protestiraju što ih nema na majicama. Gospodinu Bezmalinoviću govorim da ja nisam protiv partnerstva u kulturi, ali pada li na pamet kome da na teatarskom zastoru istakne listu sponzora, pitam se pitam?

– Dobar dan svima – rekao je Martini.

Najprije mu je predstavila „Roka Bezmalinovića, stručnog suradnika za kulturu u općinskom poglavarstvu“, a zatim i starijeg rođaka, Luju Bezmalinovića, našeg barba Luju, rekla je, šefa tehnike.

– Poštovanje.

Idućih nekoliko minuta nakratko je prekinuta rasprava o majicama. Omela ih je nastavnica književnosti Josipa Bezmalinović, zadužena za pričuvnu publiku na Jungovoj večeri. Potom je konobar na pladnju donio napitak u čaši šećerna obruba i sa suncobranom koji je Sjetka gurnula u stranu, a pristupio im je i jedan stariji gospodin, zatraživši majicu koja mu je navodno obećana preko Udruge „Kralj Žigmund“. Sjetka ga je uputila kod Teute u Call Centar.

Kada je ulovila zgodan moment podigla je majicu i okrenula je Martiniju: – Kako se tebi čine? – Žamor za stolom je utihnuo.

– Dopadaju ti se?

– Moram priznati da lijepo izgledaju – ispalio je, no Sjetka kao da je očekivala nešto više od svog partnera. Dok je tražio riječ kojom bi što jezgrovitije opisao svoj doživljaj majicu, Sjetkin lijevi kapak je zatreperio.

– Ninoslave – oslovila ga je punim imenom što ga je dodatno uznemirilo: – Zanima me, kada je vidiš, da li ti je jasno o čemu se radi?

Malo je ukrivio glavu, kao da će tako bolje sagledati cjelinu.

– Meni je jasno – rekao je.

– Dakle, možeš si predočiti što stoji iza majice, a da prethodno nemaš dovoljno podataka o karakteru samog festivala.

– Kako to misliš?

– O tome kakav je tip festivala posrijedi, o njegovom umjetničkom profilu, no?

– Mislim da je to poprilično jasno.

– A da li ti na njoj nešto nedostaje? Pogledaj je dobro, molim te.

Osjetio je kako raste napetost za stolom dok je u glavi čuo odjek Sjetkinih prkosnih riječi: „Gospodo, radi se o majici koja se poslije festivala neće pretvoriti u nečiju pidžamu“. E pa i neće, pomislio je i rekao: – Sve je na svom mjestu.

Nakon toga Sjetka je nešto zadovoljnije odbacila majicu, isukala kemijsku olovku i krenula redom po spisku.

– Uz Pužanu, dakle, stavljam plus. Da vidimo dalje… Općina: osam pozivnica i osam majica? Je li to puno?

– Općina je jučer riješena – smirujuće se oglasio Lujo, te dodao: – Matica također, ali bez majica.

– Bez majica, naravno. Dalje: Kamene žene?

– Kao što ste rekli, simbolično: jedna pozivnica, jedna majica.

– I to im je dosta. Što je s onim gospodinom koji drži ključeve od uljare? Taj nam je lik užasno bitan. Čak bi bilo pametno dodati i jednu majicu za njegovu gospođu. I ponavljam, ukoliko je potrebno tražite ljude po vikendicama, barkama ili kamp kučicama – vi bar znate gdje se tko krije. Bujasica, na primjer, je li tko preuzeo na sebe galeriju „Bujas“? – Diskretno se nagnula Martiniju: – Preko Fione Koke Bujas Tardellijevica kontrolira galerijsko-konceptualnu scenu na ovom području. Inače, jedna odvratna krava.

Martini je kimnuo: Fiona Koka Bujas, odvratna krava, ponovio je u sebi za svaki slučaj.

– Gospođi Koki pozivnicu mogu odnijeti u galeriju – zauzeo se šef Sjetkine tehnike.

– Samo kapu, molim, Koki samo kapu.

– Možda bi bilo bolje da joj odnesemo majicu jer s kapama ne stojimo najbolje.

– Dragi Lujo, znam zašto Koki šaljem samo kapu, bez brige.

Konobar je prišao i pred Sjetku spustio novi koktel garniran plavim suncobranom.

– Možda će Vam više prijati koktel „Kralj Žigmund Luksemburški“. Gospodin Kusalo, naravno, pita želi li još tkogod nešto popiti? Možda gospodin Riki?

Martini je pogledao prema Sjetki, no ona je bez oklijevanja nastavila ondje gdje je stala.

– Što je s plakatima?

– Iz tiskare su javili da prije sutra ujutro nema smisla da dolazimo po njih – raportirao je barba Lujo.

– Znači, baš ništa? – upitao je konobar.

– Prenesite direktoru turističke zajednice da se čovjek zove Martini, a ne Riki – naglasio je Roko.

Sjetka se nakašljala – Gospodo, mislim da ne moram naglašavati koliko je važno da se tokom sutrašnjeg dana oblijepi cijelo mjesto. Oglasni prostori, izlozi, rasvjetni stupovi, sve što nam je dostupno… Helouuu, da li me itko sluša?

Brod koji je upravo uplovljavao u luku kao da je rasturio sastanak; domaćini su usmjerili poglede prema bučnom plovilu sivo-maslinaste boje.

– Evo nam oružja.

– Bome u zadnji čas – potvrdio Lujo – Rođo, hoćeš se ti naoružavati?

– Uzet ću nešto radi reda, a i tebi bi bilo pametnije da se opremiš. Ispraznili su cijeli deponij Vojnog muzeja radi nas.

Iz unutrašnjosti kafića tada je iskoračio visok, koščat čovjek pod grimiznim plaštem kroz koji je bljeskao oklop za grudi. Bio je s dva pobočnika također u opremi i svi su odlučno krenuli na rivu.

– Kralj – podsmjehnula se Sjetka ispod glasa.

– Četiri puta je slao konobara za naš stol, ako sam dobro izbrojao. To je dosadašnji rekord – ustvrdio je Lujo nakon što je grupica prohujala kraj njih.

– Tko želi neka slobodno popije koktele.

– Da znate i da hoću, a moj rođo neka si izgrize crijeva od muke. Dečko, ako ti ikad postaneš šef općinskog turizma ja ću biti na tvojoj strani, a dotada poštuj firmu.

– I tebe je, vidim, Kusalo podmitio sa dva đira oko Kornata. – Roko je ustao od stola i namjestio svoju peder-torbicu na desni bok.

– Ajde ti lijepo po svoj mač.

Mladić je trenutak-dva gledao u starijeg rođaka, a potom bez pozdrava izišao pred brod koji je već tutnjio ispred rive.

– Još će ga netko mačem pod rebra zbog jezičine.

– Ma neće, barba Lujo, tko bi ga išao probadati?

– Ubojstvo u viteškoj igri ne podliježe krivičnom zakonu. Tretira se kao nehotična žrtva kulturnog turizma.

Martini se glasno nasmijao, ali Sjetki nije bilo do šale.

– Barba Lujo, recite mi je li načelnik Hari Puž vidio ili nije vidio majicu?

Lujo je pitijski gledao u čašu šećerna obruba s malim ružičastim suncobranom od papira. Bilo je tako očito da se u karijeri scenskog radnika već susretao s ovakvim i sličnim pitanjima.

– Je, Puž ju je vidio – naposljetku je istisnuo.

– I?

– Što „i“?

– Jel imao neki komentar?

– Koliko ja znam, nije.

– Znači nije ju obukao?

– A ne, to ne.

Utonula je u stolicu, pomalo tjeskobna, a dotle je brodski motor dramatično mijenjao boju. Sada je radio potmulo, ali njegova zatajena snaga pod morem djelovala je moćno. Na rivi se stvorila gužva. Martini je uočio ljepuškastu volonterku kako puši na vratima Call Centra. Neki od Žigmundovih stražara dovikivali su se s njom – mladići u kočopernim lepršavim odorama pomiješani s postrojbom vatrogasaca. I Pseudo Čunović je stajao sasvim naprijed u društvu Kusala i njegovom pratnjom, ogrnut svojim crnim, odmetničkim plaštom. Brod je sada bio gotovo na vezu i mornar s lađe bacio je konop baš njemu u ruke.

Sjetka je sakupila fascikle i ostali radni materijal te ih, skupa s nekoliko majica, ugurala u torbu. Jednu je pružila Martiniju.

– Za tebe sam sačuvala jednu bijelu. Izvoli.

– Hvala.

– Barba Lujo, Vi imate moj broj u slučaju ako što zapne. Od danas Call Centar radi punom parom. A sad jurim na drugo mjesto. Hoćeš li mi praviti društvo? – upitala je Martinija koji joj je susretljivo kimnuo s obzirom da je već neko vrijeme ćutio nedostatak kisika pod tendom.

– Što ja još neću ovdje doživjeti, ma jesi ga čuo: on bi dopisivao i prekrajao vrhunske dizajnere iz Zagreba. Pa nisu mu ovo prnje za nekakav tamo pivski kup.

– Ne uzbuđuj se.

– Kako da se ne uzbuđujem? Ovakav t-shirt od padobranskog platna nemaju ni festivali s puno jačim budžetom od našega. Ali, nešto sam drugo htjela, samo sam zaboravila što… E, da: Jung!

– Jung – ponovio je.

– Ja se ne mogu sjetiti da me je neki naš pisac uspio toliko zalijepiti za tekst. Sinoć nikako nisam mogla ispustiti knjigu iz ruku. On je čudo.

Uozbiljivši se, Martini je morao uložiti puno napora da produži ovaj razgovor.

– Što ti je toliko dobro kod njega? – upitao je.

– Od likova, opisa situacija, pa onda dijaloga koji su toliko, toliko… – počela je gubiti dah na uzbrdici: – Toliko uvjerljivi, a opet baš nimalo pretenciozni u svojoj idejnosti.

– Ni slučajno pretenciozni.

– Molim?

– Samo nastavi.

– Oprosti, ali meni je užasno važno da na festivalu imamo pisca koji je intelektualno toliko uzbudljiv, koji… koji nije odustao od angažmana u književnosti. On je naš Houellebecq.

Zaustavila se tek kada su došli pod prozore školske zgrade. Iznutra su odjekivali taktovi nekakve koračnice. „Intelektualno uzbudljivi, …“ – Martini je sporo probavljao kolegičine riječi

– One i dalje vježbaju… – zamišljeno je ustvrdila dok se Martini bavio „likovima i opisima“. „A Jung, kako je ono rekla – jedan od rijetkih koji ne odustaju od angažmana“. Kad bi se barem tome mogao nasmijati, čeznutljivo je pomislio.

– Uvježbavaju – rekla je Sjetka: – Kao i jučer u ovo doba.

– Zbog mažoretkinja smo ovdje došli?

– Zanima me kako im ide točka s kojom planiraju nastupiti na festivalu.

Kroz otvorene prozore mogle su se nazrijeti tek sjenke kako migolje s jednog na drugi kraj učionice.

– Tardelli Britvec, dakle, koristi mažoretkinje kako bi preko TZ-a učinila festival prosječnim? – upitao je.

– Da.

– A pritom nam Matica, lokalne klape i Kamene žene rade o glavi, zar ne?

– Što time želiš reći?

Martini je nastavio.

– Koka Bujas je glupa krava, Brod ljepote je neprijateljski uljez, Roko urušava dignitet naših majica…

– Hej!

– Ima li itko ovdje uz more a da se nije urotio protiv nas? – upitao ju je Martini.

– Zamolila sam te, mačak, nije ni mjesto ni vrijeme za to. Ja još danas imam užasno puno posla.

– Ako nastavimo ovako, izludit ćemo sami sebe i prije početka festivala! – Začuo je svoj povišeni ton koji kao da nije bio njegov, no Sjetka je prekapajući po torbi samo tiho dometnula: – Hvala ti na podršci. O kako je netko uporan.

– Zar nije pošteno od mene da otvoreno kažem ono što mislim.

– Naravno.

Kada se dokopala mobitela, on je još uvijek svirao „Odu radosti“ u njezinoj ruci.

– Tardellijevica – rekla je te još jednom duboko udahnula prije no što se javila na svoj uobičajen način.

 

Otišao je do obale, desetak metara niže. Na ovom je dijelu pristup moru bio teži radi stijena. Morao se oprezno kretati do njima kako bi dospio do mora. Dlanom je zahvatio malo vode i polio se po licu i vratu, a nekoliko ledenih kapi kliznulo mu je niz leđa. Osjećao je kako cijeli treperi poslije malo prijašnje čarke. Bio je izgubio takt, podigao glas, usprotivio se… Posve nepotrebno. Na kraju krajeva, u Sjetkinim očima opet će ispasti ljubomoran. Možda joj je trebao reći: – Spavaj s njim i riješi nas svih briga! Naravno, sva je sreća da takvo što nije izgovorio, bila bi to neopisiva uvreda.

Vjetrić koji se ovdje dizao oko podneva uzbibao je površinu mora. Kada se osvrnuo Sjetka mu je rukom pokazivala na terensko vozilo koje se ondje stvorilo. Uspravio se na hridi da ju bolje vidi, ali nije uspijevao čuti što mu dovikuje. Po njezinim kretnjama shvatio je da žuri i da se uopće nije ražalostila. Tko bi to mogao doći po nju? Vjerojatno netko bitan, sudeći po vozilu. Možda je Tardelli-Britvec poslala nekog po nju? Gledao je kako se terenac uspinje kaldrmom po kojoj su maloprije i oni prošli. Njemu s desna, u daljini, suncobrani i tezge s nakitom živahno su iskrili duž rive. S majicom pod miškom zaputio se uz more koje se već pjenilo pri obali. Brodice na jedra isplovljavale su iza lukobrana. Doskora je jedan mokar dječak izbio pred njega, a za njim je jurnuo pas i obojica su nestali iza visoke zelene kapije na kojoj je pisalo „Ekološki uzgoj Puža primorca – glavni pogon, administracija i marketing“. Poslije nekog vremena opijen vjetrom Martini je zašao među terase kafića; šetnja uz more kao da ga je udaljila od gorućih pitanja. Pribrao se tek kada je opazio transparent „Ja sam Slovak, a ne Čeh“. Došao mu je već blizu, ali u zadnji je čas dospio skrenuti u poprečnu uličicu. Ubrzavši korak njome je izbio na malu, nepoznatu pijacu. Sjetio se kako bi bilo dobro potražiti centralne stube, ali tada je uočio tročlanu patrolu zaogrnutu plaštevima. Prepoznao je pomalo srednjovjekovno lice Kralja Žigmunda, odnosno, Olivera Kusala. Približavali su se nekako brže no što je očekivao – pridržavajući korice mačeva. Odlučio im je uteći kroz jednu sjenovitu kalu, iako nije znao ima li uopće razloga za to, ali kada se dohvatio kamenih stuba, obradovao se. Kako je sve zapravo jednostavno – sam je sebe tješio: riva, prvi red kuća i pomoćna ulica koja ih zaobilazi s leđa. Dok se uspinjao, znoj mu je liptao s čela, peckajući oči.

Pred kulom se pokušao dovesti u red, ali zvono koje je eksplodiralo u blizini kao da ga je pogurnulo u ralje Pseudo Čunovića. Upravo se mačevao s nevidljivim suparnikom i Martini ga nije stigao ni pozdraviti, a oštrica mača već mu je bila na grudima. Umjetnik ga je gledao nekako čudnije no prije.

– Ja sam Kiribald, vitez u najmu mletačke tajne policije! Trebao bih maznuti djevojku čudesnih moći Žigmundu pred nosom. Ali, taj je pothvat osuđen na neuspjeh pa ću je sasjeći mačem, kao što stoji u ugovoru s duždom! – Govorio je poput kakvog lošijeg glumca.

– Tada će me dokrajčiti Žigmundova straža i u povijest ću ući kao ubojica, ali nije li i to bolje od fusnote u Povijesnom pregledu hrvatske likovne umjetnosti? Šta Vi kažete?

– U pravu ste – istisnuo je Martini, a Pseudo Čunović je napokon spustio mač.

– Znate što mi je sinulo kada sam vas ugledao na vratima?

– Što?

– Jung: „Nikada se ne ide dalje nego kada se zna kuda se ide“.

Martini se pitao, treba li ovo od maloprije shvatiti kao prijetnju smrću? Ili je najbolje preći preko toga i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo?

– Hoćete reći da izgledam kao da sam ovdje pao s nebesa?

– Ne baš tako, iako je vidljiv manjak životne energije. Evo, mogao sam Vas proburaziti, i to bez trunke otpora s Vaše strane. Takva pasivnost nedopustiva je na jednom mladom festivalu. Ali, ja još uvijek nikoga nisam ubio što ne znači… Sjednite, predahnite. – Na vrtnom stoliću ljeskala se poznata naslovnica, a uz nju – cvikeri za čitanje, olovka te omanji notes. Uopće nije isključeno, pomislio je, da Pseudo Čunović zatraži njegovo mišljenje o Jungovom romanu. Što bi mu odgovorio? Bi li smogao hrabrosti da kaže: „Nedorečen i smušen, traži velikodušnog i pomalo neupućenog čitatelja“ ili bi se ipak odlučio za nešto uvijenije, nešto kao: „Blijeda vatra, prepisivanje velikih majstora“. A zašto mu ne bi rekao ono što stvarno misli i zastupa: „Neutemeljen, isforsiran, papirnat, prije nalik pretencioznom traktatu, nego romanu“.

Možda bi ga ovaj tada dokrajčio mačem?

Kulu su, srećom, ispunili muški glasovi. Načelnik turističke zajednice koji je predvodio družinu pristupio je Čunoviću koji mu je pokorno dao mač.

– Još jedan kontakt s oružjem i završit ćeš u luđačkoj košulji, kunem ti se obrazom svojih predaka. Svi te ovdje volimo, ali lijekovi se moraju redovno piti.

– Možemo li o tome razgovarati u autobusu prema Tragediji?

– Ne. Tvoj mač je drveni – uzmi ili ostavi.

– Daj bar buzdovan, smijat će mi se ove pičke.

– Ja s am svoje rekao. Ljudi, idemo najprije odradit inicijaciju, za sat vremena smo na Tragediji u punoj snazi. Gledat će nas ona baba iz GUKT-a i ne smijemo zaribati. Jasno?

Pratioci su, umjesto aklamacije, napravili krug oko Kusala koji se spustio na koljena, ali tako da je okrenuo oštricu mača nadolje. Zatim ga je poljubio u kožnatu dršku. Nekoliko latinskih riječi inicijacije bijahu dovoljne da ostali ukrste hladno oružje iznad kraljeve glave. Ritual nije trajao više od pet, šest minuta nakon čega su se opet svi raspršili za svojim zadacima. Kusalo je Martiniju ponudio prijevoz na Tragediju.

– Ja zapravo tražim kolegicu Sjetku – priznao je Martini. – Ne javlja se na mobitel, ne znam što se događa s njom.

– A to Vam znači samo jedno: Vaša draga kolegica je već na Tragediji, a tamo nema signala. Ona ne želi propustiti taj spektakl, a pretpostavljam da ne želite ni Vi. Imamo slobodnih mjesta u mini busu, rado ćemo Vas povesti.

– Hvala Vam.

 

 

* GUKT – Glavni ured za Kulturni turizam