Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

TREĆE POGLAVLJE

U hotel se vratio podvojenih osjećaja jer sve se doimalo važno i nevažno: uzvanici, suze, Pseudo Čunović, mažoretkinje, Jung, Brod ljepote, pa čak i Slow Food… U jednom trenutku sjetio se i tipa čije je ime uporno izbjegavao reći na glas. Sada ga nitko nije mogao čuti. – Riki Rota – rekao je u mraku. Možda najjače od svega pogađao ga je Sjetkin očaj radi njegovog izostanka. O kakvom se to iskupitelju dosade radi, razmišljao je u krevetu.

Progonila ga je i Tardelli-Britvec, iako je je znao samo iz Sjetkinih priča, ali se zato u snu mogao uživjeti u njezinu čeljust koja dugo i temeljito žvače organski uzgojenu mrkvu. Isto to činile i vilice ostalih sudionika o kojima mu je Sjetka pripovijedala. Usred noći probudila ga je jedna krajnje blasfemična kombinacija: što ako predstojnica Glavnog ureda za kulturni turizam, Tardelli-Britvec, lobira kod Rikija da se ogluši o Sjetkine pozive!

– Bojkot – pomislio je, napipavši cigarete kraj uzglavlja.

– Ako ona prešutno tolerira načelnika turističke zajednice, kao što čuje, zašto je ne bi ucijenila i preko svog štićenika Rikija Rote – za slučaj da se Sjetka ne pokaže dovoljno kooperativna? – Na trenutak mu se učinilo da je raskrinkao tu igru koja se odvija iza leđa njegove kolegice i dobio je impuls da je, usprkos kasnom satu, nazove i ukaže na moguću konspiraciju što se odvija u vrhu hrvatskog kulturnog turizma. A što se onog fetišista iz Turističke zajednice tiče, on će ujutro otići k njemu i zatražiti ga da se očituje. Kao suorganizator festivala imao je pravo na istinu… Gnjevan, izišao je na balkon popušiti cigaretu, ali uskoro je s dimom koji je otpuhivao postepeno otpuhnuo i ratoborne misli. Zaključio je kako nema smisla dizati Sjetku u ovo doba i uznemiravati je svojim primislima koje su se ionako začele u njezinoj, a ne njegovoj glavi. Što se njegove glave tiče, pomislio je, ona je ionako spremište u kojoj se pohranjuju Sjetkini strahovi i kombinacije.

U našoj kulturi, uostalom, iznimno je lako postati budala. Zato se pokušao sjetiti što je u zadnje vrijeme lajao o Lejdi pred Sjetkom.

Mogao je reći kako je simpatična i talentirana ili, još vjerojatnije, kako je užasno simpatična i talentirana. Ali, znajući sebe uz piće je mogao koješta bubnuti – s time da je to „užasno“ pokupio od Sjetke kojoj je više manje sve užasno, užasno dobro ili užasno loše. Nekoć bi se zgražao nad izrazima kao što su „micak“ ili „helou“ ili „kisi kisi bokić“, ali tijekom godine pod utjecajem Sjetke, Lejdi i ostalih agenata kulture i on je već zadizao obrve i prevrtao očima te do savršenstva usvojio tehniku maglovito-pomirljivog izjašnjavanja o umjetničkom djelu.

Čudio se koliko je to otišlo daleko, koliko se zakompliciralo. Unatoč visoko-parnom okruženju u kojem je rastao, sebe je doživljavao kao jednostavnog, nepretencioznog momka. Čak i ono što je čitao nastojao je ne uzimati k srcu jer je osjećao da bi mogao završiti kao njegov otac, profesor književnosti – jedan od krležologa iz sjene kojeg su kasniji naraštaji navodili kao dogmatika i koji se utopio u moru prezira. Ta ozbiljna, moralno i politički zgusnuta klima roditeljskog stana i otjerala ga je u lakše, vedrije žanrove. Od malena je svaštario. Kao sin jedinac starijih roditelja, osvjedočenih humanista i PEN-ovaca, neprestano je potican da izrazi kreativnost. Njegova majka, prevoditeljica s njemačkog, gotovo je svakoga dana otkrivala poneki dječakov talent. Crtanje, klavir, gluma… Svi su napeto iščekivali na kojem će polju i kada eksplodirati, ali na koncu se od vojske spašavao na studiju kulturologije gdje ga navodno još uvijek, poslije dvadeset i pet godina, čeka tema za diplomski rad.

Pomalo neočekivano zasjao je u alternativi, i to u vrijeme njezine najgore krize, unutar devedesetih. S nekoliko je geekova uspostavio i organizirao par muzičkih festivala, a kada se činilo da će njegov razvoj ići u tom pravcu, na radost roditelja javio se sa zbirkom priča, najprije s jednom, a već šest mjeseci kasnije i drugom, najavivši usput i roman kojeg nikad nije uspio napisati.

Zimus je, međutim, dobio poziv za održavanje tečaja lijepog pisanja i on ga je doživio kao pojas za spašavanje. Dirnulo ga je to da ga se netko uopće sjeća, obzirom da je na koricama svoje druge (i posljednje) knjige još imao bujnu smeđu kosu. Nije ga pokolebalo što krivo izgovaraju njegovo ime, kao ni upozorenja da se radi o mešetarima novcem iz europskih fondova namijenjenih oživljavanju malih književnosti. Najam sale bio je plaćen do kraja godine i Martini je ubrzo shvatio da financijaše nije briga što i kako radi. A on se iz tjedna u tjedan lagano dizao. Odbacio je razrade uvoda, zapleta i likova, čime bi ionako zlopatio i polaznike i sebe, nego je dopustio da iz njega provale godinama akumulirane zalihe. „Kako druženja s kolegama uništavaju pisca“, „Može li se s jednom lošom zbirkom proputovati svijet“, „Poželjni izrazi na licu pisca u javnosti 1 i 2“, „Što odgovoriti na pitanje: o čemu govori vaš novi roman“, „Kako postati društveno subverzivan pisac i nikome se ne zamjeriti“, „Deset razloga zbog kojih pisci izbjegavaju alkohol“…

Blok sat koji je nazvao „Prešućivanje kao specijalni žanr u hrvatskoj književnosti“ nije bio ni najbolji, ni najlošiji koji je održao; polaznici su se u međuvremenu pretvorili u publiku, a on se pak prometnuo u u neku vrst ispovjednika para-književnih fenomena.

Prisjetio se kako je zarana, kao mlad pisac uočio praksu prešućivanja koja je imalo sve atribute rata do istrebljenja, odnosno, zaborava. Hotimičan muk i preskakanje tijekom nabrajanja – to su dvije notorne metode, objasnio je polaznicima, metode koje čak i nisu naš izum, naprotiv, žanr šutnje i prešućivanja na Zapadu je bio razvijen u vrijeme dok su se balkanski pisci tukli, ranjavali noževima iz zasjede i njegovali polemičke pogrome u novinama i književnim revijama. Ali taj je žanr ovdje naišao na iznimno plodno tlo, obzirom na tradiciju tzv. hrvatske šutnje u politici što je kao svojevrsni obrazac preuzet i dodatno razvijan u sferi književnosti. Prešućivanje kao derivat šutnje ima svoj predživot u šutnji hrvatskih post-modernista koji su osamdesetih nepokolebljivo šutjeli o svim bitnim društvenim pitanjima, te tako pripremili teren za prešućivanje zbog čega je naš književni prostor zapravo prostor šutnje, pardon, prešućivanja. Zato danas imamo pisca koji izgara u ognju tišine – prešućeno/ušutkanog pisca koji se okreće protiv sebe i u onome što je napisao vidi samo bijedu, mucanje, bolnu nerazrađenost i teror općih mjesta…

Nakon ovog izlaganja uslijedila je šutnja među polaznicima radionice lijepog pisanja. Učinilo mu se da je pretjerao; tko bi se nakon ovoga odvažio sići u taj pakao zvan suvremena hrvatska književnost? Zato je u nastavku malo ublažio izlaganje, rekavši da književnost nije naivna, ni nevina (kako se to isprva može učiniti) te da su u igri neke opake strategije koje su vidljive samo upućenima, dok ostali ne zamjećuju tu borbu na život i smrt (sjetite se „Lomače za Danila Kiša“, rekao je) tako da se pisac nema kome obratiti za pomoć jer se, naoko, čini kako postoji mnoštvo sudbonosnijih pitanja – što i nije sasvim promašeno stajalište – mada bi ga, otkad je dosegao ove godine, najviše uzrujavali oni naivci koji smatraju da sve ono dobro neizostavno ispliva na površinu. „I zato dok pratite nečiju kanonizaciju, vjerojatno ni ne sanjate da bi se tu mogla kriti zavjera, neka ogromna, zapanjujuća prevara u samom krilu književnosti, o blažena neupućenosti, sretne su one zemlje sa zavedenom publikom…

A onda se najednom okrenuo sebi.

Uzeo je dah i priznao da je i sam radio na pokapanju izvjesnog kolege – jednog od svojih sezonskih intimusa s kojim je vodio duge razgovore o stanju hrvatske književnosti.

– Godina 2001., ako je se tko sjeća, bila je zlatna godina stvarnosne proze… – rekao je i ona mu se novakinja iz prve klupe, mašući lepezom, nasmiješila.

Uslijedila je burna izdavačka jesen u kojoj su pisci čašćeni intervjuima kao nikad tijekom pet stoljeća hrvatske književnosti. Ni Martini nije odolio sirenskom zovu medija; u intervjuu za novine upustio se u dulje nabrajanje književnih imena, prešutjevši baš onog s kojim se bio zbližio, kao čovjek i kao pisac.

Poslije je saznao da se njegov ljetni kompanjon nadao da mu je ime slučajno ispalo u sinoćnjem izdanju, pri kraćenju teksta – ili da ga je noćni urednik privremeno izbacio, ali je ujutro, u nepromijenjenoj verziji teksta opet uzalud tražio svoje ime u Martinijevim odgovorima.

Njegovo izlaganje prekinuo je upit iz auditorija: – Gospodine Martini, kako opravdavate to što ste učinili?

Takvu provokaciju očekivao je od rasta-djevojke iz zadnjeg reda ili od jedne starije gospođe, „vječne polaznice“ čiji tekstovi vrve strogim moralnim nazorima, ali pitanje mu je uputila plavuša u kostimu bijele-kave koja se, naizgled, dosađivala tijekom njegovog izlaganja.

Pokušao je biti što iskreniji. Nije ga žrtvovao zbog pukog jala, niti je hotimičnim prešućivanjem želio uskočiti u vlak hrvatske književnosti, posrijedi je bilo nešto posve drugo, naglasio je, nešto što se događa sada, a što se tada još samo naziralo. Prešutjevši svog naizgled dobrog sezonskog kompanjona htio je spriječiti trijumf prosječnosti jer je ime tog pisca kojeg je prešutio bilo upisano u budućnost hrvatske književnosti, kao svojevrstan usud, kao pad ili još bolje, kao sunovrat, eto tako je svoj uzaludan čin obrazložio gospođici koju mu se kasnije predstavila kao Sjetka Kos, stručnjakinja za ulazno-izlazne strategije u kulturi.

Doznao je da je pet godina provela u državnim institucijama, kao lektorica, te da upravo dovršava studij kulturnog menadžmenta. O sebi je inače govorila veoma šturo, u natuknicama, kao da nije impresionirana vlastitom biografijom, možda i zato što tada još nitko nije znao tko je Sjetka Kos i koje su joj namjere, no ona je zato vrlo dobro znala tko je Martini i čime je zadužio omladinsku kulturu. Poznavala je njegov Bandera fest gdje je i sama volontirala kao srednjoškolka, lijepeći plakate na drvene stupove grada Zagreba. Prisjetila se i njegovog ulaska u književnost, obje njegove knjige, a kasniji, višegodišnji post mudro je prešutjela. Martini se čvrsto držao svoje priče o taktičkim greškama koje su ga stajale karijere. Prva u nizu bila je ženidba u razdoblju apsolutne prevlasti stvarnosne proze. Dolazak bebe uneredio ga je kao pisca u usponu, a kada je izišao s drugom, nimalo lošijom od prve, poetika kojoj je bio odan već je bila u nemilosti kritike. Uz malo više mira i volje, vjerovao je, uočio bi taj zaokret i korigirao se. Tim više što se njegov mladalački brak ubrzo potom ugasio i u naslijeđe mu ostavio krivnju i strah od nepodmirenih obaveza.

Sjetka je naizgled strpljivo podnosila njegovo riganje po književnosti, kazalištu i filmu; lajao je o tome kako su intriganti zauzeli ključne točke u kulturi, kako je sve lažno, umjetno, autistično, umreženo i korumpirano.

– Hladna čorba bez mesa – eto to je naša kultura! – Uza sve to imao je dojam da njegova paljba ne dopire do mlade kolegice, da ona to shvaća kao dio nečega što ide uz posao, što je nužno otrpjeti kako bi se stvorilo nešto veće i trajnije. Ta pragmatična strana Sjetkine ličnosti isprva se javljala sporadično. Rekla je da postoje tvrtke koje ulažu u atraktivne projekte u kulturi te da je tajna uspjeha u prezentaciji. Iznosila je to veoma skrupulozno, u pauzama između njegovih ispada, da ga ne uplaši odmah na početku suradnje.

Tijekom jednog od prvih sastanaka Martini je ponio sliku njezinih pobožno sklopljenih dlanova koji vijugaju i migolje pred očima zlatnog sponzora – sve do trenutka u kojem je razdvojila dlanove i palčevima dodirnula jagodice ostalih prstiju – Martini je povjerovao da svjedoči onom najboljem što kulturni menadžment nudi u praksi, toliko je bio očaran Sjetkinim nastupom. Pitao se, kako to da već nije bolje iskoristila takav dar? Osim toga, ostavljala je dojam gorljivosti – do te mjere da Martini, nakon godinu dana njihova poznanstva, nije uspio dokučiti vjeruje li u to što govori ili je samo sjajna prodavačica magle.

Sastavila je spisak sela i gradića uz more i upustila se u pregovore. Njezini zahtjevi, barem naizgled, nisu djelovali zastrašujuće; tražila je lokalitet s kakvom omanjom kulom, te – kao alternaciju – atrij ili barem ložu u slučaju kiše. Paralelno s time vodila je medijsku ofanzivu: predstavljanje, najave, sastanci… Novine su objavile da je na pomolu novo partnerstvo u kulturi. S jedne strane nositeljica certifikata Instituta za kvalitetu ljudskih resursa i članica Slow food organizacije, a s druge „kreativac iz naftalina koji je izgleda sazrio i za veće pothvate“, pisali su.

I dok je postepeno tonuo u san pred očima su mu bili Sjetkini dlanovi dok u blagome slalomu prave mjesta kulturi na još neosvojenim predjelima.