Bog neće pomoći | Marko Pogačar

LJUBAV POSLIJE

Prodao sam ga. Da, prodao sam ga. Prodao sam svoje tijelo; što me sad tako gledate? Ne. Ne medicinskom institutu. Ni fakultetu. Ni debelim, ružnim ženama. Ipak, prodao sam ga. Trebala mi je lova. Dobro, nije mi baš toliko trebala lova. Lažem. Nije mi uopće trebala. Jednostavno, tako je ispalo. Bilo je tu, možda, i solidarnosti. Čiste, iskrene solidarnosti. Ljudske. S ljudima. Možda je bila riječ o beskrajnom poštovanju spram ljubavi, nečem što sam u to vrijeme gajio. Svačijem pravu na ljubav, i još neke stvari, na primjer, pravu na posjedovanje barem jednog ispravnog Maserovog električnog brijača po glavi stanovnika. I da, to da se Elfi Princ ne pojavljuje na tvojim vratima kad god se sjeti, da spomenem samo dvije. Svemu u što sad više ne vjerujem.

Ovako je, otprilike, bilo. Nemam namjeru komplicirati; čisto i jednostavno. Ovi zapisi jednom bi, ako oni nevidljivi oni uspiju u svojoj namjeri, mogli poslužiti kao dokazi. Možda je zato, zavaljen u naslonjaču s mojitom pod miškom, najbolje sve ovo shvatiti kao ispovijest. Kao priču koja još nije završila; work in progress. Svakako poučnu priču.

O pričama, i općenito, znam ponešto. Zbog toga što sam pisac. To mi je posao. Tako zarađujem za život. Pričama. Najčešće, doduše, izmišljenim. S nešto više ornamenata, s dužim rečenicama, metaforama, s dobrim stilom. E pa, ova je prava. Od glave do repa prava. Prava koliko samo nešto što ti radi o glavi to može biti, što god o tome mislio znam-sve-o-pričama Elfi Princ. Zbog toga sam i zaglavio u svemu ovome. Zbog pisanja. Ranije nikada nisam putovao. Onda sam počeo. Zbog knjiga i svega toga. No dobro, nisam baš zbog toga zaglavio u svemu ovome, to je bio samo konkretan povod onom što, bez imalo fikcije i grižnje savjesti, mogu nazvati svojim sadašnjim stanjem, ali tu smo gdje jesmo. Možda bi da ja igrom slučaja nisam pošao k njima, oni došli k meni? Sigurno da bi došli. Ta to je ljubav. Zapravo, to je požuda. A te su stvari beskrajno i nadasve blisko povezane.

A što je spomenutoj situaciji uzrok? Šik, gotovo da se bojim reći. Malo tko će mi vjerovati, jasno, moje zanimanje, ali ja moram, već sam rekao, računati na potencijalno dokazni karakter ovih zapisa. Uopće mi se ne sviđa ta varijanta. Ne sviđa mi se, ali mi godi izostanak one ranije spomenute grižnje, pritiska izmišljotine, falsifikata koji me oduvijek progonio svim segmentima moga upornog fikcijskog rada, a i općenito; inje i prašina.

Počelo je na internetu. Kao i većina stvari u mom životu u posljednjih deset godina, počelo je na internetu. Otkako sam počeo opsesivno, manijakalno pisati, u furioznom tempu, u gaćama i havajskoj košulji izbacivati stranice i stranice hladnog i urednog teksta, sve sam manje napuštao kuću. Pizzu s feferonima i vrhnjem i Mexican chili sauce naručivao sam telefonom iz Mikijevih svjetskih specijaliteta. Naručivao sam i prijatelje. Urednik Elfi Princ dolazio je po svojoj volji.

“Pretvorit ćeš se u kućnog miša”, govorili su mi. “Nadebljat ćeš se, na kraju će te vatrogasci morati iznutra iznijeti. Ucrvat ćeš se”, govorili su.

Uistinu, bio sam nabio ponešto kila, ali ne suviše. Prije sam bio užasno mršav. Ovo sada je, mogli bi reći, normalno. To je moje prirodno stanje: ja sam vitak tip. Još bih, mislio sam, mogao naći djevojku. Pravu djevojku. Usprkos pomalo rošavom tenu i činjenici da mi je na tjeme sletjela jedva primjetna rupica izgledao sam sasvim pristojno. Kada bi moje tijelo za tako nečim imalo potrebu. Ono drugo pokrivao je Internet: kad nisam pisao, vrijeme sam provodio uglavnom na forumima i chatovima. Imao sam, zapravo, više djevojaka no ikad, uz mali žanrovski problem: ponekad nije bilo lako odrediti gdje, u beskrajnim i neopipljivim, no sasvim realnim prostorima cyber-spacea počinje a gdje završava fikcija. Drugim riječima: što je od svega toga stvarno? To sve to odvija se na više kontinenata, all across the USA; back to USSR. U isto vrijeme. I nisu jedna za drugu znale; sve do jednog predugog dana, njegove preduge noći, kad sam pobrkao dva nadimka i revijalno se odao. Tada me Kuja35 napustila. Nisam je, uz sva moja duga i dirljiva zaklinjanja, uspio privoljeti da se ponovno javi. I to me slomilo. Od svega toga sam pomalo ludio. Ali, shvatite, dotad sam živio san. San svakog za vlastiti posao čvrsto vezanoga muškarca.

Uglavnom, otprilike tada je počelo: kad je Kuja35 saznala za Tikvicu, podigla svoje virtualno sidro i nestala. Elfi Princ se bojao za mene; ja sam mu bio zlatna koka, a depra nije dobro išla tih dana. Prošle su zlatne osamdesete. Nije mu trebao depresivan autor. Virtualno depresivan? Šik, sasvim stvarno. Pa sam poslušao njegov recept za povratak u dobre stare: “Piši”, rekao je. “To ti najbolje ide. Daj nešto novo, odmakni se. Pusti da sve ide svojim tokom. A onda ti organiziramo turneju za prošle naslove. Europsku. Stari Elfi prodao prava za Nizozemsku i Francusku. Muy bien Elfi!”

I pisao sam, što drugo? Tema nije nedostajalo. Teme, mislio sam, a četverotaktna melodija koja se u početku bezinteresno širila sobom bila je već posve na mojoj strani, rastu na svakom drvu. Samo što to rijetko tko i primjećuje. Zašto bi ljudi, mislio sam, uopće obraćali pažnju na sve što visi s drveća posijanog uz ceste kojima jure crveni i plavi automobili, traktori i sportski motori, dok se na šasije spušta proljetni sumrak? Sve da ih je i volja, projekt bi propao na socijali: netko bi prije ili kasnije shvatio da se broj istegnutih vratova godišnje toliko povećao da je potrebno podići poreze; a na to biračko tijelo ni u snu ne bi pristalo. Osim toga, htio sam nešto novo. Nešto zaista novo, a bio sam sasvim svjestan da ništa na ovom svijetu više ne može biti novo, inje i prašina. Pa tako i u literaturi – s tim da je i to već izlizano. U tom svjetlu izabrao sam nešto provokativno.

“To!” rekao je Elfi i poskočio na onim svojim smiješnim prekratkim nogama. “Sve ih naguzi! Politika? Prelaka meta! Ali danas dobro idu političari! Kriminal? Organizirani kriminal. Korupcija. To je ionako sve isto. I možda da bude… da nije dosadno? Što bi ti falilo da napišeš jedan dobar, muy bien politički triler, a? Nešto brzo? Što bi falilo?”

Baš ništa, osim što sam ja po svaku cijenu htio reći nešto o ljubavi, u onom najprozaičnijem smislu. Moguće da sam smatrao da me tolika nedokučivost, u kombinaciji sa stvaranjem potpuno novog svijeta, na neki čudan način dovodi bliže bogu; tipu koji noću šapuće u onu rupicu na mom tjemenu.

“Onda provokativna ljubav”, mudro je rezonirao Elfi. “Pederi. Pedofilija. Nešto zajebano”, rekao je.

Na sve sam samo odmahnuo pitajući se hoće li ikad ubosti ono pravo. Ono što mi se, poput Misericordie koja se pomalo ljušti, samo u obrnutom smjeru, pred očima sklapalo od samog početka; samo što je sve skupa mnogo više nalikovalo dječjoj slagalici nego bilo kojoj freski koju sam dotada vidio, ljuštila se ona ili ne.

“Nekrofilija!” povikao je poskakujući u mjestu Elfi. “Provokativno. Ljubavno. Pohotno. Eros, Tanatos, sve!”

Zagrizao sam snažnije u čep plavog pera koje sam čitavo vrijeme sisao i strašno polagano kimnuo, pruživši ruku koju sam prethodno, da on ne vidi, nekoliko puta dlanom protrljao unutarnjom stranom gaća. Tek ju je ovlaš stisnuo, pridignuvši se da iz zdjele na stolu dohvati smokvama punjeni keks. Jednim potezom, u jednom komadu strpao ga je u usta. Šik; da sam stoput nekrofil i stoput peder ne bih mogao zamisliti da ležim uz njega, tada sam pomislio. Da imam išta takvoga s njim. Ne s tim razmočenim, slijepljenim mrvicama smokvinog keksa u kutu usana Elfija Princa, pomislio sam i dlanove otro o nježni cvat orhideje na mojoj crvenoj havajskoj košulji.

O svemu tome nisam previše znao. Kao ni o čerupanju pilića, Otto-motorima, tibetanskim pogrebnim običajima, Brahmsu, geografskom položaju vanjskih Hebrida, onome ljudskom, suviše ljudskom i još nekim stvarima. Mislim, nisam imao nikakvog iskustva; za pisanje je, ipak, potrebno neko iskustvo. Lažem. Za pisanje nije potrebno ništa. Ništa što si ne bi mogao priuštiti bilo tko. Osim vremena. I nešto osnovnih informacija. Vremena sam imao dosta. Informacije je imao internet.

O onome što sam od početka želio znati međutim nisam našao ništa. Ni slova o biti te ljubavi. Ništa o požudi, strasti: svemu onome što je taj darmar s leševima činilo ljudskim i bliskim. Tu sam na scenu stupao ja. Ljubav je po tko zna koji put imala doći iz fikcije; iz mog osvetničkog, pravednog pera. Uz mali problem. Nikako, naime, s obzirom na razdoblja povremene i nepredvidive mentalne nestabilnosti uzrokovane događajima koji jesu ili će tek biti opisani, u paketu s usputnim konzumiranjem značajnih količina najbolje Hawaniian Haze, nisam mogao utvrditi jesam li pouzdan ili nepouzdani pripovjedač, drugim riječima – treba li mi čitatelj vjerovati; trebam li vjerovati sebi?

Jedna me poveznica ipak privukla više no druge. Na crno uokvirenoj stranici s rokoko križem i grančicom palme koja je svemu davala pomalo tropski štih pisalo je:

Udruga građana Ljubav poslije utemeljena je 2006. godine, u skladu sa zakonom o građanskim i civilnim udrugama kraljevine Nizozemske. Jedini zajednički nazivnik naših članova čvrsto je uvjerenje da ljubav ne prestaje s prestankom fizikalnih funkcija organizma – svega onoga što, kolokvijalno, nazivamo životom. Ona, za dobar dio nas, tek tada počinje. Pravo na ljubav imaju svi, jer ljubav je sve. Prestanak života ne znači prestanak ljubavi. Za nas on je tek dok s kojeg kreće njezina plovidba – njezin pravi početak!

Sve me to na neki način pogodilo. Od svog tog praznoga prostora, od svih tih nevidljivih mrežnih odnosa valjda sam postao pomalo melodramatski tip. A u tom kratkom napisu našao sam sve što sam tražio. Simpatiju. Suosjećanje. Sućut. I ljubav. Ljubav i njezin mukli izostanak. Osim toga, grižnja savjesti je u potpunosti izostala: sve je, očito, bilo tako dirljivo stvarno.

Pod mutnom i ispočetka nejasnom egidom ‘Obrazac’ pronašao sam otvoreni poziv ljudima dobre volje da uz malu, simboličnu novčanu kompenzaciju, svoje dosadne lešine ustupe na raspolaganje udruzi i njenim članovima. Zauzvrat nudio se nastavak ljubavi. Ljubav prisna i predana. Sve što većina tih još toplih trupala za života nisu i neće imati prilike iskusiti. Nisam dvoumio: nekoliko klikova dok vani blješte Billa reklame i tutnje upaljeni motori i samo je ostatak moga života, njegova ogromna i uvijek zastrašujuća nepredvidljivost, stajala između mene i ljubavi. Beskrajne, tihe i tuđe ljubavi. Ljubavi poslije.

I, što se desilo poslije?

Prvo se zbila knjiga. Tek su bili počeli šumski požari i era sladoleda od kupina kad sam poštom primio po tri lijepo uvezana primjerka nizozemskih izdanja svoje nedovršene Trilogije. Masnim slovima otisnuto, na vrhu ružom i šafranom ornamentiranih korica nalazilo se moje ime, a pod njim naslovi, List lijeske i Dnevnik lovca na sjemenke – na flamanskom. Uživao sam u knjigama. Mirisao ih. Volio. Knjige koje nemaju bȉlo, čiji je puls ravan kao Kristov u striptiz-baru. Knjige koje se, barem jednako koliko u procesu čitanja, voli na njihovu kraju.

“Kritika je na koljenima, bien”, Elfi je rekao niti četiri mjeseca kasnije. Smokvin keks je drobio među prstima i mrvice su, sasvim hladne, pronalazile svoj put do čistog, čupavog tepiha talijanske proizvodnje. Zatim su u njemu nestajale.

“To je to”, rekao je. “Prva naklada je skoro planula. Past će valjda i neke nagrade. Sutra stiže prvi veliki intervju, za tri tjedna krećeš: Amsterdam, Rotterdam, Haag. Utrecht. Nekoliko dana u Delftu, vrijeme za odmor i razonodu! Muy bien!”

Nisam bio siguran što da mislim o svemu, pa sam uglavnom samo gledao. Vidio sam plakate s pjevačima zgrčenih lica, Joshua kaktuse koji se protežu k nebu, odsjaj podnevnog sunca na hrpi plastičnog tupperware posuđa. Nisam želio napuštati kuću. Mijenjati mukotrpno stečene navike. Fotelja, koja se slaže s tepihom. Internet. Kombi dostave koji ne gasi motor nego bruji pod prozorom, a onda zvuk zvona. Istovremeno, htio sam iskusiti nešto novo. Nešto o čemu bih pisao. Šik, nešto stvarno. I još nešto. Još jedna stvar me svemu privukla. Bio sam na neki način okorjeli vjernik, okorjeli ljubitelj Boga. Nekada, prije pisanja, dok sam još vodio nešto što se moglo nazvati brzim životom, bio sam zaista fan. I nije, postao sam toga odjednom svjestan, bilo nikakve šanse da ne probam. Bez obzira na glasove koji su odasvud stizali o teškom karakteru Boga koji je u meni odavno i nikad do kraja umro, nije bilo šanse da ne probam pomislio sam, no nije bilo nikoga kome bih tako nešto i rekao.

“Zanimanje?” na skoro savršenom engleskom pitao je granični policajac na aerodromu Schiphol; mravinjaku nekakve ratoborne mravlje vrste u kojem je netko upravo detonirao bombicu.

“I, nosite li nešto sa sobom; alkohol, cigarete, mliječne prerađevine?”

“Pisac”, odgovorio sam. “Ne nosim ništa. Pisaći stroj. Električni.”

“Bili ste mi odnekud poznati”, rekao je. Promatrao je u jednom trenutku mene, u drugom moje ime na prvoj stranici pasoša u futroli od crne brušene kože, s kitnjastim slovima na trideset osam jezika utisnutim natpisom Sretan put.

“Električni?” pitao je. “Mislio sam da ih više ne proizvode. Bit će da sam vas vidio u novinama. Aha, u novinama.”

Osmjehnuo se pokazujući sjajan niz zlatnih zuba, glasnice koje su bile na mjestu, crni otvor tunela jednjaka i još nekoliko stvari za koje nisam mogao precizno reći što su. Učinilo mi se da mi je namignuo. Šik, bio sam privlačan, no ne toliko. Bilo mi je drago što sam lagao oko pisaćeg stroja. Takve, zaista, više ne proizvode.

Do hotela sam bio prevezen; s one strane stakla grad je puhao dugu i toplu jazz-frazu. Tip u odijelu i tamnim naočalama kroz koje se nisu mogle niti nazrijeti oči stajao je na izlazu držeći tablicu s mojim imenom. Kao paket, pomislio sam. Bez da sam, ruku na srce, išta u vezi s prijevozom paketa znao. Zavalio sam se udobno u stražnje sjedište, i nestao.

Već u idućem času prijavljivao sam se na recepciji sasvim dobrog Lloyd, Renaissance, Grand and Sons hotela. Te večeri nisam imao obaveza i htio sam da tako ostane. Bio bih izašao jedino ako bih ondje vani, među ljudima u lakim košuljama i mašinama koje se trljaju jedna o drugu bezočno predući, mogao svojim ušima čuti kako na istom mjestu, u isto vrijeme, otkucava nekoliko različitih satova. No vrijeme je bilo na mojoj strani te je ostalo jedno jedino. Ja sam, također jedan jedini, iako smo svi katkada mnogi, zasjeo u golemu kožnu fotelju, hladnu i crnu. Vršcima prstiju izuo sam hladne i crne cipele i otvorio laptop, hladan i crn.

Pio sam liker od ruže na račun kuće koji je donio carski pingvin s manšetama trgovačke mornarice i zapisivao što je trebalo. Onaj projekt o tamnoj ljubavi, tako sam joj tada već unutar sebe šaputao, toliko me bio zaokupio da sam na neko vrijeme posve zanemario trilogiju. Drugi dnevnik napustio sam nakon četvrtog poglavlja prepustivši se posve rukopisu koji je stihijski rastao. Vani, za dvostrukim staklom velikog prozora kroz koji je stizao koktel dvostruko prelomljenog uličnog svjetla, grad je nudio svoje glasno i ljepljivo prisustvo. Turiste. Kurve. Agente. One nepoznate, naizgled sasvim obične ljude; članove udruge kojoj sam ostavio svoje ostatke. Ta me misao na neki neobičan način uzbuđivala, penjala se poput ledene zmije uz kičmu, vrat, ravno do mozga. Toliko je odgođene ljubavi negdje u prikrajku čekalo da se desi; da se moj život, moje vitalne funkcije, formalno, ugase. Vani se zbivao život. Kao, uostalom, i negdje duboko u meni. U sve to brujanje uklapao sam se kao Bernhard u Društvo hrvatskih književnika, ali sam inzistirao: na LCD-zaslonu u apartmanskoj sobi hotela Lloyd, Renaissance, Grand and Sons preda mnom je bujao rukopis i u njemu ljubav bijesna i potpuna: ljubav poslije. Točno tako odlučio sam nasloviti umalo zgotovljeni tekst.

Urednici. Novinari. Agenti. Vani nisu cvjetale tikve, vjetar je raznio pelud gorućim zrakom; ljeto melje i pljucka i gazi. Hala obložena zapadnoafričkom ornamentikom, slikama ožiljaka, probušenih ušiju i jezika ispunjena do posljednjeg mjesta. Mikrofoni, kamere, svjetla. U pozadini zvuk tam-tam bubnjeva, kulisa slatko-kisele noći nekako nagurane u sobu. Nisam imao pojma kako se sve to desilo. Vjerovao sam u to što radim, sve je čitavo vrijeme bilo na onaj pravi način uznemirujuće, ali nisam mislio da se to nekoga zapravo tiče. I odakle sada ti ljudi, pomislio sam. Koji je svima kurac, pomislio sam. Sve to sam mislio dok sam pred ogledalom u luksuznom WC-u veličine Bob Geldofovog srca u restoranu Pasta e Basta vodom iz slavine močio kosu i pokušavao sabrati misli. Ondje su me držale dvije stvari; naprosto sjajna torta od oraha koju nisam bio do kraja pojeo i Bog koji, znao sam, živi u Utrechtu. Zaista sam želio vidjeti mrtvog Boga. Vjerovao sam da će kroz njega u mene ući nešto od onog starog života. Poput privatne, samome sebi poslane razglednice, tako sam pomislio, a onaj drugi bog mi je, kroz rupicu na mom tjemenu, nježno šapnuo: “Da.”

“Vraćam se za nekoliko minuta”, rekao sam u uho svom agentu. “Ne, ne. Sve je u savršenom redu, super.” U prostoriji za sobom ostavio sam neon, broševe s pilećim perima i lažnim kamenjem i barem dvije-tri nikad do kraja ispričane totalno vruće priče.

Parkiralište je bilo puno, kolnik taman i slabo osvijetljen. U grmlju šuškanje ptica, rad sitnih pandži koje čekaju, zrak tek nešto hladniji. Sjedeći na nogostupu buljio sam u svoje sklopljene dlanove, ali nisam imao pojma što je u njima zapisano. Kakva onda korist od dlanova, kad su nečitki, pomislio sam. Ili sam ja možda nepismen, pomislio sam. Nepoznat glas zazvao mi je ime. Ugledao sam krupnog muškarca u tamnom odijelu i brzo ustao. Ponovio je ime, a ja sam kimnuo. Raf, rekao je, iz policije, rekao je, neka izvolim s njim do vozila, rekao je pokazujući ogromni Chevyjev džip.

Zatim je počeo bilježiti. Visina. Težina. Broj cipela i boja očiju. O cipelama sam bezočno lagao. Kako su pitanja postajala sve neobičnija moja paranoja je rasla, pripremala se da, nalik tropskome leptiru, napusti svoju gusjenicu i ode. U automobilu, na stražnjem sjedištu, sjedio je još jedan takav, možda Ties, možda Tjaard. Stakla su bila zatamnjena, ali napola spuštena. U donjoj polovini nazirao sam vlastiti odraz. Postajao sam sve nervozniji; kakva je to policija, mislio sam, nema nikakve šanse, ako je to policija ja sam belgijska kraljica, pomislio sam.

“Izvolite sjesti”, sporo je rekao Raf i malim prstom s predugim noktom pokazao na suvozačevo sjedište.

“Jesi li možda član neke udruge ili društva?” dometnuo je Ties, možda Tjaard s onog stražnjeg.

Tad sam izgubio pribranost, šmugnuo i počeo manijački trčati prema osvijetljenim vratima restorana. Raf je za mnom pružio ruke, okrznuo me, no u trenutku se predomislio, uskočio u Chevy i odvezao velikom brzinom. Još neko vrijeme, s radija negdje zvonio je uvodni rif Satisfactiona, proveo sam u nužniku pokušavajući sabrati misli. Vratio sam se za stol, naručio dupli pastis, i odlučio nikome ne reći ništa. Zatim je sve bilo gotovo: sručio sam se na zadnje sjedište i načas sklopio oči.

Božju adresu dobio sam nekoliko dana prije polaska od prodavača životnog osiguranja kepeca Mateja Mejca, nekad basista u Sretnim stršljenima, psychobilly kvartetu koji je sredinom osamdesetih žario i palio po underground plesnjacima, pa i pokojoj liberalnijoj terasi. Sunce je bilo tek izronilo iz tamne omotnice i zrak bio ugodno gladak, spreman da useli u sve šupljine kad sam stigao u Utrecht. Nisam bio siguran slijede li me. Pretpostavljao sam, ipak, da mi još nisu ušli u trag. Jer da jesu više ne bi riskirali, jednostavno bi me pokupili i odveli. Ili me, još jednostavnije, srušili Chevyjem i na mjestu ubili. Moje tijelo, prašina, poslije moje fizičke smrti sasvim će legalno pripasti njima. Točno to dokazivala je donorska kartica koju sam nosio u novčaniku, u džepu košulje, tik ispod srca. Noktima sam razdvojio zaštitnu plastiku, iscijepao karticu na sitne komadiće i ostatke bacio u taman kanalizacijski šaht; otvor u rebrima mrtve gradske životinje.

Pred božjom kućom na trenutak sam zastao; šik, bio sam nervozan. Podšišana šugava živica. Poštanski sandučić. Travnjak. Samo još jedna kuća u nizu, ni po čemu zapravo posebna. Nikakvih truba. Anđela. Sve sa svojim originalnim spolom, osim jedne babe koja je nekada bila kapetan duge plovidbe. Samo što je u kući živio Bog. Odbjegli Bog. Ostarjeli, potpuno ludi Bog koji je abdicirao, povukao se i za sobom ostavio prazninu. Ali razglednice iz djetinjstva ne lažu. Ne one ispisane vlastitom rukom pomislio sam, siguran da ću ruku već u idućem času spustiti na okruglo, bijelo zvono.

I desilo se: zvono je odgovorilo reskim zvukom. Nimalo nalik crkvenom, pomislio sam. Nekoliko je trenutaka prošlo dok se vrata nisu otvorila, vjetar je vio orhideje na mojim prsima. Zvijer je nevidljiva, pomislio sam. Sekunde sam ispunio intenzivnim razmišljanjem o kraju vlastite priče, sunce je sve više nalikovalo dijetnom krekeru. Lažem. Sve te duge trenutke nisam razmišljao ni o čemu.

“Zdravo”, rekao sam. “Ja bih trebao Branimira.”

Ružna žena u Levis 503 košulji reče da Johnny ne prima posjete. Ne iz tih krajeva. Može prenijeti poruku. Pozdrave. Kako se zovem, pitala je. Rekao sam joj ime. Štošta sam rekao. Osim toga hitno sam trebao sklonište. Trebao sam konkretnu Božju pomoć da me zaštiti od vlastita grijeha, od tuđe ljubavi; trebao sam njegovu pomoć i na tom sam inzistirao toliko da se Bog, kao fantom slobode, pojavio na ulaznim vratima.

“Šta sad ti oćeš?” pitao je. “Ako je Azra možeš odma da se okreneš i odeš. Ja sam Azra.”

Objasnio sam mu. Pomalo začuđen izostankom posljedica slušanja njegova glasa, nadugo i naširoko sam mu objasnio. Nije mi vjerovao. Ni jedne jedine riječi. Ali znao je moje ime. Od nekog filologa iz Pirota koji je, zbog staljinističke tetke, emigrirao krajem četrdesetih godina i sjajno govorio bugarski dobio je moje knjige, i volio ih je; šik, tako je rekao. A i sve skupa mu se nekako svidjelo. Priča. Moja priča. Potpuni izostanak fikcije.

Tako već četvrti dan, kao u kakvoj pljesnivoj kutiji, u gaćama s uzorkom televizijskog snijega i božjoj košulji čučim u ovoj podrumskoj sobi i u praznoj konzervi kompota promatram odraz svog blago rošavog lica. Ugodnije se, pomalo paradoksalno, osjećam ovdje; pod svom tom zemljom. Ili, možda, nikakvog paradoksa u svemu nema. Ta bi mi je duga ljubav, da se desila, ako se desi, vjerojatno zauvijek uskratila, to tiho i mirno susjedstvo zemlje. Situacija je, čini se, kakva i treba biti. Ja sam tu dolje. Gore nad glavom je Bog. Bivši, no to sada nije važno. Okolo su hrđavi čepovi, plinske cijevi, ostatci antičkih gradova, kosti ilegalno i pod okriljem noći pokopanih kućnih životinja; sve samo ne bi li se izbjegli porezi. I Elfi Princ (koji je jednu od svojih prugastih košulja, kladim se, za ovu priliku na nekoliko dana unaprijed zamijenio strašno elegantnom od crne svile) sasvim je pristojno udaljen. Pišem. Ostavljam za sobom istovremeno priču i dokaze. Ili pred sobom, ako je tako nešto uopće moguće. Ne mogu, naime, samome sebi jamčiti da ću ostati skriven. Bog ponekad siđe, pa dugo razgovaramo. Uglavnom o literaturi. Nogometu. Video-igrama. Nosi mi sendviče. Ručak. Isječke iz dnevnih novina koji se bave mojim misterioznim nestankom. Ja se uglavnom ne penjem gore. Sve, i ove stranice, ispisujem rukom. Polako zaboravljam internet. Sve suvišno, iz sata u sat, zaboravljam. Polako postajem dio tog mikrokozmosa, stabla svijeta koje je postalo kućom svijeta, sa svime što svijetu pripada. Osim ljubavi. Ljubavi koja je iščezla mojim bijegom. Ljubavi koju čekam. Pouzdan ili ne, za sobom ostavljam priču. Pred sobom ostavljam priču, prostor mogućnosti, nešto samo po sebi stvarno. Teško je reći. Zato sve rjeđe govorim. Vrijeme priče gotovo se poklopilo s onim na mojem mehaničkom, ručnome satu. Ipak ostavljam dokaze. Ako me pronađu. Ako probiju tampon-zonu, liniju obrane Boga; ako se, ipak, na kraju dogodi ljubav. Ako se bilo što desi.