Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

ŠESTO POGLAVLJE

Mletački plaćenik, opkoljen i očajan, svojim je drvenim mačem neuvjerljivo probo najprije djevojku, a zatim sebe, tako da je kraj bio daleko od zadovoljavajućeg. Samo je talijanski konzul nepromišljeno uzviknuo „Bravo“, no gledatelji su ostali mlaki. Vraćajući se pod okrilje sojenice, Martini je osluškivao reakcije. Bilo je onih koji su postavljali pitanje gdje odlazi općinski novac i kakve veze ima jedan uzurpator iz tuđine sa slobodarskom tradicijom ovoga kraja, a sve to – kako je netko primijetio – pokraj toliko neiskorištenih domaćih kraljeva. Osim toga, teško je bilo ne vidjeti kako Tardelli-Britvec bez aplauza napušta bojišnicu. Ni njezina pouzdanica na ovom području, Koka Bujas, nije pokazala oduševljenje dok se gegala za njom u tunici koju kao da su nadimali propeleri za unutarnje hlađenje tijela.

– Sjetka sad likuje od zadovoljstva – sinulo je Martiniju promatrajući vitezove koji su posjedali na zemlju, oporavljajući se od slabog prijema kod publike.

U prvi je mah razmišljao da priđe Pseudo Čunoviću i kaže mu nešto ljudski, ohrabrujuće. Nešto poput „do vrhunca sezone sigurno ćete izbrusiti nastup“ ili „ovo možda izraste u spektakularan viteški turnir, tko zna“, no ubrzo je odustao od toga. Nakon uspona i padova kojima je bio izložen od ranoga jutra, osjećao je potrebu za alkoholom, za velikim količinama alkohola. Janjetina na pladnjevima

bila mu je u drugom planu. Ispio je dvije čaše šampanjca, jednu za drugom, osluškujući nastup gospodina kojeg mu je Sjetka predstavila kao načelnika općine i vlasnika Pogona za uzgoj puževa. Najprije je uputio pozdrave okupljenim gostima, predstavnicima vlasti, partnerima i odanim turističkim djelatnicima. Apostrofirao je jedan mladi bračni par iz Slavonije koji se odlučio ovdje nastaniti, poželio im je puno djece i uvijek svježe puževe na trpezi. No, dama kojoj je htio izraziti zahvalnost na trudu oko konsolidacije projekta „Etno selo“ i bez koje svega ovoga vjerojatno uopće ne bi ni bilo – uvaženoj predstojnici Glavnog ureda za kulturni turizam Republike Hrvatske i neumornoj promotorici nacionalne baštine, magistrici…

– Da mi je barem jedan dan u životu biti Emilija Tardelli-Britvec – progovorila je Sjetka pokraj njega.

– Kakvi su prvi komentari? – zanimalo ga je.

– Najbolje govori izraz njezinog lica. Uskoro će letjeti glave u Turističkoj zajednici, pazi što ti kažem. Valjda si vidio da im je okrenula leđa prije no što je lakrdija završila.

– Pa to nama ide u prilog, zar ne?

– Bit će od tebe dobar producent.

Neko vrijeme je gledao za Sjetkom koja je sa zavidnom lakoćom prodirala među uzvanike, mada je razmišljao i o migu koji mu je uputila. „Počelo je otapanje, ali treba misliti i na opasnost od bujica“, kao da je govorio njezin tajni znak. I zato, kada mu je namignula, primijetio je da s onim drugim, otvorenim okom, budnije no prije motri situaciju u paviljonu.

Ubrzo se među gostima proširila ozbiljna zamjerka objedu. Riki Rota navodno je izrazio nezadovoljstvo banalnošću serviranih namirnica te se s Tardellijevicom i Kokom povukao za stol pod bajamom. Kada je vijest o tome stigla do Martinija, prvo što mu je palo na pamet bilo je: – Odlično. – Svaki propust na Tragediji na neki je način dobitak za njihov festival i u to ime zgrabio je čašu vina. I dalje je bio sam, oslonjen na jelovu gredu pod strehom. Doista, Sjetki nije trebalo dugo da se ustremi prema novom sjedištu moći pod bajamom i pročelnica joj je milostivo dala ruku – tko zna koliko su se puta već upoznavali? Sjetka je izvadila kuverte s pozivnicama. Jednu je uručila pročelnici, drugu Rikiju, ali Koka Bujas ju je i dalje ignorirala, tobože zabavljena mobitelom. Zato je pročelnica djelovala razgovorljivo a to je jedino važno, sudio je Martini sa svog vidikovca. Primijetio je kako Tardelijevica izdvaja palac na desnoj ruci, a nakon palca, prema redoslijedu, kažiprst, pa srednjak i prstenjak s kojeg je bljesnula burma. Kako je dizala koji od prstiju, odmah bi ga hvatala drugom rukom, kao da time učvršćuje značaj svakog pojedinog prsta. Kad je napokon na red došao i mali prst, Sjetka se zanijela – zbog čega se Martini nagnuo na suprotnu stranu kao da će joj time pomoći da vrati ravnotežu.

– Da nije na djelu suočenje s konačnom i neumoljivom istinom o mažoretkinjama, pitao se prestravljeno? I zašto je ta galeristica baš tada uzela kuvertu da bi je, odmah potom, neotvorenu spustila u torbu?

Pod raskošnim bajamom činilo se kao da gospođa s bistom umjesto glave nikada neće dospjeti do kraja izlaganja, dapače, u nekoliko joj je navrata, a to se jasno vidjelo, pokazala na selo iza njih, no potom je zavrtjela glavom kao da je u stanju zanijekati čak i takvo postignuće ne bi li poanta što slijedi bila logičnija, jača. Tako to, dakle, radi stara dijalektičarka, mislio je Martini, ne bez stanovitog respekta, ali bilo je vidljivo da se njegova kolegica sve više grbi i skuplja, stojeći ondje kao pred porotom.

A što je u međuvremenu radio Riki Rota? Martiniju se činilo kako loče iz puke dosade, nalijevajući si šampanjac iz boce koju je mudro ponio sa sobom, znajući što sve mora, kulture radi, pretrpjeti jer se babinjak proširio dolaskom dvije članice UO Pokreta spore hrane, a zatim – kako je vrijeme teklo – i dio zdruga „Kamenih žena“. Sjene rijetkih stabala išarale su jalovu zemlju između njih, dan je neopazice odmaknuo prema popodnevu.

Zadnji put kada se osvrnuo prema simpoziju svi su bili okupljeni oko festivalske majice koju je Sjetka držala u rukama. Tardellijevica je pokazivala nešto po njoj – kao da vrši stanovite markacije. Činilo se kao da ostali nastojali pomoći s kakvim prijedlogom, sugestijom – jasno, svi osim Sjetke. Martinija je tada sustigao zakašnjeli eho njezinih riječi. „Ja znam zašto Bujasici šaljem samo kapu“. Jutros im nije davao važnost, no sada je dokučio njihov smisao: ukoliko bi joj darovala majicu, to bi morao biti najveći konfekcijski broj! Ali, Sjetka joj je u svojoj diplomaciji darovala kapu te time otklonila mogući skandal.

O blažene festivalske kape.