Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

DRUGO POGLAVLJE

 

Potkraj lipnja glavni događaji sele se s kontinenta na obalu. Na prvi dan kalendarskog ljeta veliki broj primorskih gradova i općina tradicionalno oglašava početak kulturnog ljeta, otoci i poluotoci to čine najkasnije 1. srpnja nastupom limene glazbe ili kakvim mimohodom gradske straže. Za tu prigodu otvaraju se drevni ljetnikovci, a zaključani dvori, kao i svake sezone, dobivaju pravo javnosti. Na najneočekivanijim i pomalo zapostavljenom lokacijama niču montažne pozornice za „noći pod zvijezdama“, historijski prostori ovijeni zarom legendi o kobnim ljubavima ili o srednjovjekovnim čudima koje tek treba staviti u optjecaj – kao i te ljudske crte na licima kamenih zvjeri – to „ljudsko, suviše ljudsko“ koje će zakratko oživjeti scenska rasvjeta. Ondje gdje su plemići i pučani nekoć donosili važne odluke, danas svira free jazz, a drevne stube vode u palače bez nasljednika i za čije umjetnine skrbi neka anonimna uprava – Martini je o svemu tome maštao dok je listao turističku brošuru posvećenu Žigmundovu. Ponešto je o tom mjestašcu već znao, prije svega Legendu o Kralju Žigmundu i djevi Merunki koja je svojim moćima ozdravila bolesnog kralja na putu za Stolni Biograd. Čim doču za njezina iscjeljenja, pisalo je, mletački dužd pozva Merunku na dvor, no ponosna seljanka odbi emisare. Da napakosti glavnom regionalnom takmacu Žigmundu, dužd krenu oteti Merunku i u okršaju djeva pade kao žrtva okrutnosti i pohlepe. Njoj u čast mjesto umorstva do danas u narodu živi pod imenom Tragedija.

 

Pod dojmom toga Martini je zvjerao oko sebe u nadi da bi odnekud mogla izroniti dična kula – ili barem renesansni zvonik koji mu je Sjetka spomenula preko telefona. Mala riva bila je zagušena sponzorskim tendama. Svoju kolegicu ugledao je kod prašnjavih čempresa, pod leptir-naočalama i u haljini s mornarskim uzorkom. I lepeza kojom je mahala bila je plavo bijela, a u istom je dvobojnom stilu bio i fascikl u njezinoj ruci. Ali, hajde – barem je torba bijela, nadao se, no kada ga je privila na svoje grudi opazio je plave, akvamarin pruge na poleđini torbe.

– Noćas sanjam kako autobusi dolaze i odlaze, kako se putnici razilaze, a tebe niotkud…

– Uštipni me i jauknut ću.

– Još mi samo reci da si razočaran.

– Čime bi bio razočaran?

– Ne moraš glumiti preda mnom, i ja sam prvih pola sata bila u depresiji. Kad oduzmeš more, Žigmundovu kulu, rozetu u crkvi Marije Pomoćnice i jedan antički mozaik, ne ostane gotovo ništa.

– Zaboravila si renesansni zvonik.

– Ah, neka si došao. Hvala Bogu.

– Lijepo izgledaš – slagao je.

– Zato je unutra čemer: kao što ćeš uskoro vidjeti – plakati još nisu vani, pozivnice vrve tipfelerima, od službenog automobila ni a. Hoćeš još? Okapanja sa šefom turističke zajednice, zatim neobjašnjivi moratorij na izlov Jakobovih kapica bez kojih ne mogu niti zamisliti domjenak…

– Kad smo već kod domjenka! – Martini je spustio ruksak i otvorio ga.

– Je li tu sve? Dva, četiri, šest… Ali, otkuda sad toliki čvarci? Tko je njih naručio?

– Možda su se preračunali.

Sjetka se tužno nasmiješila i još ga jednom odmjerila, ali bez naočala.

– Hej, ti ni ne znaš tko je od sinoć također ovdje!

Na tu vijest Martini je u glavi prevrtio imena ključnih uzvanika. Lejdi – najprije je pomislio na Lejdi Vajdić obzirom na njezin redateljski doprinos festivalu. Mogao ju je, doduše, preteći i netko od sudionika kiparske kolonije, ali je Junga unaprijed eliminirao. Nije bilo šanse da se Jung pojavi nenajavljen. Tko još? Netko od gastro-uglednika koje je Sjetka najavila na Kulturnoj vikendici, zašto ne, ali ipak se odlučio za Lejdi.

– Da nije uranila naša marksistica?

Vratila je naočale na oči, smiješeći se: – Kako to da ti je Lejdi prva na pameti?

Slutio je radoznao pogled iza tamnih leptirića.

– Lupio sam.

– I ostao živ. Ali, ne, nije Lejdi.

– Jebi ga, onda netko od gastro-nomada?

– Hladno.

– Ili onaj slavuj koji će otpjevati himnu u jazz varijanti…

– Performer Miroslav Lajbek!

– Lajbek iz Slovačke je došao. Pa kako to?

– Sinoć ga je iz Zagreba dovezao njihov ataše za kulturu. Nisam imala pojma da dolazi, odjednom se ukazao u predvorju hotela s transparentom „Slovačka, a ne Češka“. Možeš li to sebi zamisliti?

– Ha, ha – nasmijao se, iako je izgledalo kao da kašlje.

– Odmah me je, naravno, počeo salijetati pitanjima o Antoniju Laueru. Htio je da mu ispričam sve što znam o njemu, ali zašto stojimo ovdje kao siročići, idemo najprije riješiti mesnu prtljagu, slažeš se?

– Imam li izbora?

– Kula nam je ionako na putu do hotela.

Upao je u ovaj sunčani dan, ne pripremivši se na oči koje su ih, osjećao je, slijedile ispod tendi dok je koračao za tom visokom ženom koja jednom rukom gnječi fascikl na grudima, a drugom vitla lepezom. Pitao se kako to da njegova kolegica toliko odudara od ovog primorskog ambijenta? I to unatoč svojoj haljini i lepezi i torbi na modre pruge – ili je to možda baš zbog njih?

Na zaštićenom proplanku iz misli ga je trznuo Sjetkin usklik. Pred njima se ukazala kula.

– Ranogotička citadela s natruhama orijentalnog stila, zasad još na listi čekanja kod UNESCA – ispalila je da bi zatim, raznježena, dodala:

– Nije li divna?

Divna? Vjerojatno ti pridjevi kod nje naviru automatski, pretpostavljao je, obzirom da ga je kula ostavila hladnim. Omalena, zdepasta, ružnjikava – nimalo nalik kuli s fotografije na naslovnici brošure. A opet tko je on da sudi o hrvatskim starinama, pitao se. Sjetka je ugrabila jedan kulen iz ranca i pohitala gore po unutarnjim stubama, što je Martini iskoristio da se popiša. Obavijest je bila zakucana na drvenoj oplati kapije: „Od 1. srpnja svakog petka navečer članovi udruge „Žigmundova straža“ izvode atraktivnu bitku za kulu Kralja Žigmunda Luksemburškog“, te malo niže: „Besplatan ulaz za branitelje, djecu, Vukovarce i barbe s pučinskih otoka“. Dok se olakšavao iz blještave svjetlosti pred njim je zatreperio Jung, književni as festivala.

– Sve je ovo jedno veliko ništa… – govorilo je Jungovo kiselo lice.

Naravno da je ništa, obojica to znamo, tim više što ovdje za tebe nitko nije ni čuo, zaustio je da mu to i priopći, kao kolega kolegi, iako se uhvatio kako govori nešto posve drugo:

– Čovječe, nemaš pojma koliko si u pravu, ali vjeruj – uskoro će te razoružati zalazak iza tvojih leđa i ostaci sunca na palminom listu…

Jung je, međutim, ignorirao njegovu poeziju.

– Zna li itko ovdje za moj nastup? Putem nigdje nisam vidio plakate? Gdje su novinari?

Htjede mu uzvratiti istom mjerom, ali tada se sjetio Sjetke i samo rekao: – Ja sam odgovoran za tvoj boravak na festivalu.

– I? Jeste li osigurali barem pet-šest ljudi iz publike koji će stati u red da im potpišem knjigu?

– Ah, pa to će sa zadovoljstvo učiniti prijatelji festivala. Osim toga, jedna agilna profesorica književnosti – sigurno će ti prići ovih dana – svojim je đacima naredila da se u subotu uvečer nacrtaju u kuli s pitanjima za tebe. Trebalo je to biti iznenađenje, ali…

– Čekajte, znači li to da postoji i rizik od slabe posjete?

– Znaš i sam kako to kod nas funkcionira, jedan razred đaka nikada nije na odmet.

– A gdje su promo materijali?

– Sutra krećemo u ofenzivu. Naše plakate, letke i brošure potpisuje ugledna dizajnerska firma iz Zagreba… – Ili možda da uopće ne spominje dizajnere? Istina je da sofisticirani ljevičari vole dobar dizajn, ali s obzirom da je Jung, kao i on, formiran u nedizajniranom okolišu, možda je najbolje uopće ne dirati u to.

– Čujem da će mi tijekom čitanja dahtati za vratom nekakav konceptualac? Jel to istina?

– Lajbek nije bilo tko, u zadnje je vrijeme prisutan na svim relevantnim festivalima po Europi, radi se o kreativnom mladom umjetniku…

– To o „kreativnim mladim umjetnicima“ zadržite za novinare. I još nešto – molim da se moje ime briše sa svih festivalskih programa u koje je uključeno kuhanje.

 

Jung se, međutim, rasplinuo u gustom poslijepodnevnom svijetlu – nije ostalo ništa od te velebno-kisele poze, ali Martini je, prije no što će poći u kulu, za svaki slučaj pogledao oko sebe. Naprtio je ruksak i popeo se na promatračnicu gdje je Sjetka stajala s kulenom u podignutoj ruci; odozdo joj je klicala grupa muškaraca pod crnim plaštevima.

– Huraaaaa! Huraaaaa! Huraaaa!

– Nadajte se, samo se nadajte. Dobit će svako po šaku čvaraka i basta – mrmljala je za sebe, osmjehujući im se.

– Onaj ćelavi s dugom kosom – to je Pseudo Čunović. Samo nemoj sad pitati „koji Pseudo Čunović“, molim te – upozorila ga je, ali Martini je odlično zapamtio o kojem se Pseudo Čunoviću radi.

Upravo on je je doviknuo s livade.

– Je li nam to gospodin Riki ukazao čast?

– To je Martini, moja desna ruka.

– Desna ruko, imate li iskustva s mačevanjem ili kopljem?

– Kako molim?

– Pita te jesi mačevao? Nisi, otkuda bi mačevao, no?

– Ne, nisam – zaderao se najjače što može.

– A kakvi ste s lukom i strijelom? Ili s buzdovanom? Fali mi jedan negativac u skupini.

– Vrlo duhovito – primijetio je Martini, pokazujući rukom da takvo što nikada nije savladao.

– Možete li nam otvoriti atelje? Ima ovoga još, samo da znate. Kad završava trening?

– Za deset minuta.

– Hvala.

 

Sjetka mu je, u međuvremenu, ukazala na važnija zdanja, na crkvu i zvonik koji su se uzdizali nad gustišem od blijedo-crvenih krovova.

– Marija pomoćnica ima jednu od bolje izvedenih rozeta na našoj obali. Vanjski rukohvat od mesinga zanemari – temelji bazilike potječu iz dvanaestog stoljeća.

– O-pa.

– Lijevo je stara uljara, a do nje Kapetanova koliba gdje ćemo večerati. Vidiš li ono žućkasto pročelje?

– Vidim.

– To je ljetnikovac s prostranim atrijem gdje će „Oleg Vohalski i prijatelji“ održati ponoćni končertino. Oprosti – istisnula je odloživši fascikl na grudobran i s obje ruke prokopala torbu.

– Imaš maramicu, molim te. – Martini joj je, zgranut, ustupio načeti paketić iz džepa. Činilo mu se da je nešto važno bio propustio dok je ona – zadigavši naočale – otirala jedno pa drugo oko. Ispuhala je zatim nos i još se jednom ispričala.

– Šta se događa?

Više mu je puta kimnula dok su joj se grudi nadimale pod haljinom.

– Ri-Riki… – Promucala je.

„Koji Riki“?, gotovo je mehanički odbrusio, ali se na vrijeme zaustavio.

– Šta je s njim?

– Nakon što danima nije odgovarao na moje pozive, sinoć se konačno udostojao dići slušalicu, naravno, ne moram ti ni reći da se uopće nije mogao sjetiti s kime razgovara. Obratio mi se s „drugarice“… A kada sam mu se predstavila, rekao je „O koja gnjavaža?“, tako je rekao, bog zna odakle… – Ugrizla je gornjim zubima usnicu.

– Ovo govorim samo tebi, nemoj širiti dalje, molim te.

– Taman posla.

– Morala sam mu objašnjavati tko sam ja i da bi se on, prema našem dogovoru, najkasnije prekosutra trebao pojaviti na festivalu, na što me je arogantno upitao da li ja znam koga je on maloprije odbio? Da je toj nekoj užasno eksponiranoj faci, čije ime nisam razumjela, čas prije udijelio dvojku. Zamisli.

– Nisi razumjela kome je udijelio dvojku?

– Bila sam van sebe.

– Svašta. A može li se nekako bez tog…

– Bez Rikija? – Izgovorila je to uzrujano, iako se trudila zadržati sabran ton. – Može. Načelno se može bez svakoga, pa i bez Rikija, ali kako će to izgledati bez njega, pitam se, pitam. Tko će stvoriti atmosferu i privući medije? Ti i ja?

– Lejdi, na primjer.

– Lejdi – ah, Lejdi je naša draga prijateljica, ali ona nije taj kalibar.

– Mene samo zanima što taj lik ima što drugi nemaju.

– Jasno mi je da ga prezireš.

– Samo to želim znati.

– Duhovit, muzikalan, ekstremno društven, intelektualno poticajan, a uz to pije, puši, malo spava i po dogovoru može skandalizirati… Ne prevrći očima, darling.

– Htio sam samo reći: bilo bi savršeno kada bi sve te vještine zaokružio kuhanjem.

Začuvši topot na stubama, hitro je naočalama pokrila oči te se – u potrazi za što ležernijom pozom – leđima naslonila na puškarnicu.

– Helou, ovdje smo!

Pseudo Čunović nosio je crni. konspirativni triko s lakim plaštem. Još zajapuren od mačevanja okrenuo se prema pučini te kao da prkosi osnovnim elementima, zagrmio:

 

Letjeti
Imperativ je to duha
Koji nezadovoljan čami
U grudima
Gdje na mala vrata
Namamljen je davno.
Zato razbij mrenu
Uzleti
Neka se um slobodno pjeni
A ti Mjeseče
Sirovino
Rasvijetli mu put.

 

– Bravisimo! – Sjetka je uskliknula, zapljeskavši dok je Pseudo Čunović namigivao Martiniju.

– Ovo sam natukao usput u prolazu – tiho mu je priznao.

– Gospon Čunović je inače ve-eliki ljubitelj poezije, a kad ne modelira i ne slika, pomalo i sam piše. Jednog ljeta zastao je ovdje i…

– I živio je dugo i sretno uz more – nadovezao se kroz šalu.

– A nemojte tako, mnogi bi se u metropoli rado mijenjali s Vama.

– Uživanje u krajoliku čovjeka prosječno drži od tri do pet mjeseci. Poslije se opet mora gledati samo u sebe.

– A gdje drugdje.

– U Kralja Žigmunda, na primjer – dražila ga je Sjetka.

– Gdje je taj čuveni slavonski kulen? Dajte da ga omirišem. – Usput je muški stisnuo ruku Martiniju.

– Tu je sve – gotovo petnaest kilograma sušenih delikatesa od crne svinje. Možda bi bilo najbolje da paket čim prije spremite negdje na hladno, u atelje ili oružarnicu. Ja baš nemam povjerenja u te Žigmundove gardiste, kako li se zovu.

– Na zapovijed – rekao je Pseudo Čunović i poveo ih sa sobom jedan kat niže.

 

Martini je, poslije svega, sa zahvalnošću uronio u svježu unutrašnjost ateljea gdje je svjetlo odnekud nadiralo u snopovima koji su se, gle čuda, ukrštali i preplitali u valjkastoj prostoriji. A onda ih je raspršila munja elektrike i pred Martinijem se ukazao portret na štafelaju – iscijeđeno lice pod šubarom s okruglim, nadnaravno velikim štitnicima za uši. Zamijetio je još uljanih portreta uza zid, varijacije jednog te istog lika pod šubarom i naušnjacima a la Miki Maus.

– Žigmund na pompijerski – uputio ga je Pseudo Čunović – Takve obično vješaju restorani s klasičnim jelovnikom.

– Ja ga najviše pamtim iz udžbenika po toj neobičnoj šubari. A što je ovo?

– Za ljubitelje više impresionističkog izraza, jedan vangogovski Žigmund: žuto, crveno, smeđe… A ako volite Modiglanija, izvolite ga u lelujavo-srednjovjekovnoj varijanti. Šta kažete? Naravno, radim ga i kubističkoj maniri.

– Čovjek-šubara.

– Ha, ha – nasmijao se Martinijevoj dosjetki te podigao idući portret, neku vrst karnevalsko-čudovišnog Žigmunda.

– Goya… – protisnula je Sjetka.

– Fraza, epigonstvo, imitacija. Tek da shvatim gdje mi je mjesto.

– Koliko ste dosad naslikali Žigmundovih portreta?

– Očito previše. Tko je za gutljaj rakije?

– Ja bih nesicu s kap hladnog mlijeka.

– O kako – kako da opustim ovu ženu? – zavapio je Pseudo Čunović, te zatim, opreznije, upitao: – Je li moguće isprobati nešto od delicija koje je donio gospodin Martini?

– Slaninu i čvarke žderite do mile volje, možete ih odmah slistiti što se mene tiče, ali o kulenu i seki ni ne sanjajte. Za njih odgovarate životom. Želim da ih deponirate kao što ste mi obećali.

– Ni za pod zub?

– Ni za pod zub. Prenesite i vašim dečkima u Udruzi da kulen i seku čuvam za otvorenje.

Pseudo Čunović se obratio Martiniju.

– Eto kakav je status nas tobožnjih prijatelja festivala: „slanina i čvarci“. A kulen će pojesti neki ćato iz Glavnog ured za kulturni turizam.

Zvuk Sjetkinog mobitela – „Oda radosti“ – prekinuo je njihovo zadirkivanje. Izišla je iz ateljea.

– Čovječe, jel kod vas sve teče po planu? – upitao ga je kada su ostali sami.

– Više-manje, koliko sam obavješten.

– A znate li da ovo maločas nije bilo prvi put?

– Koje?

– Meni je dovoljno samo da pogledam žensko u lice. Što je sada krenulo naopako, ha?

– Ništa strašno.

– Trebali ste je vidjeti jučer, bilo je baš gadno. Recitirao sam joj Byrona, čak sam je bacio na papir, u krokiju… E mjeseče, sirovino. Taj priručnik što je uvijek uz nju mogli ste cijediti kao spužvu.

Dr Howard Milton stariji, „Zlatna pravila malih i srednje budžetnih festivala kulture“ – Martini je dobro znao o kojem je libru riječ.

– Reći ću Vam nešto, ali u povjerenju. U mjestima kao što je ovo glavni jebači su šefovi turističke zajednice, građevinci iz Bosne i naravno – vatrogasci. To što u našim filmovima pokušavaju galebarima dati neki značaj, to je ustupak mitologiji. Realno, karaju samo te tri grupacije.

– Kakve to veze ima s festivalom?

– Naš šef turističke zajednice je slab na producentice, organizatorice i kulturne radnice iz metropole. Ima fetiš. A Sjetka se, opet, drži kao da je pala s Marsa, pa Vas otvoreno pitam: jel takva i u Zagrebu?

Martini mu je vratio bocu.

– Nedovoljno sam informiran o njezinom privatnom životu.

– Čujte, ja je namjeravam barem jedanput dobro napiti, i to onako da se baš obeznani. Što Vi kažete na to?

– Ništa.

– Ta muškarci smo, otkrijte mi neku pikanteriju.

– Dosta je oprezna s alkoholom. Ne pamtim da je ikad uzela išta više od čaše vina. Bar ne u mom društvu.

– A kako reagira na klape?

– Mislim da je potpuno indiferentna.

– Baš ne izgleda ni kao da sluša tamburaše.

Martini se tiho podsmjehnuo.

– Nipošto.

– A Cigane? Mora imati neku Ahilovu petu. Doveo bi joj prave, originalne romske muzičare, ako treba, to mi je najmanji problem. Nisu li Cigani sada popularni u urbanim krugovima?

– Ni za Cigane ne bih stavio ruku u vatru.

– Vi stvarno mislite da žena poput Sjetke, rasna i zrela, nije u stanju đipati po stolu? – Okrznuo ga je svojim užarenim očima, no svejedno – Martiniju je tako nešto bilo nezamislivo. I zapravo sasvim promašeno.

– Sjetka na stolu? E to bi volio vidjeti.

– Ne znate Vi u što se one pretvore kada napuste Zagreb, kada udahnu ovaj zrak i pošteno se najedu i napiju. Zašto bi bilo nemoguće da se i jedna takva ženska odjednom pokrene i zasjeni sve oko sebe, zašto?? Upoznao sam takve ribe. To su tempirane bombe koje samo čekaju prave uvjete za detonaciju.

Pažnju im je, međutim, zarobio Sjetkin razgovor koji se čuo iza vrata.

– Ako smijem upitati otkuda Vam dojam da ja ignoriram lokalnu zajednicu?

– Čujete li tu knedlu u grlu? Jedva priča. –

Kada je Martini htio nešto dometnuti, Pseudo Čunović ga je utišao pokretom ruke.

– … U izradi programa rukovodila sam se idejom o sinergiji kvalitete i inovativnosti… Da, to je bila osnovna nit… Zašto bi ispala kupusara, ne znam zbog čega to kažete? Pa odabrani su autori koji već uživaju status i čije je radove struka prepoznala kao… Molim? To je mišljenje struke… Stru-ke, da… Ne, ja nisam kunst historičarka, studirala sam kulturni menadžment u turizmu. Pitate me, jesam li diplomirala? Oprostite…

– Loše prizemljenje – primijetio je Pseudo Čunović s čime se i Martini morao složiti.

– Hoćete još gutljaj?

– Dosta mi je, hvala.

Kada su završili s Pseudo Čunovićem imao je osjećaj kao da se pred njim rastvorilo mračno ždrijelo festivala, izlučivši mu pritom kužni zadah u lice.

– Zašutio si – primijetila je Sjetka na putu do hotela.

– Sve je u redu – rekao je, iako je zapravo razmišljao pod kojim uvjetima i kada nešto postane tradicija. Čak je i u golemom vitraju u auli hotela prepoznao Žigmunda Luksemburškog; ovdje je jahao kroz tipičan mediteranski pejzaž, tako pogodan za vatromet boja.

– Molim Vas, što je ono crno, okruglo u kraljevoj ruci? – raspitao se kod mladića s recepcije.

– Da to nije možda boća?

– Boća? – I Sjetka je skinula naočale, zainteresiravši se.

– Ne bi znao, gospodine, ali autor tog djela živi u susjedstvu i možemo ga pitati. Molim Vas dokumente.

– O da.

– Rezerviran je apartman na broju 20, drugi kat. Za doručak imate švedski stol, od 8 do 10.

– Da li se gospodin Lajbek vratio s kupanja? – upitala je Sjetka i momak je pogledao u pretinac za ključeve.

– Čeh bi trebao biti u sobi.

– Čeh?! – ponovila je u liftu, na što je Martini sućutno kimnuo.

– Valjda bi i ja bila frustrirana da sam na njihovom mjestu. Ili si Poljak ili Čeh, ponekad i Mađar, ali baš nikada, nikada Slovak.

 

Iznenadio ga je rustikalni štih apartmana – palisada, kabasti ormar, psiha, samostojeće ogledalo. U jednom kutu stajao je razboj s oštricom na kakvu se ubola Trnoružica. On je odložio kofer. I drvena postelja djelovala je starinski, povišena i s tvrdim uzglavljem. Sjetka je ruku spustila na šuškavu posteljinu.

– Bi li ti pristao spavati s nekim ako bi to koristilo festivalu?

Taman je kanio izići na terasu jednu, ali ovo pitanje ga je zbunilo.

– Govorim o strogo ciljanom seksu, bez emocija i s predumišljajem – ne moraš odgovoriti ako ti je neprijatno.

– A zašto ti je to važno?

– Jer me zanima dokle si spreman ići.

– Ha, a ti si kao spremna ići do kraja?

Razmislila je i slegnula ramenima, a potom zakoračila na terasu.

– O tako bi voljela da jesam.

Sunce je već bilo nisko kada su izišli i more se pričinjalo sivo ili čak smeđe – iako je sam suton, estetski gledajući, ispao uobičajeno lijep. Nakon toga Sjetka se nakratko povukla u svoje odaje. Dogovor je bio da se za dvadesetak minuta nađu ispod hotela, što je bilo dovoljno da se umije i preodjene nešto čisto.

„Dokle si spreman ići“, pitao se promatrajući se u ogledalu, izbliza, kao da pokušava naći odgovor iza maske, ali lice mu je bilo nijemo. Ubrzo je pohitao van. Ona je već stajala na prilaznoj cesti nadomak stuba, doduše, s mobitelom na uhu. Skupivši prste jedne ruke, učinilo mu se kao da nastoji dočarati neku suptilnu zamisao – bilo je još dovoljno svjetla da to primijeti. Riječi koje je čuo usporile su mu korak. Spomenula je „kulturu“, „civilizacijski minimum“, a zatim i nešto poput „duhovnost“ ili je to ipak bila samo „pristojnost“? Kada joj je došao blizu, naglo je zaključila razgovor: „Čujemo se, draga“.

 

Oćutio njezine hladne prste kako obuhvaćaju njegovu nadlanicu.

– Hoćeš da protegnemo noge do ljetnikovca dok se tehnika još nije razišla? – upitala je, ali njemu se nije toliko milio susret s barba Lujom i ostalima.

– Kada je večera?

– Ribu sam naručila za deset tako da imamo vremena. Možemo obići naš Call centar. Teuta bi mogla biti još tamo.

Call centra ću se nauživati slijedećih dana, pomislio je i upitao: – A da naprosto prošećemo uz more prije večere?

– Prijedlog usvojen.

 

Duge sjene ispratile su ih na uglačane stube između kuća i mirisnog raslinja iza zidane ograde. Dok su se spuštali čuli su se zvukovi televizije, a ljudi je u to doba bilo malo. Martini nije bio siguran da li je običaj pozdravljanja još živ pa bi za svaki slučaj kimnuo prolazniku.

– Iz Zagreba mi je sve ovo izgledalo nekako drugačije. Neću reći da sam razočarana, ali…

– Zagreb si moraš izbiti iz glave – rekao je.

– Jasno mi je da Zagreb moram prekrižiti kao što mi je jasno da Zagreb s ovim ovdje nema nikakve veze, da su to dvije osovine koje se napajaju iz različitih izvora. Zato sam i došla na lokaciju ranije kako bi se što više odvikla, odnosno, navikla… Oh, maltretiram te.

– Razgovaramo, u redu je.

– Šljokice, limena glazba i paradiranje amo-tamo po rivi… O tome neprekidno mislim kao kakva opsesivna luda. I onda još taj Brod ljepote koji svaki čas može uploviti u luku.

– Što te više užasava: mažoretkinje ili Brod ljepote?

– Mažoretkinje – rekla je to prilično samouvjereno.

– Zašto?

– Kćer šefa turističke zajednice, njegova princeza, članica je ovdašnjih mažoretkinja koje žele pokazati ono što su vježbale tokom školske godine.

– Shvaćam.

– Ako popustim s mažoretkinjama, automatski će se otvoriti pitanje održavanja utrke magaraca na festivalu, potom će nas pritisnut Društvo za očuvanje baštine i njihovi lobisti u općini, a gdje su tek autohtoni maslinari, lokalni pirotehničari, „Kamene žene“ i svi ostali koji mi već danima pušu za vrat?! Ogranak Matice je također na rubu strpljenja, a nemoj ni pomisliti da će klape ostati skrštenih ruku. Shvaćaš li da bi jedan ustupak otvorio Pandorinu kutiju?

– Zašto?

– Zato što nikome nije u interesu da ovaj festival iskoči iz prosjeka. Zato mi i ubacuju Trojanskog konja.

Pandorina kutija, Trojanski konj, a prije toga i Ahilova peta – ovo sve više poprima obrise grčke tragedije, sinulo mu je kada su se popeli u Kapetanovu kolibu. Poželio je da je upita, kani li možda spavati s prvim čovjekom turističke zajednice? Je li se spremna žrtvovati za dobrobit festivala? „Bez emocija, svrsishodno“, kao što mu je sama rekla.

Terasa je bila prazna i ogromna. Nikada još nije vidio ovoliku restoransku terasu. Svejedno, odvela ga je za najudaljeniji stol uz ogradu.

– Ako smijem primijetiti, odmah po dolasku pitao si me za Lejdi.

– Krenuo sam nabrajati, pardon.

– Ali, prva u nizu bila je ona, hi, hi.

Kako i ne bi bila – u zadnje je vrijeme osvojila sve kulturne rubrike u novinama i Sjetka joj je vjerojatno zavidjela. Kadgod bi otvorio rubriku kulture, ukazala bi se Lejdi. Tijekom manifestacije „Anti-globalijada“ s kolegama-marksistima odvažno je skočila u još hladno more, a upamtio je i njezinu izjavu da je u našoj kulturi manje seksa no što bi ga trebalo, pa i moralo biti. I to zato što su odnosi među ljudima poprimili karakter odnosa među stvarima. Martini je, kao povratnik u taj sektor, također uočio da kultura diše aseksualno, iako nije bio marksist ili to još nije osvijestio u sebi. I on je Sjetku uglavnom doživljavao kao pokretni kulturni objekt, ali s Lejdi je drugačije, valjda zato jer je ona doista savršena. Kada ju je proljetos susreo u Zagrebu na njezinoj je majici čak i narodni heroj „Stjepan Filipović“ djelovao seksi. Imala je dogovoreni lunch sa Žižekom. Predložio joj je da ovih dana iziđu na piće, ali bila je duboko u pripremama za Subversive. Šteta. Da se barem zalijepila za New Age, maštao je, mogli bi voditi tantrički seks, ali ovako, u žrvnju historijske nužnosti…

Zato je oprezno, poštujući standardni jezik, sročio iduće pitanje.

– Znači li to da Lejdi ipak dolazi?

– Pa nisi valjda mislio da bi ta propustila besplatno ljetovanje. Dala sam joj čak pet noćenja, iako je, kao redateljica otvorenja, zaslužila najviše dva.

„Pet noćenja“! Martinija kao da je obuzela nelagoda pred tim vele-ustupkom: što ako Sjetka namjerava isforsirati flert ne bi li njime podigla temperaturu? Ne bi li erotizirala festival? Uopće nije bilo isključeno da u ladici drži i taj scenarij – ta mu je misao, doduše, izmamila podsmjeh, iako je nije posve odbacio. Znao je da se u Sjetkinoj glavi vodi očajnička borba protiv dosade koju je „Zlatni priručnik“ Howarda Miltona uvrstio među osam smrtnih neprijatelja festivala. Čak je sumnjao i u Sjetkin telefonski razgovor od maloprije. Što ako ona uopće nije govorila s gospođom Tardelli-Britvec, niti je pokušavala doći do Rikija Rote – što ako je predmet razgovora s Lejdi bio upravo on?

– Imate li nešto iz vašeg fundusa, nešto što bi nam preporučili? Rakiju od ružinih latica vjerojatno nemate?

– Ne držimo to, gospođo – odgovorio je konobar.

– Gospođica – ispravila ga je Sjetka: – O, zašto je u našim restoranima sve tako predvidljivo. A od smokve? Što uopće i pitam, jel – nemate ni rakiju od smokve?

– Nažalost, ne.

– A petrovači na svakom koraku… Hej, mačak, vrati nam se, helouuuu – mahnula mu je pred očima.

– Imaš li ti neku ideju za aperitiv?

– Lozu – bubnuo je.

– Bljak… – Gadljivo je iskrivila lice: – To loču oni pretorijanci u kuli.

– Domaću lozu, naravno, imamo.

– Ajde dobro, ali meni jednu malecku, najmanju moguću. I što je s ribom, ako smijem pitati, je li pri kraju?

– Čim popijete aperitiv, riba će biti na stolu.

– Ovdje su još debelo u predsezoni – napomenula je pošto se konobar udaljio, ali Martinija je i dalje proganjala ideja da je dio jednog nemogućeg, suludog, idiotskog plana u kojem njegova uloga uopće nije tako nevažna, kao što je mislio do danas.

Zatim su se bacili na analizu programa: izvođači, lokacije, satnice kao i prepreke koje treba uzeti u obzir. U Sjetkinom izlaganju osjećala se čvrsta ruka dr. Miltona, preciznost i rad s dva scenarija: za kišno i suho vrijeme. Za slab odaziv publike, ali i za moguću navalu, pošto ni tu opciju nije trebalo unaprijed odbaciti. Dok je Sjetka govorila o nadilaženju psihološke krize tokom trećeg festivalskog dana, Martini je bio siguran da je već tisuću puta u glavi pretresla sve mogućnosti.

U jednom trenutku ipak je posustala i raspitala se o krpelju u preponi Krešimira Junga.

Nije je imao namjeru informirati o sadržaju telefonskog razgovora koji je vodio s gospođom Jung. Bila je to dosad najveća žrtva koju je dao za ovaj festival, po njegovom mišljenju. Iako je nazvao radi krpelja, gospođa Jung, ataše za informiranje Krešimira Junga, odmah je prešla na stvar.

– Jučer nam je napokon stigla ta programska knjižica od izvršne direktorice festivala, gospođice Ćuk…

– Kos, Sjetka Kos.

– Vuk, Ćuk, Kos, kao da je to važno. Dakle, Off program festivala, „Sljubljivanje riječi i tijela“, Kula Kralja Žigmunda Luksemburškog, 22 sata… Knjižicu imam pred sobom.

– Da…

– Krešo nije očekivao da će završiti u pratećem dijelu programa. I to zadnjeg festivalskoga dana, molim lijepo.

Opravdavajući vrijeme nastupa, Martini se raspričao o previše slobodnom jeziku u Jungovom pismu, a spomenuo je i konzervativan ukus mještana, no zato je – što se posjete tiče – izrazio umjereni optimizam. Bio je nadomak toga da propjeva od zadovoljstva zbog povrijeđene sujete prozaika, ali shvatio je da se mora obuzdati; u protivnom, ova lukava starica mogla bi ga doživjeti kao provokatora i otkazati Jungov nastup u zadnji čas.

– Mladi kolega, samo mi nemojte reći da ne znate kako to kod nas ide: neprijatelji jedva čekaju da od poluistine naprave lomaču za vrtne patuljke, kao što ste i sami ustanovili.

Zaustio je da se ispriča, ali gospođa Jung je nastavila svojim poderanim glasom.

– Kategorički tvrdim: nitko ne mora voljeti to što Krešo piše – uopće ne mora uživati u njegovom stilu i jeziku, kao ni u bolnim temama koje otvara, ali ukoliko imate imalo vjere u društvenu misiju književnosti, postoji nešto što mu nitko, pa ni Vi, ne može oduzeti.

Nastupila je tišina koju je, očito, Martini trebao nekako popuniti.

– Mislite na hrabrost? – javio se napokon.

– Kakva hrabrost – danas su hrabri i vrtni patuljci.

Itekako, pomislio je i rekao:

– Ja se ispričavam.

– Nemojte se pokolebati.

Ali, ipak jest. Već se koprcao zamci, bulazneći kojekakve gluposti o piscu-rovokopaču koji na svjetlo dana iznosi sadržaj crne kutije društva, o kritici ne sadašnjosti, nego o kritici perspektive, a kada je mislio da niže od toga ne može, spomenuo je i glasove potlačenih kojima odzvanja Jungov roman. No, ona je tražila još. Pokušao si je koliko-toliko spasiti obraz s onim što je u romanu neizrečeno, ali neizrečeno je nije zanimalo, ni najmanje. Krenuo je tamo gdje je morao, u širenje okvira borbe pa se, siroče, osvrnuo na revolucionarnost glavnog lika, ali revolucionarnost koja se naslanja na Svetoga Pavla koji „vjeruje da bi vidio“ čime autor izbjegava zamku ništavila u koju je upao čak i jedan Krleža – da, i Krležu je čak posrao, svog ljubljenog Krležu, a gospođi Jung to se svidjelo. Znao je da sada treba posegnuti za prijetnjom od neoliberalnog Minotaura jer je bio siguran da Jung u šlafroku sjedi preko puta, sluša i uživa. Naposljetku, toliko se zanio da je izjavio kako se radi o romanu nakon kojeg će Zapad promijeniti svoja očekivanja od balkanskog pisma, nakon kojeg će reći – Zajebi Kusturicu i njegove Cigane, dajte nam tog Junga.

 

Slamaju li tako svakog oponenta, pitao se kasnije dok je vidao rane. I da li je krpelj samo udica za ovako stravično poniženje?

 

– Mačak, helouuuu – prenula ga je.

– Da?

– Čuj, kad bolje razmislim, pa nije li Riki preko telefona mogao servirati bilo koje ime.

– Da, mogao je… Jesi se možda sjetila o kome je govorio?

– Negdje mi zvoni da je bilo sa „de“, nešto kao Delongi, ali nije, nije ni Detoni – Detoni bi zapamtila…

– Denegri?

– Jel ima koji važan Denegri?

– Mora ih biti.

– Koja sam ja koza. Sjećam se samo da je zvučalo kao neka stvarna ličnost, kao da Riki nije bez veze rekao to što je rekao. –

Otpila je mineralnu iz čaše, a ribu jedva da je dodirnula. Samo je vilicom gnječila krumpiriće i blitvu, bez želje da išta od toga stavi u usta. Poslije su krenuli u potragu za kakvim mjestašcem na rivi, ali izlozi kafića već bijahu u mraku, a stolovi prikupljeni, svezani i zastrti ceradom. Izbrojali su ukupno jedanaest udara zvona, a onda se, poslije male stanke, Marija Pomoćnica oglasila još jednim, dodatnim batom, valjda u namjeri da ih zbuni. Bacili su pogled u Call Centar kroz staklo, ali nisu uspjeli ništa razabrati. Sjeli su na klupu pokraj spomenika strijeljanim mještanima. Večer bez mjesečine nije bila lijepa. Iznad njih škripali su listovi stare, razglobljene palme. Kada je obratio pažnju na ono što Sjetka govori, shvatio je da je tema opet „Riki Rota“. Upravo se prisjećala njegove promocije, „inauguracije“, kako je rekla, na gala proslavi Pokreta spore hrane u Dubrovniku kojeg je organizirala gospođa Tardelli-Britvec, lično. Hit je bila bijela mrkva koju su zapišavali vukovi – Martini se užasnuo što Sjetka pamti čak i takve pojedinosti.

– U to vrijeme još nije imao ni umjetničko ime, bio je samo Berislav, Bero, običan nikogović, nitko i ništa, ali Tardellijevica je bila odlučna da od njega napravi ime, valjda da pokaže kako može stvarati ex nihilo, pa ga je podvodila cijeloj hotelijersko-turističkoj kremi, konzervatorima, galeristima i vrlo utjecajnim nutricionistima iz zemlje i inozemstva, predstavljajući ga kao slobodnog radikala u kulturi. Među uzvanicima bio je i ministar koji je inače jako zagrizao u slow food tako da se, uzgred ti kažem, ne bi čudila da je cijeli taj cirkus financirala Vlada… – Dok je govorila otpuhivala je prhke šiške, a brada – brada joj je poprimila onaj gordi, malo uzdignuti položaj, po čemu ju je i pamtio s njihovih sastanaka u Zagrebu.

– Slabost Slow food druženja je što poslije nekog vremena atmosfera nužno pada i Riki je u toj činjenici vidio svoju šansu da se dokaže i nametne. Nakon svakog zalogaja ispričao bi po koju anegdotu ili vic. Što se duhovitosti tiče, užasno je moćan, klikeri mu rade jako brzo – jasno je da se naučio provlačiti kroz život. U jednom trenutku čak su i konzervatori, koje je inače teško razonoditi, smijali njegovim glupostima. A Tardellijevica je cvjetala, bio je to vjetar u leđa Slow food pokretu u Hrvatskoj – njezin tajni as iz rukava. A onda je, oko ponoći, Riki dohvatio gitaru…

Martini je ironično uzdahnuo.

– Bio je to pravi potez jer se sve ubrzo pretvorilo u demonstraciju snage i zajedništva. Sudionici su se držali za ruke i pjevali nekakve balade, na kraju je čak i ministar zavapio „bilo šta od Olivera, molim Vas“…

Sjetka mu je dodirnula ruku, zaprepastivši se koliko se naježio. Sigurno su njegove dlačice već neko vrijeme bile nakostriješene, iako u tim trenucima nije mislio na hladnoću, nego na slijepu moć slow fooda – i to poput nekoga kome su otkrili samo dio jedne velike i značajne istine.