Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

SEDMO POGLAVLJE

Martini se nazad povezao s volonterkom Sjetkinog Call Centra, Teutom iz veoma plodne loze Bezmalinovića, u starom Renaultu 4. Na zadnjem sjedalu bile su škare za obrezivanje, vreća humusa, maskirni prsluk i još poneka alatka. Njezin otac, kako mu je putem objasnila, auto uglavnom koristi za odlaske u vinograd. Blago ponesen vinom Martini je već zamišljao skromnu i radišnu obitelj koja čvrsto stoji iza ove djevojke. Oca težaka i majku, autentičnu dalmatinsku mučenicu – uključujući i njihov jednostavni dom s konobom i vrtom kojeg krase ostaci kakvog antičkog pilona. Obuzela ga je romantika tog zamišljenog prizora koji mu je djelovao toliko životnije od njegovog turobnog zagrebačkog djetinjstva.

U automobilu mu se ispričala zbog lošeg prijema u Call Centru, čemu se Martini slatko nasmijao. Hvala Bogu da je ovo prošlo – tako je rekla – jer se sada na miru može posvetiti festivalu kulture. Na jednom je zavoju usporila i pokazala mu djedovinu na brdu s kojeg su se Bezmalinovići svojedobno spustili na obalu. Sada se ondje nazirao kućerak iza redova vinograda koji kao da je završavao u plavetnilu neba. Ali, Martinijeve oči sve češće su bludjele po Teutinim koljenima ispod resica na kožnom minjaku. Sve ono što je do maloprije tako bolno doživljavao kao da je nestalo: Koka Bujas mogla je festivalski t shirt proglasiti običnim smećem, to mu više nije djelovalo toliko strašno. Jer čak i ako festival zaglibi u klopci dosade – Rikiju Roti usprkos – a Jungovo obješenjaštvo dokrajči jednu kulturnu iluziju, obzor nad njim ostaje golem i svijetao, kao i onaj čarobni djelić mora u provaliji iznad kojeg su upravo prošli. Kada je nešto kasnije Teuta počela pjevušiti uz glazbu s radija, učinilo mu se kako bi, što se njega tiče, mogli nastaviti u susret jednoj prekrasnoj avanturi. Vjerojatno mu se zato omakao uzdah kada se pred njim stvorila riva s tendama renomiranih proizvođača piva.

Ostavila ga je na ružnijoj strani, kod autobusne stanice. Zahvalio se na vožnji, a Teuta mu se ispričala zbog kućnih obaveza, inače bi ga pozvala na kavu u jedan sjajan ćumez, drugačiji od svih ovih kafića. Martini je bio oduševljen. Dok se oporavljao od dojmova, jedan mu je galeb, kričeći, proletio toliko blizu da je osjetio zapuh krila na obrazu.

Žamor i povici dopirali su skupa s glazbom, a na trgu između pozornice i trampolina, u mnoštvu djece, izdvajao se Miroslav Lajbek s dvojezičnim transparentom. Ovoga puta pisalo je „Ja sam Slovak, a ne Čeh“. Njegova uspravna, gotovo isposnička figura lagano je jahala malog drvenog konjića. Zastavši, pomislio je: – Stati pred nepoznate ljude u nepoznatom mjestu, toliko je ludo, kad čovjek bolje razmisli, da je zapravo svejedno što piše na transparentu. – Osim toga, sinulo mu je kako do sada, uključivši i ovo danas, Lajbek jaše mimo ugovorenih termina: džabe. Kapa dolje Lajbeku. Njega je, međutim, put vodio na drugu stranu – prema Kapetanovoj kolibi gdje je elita s Tragedije pozvana na ručak o trošku Harija Puža Bezmalinovića, načelnika općine. Sa svojim betonskim kolonadama i potpornjima, smješten na maloj uzvisini, restoran je ličio na bazu nekog konspirativca iz Jamesa Bonda.

Penjući se, opet se ulovio kako žuri, a nipošto nije htio znojan banuti pred uzvanike. Zato je usporio. Na donjem parkingu već se razabirao žamor s terase. Dok je hodao ispod kolonada, uspio je razlučiti najmanje tri zasebna hihota, od kojih nijedan nije bio Sjetkin. Osim toga, zveckanje pribora govorilo mu je da je objed u toko. Prošao je garažu s automatskim ražnjem i drvarnicu. Ulaz na terasu čuvala su dva cementna lava. Martini je u glavi već imao sliku Sjetke kako s torbom u krilu čami na obodu stola. Vrlo je vjerojatno da se najela dekoracije nakon što je iz pristojnosti uprljala tanjur puževima koji joj se, naravno, gade. Pretpostavljao je da je prava zabava na suprotnom dijelu stola (uvijek je tako kad je Sjetka u pitanju) odakle je dopirao onaj zarazan ženski smijeh. Da to nije Koka Bujas? „Molim vas, ugušit ćete naše drage gošće“, netko je uskliknuo. Prisjetio se i one dvije gospođe – dizajnerice ili možda krajobrazne arhitektice, članice Upravnog odbora – kako između hihota sisaju puževe kučice. A onda je isplivalo duboko i promuklo he-he-tanje, posve drugačije od svih koje je do tada čuo. Kao da to he-he-tanje smjenjuje i razrješuje sve ostale smjehove. Bio je to smijeh kojemu ništa nije bilo smiješno, ali je imponirao jasnoćom svoje poruke. „Još malo i svi ćemo ionako biti mrtvi, a s nama će umrijet i naša očekivanja i naše zebnje i na koncu sve će se nijanse istopiti, i to na vrlo prirodan način – baš kao što će za dvadeset ili trideset godina nestati i kultura za kakvu se danas zalažemo i od koje toliko strahujemo.“ He, he, he. „Zaboravi na mogućnost uspjeha i iluzije o vječnom životu umjetnosti. Od svih idola kojima se klanjaš preživljava samo ta tišina koja nezainteresirano kola između nas, kao da smo ništa.“

„Kao da smo ništa“.

Pred kolnim ulazom samo je nastavio zemljanim odvojkom te zaobišavši objekt izbio na gornji put. Hodao je nizbrdicom kroz pojas nedovršenih kuća, od kojih su neke još bili samo betonski skeleti. Ono nadmoćno, proročko hehetanje kao razjarilo mu je misli. – I Vi bi, gospodine Jung, trebali shvatiti da je krajnje vrijeme okrenuti se poetici „Čili-papričica iz pakla“. Umjesto što se iscrpljujete na polju psihe, društva i porazu seksualnosti kasnog liberalizma, svoj talent upregnite u kakav prozni-serijal o „Avanturama zapečenog patlidžana“, recimo. I to čim prije, to bolje, s obzirom da su čitateljice poput Sjetke već na izdisaju. Nove generacije uglavnom čitaju o anđelima i demonima. Intelektualci staroga kova smatraju da je sve već napisano. Oni mlađi, koji nešto misle, opsjednuti su borbom protiv društva spektakla, gastronomijom i alter-hedonizmom. Klasičnom gnjavatoru poput Vas, gospodine Jung, koji se toliko trudi ostaviti trag, ostalo je još jako malo mjesta unutar vječnosti.

Što mislite zašto ja više ne pišem?

Došavši u hotel odjeven se bacio na krevet. Sve što je u tom trenutku imao reći Jungu, bio je rekao. Neko je vrijeme ležao i čekao da vidi kamo će ga odvesti misli, a onda je – ni sam ne znajući kad i kako – otklizao u san. Probudili su ga snažni otkucaji srca i s dojmom da se nešto dogodilo. Uzeo je mobitel sa uzglavlja. Imao je šest propuštenih poziva, od kojih četiri Sjetkina. Tada su se bučno otvorila vrata na susjednoj terasi i začuo je poznati glas.

– To je Lejdi! – Shvatio je čim je izgovorila prvu riječ.

„Draga, o čemu ti pričaš, pa do nedavno ti se ni imena nije mogao sjetiti, a sada je ovdje tebi na raspolaganju (…) Ne boj se, pa kome bi pričala takve grozote, gle, rekla sam ti koja se bitka vodila za njega na Tjednu različitosti? Do zadnjeg je dana organizatore držao u neizvjesnosti i bio nedostupan, da bi se onda odjednom javio i upitao, jeste li poslali avion? (…) Ne, ne tražim da mi budeš zahvalna, ali uvjeravam te da ga ovamo nije namamila Tardellijevica, nije da ti guram pod nos svoje zasluge, samo te upozoravam, prijateljski, da to više nije onaj Riki kojeg si upoznala na Slow Food konferenciji. Morala bi znati da se u međuvremenu silno zainteresirao za teoriju oslobođenja, da smo se vrlo konstruktivno družili na prošloj Anti-globalijadi, a prije mjesec dana i na Subverzivcu. I mogu ti reći da je napredovao(…) Ma ne, nemam te namjeru ispolitizirati, ali malo revolucionarnog erosa diglo bi cijeli festival za jednu oktavu. Suviše je sve ovo njonjavo, konzervativno, tardelijevski… Nastup flautista, zatim kiparska kolonija pa onda taj ocvali pozer (…) Šta predlažem? Kao prvo da na stranicama svoga festivala objaviš podršku narodu Libije! Inače, tko je nadležan za noćni život na festivalu? Tkooo? – opetovala je svoje pitanje i Martini je očekivao da njegovo ime eruptira na terasi, ali Lejdi se odjednom povukla u sobu i razgovor su prigušili zidovi. Nije se uspio ni sabrati, a Lejdi je već bila u hodniku i lupala na njegova vrata.

– Evo me, draga, na broju 106, ali ništa. Unutra je kao u grobu. Jesi ga zvala na mobitel? Svašta.

Kasnije te noći budili su ga dreka, smijeh i glasni razgovori. Sve je započelo bukom iz foajea zbog čega mu je dugo trebalo da zaspi, a idući puta u javu ga je dozvao sablasni razgovor iz susjednog apartmana.

– Hoću da se zaposlim u tvornici, da budem u dodiru s radnicima, s autentičnim životom, razumiješ, imam utisak da se na ovakvim mjestima samo punim govnima.

– Budalaštine u vezi manualnog rada zaboravi, niti si za takvo šta sposoban, niti u hrvatskim tvornicama ima revolucionarnog potencijala. Tamo bi samo potonuo.

– Do klasne svijesti neću doprijeti s ološem i bagrom…

– Korisniji si ovdje sto puta, šta ti je odjednom? Na čemu si trenutno?

– Na Mao Ce Tungu.

– Čekaj, dala sam ti Černiševskog, jesi ga uopće otvorio?

– Htio bi što prije uzeti Lenjina u ruke.

– Ukoliko nastaviš ovako ludovati, izgorjet ćeš kao šibica. Stani na loptu, osvrni se i shvatit ćeš da smo daleko od revolucije.

– I Lenjina su uvjeravali da uvjeti za prevrat još nisu sazreli, ali ako…

– Dogovorili smo se da radiš ono u čemu si najbolji – da diskretno agitiraš u visokim krugovima. Svatko koga uspiješ preobratiti veliki je dobitak.

– Jasno – jer ja sam, na kraju krajeva, samo gay-hedonist koji kruži oko užitka kao mačak oko vruće kaše.

– Svi bolujemo od konformizma.

– Objektivno, koje su moje šanse za skok u Istinu? Jesam li dospio barem na trim stazu ili i dalje čamim u svlačionici?

– Evo Sjetkina poruka. Tardellijevica nas zove kod sebe u apartman, moli nas da je ne iznevjerimo. Baš…

– Živim totalno neautentično među neautentičnim ljudima na neautentičnim lokacijama.

Odahnuo je kada su izišli iz sobe, prevrnuo se i ponovno zaspao, iscrpljen od ove Rikijeve žalopojke. Pred zoru mu se nakratko pričinilo kako nekakvo svjetleće tijelo rotira na plafonu, ali bio je odveć snen da bi se time bavio.