Agenti kulture : zabavno štivo | Gordan Nuhanović

OSMO POGLAVLJE

 

Iz tame srednjovjekovlja – iz mračnih i krvlju natopljenih utvrda sjevera, kralj Žigmund Luksemburški osvanuo je na Mediteranu, blagoslovljen suncem koje je u izobilju i rafalno nadiralo kroz šareni vitraj na recepciji. Tog jutra Martiniju je bilo lako zamijeniti kralja s nekim proto-turistom koji podiže vizir na kacigi u potrazi za kakvom šarmantnom plažom: u ime naturalizacije, dakako. Kralj picigina, kralj boćališta, kralj najromantičnijeg zalaska… Gotovo da se sažalio nad tom žuto-crvenkastom prikazom čiju je sudbinu jučer zapečatila milostiva Tardelli, osobno.

– Dobro jutro, Vi ste s broja 204, gospodin…

Mladić na recepciji tražio je njegovo ime u knjizi gostiju.

– Jesam – preduhitrio ga je Martini.

– Gospođica Kos me je zamolila da Vas uputim u sobu broj tri. A to je soba gospodina…

– Lajbeka?

– Jeste.

Zašao je u hodnik iza recepcije, do broja tri na kojem su vrata bila otvorena. U zamračenoj sobi Lajbek se snimao malom kamerom iz neposredne blizine. Sjedio je u lotos-položaju i reflektor kamere otkrivao je njegovo izobličeno, ljubičasto lice na kojem očiju gotovo i nije bilo. Zastrašujuće se doimala i rasjekotina na gornjoj usnici, ali umjetnik je, unatoč tome, zapanjujuće mirno i usredotočeno kamerom prelazio preko natučenog lica. Sjetka je bila jedva vidljiva u sobi i kada se Martini pojavio odmah ga je izgurala van.

– Ne boj se, nema se namjeru rasplakati.

– Šta mu se dogodilo?

– Ti naravno ništa ne znaš. A kako bi i znao kada ne otvaraš mobitel. Jesi se naspavao?

– Molim te, reci mi otkud mu sve te masnice.

– Hm, da… Postoje indicije da su ga presreli neki Česi kojima se nije svidjela poruka na transparentu. Napadnut je na stubama ispod hotela.

– Kada?

– Oko pet ujutro, još smo svi bili budni. Imam osjećaj da će mi se glava rasprsnuti. Kakva idiotska noć.

– Uopće nisi spavala?

– Pa policija je do maloprije bila ovdje, ja sam također morala dati službeni iskaz. Jadan naš Lajbek, užas.

– Jel ga itko pogledao? Ta glava ne izgleda dobro.

– On se osjeća izvrsno. Već je u stvaralačkom zanosu, zar nisi vidio. Isuse dragi, evo i njih. Vratili su transparent! – Sjetka je gotovo kliknula, ugledavši tri spodobe na ulazu u hotel. Riki, sa šeširićem na tjemenu, sav u bijelom, zgužvan i dlakav po trbuščiću – oruđe historijske nužnosti – teturao je po lobiju na svojim tankim nožicama. A Pseudo Čunović, lišen kostima mletačkog plaćenika, sada je bio u nekakvim olinjalim Žuja-bermudama, bos i gol do pasa i za sobom je ostavljao mokre tragove. Slavodobitno je podigao transparent i zaderao se u lobiju: – Slovačka! – Pokraj njih dvojice Lejdi je izgledala čedno, u dimijama koje su joj učinile debljom no što je uistinu bila.

– O Čunoviću, dragi, pa gdje ste našli taj transparent?

– Izronio sam ga ispod rive.

– Kod cijevi za kanalizaciju – precizirala je Lejdi.

– Radi umjetnosti skočio bi i u pakao naglavačke. Iako mi nije jasno što je tu točno umjetnost…

Tada ga je nadglasao Riki: – Taj ve-eliki gospodin zbog plemenite, nesebične i herojske žrtve koju je podnio zaslužuje da… – Svi su ga napeto gledali kako se ljulja dok nije nekako upao u fotelju.

Lejdi je također bila euforična.

– Imaš renomiranog umjetnika koji je napadnut zbog svog konceptualnog čina, kakav god on bio. Imaš krv, stigme, transparent i policijski zapisnik! Draga, tvoj festivalčić uspio je i prije no što je počeo. Kakva si ti jebana sretnica!

– Ah… Što da radim?

– Sazivaj press konferenciju.

– Trta me da sve skupa ne padne u sjenu jednog jedinog događaja. Samo toga se bojim.

Riki se uspio ponovno oglasiti iz foajea.

– Taj vee-liki gospodin iz kule zaslužuje daaaa…

– A konjić? jeste možda i njega izronili?

– Konjića su pojeli cipli.

Svi su se, izuzev Rikija, okupili na vratima Lajbekove sobe i promatrali uručenje transparenta.

– Zna li tko kako se na slovačkom kaže „snimajte“?

– Valjda „snimajce“.

– Bit će pravo čudo ako Lajbek s ovom video-instalacijom ne uđe u MoMu već iduće sezone. Jesen 2013. Ili 2014. Taj dečko zna šta radi – uvjeravala ih je Lejdi.

– S ovim? Ali, gdje je tu vrijednost?

– Vi ste, Čun-Čunoviću, zapeli u figurativnom slikarstvu pa Vam se čini da je svijet poludio. U čijoj ste klasi uopće diplomirali?

– Ja sam besklasni slikar.

– Molim Vas, prijeđimo u foaje i ostavimo ga da dovrši posao. Nadam se samo da će do sutra navečer biti spreman za otvorenje.

– Hoće li mene netko upoznati s idejom njegovog festivalskog performansa?

Pseudo Čunović je odlučio sve počastiti kavom iz aparata.

– Lajbekove umjetničke varijacije u službi su jačanja slovačke prepoznatljivosti u eri globalne, društveno-političke nivelacije te svođenja pojedinca na potrošača…

Lejdi se napokon obratila Martiniju.

– Priča se da si izbjegao čak i puževe u Kapetanovoj kolibi. Neki bi to mogli shvatiti kao gestu prezira. Šta imaš reći u svoju obranu?

– Ne volim puževe.

– Utječi na Sjetku da što prije sazove konferenciju za tisak, hajde.

– Ja ne mogu utjecati ni na koga.

– Bojim se da time naš program mičemo u drugi plan, i to na račun jednog slučaja koji je, naravno, za svaku osudu, ali koji nam dugoročno ne ide u prilog. – Sjetkin je glas, nakon svega, već podrhtavao.

– Šta Miltonov priručnik kaže u vezi toga?

– Upozorava na opasnost od jednokratnog publiciteta.

– Nisi li izjavila da je Lajbekova poruka zapravo očajnički apel da napokon i Slovaci na Jadranu prestanu biti Česi ili Poljaci ili šta ti ja znam tko i postanu ono što jesu?

– Mačak, slobodno reci što misliš.

– Bilo bi dobro da se posavjetujemo s ljudima iz njihovog konzulata u Zagrebu – rekao je, na što mu je Lejdi dobacila: – Kukavico.

Sjetka mu je uputila pogled kojim kao da je poručivala: „Ipak je dobro što sam te povela sa sobom“. Ali baš u tom joj je trenutku zazvonio mobitel u torbi.

– O halo, halo, jutro i Vama, gospođo predstojnice, jeste uspjeli bar malo sklopiti oči (…) Mogu razgovarati, kako da ne.

Povukla se ispod vitraja, a Pseudo Čunović je skinuo šeširić s Rikija i nataknuo ga na svoju kabastu glavu.

– Žigmund, naš suvremenik.

– Mičite to s glave.

Sjetka je, po završetku razgovora, signalizirala Martiniju da joj se pridruži u blagovaonici.

– Vidiš kako ruje? Uporno hoće ispolitizirati festival! Odlično si je utišao. Hvala ti.

– Iskreno sam to mislio.

– Mene zapravo drži ona jučerašnja blamaža od igrokaza. Znaš li da je Tardellijevica definitivno okrenula leđa žigmundizaciji. Izgleda je to gotova priča. Bila sam s njom u društvu kada je diktirala intervju preko telefona. Na svoje sam uši čula kako govori da bi se mještani trebali okupiti oko neke primjerenije povijesne ličnosti.

Tost umočen u maslinovo ulje dohvatila je svojim prednjim zubima; za to vrijeme Martini je nanosio sirni namaz na kruh.

– Također – nastavila je – mažoretkinje su od sinoć prestale biti naša briga. Samo neka djevojke i dalje marljivo vježbaju, hi, hi, nas se to uopće ne tiče.

– Aha.

– Samo to? „Aha“? Jutros si mi nekako škrt na riječima.

Vrhom vilice prevrtala je kajganu po tanjuru.

– I tebi je jasno da moramo poduzeti određene programske korekcije.

– Aludiraš na nastup limene glazbe?

– Samo preko mene mrtve, mačak.

– Laser šou?

– O zlobo ime ti je Martini.

– Šta je onda preostalo?

S mukom je progutala zalogajčić.

– Sutra uplovljava Brod ljepote i trebali bi ga nekako inkorporirati u popratni program festivala. Tu očekujem i tvoju pomoć.

– Moju? Kreativni direktor ti spava u foajeu.

Tada ih je zakrilila sjena Pseudo Čunovića. Podbočio se o njihov stol; kapi mora blistale su mu u rijetkim vlasima na glavi.

– Direktorice, ja bi morao znati imam li ili nemam Vaše zeleno svjetlo? Postupat ću samo pod tim uvjetom, kunem se.

– Želite moj blagoslov? Za što? Za zeca u šumi? Vi se još niste otrijeznili, prijatelju.

– Savršeno znam što govorim.

Obratila se Martiniju.

– Uvjerava me kako mu Lejdi cijelu noć daje nekakve tajne signale. Moram priznati da ja nisam ništa primijetila.

– Previše ste zaokupljeni poslom pa ne vidite što Vam se zbiva ispred nosa, ali vjerujte mi da ne bi govorio bez veze. To nije u mom stilu. Osim toga, kao prijatelj festivala ne želim ništa poduzimati na svoju ruku.

– Ja sam imala druge ideje…

– Ovdje se radi o spontanom postupanju, a ne o konceptima.

– U redu, imate moje zeleno svijetlo, a sad me pustite da sažvačem kajganu na miru.

Pseudo Čunović je oduševljeno zamahnuo desnicom i Sjetka je preko volje dignula ruku kako bi primila njegovu peticu.

– Obećavam da ću je vratiti do početka festivala. Ugodan dan želim.

– U sobi mi leži čovjek u šljivama, tehnička ekipa se ne javlja, u Glavnom uredu šuruju iza mojih leđa… Jesi ti sada pao u depresiju?

– Pitam se samo da li je taj čovjek normalan.

– Tko uopće kaže da je.

– Neko jutro urlao je s kule, ali svi se prave kao da ništa nisu čuli.

– Možda si sanjao?

– A jesam li sanjao i da mi je jučer prislonio mač na srce? Pokušaj me još uvjeriti i u to.

– Dok si ti spavao ja sam se nadmudrivala s policijom. Možda našoj Lejdi nedostaje dodir s barbarogenijem Čunovićeva kalibra, na čijem obzoru još uvijek ima nade za Događaj-Istinu?

– A kad obzor zaodjene ljubičasti veo predvečerja – uopće nije isključeno da se Lejdi prepusti umjetnikovom kistu u njegovom ateljeu.

– Hi, hi, ispao bi akt s glavom Kralja Žigmunda.

Martini je odlučio prijeći na stvar.

– Tko stoji iza Broda ljepote?

– „Tko stoji iza toga“, sad zvučiš kao isljednik. Ideju mi je sinoć nabacio vlasnik pužane, gospon Hari, a i ostali su u tome vidjeli jednu post-modernističku, sasvim uključivu intervenciju… Inače, taj Hari mi se ispričao zbog nesporazuma oko majica. Rekao je da je njegov nećak iz općine pretjeruje i da se veze između kulture i poduzetništva mogu ostvarivati i na druge načine. A vidim i ti si je odjenuo. Za svaku pohvalu.

– Što s našom autonomijom? Uvjeravala si me da svaki ustupak pojačava rizik od otvaranja Pandorine kutije. Hoće li sada svatko tko se sjeti zadirati u program?

– Radi se o popratnom događaju, slušaš li me ti, o nečemu što nije organski vezano uz naš program.

– Ako misliš da će ti Jung čitati na palubi, među top-modelima, grdno se varaš.

– Pusti Junga, ima i drugih izvođača. Recimo, kipari. Što kažeš da se njima obratim? Oni mi se čine kao fleksibilna raja, ha?

– Već vidim naslov u novinama: Kiparska radionica ljepote.

Na tu primjedbu Sjetka je ispustila vilicu, kao da joj naglo prisjelo i jelo i razgovor. Nije li dovoljno to što mi se Koka Bujas cijelu noć ni jednom nije obratila? Pa taj Puž i njegovi seksistički vicevi kojima su se one dvije babe iz Pokreta smijale kao lude na brašno. Ali, sve bi to još otrpjela kada bi imala barem jednu jedinu, običnu, malu, sasvim majušnu garanciju da Tardelijevica iskreno i bez fige u džepu stoji uz nas…

Ali, ja je još uvijek nemam, tako su mu govorile njezine staklaste oči.

Zaplakala je tiho pokrivši lice, a između prstiju izmigoljio joj je crvenkasti vršak nosa. Bez namjere da intervenira, Martini je ustao i otišao popušiti u stražnje dvorište hotela. U kasnijim analizama onoga što se dogodilo ili se nije dogodilo na festivalu, ovaj trenutak će imati značajku prijeloma. Smatrao je da se upravo tada u njemu začela ideja o odlasku, iako je, naravno, u tom trenutku još nije bio sasvim osvijestio.

 

Poslije, dok se oporavljao u „Žigiju“ svjedočio je kako se njegove fantazije ostvaruju. Na pramcu brodice koja je isplovljavala prepoznao je Lejdi. Stajala je na pramcu, raskoračena i okrenuta pučini kao Helena Trojanska, a kormilom je upravljao Pseudo Čunovića u ulozi Parisa. Kada su se našli u ravnini s kafićem Martiniju se pričinilo da mu Lejdi odmahuje s palube, baš njemu, ali nije uzvratio. Zaklonio je lice novinama. Upravo je čitao intervjuu predstojnice Glavnog ureda za kulturu koji je, naizgled, kao povod imao otvorenje Etno-eko sela na Tragediji. Najavljivala je sezonu bogatu kulturnim senzacijama, uz obećanje da pritom ni jedan kutak, ni jedno selo u Dalmaciji, Istri i Primorju, neće biti zaboravljeno. Unatoč recesiji? E baš njoj u inat, odgovorila je. Ona nas je nadahnula za još kvalitetniji odnos prema kulturnim potrebama stanovništva, razjasnila je dalje u razgovoru. Na pitanje o aktualnim prijeporima u vezi žigmundizacije i mogućih smjena turističkih djelatnika, Tardelli Britvec odgovara: „Ako se kulturno nasljeđe ijednog mjesta želi prikazati kao autentično, u tom slučaju ono mora imati punu podršku struke i mještana. U suprotnom, takva autentičnost kad-tad pokazat će se kao izdaja baštine koja možw prouzročiti napetosti između ključnih igrača: turoperatora, općinskih vlasti i mjesnog življa. Stoga mi u Uredu za kulturni turizam imamo pravo i dužnost ispraviti takve pogreške“. Pri kraju ovog intervjua apostrofiran je i njihov festival, i to u društvu s još nekolicinom srodnih po izričaju i opsegu. Tardellijevica ih je navela kao „primjere solidne prezentacije urbane kulture u djelomično do pretežno ruralnom okruženju, a njihov uspjeh, rekla je, ovisi o fleksibilnosti organizatora i njihovoj spremnosti na prilagodbu zahtjevima sredine.“ Je li Sjetka ovo vidjela, zapitao se i uključio mobitel koji je ispisao nekoliko njezinih poruka.

Siđi u foaje, svi smo tu, ima vrhunskog konjaka. Pseudo Čunović izvodi bijesne gliste.

Parodija.

Mačak, zbog Tardellijevice, ako već ne zbog mene? I da vidiš dvoboj citatima.

Kako se zove onaj Mađar o kojem je Krleža pisao? Pjesnik i revolucionar? Htjela bi ispasti upućena (smiješak)

Sad su već malo naporni…

Zanemari sve. Laka ti noć.

Ta je poruka bila poslana u 3.27, kao posljednja u nizu. U to doba, ako se dobro sjećao, tulum se preselio kod Tardellijevice u sobu. Poslije se više nije oglašavala.

Kada ju je nazvao, glas joj je bio neočekivano tih, gotovo mazan. Zamolila ga je da se javi malo kasnije, ali kada joj je spomenuo intervju u novinama ipak je zaželjela da joj pročita najinteresantnije dijelove, pogotovo one posvećene njima. Neko je vrijeme trajao muk u slušalici, kao da je u sebi vagala riječi koje je čula. Učinilo mu se da čuje još nečiji glas u pozadini, kao da ima društvo, ali Sjetka je prešla na drugu temu, na svoj razgovor sa slovačkim konzulom u Zagrebu koji joj je savjetovao da se klonimo medija, koliko god je to moguće. Najzad, zamolila ga je da Barba Luju i plakate uzme na sebe.

– Neka to bude tvoj prvi festivalski zalogaj.

– A gdje si ti? – upitao ju je.

– Micak, gdje bi bila.

– Nadam se da te nisam prekinuo u nečemu.

– U čemu bi me prekinuo? Važno je cijelo mjesto danas bude oblijepljeno plakatima.

– Shvatio sam.

– Bok.

 

Bilo je vrijeme ručka i riva je opet opustjela kada su se Lejdi i Pseudo Čunović vratili na kopno. Martini se držao kao da ga se ništa od toga ne tiče, da to nije njegova domena pa je krenuo za svojim poslom. Samo neka se oni zabavljaju. Odlučio je iskoristiti besplatni obrok u Kapetanovoj kolibi, a poslije toga, mislio je, zaputit će se u hotel i uz neko dobro štivo privesti će još jedan dan kraju.

A možda i nešto usput pribilježi.

Hodao je uz more. Vjetrić je otpuhao vrelinu i postalo je gotovo ugodno. Sitni, nestašni valovi lomili su svjetlost u zaljevu, a otočići su se doimali bližim no što su bili. Razmišljao je o tome kako bi već bilo vrijeme da ga osvojiti ljepota pejzaža, kako je sve to vrijedno divljenja, barem je tako uvjeravao sam sebe, iako mu je pred očima bila Lejdi na palubi, u onom prpošnom stavu, raskoračena i s kosom preko lica. Da ipak nije zaljubljen – još si je jednom postavio to pitanje kao da želi raskrstiti s bar jednom od festivalskih utvara koje se rađaju i umiru u Sjetkinoj glavi.

– Čuuuvaj! – Nakon uzvika, prepala ga je i truba motocikla. Maknuo se uz rub priobalne ceste. Iako su oba putnika imali kacige, bilo mu je jasno o kome se radi. Na okuci Lejdi je vrisnula i nasmijala se, a još mokra kosa zalepršala joj je ispod kacige. Ubrzo su iščezli među kućama, ali minutu poslije ugledao ih je na gornjoj serpentini, odakle se i dalje čula cika i brujanje motora na usponu.

Martini je obišao ključne punktove u staroj jezgri, mjesta za oglase, izloge dućana i kafića. Pojeo je crni rižoto i naručio čašu vina, sve na ime festivala, ali uoči polaska uznemirio ga je razgovor koji je odnekud dopirao.

 

– Velika, bljedunjava plavojka, malo jača u bokovima. Sigurno si je viđao ovih dana. Nosi četvorku, minimalno.

– Imate li konkretnu ponudu ili?

– Tu smo da se dogovorimo. Nudim ti reviju tradicionalnih frizura, plivački maraton i koncert na Dan pobjede s vatrometom. Sve tri manifestacije u cijelosti su pokrivene sponzorima.

– A Brod ljepote?

– Zaboravi. Potpisali smo ugovor s televizijom, s njihovim voditeljem.

– Moj dan je dvijesto pedeset eura plus troškovi. Imate li toliko?

– Kažem ti, pokriveni smo od glave do pete.

– Šta ja trebam učiniti?

– Da iskoristiš svoj utjecaj. Oslobodi je, razgali, utrpaj joj nešto u piće ako je potrebno, ne moram ti ja govoriti kako se to radi.

– Smije li se znati tko stoji iza toga?

– Radi se o jednom starijem, anonimnom gospodinu koji će se pojaviti na ugovorenom mjestu u ugovoreno vrijeme.

 

Kada je, izlazeći, bacio pogled u separe, ondje nije bilo nikog. Je li kucnuo čas da napokon iziđe iz Sjetkine glave? Ili je prekasno čak i za to? Što ako svi ti likovi – uključujući iskupitelja dosade Rikija Rotu – uopće ne postoje na način na koji ih Sjetka, odnosno on, zamišljaju? A možda ne postoji čak ni on kao on, nego samo kao odraz, kao sablast Sjetkine fantazije koja se razuzdala i izopačila do krajnjih granica?

Čak su ga i uzdasi iz Lajbekove sobe, pokraj koje je prošao, asocirali na strastveni, životinjski seks… Popeo se na prvi kat; između apartmana broj dvanaest i četrnaest zjapila je numerička praznina. Broj trinaest je preskočen, dakle, tako da je Sjetkin apartman na broju 14 dolazio nakon broja 12, rezerviranog za Junga, s time da se poslije četrnaestice brojčani niz normalno nastavljao do kraja hodnika.

Vrata Sjetkinog apartmana bijahu odškrinuta pa ih je samo odgurnuo.

– Sjetka – zazvao je, pretpostavivši da je na balkonu, da ga ne čuje. Unutrašnji raspored apartmana bio je istovjetan njegovom – brat blizanac s pogledom na onu traženiju, morsku stranu. Razgrnuo je zavjesu, ali ni ondje je nije bilo. U fotelji se nazirao otisak stražnjice. Mogao ju je ondje zamisliti među svim tim fasciklima, brošurama i knjigama – s olovkom među zubima i „Zlatnim priručnikom za male i srednje budžetne festivale“, odložen na rukohvatu fotelje i otvoren na poglavlju 7: „Održavanje dobrog raspoloženja i vodič kroz šale po ciljanim skupinama“. Pod hrpicom papira i raznobojnih markera pak nazirala se naslovnica Jungovog romana. Uzeo ga je i brzo prelistao, zamijetivši uši na pojedinim stranicama, kao i tanku, ali vidljivu crtu olovke ispod nekih rečenica… A onda ga je zainteresirao crtež na listu bijelog papira, nešto poput rukom oblikovane sheme u kojoj su linije sa vrškom kao u strelice išle su od inicijala do inicijala – s time da su neke imale vrške na oba kraja. Dešifrirao je inicijale: Ly je Lejdi, S bi morala biti Sjetka, a PČ – Pseudo Čunović, naravno. Sebe je prepoznao u slovu M. T je morala biti Teuta, a L je Lajbek. Pratio je smjer Amorovih strelica, od koji su neke bile prekrižene, recimo, kao strelica između PČ i S, ali je zato druga strelica povezivala PČ i Ly. Od njega su vodile dvije strelice, ali su obje na krajevima imale upitnike. Interesantno… Zato je jedna strelica povezivala slova S i L. Kada je to ugledao tiho je izgovorio: – Čovječe…

Ilustracija!

Odložio je ljubavnu križaljku i hitro izišao iz sobe, ne mareći je li sve ostavio kako je bilo. Strelica ga je vratila na prizemlje, pred Lajbekovu sobu. U mobitelu je našao Sjetkin broj u vrhu najčešćih poziva. Na trenutak kao da se premišljao, a onda je ipak stisnuo tipku i prišao vratima Lajbekove sobe. Veza se odmah uspostavila, a trenutak kasnije iznutra su zasvirale fanfare „Ode radosti“.

Sjetka je brzo reagirala.

– Darling, ti si – rekla je to, kako mu se činilo, senzualnije no ikada prije. Nije odmah odgovorio, pa se ponovno oglasila, samo malko nepovjerljivije.

– Halo?

Vratio se do recepcijskog pulta.

– Ovaj… Možeš razgovarati?

Kratko je pričekala s odgovorom.

– Naravno, samo reci.

– Gdje si ti? Da nisi možda još u sobi?

– Spavala sam. Oprosti.

„Ona je spavala“. To je htio čuti.

– Koliko može biti sati? Jel ima četiri?

– Četiri i deset.

– Sranje.

– Dobra je vijest da su plakati vani – dometnuo je hineći opuštenost.

– Bar nešto. Hvala ti.

– Što ima novo s Lajbekom?

– Bolje je, oporavlja se.

– To je ipak najvažnije.

– Slažem se, micak.

 

Nešto kasnije, dok je sjedio u apartmanu s koferom među nogama pomišljao je na Sjetkine suze od jutros, kao i na one od prekjučer na kuli, one s kojima ga je dočekala, pa čak i na suze o kojima mu je govorio Pseudo Čunović i u koje ni jednog trenutak nije imao razloga ne vjerovati. Sjetio se kako mu se prvu večer privila uz rame i rekla: „Ići će to nama, zar ne?“ Sada su mu se vraćali njezini skrupulozni pogledi i svi oni darling, mačak i micak uz koje je potajno vodila pregovore s Rikijem. Sve ga je to sada ispunjavalo bijesom. Činilo mu se da bi lakše podnio Kusala, nego Lajbeka. S Kusalom bi to bilo „bez emocija, svrhovito“. Otkuda sada Lajbek? Sve mu je to nahrupilo u glavu dok je prikupljao stvari po apartmanu i bacao ih u torbu. Nije imao puno toga za vratiti. Tijekom proteklih dana uspio se presvući samo jedanput, zamijeniti čarape, gače i košulju. S vješalice u ormaru skinuo je preostale košulje, ukupno njih sedam, za svaki dan po jednu drugačije boje. Bezobzirno ih je ugurao u torbu. Svukao je festivalsku majicu i bacio na vrh. Uzeo je neku drugu, u tom trenutku mu je bilo svejedno s kojom će je zamijeniti. A kada je i to riješio kroz prorez na žaluzini ugledao je barku na pučini koja nije bila veća od nokta. Bilo je neobično lako pasti pod utjecaj ove iluzije. I on se osjećao donekle zaveden obećanjima o prepuštanju i stapanju – o tome kako je, usprkos svemu, još uvijek moguće pronaći nevinost života. „More, vedro nebo, baština…“, to su bile Sjetkine riječi, no onaj uzdah što je uslijedio nakon njih – toga se još bolje sjećao – kao da je razabirao jaz već u začetku i radi njega bi katkada dobio potrebu učiniti nešto užasno nekulturno – iako si nikada nije dao pravog oduška. Unatoč tolikoj strci, denuncijacijama, iscrpljujućim razgovorima i suzama kojima je svjedočio! Trebao bi izići na terasu i zaurlati u oslobađajućem činu a la Pseudo Čunović, glasno priopćiti ono što zaista misli, ako uopće nešto misli – ili je to što misli uopće nešto više od fraze, općeg mjesta, već viđena i na neki način očekivana gesta, simptom nelagode otisnut na prijavnici hrvatske kulture.

Bludeći užarenim očima po apartmanu još se neko vrijeme tješio u dugim, krležijanskim rečenicama, a onda se sjetio da nije napisao poruku za Sjetku. Sam tekst sročio je veoma brzo, kao da ga je već imao spremnog u podsvijesti. Trebao ga je samo gotovog prebaciti na listić hotelskog papira.