Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

PETO POGLAVLJE

Boca žigmundovke koja je kružila po autobusu dospjela je i do Martinija. Otpio je te, ničim izazvan, pomislio kako je kultura zapravo prihvatljivija u teoriji, nego u praksi. To što je dospio u organizaciju festivala, u ovo mjesto na obali, sve mu je više ličilo na grešku. Je li to učinio zato što nije mogao izreći ne, što se nije znao othrvati Sjetkinom entuzijazmu – ili su tome ipak kumovale neke druge, zagonetnije sile koje opsjedaju neodlučne duše. Ponajprije, on uopće nije tip za ovaj posao, a to je i Sjetka naknadno shvatila. Moglo bi se reći da mu ophođenje s ljudima baš i ne ide. Čak i kad mu se pruži šansa, ostaje začahuren – već je toliko puta pokazao kako mu fali sposobnost da zaboravi na sebe, bez čega je nemoguće uspješno realizirati festival. Uostalom, njegovi susreti s Jungovom knjigom traumatičniji su no što je očekivao. Što onda ostaje? Tobožnja duhovitost na koju Sjetka računa? Ha, ha, koji se festival još izvukao s melankoličnim dosjetkama? Ovdje se traže upućeni komentari iz utrobe kulturnog pogona, inteligentni tračevi s poantom ili barem kakva bizarnost koju će netko, poput Junga, iskoristiti u slijedećem romanu.

A što on od svega toga ima na repertoaru?

S magistrale su sišli na neasfaltirani put i ubrzo su ugledali nekoliko raštrkanih kamenih nastambi i sojenicu za uzvanike. Križ od neobrađenog drveta, vitak i ponešto nakrivljen, označavao je mjesto hodočašća na obližnjem brdašcu. Parkirali su u hladu gdje je već stajalo više terenaca. Upravo je jedan od takvih jutros odvezao Sjetku – Martini više nije imao nikakvih dvojbi oko toga. Pseudo Čunović mu je još iz autobusa pokazao na Sjetku.

– Koja riba – rekao je i Martini ju je ugledao kako baulja po krševitom terenu. Čim se iskrcao pohitala je k njemu, poljubivši ga, kao i uvijek, u oba obraza.

– Mačak, došao je. Stara Tardelijevica ga je dovela. O, baš sam htjela poslati neka kola po tebe. Oprosti što sam nestala bez objašnjenja – ali ovi iz GUKT-a su silno žurili, iako ne znam gdje.

– Pretpostavio sam da se o tome radilo.

– Ja sam zapamtila što si mi jutros rekao i nastojat ću se od sada toga pridržavati. Dođi…

– Jesi li? a šta sam to rekao?

– Da paranoja ne vodi nikuda i da festival treba započeti vedro. O, nećeš vjerovati tko se sjatio u ovu pripizdinu. Tamo na ogradi su predstavnici Turističkog cvijeta. – Sjetka se osmjehnula miješanom, muško ženskom društvancu u elegantnim odijelima, a potom je krenula ka talijanskom konzulu, raširenih ruku.

– Njegova ekselencija… – započela je, ali konzul je na to odmahnuo, obrativši joj se kao staroj znanici: – Sinjorina Sjetka Kosilione, quo bella, molto bella madona.

– Moj najbliži suradnik, Martini.

– Martini… Nosite talijansko prezime?

– Otac mu je iz Furlanije.

– Porijeklom – ispravio je Sjetku, ali za nju su to bili detalji.

– To je isto, vas dvojica ste zemljaci.

– Obavezno se pozabavite rodoslovnim stablom, imate za to vremena, mladi ste – ohrabrio ga je konzul koji se zatim srdačno obratio

gospođama u tradicijskim nošnjama, koje su također čekale da mu se predstave.

– Onaj visoki sjedi gospodin s malom glavom, njega još nisi upoznao.

– Tko je on?

– Načelnik općine i vlasnik Pogona za uzgoj puževa Hari Bezmalinović zvani Puž.

– Na čijoj je strani?

– Proglasio je neutralnost.

Sjetka mu je otkrivala imena, titule i funkcije ljudi kraj oko kojih su se motali. Kod Koke Bujas i gošći iz Upravnog odbora Spore hrane osjetila je potrebu da zastane i pročavrlja, tako da je Martini sam nastavio do bifea na kraju paviljona. Ondje mu je pristupila djevojčura s pjegama, duge, neuredne kose s raznobojnim ukosnicama u stilu Boby McGee i zahvalila mu zbog svega što je učinio za nju i njezine kolege. Iako siguran da ga je zamijenila s nekim dobročiniteljem, bez obzira na to pružio joj je ruku, zagledajući uokolo opreza radi. Gotovo da je rekao, „nije to ništa“, ali se sustegnuo u strahu od moguće provokacije. Kimnuo je kao da je već naviknut na spontane izraze zahvalnosti.

Pokušao se sjetiti nekog od svojih dobročinstava. A mala je, ako je dobro razumio, još spomenula i svoje zahvalne kolege. U nedostatku nekog orijentacijskog pitanja ispričao se i istegao se za dečkom s pladnjem novih šampanjaca, no kada se zatim namjeravao vratiti u razgovor, nimalo pametniji no prije, djevojke više nije bilo. Možda je ipak nasjeo na neku prljavu šalu? Festivali kulture dušu su dali za takve ubode. Centralni stol odjeven u svečani bijeli stolnjak tek se trebao napučiti manjirkama iz cateringa. Muški glas započeo je pjesmu, ostali su je prihvatili, ili su, poput Sjetke, glumili da pjevuše. Zahvalne Bobi McGee djevojke više nije bilo u dometu. Djeca su se fotografirala s dežurnim magarčićem, osoblje catareinga serviralo je objed. Odjednom – usred sve te gungule – kao da su umrli svi zvukovi jer više nije čuo ni klapsku pjesmu, ni cvrčke. I žamor iza leđa kao da je iščeznuo pred pojavom čvrste brinete u kasnim pedesetima sa bijelom domaćom bluzom. Odgovarajuće jednostavnu, crnu seljačku suknju do koljena nosila je na pomalo muškobanjast način, gazeći po kamenju kao da to radi svakoga dana. Kako je dolazila sve bliže paviljonu, tako je i Martini bivao sigurniji o kome se radi. Sve je na toj uznositoj gospođi – baš sve odgovaralo predodžbi koju je već ranije stvorio, tako da je imao dojam da ju već dugo zna, iako ne kao konkretnu osobu, nego više kao ideju koju su naraštaji na ovim prostorima stvarali o kulturi davno prije njega. Bilo ju je lako zamisliti kako drži pozdravni govor u nekom ljupkom atriju ili, na primjer, kako u romaničkoj crkvici prati orguljaški koncert. I dok ju je pogledom slijedio imao je osjećaj kao da živa kultura hoda po tvrdoj zemlji: Dubrovnik, Šuplja crkva u Solinu, Dioklecijanova palača, opat Držiha, duh prokleti Hamletova oca na Lovrijencu, Marija Formoza, a nakon svih njih i budući umjetnik Riki Rota, Slow food pokret, Kralj Žigmund Luksemburški i njegov viteški zdrug koji se sprema baciti rukavicu u lice svim počasnim zdrugovima duž cijele obale… Tada ga je Sjetka uhvatila za nadlakticu i on kao da se trgnuo iz košmara materijalne i nematerijalne kulture Republike Hrvatske.

– Predstojnica Glavnog ureda za kulturni turizam – rekla mu je na uho ono što je iz neobjašnjivih razloga i sam znao. Povela ga je do Tardellijevice koju su već okružili prijatelji, znanci i štovatelji. Među njima Martini je ugledao i žgoljavog mladića u bijelom šeširiću ljepuškastog, gotovo dječački zlobnog izraza lica koji kao da se dosađivao. Bio je siguran da je to onaj čije je ime uporno izbjegavao javno izgovoriti.

– Tvoj kreativni direktor.

– Aha, krajnje je vrijeme da ih oboje upoznaš.

U međuvremenu Žigmundovi vitezovi bili su okupljali na livadi i postrojavali se ispred paviljona. Glas direktora Turističke zajednice zagrmio je kotlinom. Pozivao je velikaše na vjernost Svetom Rimskom Carstvu. U tom trenutku Sjetka se pokušala obratiti pročelnici.

– Molim Vas, željela bih Vam predstaviti Martinija iz naše festivalske direkcije, moga umjetničkog suradnika o kojem sam Vam govorila… – Sasvim izbliza brončana glava pročelnice podsjećala je na davno iskopanu i savjesno obnovljenu antičku bistu, ali sa živim, iznimno prodornim očima. Oglasila se na pomalo zastrašujuće hrapav način.

– Idemo redom, događaj po događaj, ako nemate ništa protiv, draga moja Sjetka.

– Naravno, htjela sam samo…

– Budite ljubazni i javite mi se nakon povijesne inscenacije – uzvratila je na što se Sjetkin prsni koš podigao i spustio pod lakom mornarskom haljinom. Martini je čuo kako je promrmljala nešto poput „oprostite“, ali kada su se udaljili s njezinih je usnica pročitao riječ „sranje“. I pritom je osluškivao kako njegova titula „umjetničkog savjetnika“ odzvanja među članovima GUKT-a i UO Spora hrana Hrvatska. I sam je bio zatečen time što obnaša takvu dužnost, kao i saznanjem da uopće postoji nešto što se zove „festivalska direkcija“.

Zbor „Kamenih žena“ energično je otpjevao himnu, a potom je huk bojne trube označio početak igrokaza. Pred vod vitezova iskoračio je Pseudo Čunović u ulozi mletačkog plaćenika Kiribalda. U trenutku kada je isukao mač-igračku iz korice, netko je prasnuo u smijeh, ali on je, naprotiv, nastavio škiljiti prema neprijatelju, posvećen svojoj odmetničkoj ulozi. Nabacio je kapuljaču i s mačem krenuo na Žigmundovu predstražu koja je, kao i sve predstraže, pružila simboličan otpor. Djeva Merunka, Sjetkina volonterka u Call centru, dočekala ga je obnaženih koljena i ramena. Zgrabivši je oko struka, Kiribald/Pseudo Čunović privukao ju je k sebi, pomalo zvjerski. I dok se Kusalo/Žigmund pripremao za napad, Kiribald je u rukama imao živi plijen za bolesnog dužda.

– Stanite tu gdje jeste. Govori Vam Žigmund Luksemburški, car Svetog Rimskog Carstva, kralj Češke, Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Ostavite nedužnu djevu Merunku i borite se sa mnom kao muškarac s muškarcem.

– A gdje je tu Slovačka? – Bio je to Sjetkin glas kraj njega.

– Ovo sve više liči na seosku zabavu – priznao joj je.

– Nisi valjda očekivao nešto bolje?

– Navodno su se dugo pripremali.

– Mačak, a koliko sam se ja pripremala? Cijeli život…