Bog neće pomoći | Marko Pogačar

SLOVO

Sjeo sam pisati. Do grla u hrđi, kao kvake na prozorima, žičana ograda za njima, pisati pismo, pravo, papirnato pismo, kartu u jednom smjeru prema posljednjem prostoru, pismo u kojem se spremam nešto objasniti, reći sve što je reći uopće moguće: pismo bratu. Za tu sam priliku iz mraka ostave iskopao svoj stari pisaći stroj, olivetticu izglodanih, golih rebara koja blješte na suncu, sličnu ptici koja trune u zamci i svojim kljunom, svojim skrhanim kostima nabada nebo. Harmoniku-olivetticu koja se glasa tupim topotom kopita; onu za koju sjedam, u kućnom ogrtaču boje zidova poškropljenom crvenim cvjetovima maka, u kućnim papučama, okružen zidovima, uokviren; prazan kao neispisana stranica preda mnom prikucana njezinom crnom valjku.

Nije važno što sam ti rekao i jesam li rekao uopće išta. Tada se prvi put desilo; kad sam spustio prste na glatke ljuske životinje; kada je onaj topot konačno počeo teći. Suviše dugo sam sve to čuvao negdje duboko u želucu, duboko u šupljim kostima. Te su se misli, poput ptica u prozorska okna, zabijale u zidove moje lubanje i onda ošamućene padale pred moje noge, u moje grlo. Kako je teško, brate Istváne, govoriti s mokrom pticom u grlu! Riječi zapinju o slijepljeno perje i ostavljaju u njemu slova, gube bridove. Zbog toga, brate, nisam govorio. Zato sam odlučio pisati.

Na zidu za mojim leđima visi sat. Iz sata visi klatno, mirno i mrtvo, nalik jeziku. U njegovom konkavnom srcu odražava se sjeverni dio sobe, njena sredina, njezini goli zidovi. Zatim, u drugom planu, prozor kroz koji se nazire iz sobe izbačeno i rešetkama izolirano proljeće, no da bi se sve to uočilo potrebno se vrlo pozorno, vrlo temeljito zagledati u klatno. Takav će promatrač zasigurno uočiti i to da su, u vanjskom svijetu, odavno procvale trešnje; njihov cvat već se runi i zastire zelenu zemlju. S one strane trešanja, s onom hrđavom ogradom, i taj svijet se završava. Površniji promatrač u srcu klatna neizbježno će uočiti mene. Sjedim za svojim stolom, nad jednom praznom stranicom i, u kućnom ogrtaču i papučama, već neko vrijeme započinjem pismo bratu.

Točno tada se prvi put desilo; tek sam bio spustio prste na one tipke. Ovako nekako javila se ta stvar koja me od tad, poput svinje tragačice, slijedi i iskapa svojom njuškom iz zemlje, čini moj život u prisustvu slova sve više i više nepodnošljivim. Na stranici preda mnom, s one strane debelog dioptrijskog stakla, stajalo je

DrAgi brAte,

moj

Tada sam slučajno podigao pogled s tipaka i, više razočaran nego zatečen, zastao. Kako bih, brate Istváne, uopće mogao dalje? I kamo bih preko tih gomila, njihovih oštrih sječiva, krovova s dvije vode niz koje bi satima, kao u našem selu, mogla lijevati blatna kiša? Još uvijek se pitam odakle je došlo to golemo, za mene sasvim suvišno slovo. Rado bih rekao preveliko, no to nije u mojoj moći. Što je za mene preveliko za nekog drugog je, ti ćeš se složiti, posve obično. Njegova je neprimjerena veličina tako moguće bila tek odraz moje vlastite neusklađenosti sa svijetom, njezin grafički prikaz. No zastao sam tek na trenutak; nisam dopustio da me zavede to što sam isprva smatrao samo dobro smišljenom podvalom, urotom neke nečiste sile, Partije, ili moje u ono vrijeme ponešto poremećene percepcije. Uzgred budi rečeno, još uvijek čekam na onu kišu.

Kako bilo, počeo sam polako tipkati dalje. Crn i pouzdan trag u bjelini ipak nije svjedočio u moju korist. Na onom istom papiru stajalo je:

mojA je dužnost i željA, brAte, dA

Na tom sam mjestu, razumije se, opet morao stati. Izvukao sam papir iz valjka, iscijepao ga u nekoliko komada, komade zatim zgužvao u papirnatu loptu i njome potpalio vatru. Dok sam gledao kako plamen guta onu demonsku abecedu pokušavao sam na sve načine dokučiti zašto me i čijom zaslugom napalo to golemo slovo, no nisam odmakao dalje od prvotne fascinacije njegovom veličinom i kratke, već spomenute digresije o prirodi moje percepcije, koju sam usput proširio. Kada je papir do kraja izgorio, a s njime i ponešto drugih papira i dobar kup drva, izašao sam iz sobe zalupivši za sobom vratima. Tome se pismu, poznato ti je, dugo uopće nisam vraćao.

Drugi put dogodilo se to jednako neočekivano no djelovalo je, možda upravo zbog okolnosti, mnogo prirodnije i za mene mnogo manje sudbinski. Na svašta se, brate Istváne, čovjek navikne. Toga sam dana odustao od svoje uobičajene osame jer me neočekivano pritisnuo osjećaj koji sam tijekom posljednjih godina gotovo sasvim zaboravio. Negdje iz moje dubine, iz onog tamnog prostora za mojim rebrima, sasvim se jasno javila glad. Naučio sam već bio da s ovim osjećajem ne treba suviše raspravljati pa sam, usprkos iznenađenju, okačio ogrtač boje zidova o kuku, pustio cvjetove maka da se raspu prostorom sobe, navukao kabanicu i gumene čizme i otisnuo se u vanjski prostor. Što sam ondje vidio nije nužno spomenuti, pa ću to ovdje preskočiti. Samo o nužnim stvarima je, vjerujem, u ovom kratkom opisu smrti riječ.

Ušao sam tako u prodavaonicu prehrambenih proizvoda vođen jednostavnom i jasnom nakanom. Put do ponora oduvijek je bio popločan takvima. Koračao sam duž onoga što mi se činilo kao kilometri i kilometri polica, ne bih li pronašao odjel s konzerviranom govedinom koju, sjećaš se, iznimno cijenim i poštujem, i naposljetku joj ušao u trag.

Dogodilo se kada sam u ruku, odvagnuvši je, uzeo prvu konzervu. S crvene etikete s plavim obrubom u mene je golemim smeđim očima buljila konzervirana krava. No nije kravin tup i vodeni pogled bio to što je učinilo da konzervu sasvim neočekivano ispustim. Moje iznenađenje nije poteklo od svega onoga unutar konzerve, već od samog tog hladnog, rebrastog predmeta; njegove površine.

KonzervirAnA govedinA trAdicionAlno je

pisalo je na limu koji se u tom trenutku već kotrljao zemljanim podom hangara. Konzervu sam svom snagom šutnuo nogom ne saginjući se da još jednom provjerim i ne osvrćući se istrčao iz prodavaonice. Glad je, međutim, kao i ono prokleto slovo, bila neizbrisivo u mene utisnuta, pa sam trčeći zgrabio grumen smeđih banana koje sam zatim, tek što sam došao do daha, stao objema rukama trpati u širom otvorena usta. One su, jedna za drugom, nestajale u onom grotlu u kojem kad joj se svidi obitava ta moja glad.

Upravo tako je, brate, bilo. Od tad sam, ti me valjda razumiješ, živio u stalnom i neprikrivenom strahu od slova. Susretao sam ga posvuda, pa čak i kad u blizini nije pisalo ništa. Možeš pretpostaviti kako je izgledao moj svakodnevni život, iako se dan od dana i nije suviše razlikovao, i kako sam se posebnim istovremeno imao osjećati! Taj je napad bio iznimno osoban; samo na mene usmjeren. A ako je on na neko vrijeme i stao između nas, upleo se, odvojivši nas, u naše živote, nije učinio ništa što se učiniti nije moralo. Ono pismo, s kojim je sve skupa počelo i s kojim ima završiti, prije će se ili kasnije desiti, baš kao što se i novi dan uvijek nekako dogodi. Čija će to zasluga ili krivnja biti nije mi doduše poznato.

Za sada posljednji put čudno se i opasno slovo pojavilo na najneočekivanijem mogućem mjestu: ono je, nalik ptici ili virusu gripe, došlo iz zraka. Možeš zamisliti kako sam se tih dana samo čuvao pisanog teksta! Police s knjigama zastro sam, ne bi li zauvijek stišao njihove hrptove, ceradom od voštanog vojničkog platna. Pretplate na dnevne novine sam otkazao, a pisaći pribor bez okolišanja spalio. U rijetkim situacijama kad bih napuštao kuću koračao bih, očiju zastrtih tamnim staklima, gledajući ravno preda se: ne podižući pogled prema svjetlećim bilbordima, ne spuštajući ga prema njihovu odrazu u mutnim lokvama, prema šareno ispisanom otpadu.

Osim one gladi koja me ponekad pohodi imam i drugih gladi, brate Istváne. Jedna od njih povod je mojoj trećoj nesreći; onoj koja je, možda zauvijek, odgodila moje pismo. Mislim na glad za ženama, za onim njihovim mesom. Ogladnio sam na taj način jednog od svih tih ni po čemu posebnih dana i s jasnim ciljem napustio kuću. Zaputio sam se, jednako gledajući u pod, preko otvrdle, neuzorane  ledine, prema kući one koja me hrani. Zemlja je stvrdla od leda. Čuo sam kako je đonovima mrvim u kašu nepravilnih kristala, vidio sam njezin tamni trup odvojen od njenih žila; dugih i uskih kanala u kojima je također smrzlo. Osim toga nisam čuo zapravo ništa. Vjetar jest puhao, ali na neki neobičan, tihi način. Na vidiku nije bilo ničeg za poviti do mene samoga, a ja sam ipak bio pretežak. Kapu sam natukao na oči, podigao ovratnik i koračao. Nije mi bilo stalo vidi li me uopće netko, no po svemu sudeći nije me vidio. Od onog prokletog slova, mislio sam, bio sam barem na neko vrijeme siguran: pogledom prateći zemlju, izbjegavajući taman obris šećerane na horizontu, dobro sam pazio da mi u vidno polje ne uđe nikakav pisani tekst. Tu i tamo cipelom bi zapeo za ostatke korijenja, naftom, koje tu već odavno nema, natopljene grubo tesane daske ili konzervu. Konzervu bi, iz navike, pokupio da provjerim ima li u njoj nekim slučajem govedine. I kad je nije bilo, a nije je bilo nikad, veselilo bi me ako bi me s metalnog predmeta gledale tople i velike kravlje oči. Svoje oči, pipajući prstima po njenoj unutrašnjosti, nažalost nisam smio otvoriti. Tako na kraju nisam mogao znati pohodi li me ta sitna radost, ili me, naprotiv, zaobilazi.

Bio sam već nadomak prvome redu kuća, redu kojemu je pripadala i ona na čija sam vrata imao lupati i zatim ući. Zatim me nešto prenulo. Iz zraka je, nalik zvuku oluje, roju skakavaca koji se s neba spušta na usjeve na mene silazio nepoznat, uznemirujući zvuk. Zvuk je postajao sve jači, brzo titranje zraka gotovo se već moglo vidjeti, ptice više nisu mogle podnijeti pravac kad sam odlučio podići pogled. Pod nebom sam obješenog ugledao golemog limenog kukca, sivi metalni cilindar s propelerom na čelu: upravo je iz tog nestvarnog okretanja stizao onaj zvuk. Čučnuo sam i kapu nabio niže na oči.

Niskoleteći sivi Suholjev, taj kukac, otvorio je odjednom svoju utrobu i iz nje se nešto nečujno rasulo. Na smrzlo polje sručila se kiša bijelih papira, kao da ravnicu zastire neki golemi, pretjerano pravilni snijeg. Iz utabanoga, smrvljenog leda virilo je nešto što je jednako moglo biti trn, ruka, iverje. Papiri su sada padali uz jedva primjetan šum. Znajući da ne smijem posegnuo sam rukom za jednim; tad su mi već, ne ostavljajući mi izbora, zasipali tjeme, ramena, leđa. Nisam se trudio razabrati što na papirima piše. Međutim čim sam na jednog bacio pogled napao me veći broj istih onih golemih slova:  gotovo svaka riječ je bezglasno vrištala svoje A, i onda opet, iz reda u red, A, A, A, i ja više nisam znao što bih sa sobom. Krenuo sam, isprva bezglasno, a onda sve glasnije i glasnije urlati.

Buka aviona postepeno je jenjala, a nad ravnicom, nalik vodenom krugu ili amplitudi snažnog potresa, širio se samo moj od tijela jasno odvojen glas. Što je glas govorio ostaje nepoznato, no ono pismo, poznato ti je, još uvijek nisam napisao. Toliko je toga ostalo neizrečeno. Neizrečeno, već dugo, ostalo je i moje ime: šuma, Andrija, lovac; Bar Kohba.