Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović
PRVO POGLAVLJE
Kadgod bi Sjetka spomenula Rikija, a to i nije bila rijetkost, Martini bi se napravio lud i upitao – Koji Riki? – iako je predobro znao o kojem se Rikiju radi, ali nije si mogao pomoći. Unazad nekoliko mjeseci bio je obuzet time da umjesto „Lejdi“ govori „redateljica“ ili, još zlobnije, „marksistica“. Samo je Junga redovito zvao baš tako, Jung, jer bi mu to zvučalo službenije nego Krešo ili Krešica kako mu je odnedavno počela tepati Sjetka. Sada, dok se vozio autobusom prema moru u njegovoj je turbulentnoj glavi odzvanjao Sjetkin medeni glas – Darling, a ima li šanse da taj krpelj uskoro ispuže iz prepone našeg Krešice? – Negdje na pola puta Martiniju je sinulo da ga bi ga uskoro mogla prozvati „Klasik“, jasno, njemu u inat.
Nisu to čak bile ni smutnje, nego mali, jalni ubodi koji su nagrizali njihov odnos. Kako se bližio datum početka festivala i Sjetka i on su shvaćali kako je ono nešto s čime su, kao zalogom, ušli u posao možda zauvijek izgubljeno, kako toga više nema. Nakon što se sve okonča svatko od njih krenut će svojim putem i jedna godina intenzivne suradnje ostat će uspomena. Vjerovao je da ju je u međuvremenu razočarao, samo koliko duboko, pitao se. Katkada bi se poželio zavući u njezin mozak, iako samo nakratko – tko bi, uostalom, ondje izdržao duže od pet minuta? Ali i tih pet minuta bilo bi mu dovoljno da dokuči neke stvari, na primjer, zašto je u organizaciju festivala uključila Rikija Rotu i što znači ta pozivnica? Bez pitanja, jednostavno mu je priopćila svoju odluku pod izlikom da joj treba netko tko je u stanju dići atmosferu na festivalu, netko tko može biti istodobno bezobrazan i profinjen, drzak i uznosit, odvratan i ljubazan – ovisno o zahtjevu trenutka – netko tko uspješno ponižava našu kulturnu scenu, a koja mu, zauzvrat, pruža ljubav i povjerenje.
Od tada je papagajski ponavljao: – Koji Riki? – Što mu je drugo ostalo, s obzirom da je Sjetka ionako odluku donijela bez njega, ili čak protiv njega – ali da li je to sada važno? Njega je najesen čekao posao u školskoj knjižnici, a Sjetka, tko zna, možda će potražiti sreću u nekom odanijem, duhovitijem ili možda samo profesionalnijem suradniku, poput Rikija Rote.
– A ha, ha.
Dok je autobus šibao kroz gudure – ogladnio je i pojeo sendvič. Pa ipak, umjesto da ga hrana smiri, njegove je misli uzburkao tajfun samokritike. Bio je uvjeren da je Riki samo posljedica, da je uzrok u njemu, u njegovom egu koji je postao uteg za ljetni festival. Dovoljno je bilo prisjetiti se Kulturne vikendice i predstavljanja programa festivala, gdje je hladno izjavio da subverzija u novom romanu Kreše Junga predstavlja opasnost za vrtne patuljke i da nakon njega više ništa neće biti isto, barem što se gipsanih bića po hrvatskim baščama tiče. Svi su to čuli i komentirali i nikome nije bilo smiješno. Znao je da Sjetku potiho ispituju s kakvim je to čudakom ušla u posao. Bila je veoma uzrujana. Čim su ostali sami ukazala mu je na četiri do pet osoba koje će njegovu izjavu prenijeti Jungu. No, nije toliki problem ni Jung, što je i sam dobro znao – nego njegova žena, Jungovica, koja osmišljava i usmjerava svaki Jungov korak i radi te priglupe izjave (jer je ona doista priglupa, rekla mu je u lice) koješta bi moglo poći naopako.
Usprkos tome, još su uvijek imali i dobrih dana, Sjetka i on, a otkako je prošloga tjedna otputovala u Žigmundovo, njihov je odnos opet zatoplio. Svakodnevno su se čuli, ona mu je tepala „darling“, „mico“, „kisi kisi cmok“ i tako to, unatoč okršajima koje je vodila na terenu. Bio je upoznat s namjerom šefa turističke zajednice da svoje mažoretkinje ugura u festival, pošto poto, kao i o realnoj prijetnji Broda ljepote koji svakog časa može uploviti u luku i ugroziti festival. S druge strane, imponirala je Sjetkina odlučnost u obrani umjetničkog digniteta festivala. Rekla mu je da neće ustuknuti ni za milimetar, što je Martinija snažno dojmilo. A sjetio se i njezine sms poruke koju je primio kasno sinoć: – Da sam znala u što se upuštam, sama bi sebe proglasila luđakinjom – napisala mu je, na što joj je on, obuzet pakiranjem, nehajno otpisao – Nula-nula-noć…
Stigavši na usputno odredište, dan se već rasplamsao i dok je čekao autobusnu vezu poželio je osloboditi stopala, umočiti ih u more, ali lokalni autobus već je bio na stajalištu.
