Bog neće pomoći | Marko Pogačar

GLAS

Ja sam glas. Svatko tko je samo svoj glas, njegov mukli odjek unutar zidova lubanje, ili je bog ili je sablast. Teško je reći što sam.

Ime mi nije Andrija, kao što je tebi ime István, kao što je to jedna od rijetkih stvari koju još uvijek pamtim. Zovem se Bar Kohba, sin zvijezde; tako u posljednje vrijeme samoga sebe još uvijek uspijevam pronaći. Zvijezda se nalazi u najvišoj točki šećerane na obzoru, crvena je, ona je svijetla točka na horizontu. Između nas je smrzla ledina nad kojom, samo iznimno, prolijeću tupave crne ptice. Uglavnom nad njom ne stoji ništa. Pod njom su, posvuda, mrtvi, no teško je reći kome ta tijela pripadaju. Zvijezda je često jedino što uspijevam vidjeti, ona je moja vodilja, gusta točka mog glasa. Usprkos tome, njoj rijetko govorim. Mislim da s čovjekom koji govori zvijezdi nešto nije do kraja dobro, zato govorim tebi, iako te već dugo ne vidim. Pisati ti, znaš to, ne mogu. Tako čudno je toliko godina ne napisati ništa, biti progonjen od slova, od onog za što i od čega si dobar dio života živio. Svoje sam knjige spalio davno prije. Dim njihovog veselog gorenja na nekoliko je minuta zastro i moju zvijezdu. Zatim je papir nestao, a zvijezda ostala bdjeti nad horizontom. Pod njom masni vagoni jedan za drugim ulaze u crna usta prerađivačkog pogona, koji na nos izbacuje bijeli i slatki prah. S vagonima u usta ulaze ljudi, ti ljudi žive s druge strane neuzorane ledene ledine, no nitko od njih mi ne prilazi. S vremena na vrijeme ja zato prilazim njima. Uglavnom kada se probudi neka od mojih gladi.

Ja sam glas, sve što radim je da govorim. To znači da mogu reći bilo što, no istovremeno nužno je budno paziti što sam rekao. Moj glas je preslab da probudi mrtve. Njih, uostalom, ne može probuditi nitko; čak su i svinje koje s proljeća ruju ledinom preslabe da ih dohvate. Te se svinje hrane trulim orasima, žirom, gumom i starim cipelama, i ja ih lovim. Postavljam zamke od hrđavog željeza u koje stavljam smrdljivo meso na koje se krmače polakome, a onda ostanu na tom mjestu, jednom nogom priklještene skrhanim ali snažnim zubima zamke. Ja vrebam, jer meso najčešće ostane u njihovom dohvatu, pa ga valja odande istrgnuti. Meso zatim zamatam u mastan papir i nosim ga onoj koja me hrani. Glad za glad, kažem joj. Dobrodošao, govori ona, iako znam da je od toga jedina istina to što sam došao. Došao sam u čizmama. S kapom natučenom na oči, preko ramena noseći pušku za koju odavno nemam metaka, no to još nitko u selu ne zna. Da znaju, već bi odavno oni pustošili i moje zamke.

U zamku se jednom ulovio čovjek. Našao sam ga, brate Istváne, kako prljavom košuljom zamata prijelom iz kojeg je, žuta, virila napukla kost. Meso je bio pojeo, onakvo, i ja sam ga morao preko obraza udariti kundakom od orahova drva. Od oraha se ovdje dobro rade korisne stvari: kundaci, rakija, mamci za podivljale svinje. Nemoj, rekao je taj, ja nisam rekao ništa. Pretražio sam mu džepove i u njima našao lovački nož. U hrđavoj oštrici mogao sam nazrijeti vlastiti odraz. Dlake s mog lica su, slijepljene, padale preko usana; zato između ostalog moj glas više nije što je nekada bio. Ni ova zemlja nije što je nekada bila. Još sam do nedavno ja u njoj bio izgnanik, otok s ruba ledene ledine, a ona se odvijala sa svih strana. Zatim je zemlja došla k meni. Silosi i dugi hangari prazni su, hrana se plaća u zlatu, a nafta u tuđoj krvi. Zato je onaj završio u mojoj zamci.

Nisam ga ondje ostavio. Još sam ga jednom odalamio kundakom i razdvojio čeljusti željezne zvijeri. Umjesto lopova mogao sam u zamci imati svinju; a moj je mamac već bio duboko u njegovoj utrobi. No nisam ga zato pogodio. Vratio sam se do kuće i istresao ugljen iz tački. Iz treseta je izmiljela najveća zmija koju sam ikada vidio, i ja sam je dohvatio kovanom petom čizme. Zatim sam s praznim tačkama krenuo natrag na ledinu. Zvijezda mi je kao i uvijek jasno pokazivala put. Zato sam, mislio sam, baš ja njen sin; zato sam ja onaj kojem ona iz dana u dan govori. Čitavo vrijeme mrmljao sam sebi u bradu: svinja, svinja, svinja, a onda je iznad mene proletjela sova i, izgladnjela, sjela na izvaljen trupac. O sovama sve najbolje, one odnose duše, neki govore, no ja mislim da nije tako. Ne vjerujem u dušu, a sovu sam opsovao, pa i nju pogodio kundakom, makar joj iz kljuna ispala nečija duša. Ostavio sam je ondje ležati, jer ne jedem stvari koje dolaze s neba. Podigao sam ponovno tačke i vratio se do čovjeka, koji je u međuvremenu došao svijesti i otpuzao nekoliko desetaka metara dalje. Još jednom sam ga odalamio kundakom, a onda ga, uz veliki napor, natovario na tačke. Tako je moralo biti: zvijezda je moja vodilja, meso u njegovoj utrobi moje je meso, a svinja koja je sada daleko bila bi moja svinja. Glad za glad, govori se u posljednje vrijeme u ovom kraju; moja glad za glad nekog drugog.

Odvezao sam ga isprva svojoj kući. Tačke sam odložio uz rub kuhinjskog stola i zatim, iz pomno zaključane ladice stola, izvukao papir i plavu kemijsku olovku. Pogledao me onako kako me ponekad gledaju svinje, prije nego ih tupim batom pogodim u onu prazninu između očiju. Meni se, brate Istváne, živo jebalo kako me gleda. Ja sam glas i rekao sam mu piši, i ništa drugo mu nisam rekao. Pušku sam, u znak dobre volje, okačio o klin u zidu, sasvim izvan njegovog vidokruga. Što je on točno vidio teško je reći, no meni je dopušteno da to pretpostavim. On vidi golemi starinski sat koji više ne otkucava; da je po tome satu, vrijeme bi već odavno bilo stalo. Vidi, sa svoje desne, drveni zid obložen štavljenim svinjskim kožama, većinu svinja koje sam u posljednje vrijeme ubio. S lijeva stolić na kojem stoji radio-aparat čiju sam crvenu žaruljicu jednom zatukao batom za meso. Ona me je u noći zavodila, predstavljala se katkad kao moja jedina zvijezda, iako sam savršeno dobro znao da ona zvijezda nije niti to može biti. Radioaparat je upaljen. Tamni šum spikera miješa se s bijelim šumom pozadine i oni zajedno, nalik pasti za lemljenje, teku prostorom sobe, odbijaju se o zidove i zaustavljaju duboko u mojim ušima. Ondje šum na kraju završava zbijen u debelom oblogu masti te, traje li buka dovoljno dugo, čini da se njezina temperatura podigne, ona se topi, cvrči.

Dugo je vremena potom neodlučan gledao u onaj papir. Ja sam cijelo to vrijeme buljio u njegovo golo, krastama i ponekom masnom vlasi prožeto tjeme. Ako sam htio da za mene odradi prljavi posao, umjesto mene učini ono što ja više ne smijem i ne mogu i napiše pismo tebi, brate Istváne, morao sam se poslužiti silom. Kad je ispustio olovku refleksno sam ga, bez da sam to zapravo htio, pogodio kundakom između očiju.

Nakon trećeg lončića vode koju sam, fiksirajući pogledom odraz zvijezde u kablu, navukao iz grotla bunara podigao je glavu. Uz nagli trzaj umalo da je opet ispao iz tačaka, a onda se, shvativši gdje se nalazi, smirio i tupo buljio preda se. Još sam mu jednom, ovaj put vrškom cijevi, šaci približio olovku. Uzeo ju je, kao da drži nož spreman za klanje, s mukom se pridigao i koliko je mirno mogao na papiru učinio drhtav tamnoplavi križ. Očita činjenica na koju je sasvim jasno ukazivao onaj križ u meni je izazvala neočekivanu provalu bijesa. Gledajući u oči jednu od onih svinja koje šijama pridržavaju moje zidove pogodio sam ga još nekoliko puta, sasvim nasumično, onim lijepo izrezbarenim kundakom od orahova drva.

Zvijezda je na horizontu titrala kao da nešto čeka, kao da se pod njenim budnim okom nešto brzo i nesvakidašnje ima desiti. Vlakovi koji napajaju šećeranu tutnje potresajući ravnicu. Gurajući tačke s mojim ulovom preko ledene ledine pitao sam se što ondje sada proizvode, i ima li negdje još uvijek šećera. Pitao sam se također odakle gorivo za sve te vlakove od kojih zemlja drhti, tko ih i čime napaja i gdje oni na kraju odlaze. Odgovora ni na što nisam imao. Tačke sam gurao šutke. Iz njih bi, povremeno, dopro poneki jauk, no ugušilo bi ga struganje kola preko smrznutog tla, kao ruka debeo led u lokvama koji se drobi pod mojom čizmom. Gurao sam, brate Istváne, iako ništa na svijetu nemam osim zvijezde i tebe. Do zvijezde ne smijem, kao što ne mogu k tebi. Možda je dobro pitanje što je to danas svijet, što ima od nas i što mi od njega imamo. Vrijedi li, i kome, što takav svijet?

Gurao sam stoga ne znajući za bolje prema granici svijeta, prema kući one koja me hrani. Usput sam obišao jednu od svojih zamki. U njoj nije bilo ničega; ni svinje, ni mamca, ni čovjeka. Svinje su danas, čini mi se, pametnije od ljudi, pa vjerujem da me je nasamarila krmača. Tome u prilog govorili su tragovi, kakve čovjek za sobom sigurno ne bi ostavio. Iako i moj čovjek, onaj kojega guram pred sobom, također ostavlja sasvim neočekivan trag. Pod njim se u led urezuje samo uska brazda kotača i nitko tko ga ne vidi ne bi pretpostavio da je tuda prošao čovjek. Jedino što zaista putuje bez ikakvog dokaza je moj glas; onaj bog ili ona sablast u meni.

Zbog zaista hladnog dana, onog poodmaklog stanja tla u kojem zemlja kao da iznutra šalje poruku da je ovaj put zaista gotovo, do kuće one koja me hrani trebalo mi je neobično dugo. U svemu mi, jasno je, uopće nije pomogao moj teret. Usprkos tome sad stojim pred njenim golim, nekada svijetloplavim, danas sivim i napuklim zidovima. Iznutra, ako priljubim uho stjenkama vrata ili zastrtom prozoru, može se čuti monoton glas istoga onog spikera kojeg sam nešto ranije bez milosti utišao u vlastitoj kući. Još uvijek je nemoguće razaznati što taj glas govori. S druge strane, sa strane drvene plohe na kojoj stojim i ja, zvukova gotovo da i nema; tek se povremeno moj plijen javi prepoznatljivim jaucima. Okrećem se i motrim ravnicu. Zvijezdu ne vidim, jer me u ovom času u tome sprječava kosi krov kuće za mojim leđima. Znam da je problem samo stvar perspektive, da je moja zvijezda još uvijek ondje, vidljiva kao i uvijek. Da je sve što je potrebno napraviti učiniti nekoliko koraka prema ledenom moru zemlje, okrenuti se i pogledom je potražiti negdje desno od dimnjaka; pronaći je kako, crvena, leluja u tankom pramenu dima. Točno to činim. Odmičem se, okrećem, gledam.

Zatim joj govorim.