Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

DEVETO POGLAVLJE

 

Invazija je započela u ranim jutarnjim satima, kombiniranim zračno-pješačkim desantom koji su činila dva terenca s oznakama GUKT i helikopter HRZ-a. Skupina kulturnjaka u zvaničnim odorama rasporedila se po rivi na okolnim terasama kafića, ali mještane je probudio helikopter dok je tražio mjesto za slijetanje. Na koncu je aterirao na rivu. Iz njega su izišli Tardelli-Britvec i Riki Rota, također u novim odorama; nakon raporta, Tardellijevica je dala znak za početak dežigmundizacije.

U Turističkoj zajednici nije bilo otpora. Ured je zauzet veoma brzo, a materijali, brošure i primjerci monografije sa Žigmundom na naslovnici ubrzo su izbačeni van, pred zgradu. Roko Bezmalinović razvukao je žutu traku preko izloga i tako zapečatio biro. Dok su pripremali veliko spaljivanje – s kule se oglasio bojni rog i lijepo se vidjelo kako se stijeg Kralja Žigmunda uzdiže na jarbolu, gdje je prkosno zalepršao kraj državne trobojnice. Tardelli-Britvec smjesta je naložila atak na kulu.

– Dođite na kulen i žigmundovku – doletio je iznenađujuće bezobrazan odgovor s vidikovca.

Djelatnici GUKT-a zalegli su na okolne humke dok je helikopter, kružeći, izbacio nekoliko dimnih bombi; kroz otvore na kuli prokuljao je dim. Ružnjikavo zdanje je uskipjelo. A nedugo potom kroz kapiju su istrčali Žigmundovi vitezovi, kašljući i bacajući se uokolo. Snimatelj GUKT-a išao je od jednog do drugoga, moleći ih da ne gledaju odveć napadno prema objektivu kamere. Nakon što su jurišnici upali u kulu, iz utrobe se začulo više kratkih rafala. Najzad su, pod pratnjom, izvedeni glavni urotnik: kralj Žigmund u metalnom prsobranu i plaštu s insignijama koji se vukao za njim. Za njim je koračao dvorski slikar Pseudo Čunović.

Njihova je pojava isprovocirala okupljene, oni najogorčeniji pljuvali su ih. Direktor Turističke zajednice – sada već svrgnuti kralj Žigmund – prkosno je gledao u kameru, ignorirajući molbe snimatelja GUKT-a.

 

Iskoristivši pomutnju, Martini je šmugnuo u kulu; dim se u međuvremenu slegao, situacija se postepeno normalizirala. Uzeo je baklju sa zidnog stakla, prišao truplu i bez razmišljanja maknuo vizir s lica: pod njim je prepoznao Teutu, Sjetkinu volonterku. Činila se mrtvom. Baš ona – djevojka prema kojoj je Sjetka usmjerila vektor ljubavi na onoj shemi. Ali, nije se stigao ni primjereno rastužiti jer je Tardellijevica već držala predavanje. Sudionici festivala slušali su je kako iznosi najnovije dokaze o poprečnoj gredi u stropu kule, pravom malom biseru na prijelazu iz kasne romanike u ranu gotiku, koja svjedoči o miješanju stilova na tlu Dalmacije. Tardellijevica je zatim upozorila na oblike prozora koji upućuju na orijentalne utjecaje, neznatne, ali vidljive iskusnom oku medijavelista, što samo po sebi predstavlja kunst-historijsku senzaciju. Pošto već prva sjevernija kula gubi tu značajku dok su one južne kule mahom turske stražarnice. Kada je Martini ponovno spustio pogled na Teutu, snop svjetla preko njegove glave osvijetlio joj je lice. Bio je siguran da je napućila lijepe usnice.

– Ovako ćemo: na moj znak glavom nagnite se prema gospođici, ali malo iskosa – da poljubac bude cijelo vrijeme u kadru. I bez jezika – uputio ga je snimatelj koji je kružio iznad Martinijeve glave.

Teuta ga je gledala napućenih usta i Martini joj je, na snimateljev znak, utisnuo jedan kosi poljubac. Čuo je Sjetku kako viče „Bravo“ i nakon toga aplauz.

– Hvala – stigao je još reći prije no što je progledao. Na terasi je, iza zatvorenih vrata, gorjelo zaboravljeno svjetlo. Imao je dojam kao da se više nema što udahnuti, da su zalihe kisika u apartmanu iscrpljene. Nerado se uspravio u postelji; sat na mobitelu pokazivao je: 4.54. Više nije bilo govora o spavanju.

A nedostajalo mu je i svježeg zraka. Otvorio je vrata balkona, udahnuvši noćni zrak, prije no što će zapaliti cigaretu. Povukao je dva-tri dima, više od toga nije mu prijalo. Zatim je dovršio pakiranje, ali prije no što će krenuti još je jednom preletio sadržaj poruke za Sjetku. Nema se tu šta dodati, zaključio je i presavio listić. U hodniku vladao je mir, a dolje u foajeu, na recepciji, oči Kralja Žigmunda nekako mangupski su ćirile kroz djeliće stakla. Nije bilo noćnog dežurstva pa je ključ s porukom odložio na pultu.

Odmičući glavnim stubama slušao je jednoličan topot rotirajućih štrcaljki, a čunjasti tornjić kule, obasjan reflektorom, nalikovao je ljuskavoj koži reptila. Tko zna što se jučer događalo u ateljeu, možda se Lejdi, ugledavši one bezvrijedne varijacije na temu – onaj kič – u zadnji čas osvijestila i zahvalila Pseudo Čunoviću na izletu s barkom. Taj mu se rasplet odjednom činio kao jedini moguć. Kako je uspio posumnjati da je ispalo drugačije?

 

Iznad skupljenih suncobrana na rivi zora je kasnila. Dok je vukao kofer crkveno se zvono oglasilo osam puta – najmanje toliko udaraca je izbrojao, iako je na njegovom satu bilo točno pet. Netko je tada otvorio vrata Call Centra i izletio skupa s taktovima glazbe. Nakon što se ispovraćao, opet je šmugnuo unutra.

Musavi izlog usporavao je pa i deformirao kretnje u lokalu, a lica je učinio nekako sablasnim. Približivši se staklu uočio je Lejdi u jednoj solo dionici. Njihala se zatvorenih očiju, kružeći dlanovima i ramenima zbog čega je, barem na tren, dobio poriv da joj se pridruži u zadimljenoj festivalskoj izbi. Ali, tada se odnekud stvorio Pseudo Čunović i sve pokvario jednim grubim poljupcem. Malo dalje, za stolom kljucao je Onaj-Čije-Ime-Ne-Spominje pod svojim malim šeširićem, a kada je s mukom uspravio glavu – na licu mu se ocrtalo nešto karakteristično, toliko već puta viđeno i potrošeno. Ali, što ako on još uvijek sanja ovaj mutni prizor u kojem se Sjetka upravo penje na stolac – uz pomoć Pseuo Čunovića – zakoračivši na radni stol. Kada je podigla i drugu nogu, haljina joj se zategnula i izgledalo kao će ljosnuti, složiti se dolje i tako platiti za svoj egzibicionizam. Ali, u snovima takve se stvari ne događaju i nakon što se uspravila, svi su joj zapljeskali.

 

Bože, koliko tijelo – kao da je tek sada, ugledavši je na stolu uviđao Sjetkine prave dimenzije. Bilo je mučno svjedočiti svemu tome trijezan iza prljavog stakla. A što je ovdje drugo radio nego svjedočio, osluškujući i gledajući? Sanjajući… Odmaknuo se i zaputio do postaje s nadstrešnicom, pedesetak metara dalje. Autobus se upravo obrušavao niz serpentine uz poznati, mahniti huk. Zaustavio se samo da pokupi njega, jedinog putnika s ove stanice, tako da su odmah krenuli dalje. Nebo se napokon otelo tmini, kuće i krovovi izranjali su na obroncima, a s jednog zavoja vidio je spomen park i trampolin na rivi. Zatim su se ukazale i konture pozornice na kojoj će Lajbek trijumfalnim jahanjem otvoriti festival kulture. S magistrale riva je bila samo neznatni okrajak po kojoj vršljaju mravi. Ako je zabava gotova – ako je Sjetka sišla sa stola i ako je trenutak ludila već minuo – njezini strahovi i brige bit će pometeni. U to je bio uvjeren, bez obzira na svoj izdajnički čin. Ne čuči li, uostalom, u začetku svake veze i njezin kraj? Zbogom lažna gesto, zbogom uljudna tjeskobo. Zamišljao je kako joj na recepciji uručuju njegovu poruku i kako očima prelijeće tih desetak redaka. Iako je nastojao izbjeći bilo kakvu dramu, nagovještaj ljutnje ili razočaranja… Nipošto nije htio da se Sjetka osjeti krivom radi odluke koju je donio. Odgovornost je jasno i glasno preuzeo na sebe, već u prvoj rečenici, iako su mu, a to je sada uviđao, argumenti djelovali vrlo općenito. Što može čovjek pomisliti kada se poslije svega netko pozove na „raskorak između želja i mogućnosti“? Napisao joj je da je zalutao u taj posao, kao da ona to ne zna. Čak i da je kojim slučajem ostao, napisao je, njegove bi dužnosti ionako pale na Sjetkinu grbaču. Tu je, dakako, najviše mislio na zabavni dio, ali ju je lukavo prešutio.

 

– Sjetka, tko Vas je opet ražalostio?

– Martini je otišao.

– Bilo je to samo pitanje trenutka.

– Doista to mislite?

– Čim sam ga ugledao na kuli, to mi je bilo jasno.

– O Čunoviću…

– Isplačite se, bit će Vam lakše.

 

A onda mu je sinulo da je i Jung već sigurno na cesti i da putuje prema odredištu. Da mu je proviriti u taj automobil i doživjeti ozračje među putnicima! Jung je vjerojatno ponio novine kako bi što manje morao komunicirati. Ili je čak posegnuo za knjigom kada je shvatio da mu je Sjetka namijenila za suputnike dvojicu gastro nomada. Što bi mogao čitati? Valjda nije uzeo svoju knjigu. Možda prije nekog starijeg mislioca, nešto teško kao protutežu lakoći koju mora otrpjeti u automobilu. Znao je koliko prezire tu pompu oko kuharskih šefova, iako su njegovi suputnici bili nešto posve drugo, skoro pa intelektualci, kako ih je Sjetka opisala.

 

Kada su stali na parkiralištu jednog krajputaša, vozač je objavio polusatnu stanku za ručak. Na odmorištu krajputaša bilo je živo. Ljudi su jeli kraj svojih automobila, vršili nuždu i žmirkali prema suncu. Najglasnija je bila skupina mlađih muškaraca ispred žutog kombija, međusobno su se prskali pivom i hvatali po parkiralištu. Martini je pročitao natpis na kombiju: Umjetnička radionica „Kamenko“, shvativši da su to sudionici Male kiparske kolonije, isti oni koje Sjetka želi uvrstiti u program na Brodu ljepote.

Kao popratni sadržaj.

U trenutku je zaboravio po što je krenuo. Je li htio uzeti kavu? Ako je i imao takve namjere, odbio ga je red pred šankom i blagajnom. Vozač autobusa pak sam je jeo za stolom. Raspršene misli, međutim, najednom su se okupile u jednu jedinu: uskočiti kiparima u kombi! Bili su dovoljno otkačeni da ga prime bez suvišnih pitanja. Udijelit će mu pivo, malo se stisnuti na sjedalu i za dva sata bit će opet na svom radnom mjestu.

A prtljaga?

Tih nekoliko knjiga i majica nisu vrijedni brige, zaključio je.

Vratio se kroz restoran i išetao na parkiralište.

I kada dođu na rivu pred svima će pohrliti ravno Sjetki u zagrljaj. Gotovo da ju je čuo kako nešto mrmlja o njegovoj poruci i ugašenom mobitelu, o tome kako je ovih nekoliko sati bila najtužnija direktorica festivala na Jadranu. Ali, ništa od toga više neće biti važno. Ni zlobna došaptavanja sa strane, niti kolutanja očima… Dok je pogledom tražio kombi žute boje po parkiralištu, gotovo je osjetio Sjetkine hladne ruke na leđima. Činilo mu se da kombi ne može biti daleko od njihovog autobusa, no vozila koja su neprekidno dolazila mijenjala su poredak na parkingu. Da nisu ipak otišli po gorivo? Zavirio je ispod nadsvođenog dijela pumpe, ali ni ondje ih nije bilo. Gdje su se izgubili? Pružio je korak želeći nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Sunce je bilo jako i stakla automobila ljeskala su se na sve strane.

Uspuhan i vreo, morao je odustati. Pustopašnih kipara više nije bilo na vidiku. Vrativši se u u autobus, shvaćao je koliko je bio blizu krive odluke: što bi bilo da je iz restorana izišao samo minutu ranije – bi li sada sjedio na ovom istom mjestu? Autobus je uskoro nastavio put. Gotovo je, gotovo, ponavljao je u sebi, ali čim je zažmirio i pokušao zaspati, obuzela ga je jedna druga, vrlo obeshrabrujuća vizija. U njoj je opet bila Sjetka. Mahala je s njegovom porukom po hotelskom foajeu i ponavljala „Otišao je, nema ga više“. I pritom se ljubila sa svima koji su joj se našli na putu, a Lejdi je dobacila momku na recepciji: – Bocu šampanjac za sve! Na Sjetkin račun!

Naravno da ništa od toga nije i ne može biti istina, uvjeravao je Martini samoga sebe rastjerujući sablasti iz glave. Slušao je glazbu s radija i povremeno tonuo u drijemež. Kada je spikerica objavila da je jedanaest sati, krajolik je već bio drugačiji i trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da mu se mjehur napuhao poput vodenog balona.

 

To je, dakle, bilo ono što je htio učiniti na stajalištu, prije nego je naletio na kipare i izgubio tlo pod nogama. Bio je blizu tome da pristupi vozaču i izmoli kratko zaustavljanje kada je između sjedala uočio limenku piva. Provjerio je, bila je prazna. Gurnuo je kažiprst kroz otvor. Dok mu je jedan glas govorio, ne budi lud, drugi ga je bodrio, zašto da ne? Ono malo putnika ionako se grupiralo na prednjim sjedalima, gotovo svi su kunjali dok je autobus šibao otvorenom cestom, kao da se nikada više ne namjerava zaustaviti. Martini se izmjestio dva reda iza – na stražnje klupe u dnu autobusa, koje su bile više od ostalih. Sjeo je tako da na oku ima šoferovo lice u retrovizoru, još uvijek ne vjerujući da će doista učiniti tako nešto.

Uglavivši limenku između nogu, otkopčao je šlic i oprezno izvadio penis.

Pošto je glavićem dodirnuo lim, shvatio je da otvor nije dovoljno širok i da će morati biti vrlo, vrlo koncentriran. Pred Karlovcem se nekako uskladio s ritmom autobusa i počeo s pražnjenjem – isprva vrlo suzdržano, puštajući mlaz po mlaz u limenku – no ubrzo je izgubio ritam i disciplinu i otpustio sve kočnice, a na ruci kojom je držao limenku osjetio je toplinu. Pritisak je nestao, a na umu je imao Junga. Zamišljao ga je kako na rivi zuri u more ispred sebe. Učinilo mu se kao da je baš on to more u koje Jung netremice gleda dok se Martini, u liku vala, uzdiže i propinje nad ostalim valovima, prije no što će se razbiti o kamenje uz obalu.