Bog neće pomoći | Marko Pogačar

PRITISCI, STEPENICE

Đerek mi je bilo ime i stajao sam na puževe. Točno to. Stajao. Na puževe. Na trenutak bih se zaustavio, odmjerio životinju kratkim pogledom, iskusnim, fiksirao petu koji centimetar od žrtve, zatim usmjerio rub đona, smjesu gume i vijaka, žuta žica, kocke i križevi, u smjeru neba pod kutom od tridesetak stupnjeva, pričekao još jedan čas i polako, s užitkom spustio nogu. Neko vrijeme bih onda, zadovoljan, cipelom gnječio ostatke, kao da predano, vrlo temeljito gasim upravo odbačen opušak. Zvuk koji je dolazio odozdo; zvuk drobljenja vapnenca o vlažni asfalt, volio sam više no neke mnogo razvikanije zvukove. Nije me uzbuđivao. Barem ne seksualno. Jednostavno sam volio. Nisam držao do rituala, ne nužno. Katkad bih samo preko njih prešao: ne bih se osvrtao. Jutrima kada bih žurio na biro a prethodne noći je kišilo, nebo silazilo na tijelo. Kad ih je bilo previše. Onda bih tek onako, kao da skačem neke mutave školice, puste i skoro isprane od sline i jakog vjetra, jedva primjetno krivudao nastojeći ih pogaziti što više; sakupiti bezvrijedne, hrskave bodove. Golaće sam uglavnom zaobilazio.

Stanovao sam u montažnoj kući u nizu montažnih kuća na brdu. Četiri dana od danas napunio bih četrdeset i četiri godine. Kućni broj moje kuće bio je četiri i to je uglavnom bilo sve što ih razlikuje; ni jedna druga kuća nije na sebi nosila pločicu s brojem četiri. Barem ne osamljenim, sasvim odvojenim od drugih brojeva, bijelo na plavom. Ako broj uopće postoji izvan svog niza. Odvojen od drugih  brojeva. Osam godina nisam imao posao, a polovina od tog broja predstavljala je broj crnih plombi u mojim zubima; nije to bilo loše. S vremena na vrijeme radio sam na gradilištu, nosio potporne grede i pazio da beton pri lijevanju ne isklizne iz svog kalupa, no većinu vremena nisam radio ništa. Brdo je bilo sjenovito. Vlažno. Stube koje su se sa svih strana spuštale prema gradu, svemu što ljudi nose skriveno u kaputima i pod pazuhom bile su nadsvođene šumom. Puževa na sve strane, čak i bez kiše. U vezi brda bio sam razvio neobičan osjećaj pripadanja, neodoljive bliskosti, kao Holyfield sa zmijom, bezuhom svinjom, ili dobermanom skresanih ušiju. Volio sam to brdo.

Koristio sam faktor iznenađenja i ustao čim je zazvonio budilnik. Odnosno čim sam ga čuo. Jer nisam smio zakasniti. Novac od biroa mi je trebao, bez toga nisam ga imao dovoljno. Nisam uspio izvući ništa, od rata, i uglavnom sam mrzio one koji jesu, zato sam ustao; malo iz nužde, malo iz obijesti, malo iz pravedničkog gnjeva. Televizor stišanog tona u glavu je gurao slike. S druge strane zidova, drvenih, tankih, bilo je otpočelo nešto o čemu bih, da me se pitalo, ja sâm rekao samo još jedan dan, prazan i gluh kao čahura, ništa što bi se pamtilo ili nastojalo zaboraviti. Međutim nitko me nije pitao ništa. Ljušturu brda u koju se trebala uvući jesen, golemi rak-samac, ljeto je tek bilo počelo napuštati; to se moglo zaključiti po boji brda. Još je najvećim dijelom bilo zeleno. Manjim dijelom zeleno je davalo prostora drugim bojama, na primjer crvenoj i nečemu nalik hrđavoj truleži. Na gradu se sve to još nije vidjelo. Zato sam, između ostalog, volio brdo; ondje je sve stizalo ranije. Ili je zapravo kasnilo. Nisam se brijao. Ne svaki dan. Pogotovo ne danas. Imao sam u teoriji dovoljno vremena, ali, mislio sam, to ne ostavlja najbolji dojam na zaposlenice u birou, pretjerana urednost – tako sam mislio, ali ne sasvim tako, nipošto toliko doslovno. Zatim je misao progutala magla, maglu crvendać, njega  mačka i ta je misao netragom nestala.

“Jutro”, rekao sam starom iz kuće pored koji je, oslonjen na nešto što je izgledalo kao grana za lov na ptice – ona koja se premaže ljepilom, ukopa u zemlju i ondje ostavi – stajao na svom trijemu i nekud gledao. Stari je bio barem dvadeset godina stariji od mene i isto je živio sam. Ponekad smo skupa pili pivo i Badel u baru na dnu stepenica, odmah pred tramvajskom stanicom. Zvao se Crni sin, bar, iako ja sam unutra nikad nisam vidio crnca i, mislio sam, taj se tamo ne bi baš dobro proveo.

“Kako ko mora”, rekao je stari i spustio zavrnut rukav košulje, crvenim i bijelim kockama prebrisao prljavosivu sirenu i asa srce s nadlanice ispresijecane modrim, razvedenim venama. “Kako ko mora”, rekao je.

Nije mi bilo najjasnije što misli, ali nisam imao vremena da mislim o tome. Umjesto toga silazio sam prema tramvajskoj stanici, čekajući da na mene padnu tragovi davno iščezlih mlažnjaka. Sunce je još bilo nisko, ali hlad mi je godio. Rojevi sitnih muha koje su ljeti punile usta i oči bili su sada rjeđi, i to mi je također godilo. Na stepenicama nisam sreo baš nikog. Ni klinci iz kvarta koji tu non-stop piju pivo nisu bili ondje, i pitao sam se kamo odlaze kada ih nema.

Stigao sam na stanicu prije tramvaja. Ili poslije tramvaja. Nisam mogao sa sigurnošću reći, no tramvaja ondje nije bilo. Čekajući proučavao sam izlog trgovine sportskom opremom. Za oko mi je zapelo glatko i teško kladivo kad se na semaforu upalilo crveno i pritislo pauzu na snimci gustog jutarnjeg prometa. U izlogu sam, osim kladiva, koje sam vidio sasvim dobro, nazirao i vlastiti lik. Tamni Wranglers. Trbuh, još ne suviše izražen, koji se po potrebi može uvući. U traperice uvučena traper košulja. Jakna od istog materijala, svijetloplava, podrapana na zaklopcima džepova, gdje se propinje nervozni, divlji konj.

Nisam čuo tramvaj koji je upravo stigao. Svojim velikim pokretnim odrazom brzo je, kao reklama u TV-ekran, uklizao u kadar i na trenutak se stopio s mojim likom, da nije vjerojatno ga ne bih niti primijetio. Sjeo sam na prazno mjesto, jer ga je bilo. Da nije jednostavno bih stajao, mislio sam. Nasuprot je sjedio tip sa sunčanim naočalama i kapom natučenom na oči. Sunce nije bilo toliko jako, mislio sam. Sve je to bilo pretjerano. Možda ga je netko dobro potkačio, mislio sam. Kada sam dvadeset i nešto minuta kasnije sa zvučnika u čekaonici ili s neba začuo Đerek i opet Đerek, ustao s plastične crvene stolice i uputio se k vratima s brojem četiri, nisam mislio ni o čemu.

Bez prestanka, kao smrt uporno, dosadna sitna kiša. Voda koja iz grla zemlje na površinu izvlači staru vlagu, više promače nego moči, glavu čini teškom a tijelo dežmekastim i mekim, nalik kobasici. Silazeći do Crnog sina, stajao sam na svakog kojeg sam spazio. Imao sam vremena. Trenutno sam imao i novca. I nisam ja to, prema životinjama, nikad, tako sam mislio. Konkretno neprijateljstvo gajio sam tek prema rotvajleru montera plinskih instalacija iz kuće nasuprot. Samo je slinio, režao, uvijek to svoje usrano Đerek, Đerek. Za njega sam ja imao rješenje. U stražnjem dvorištu, nekakav koralj ili vražji vatromet, stajao je ogromni divlji kesten. Kestene koji bi pali na tlo sakupljao sam u kartonsku kutiju koju sam držao u predsoblju, pored kišobrana i cipela. U kutiji sam držao i praćku. I bombardirao sam rotvajlera zelenim buzdovanima, kad god je, rotvajler, to svoje Đerek, Đerek. Psu se to uopće nije sviđalo, ali to sam i želio – uopće mu se nisam želio svidjeti. Montera i onu njegovu sam viđao rijetko. Uglavnom noću, na slabom svjetlu, uvijek nekako mutne i slabo izoštrene. Kao na izlizanoj videovrpci pornića.

Starog nije bilo u Crnom sinu. Zapravo nikog poznatog osim barmena prozirnih, vodenih očiju nije bilo u Sinu. Klince koji su nabijali po fliperu znao sam iz viđenja. Kad nisu igrali pili su pivo na klupicama. Jebeni nacisti. Navijači. Što god, mislio sam. Prave se opasni, a pojma nemaju ni o čemu. Opasni su, povremeno podvikujući, udarali po stroju sa slikom žene u visokim petama zaogrnute premalim leopardovim krznom. Valjda od nekakve bebe-leoparda, pomislio sam.

“Duplo”, rekao sam. Barmen je gurnuo pivo i Badel. “Sebi šta piješ”, rekao sam. Barmen si je natočio pivo, akvarij njegovih očiju poprimio je blagu blijedožutu nijansu. Tada sam, načas, vidio vraga kako piša u plitku zdjelicu lubanje. Nije mi se previše razgovaralo, ali nisam volio piti sam. Tišina i piće ne idu skupa, mislio sam, glava se onda previše čuje, svaka misao u njoj odzvanja preglasno, odbija se poput kuglice flipera o njene stijenke i proizvodi zaglušujući, rasparen zvuk, kao kad vrhom noža povlačiš po tanjuru, zvuk koji nikom ne treba dok pije, tako sam mislio. Obično je tu bio stari. Malo je govorio, stari, i to je bilo u redu. Fliperaši su mi ozbiljno išli na živce. U nekoliko navrata dugo sam gledao u njihovu smjeru. Barmen je odmahivao rukama; na ekranu nad ogledalom skakale su slike i slike i jedan jedini zvuk. Pio sam u kratkim, nečujnim gutljajima. Jebeni navijači. Idioti.

“Jebeni nacisti”, rekao sam. “Nemaju oni pojma. Nemaju pojma o ničemu.” Na četvrtast podmetač uvozne marke Guinness leglo je novo pivo. Ovaj put domaće marke.

“Klinci”, rekao je, dlanom pobrisao lokvicu koja se stvorila između njega i čaše. “Klinci. Da vide malo krvi pobjegli bi glavom bez obzira. Mamicama.”

I nisam ja nikad, to, nikada suviše. Prije rata provodio sam također mnogo vremena u istom baru, u Crnom sinu, ako se tako nešto o nekom baru ili o bilo čemu još može tvrditi. Barmen je bio neki drugi. Stari je bio isti, samo je tad bio osjetno mlađi. Oni klinci se nisu ni rodili, a ja sam mlatio po razgolićenoj. Dobro sam igrao. Slušao Brejkerse, Azru, Film. I Čorbu, samo to poslije nikome ne bih priznao. Ni u ratu ja nisam suviše, nikada suviše, to. Nisam se gurao naprijed. Ipak sam ubio. Ubio sam ih nekoliko, mislio sam, ali tako da oko te misli ostane nešto slobodnog prostora, da se u nju može uvući nešto drugo. Kratkim rafalima, zaklonjen, izdaleka; tko sam ja bio da preispitujem, tko sam ja bio da prkosim? Ali jednog sam ustrijelio u glavu. I trbuh. Nekoliko puta u trbuh. Iz neposredne blizine, četnika; ja Đerek s kojim je u selo ušla i iz njega izašla noć. Ležao je pod mojim čizmama, ovim čizmama, najboljim koje sam ikad imao, u lokvi krvi i cvilio. Kao monterov rotvajler, mislio sam. Samo bez Đerek, Đerek. I pitao se gdje poslije nestaju mrtvi, da li ih netko pokrije, ili ih raznesu svinje, ili ih podignu južni vjetrovi i onda spuste, jednog po jednog, pred usta gradova i  stražnje izlaze restorana. Jebeni četnik, vraćao mi se poslije pred oči u liku onog američkog pjevača što si je, zbog čira u želucu, istu takvu četničku glavu sam sebi prosuo sačmaricom nekoliko godina kasnije.

Klinci su postali glasniji, a moji pogledi duži. Osjećao sam tupe vibracije u plohi šanka i barskoj stolici, svaki put kada bi vani prošao tramvaj. Njegov je zmijski, neopipljivi obris nečujno puzao staklima izloga ispreplićući se s već pomalo oljuštenim slovima, za sobom ostavljajući samo odbačenu košuljicu u oku. Sipila je, još uvijek, sitna kiša i staklom su se meandrirajući slijevali tanki, kužni potočići. Buljio sam u klince za fliperom, u barmena, nijeme poruke na ekranu; u svoj treperav, ne uvijek jasan odraz koji se gubio u igri izvanjskog svjetla. Nisam bio siguran koliko sam piva popio, ali naručio sam još jedno. Barmen je prao čaše, brisao ih, uredno slagao na četvrtastu prljavobijelu plohu. Kada bi tramvaj, zaustavljajući se, zazvonio, nekako istovremeno zazvečale bi i one čaše. Vibracije, mislio sam. Same vibracije. Ni sam ne znam kada sam zafrljačio polupraznu pivsku čašu prema ćelavim klincima. Ili je bila polupuna. Nisam bio siguran niti jesam li nekog pogodio. Pamtim samo da su se klinci nakon nekog vremena pokupili.

Jedva sam se nekako uspeo uza stepenice, nisam obraćao previše pažnje na puževe. Bilo ih je posvuda, ali pribojavao sam se da u odmorištu ne sretnem one klince, da me ne zateknu ovakvog. Međutim nigdje nisam vidio nikoga. Ni starog, ni montera, niti njegovog psa. Jedino što je pouzdano postojalo bio je onaj ogromni kesten desno od dimnjaka. Smrznuta eksplozija u mom stražnjem dvorištu, crni piktogram zvijeri, a to znači njen potpis.

Drugog jutra budilnik je zvonio čitav sat ranije. Nije to bila budilnikova volja; tako sam ga bio namjestio. Dan ranije zvali su iz biroa, imali su ponudu za mene. Pa sam se odlučio pažljivo, temeljito obrijati, zato sam i navio budilnik ranije. Htio sam ostaviti dojam tog puta, dobar dojam, nikako  zapušten. Nisam ja bio mutav; ta me misao iznutra gnječila, kao serija dobrih aperkata, sve više i više kako me je napuštao mamurluk, slike blijedjele i utiskivale se natrag u noćnu maglu. Zvali su, i tko sam ja bio da preispitujem? Jedan poziv menja sve. Iako telefonske govornice nestaju, a ja doma nemam telefon. Nitko više nema telefon, pomislio sam, iako svi stalno zvone, i grad pupa pod svojim svjetlima.

Brijao sam se polako, pazeći da se ne ozlijedim. Otro sam kapljice vode s kapaka i susreo se sa svojom slikom. Pristavio kavu, namazao dvije debele kriške kruha maslacem, posuo ih crvenom paprikom i sve to pojeo. Zrnca paprike s vrhova prstiju sam češući se utrljao u osjetljivu kožu lica i to me trebalo peći, no bio sam već posve otupio.

Sunce je, usprkos jutarnjoj rosi, potjeralo većinu puževa i to mi se nije svidjelo. Staroga nije bilo na vidiku. Lajao je monterov pas, iz drugog dvorišta, svoj Đerek, Đerek, na mene, ali praćke nije bilo pri ruci. Spustio sam se stepenicama, u odmorištu pljunuo na praznu klupu raskoljenih rebara. Jebeni ćelavci, pomislio sam. Pored tramvajske stanice prošao sam a da se nisam zaustavio: pješke sam pošao prema onoj udobnoj, zapravo dosta udobnoj stolici nasuprot ljepuškastoj, zapravo dosta lijepoj službenici biroa. Činilo mi se da mi se lijepo osmjehuje. Prisno. Prisnije no što je potrebno, kako se smješkaju tajnice u pornofilmovima prije nego im ga tek tako spiči ogromni, tetovirani šef odjeljenja s kožnom brnjicom, no nisam mogao biti siguran da je sve to zaista tako. Tako nešto premetao sam po glavi probijajući se Petrovom ulicom, gradom koji se poput tepiha s mučnim uzorkom razmatao pred mojim nogama.

Pet minuta sjedio sam u plastičnoj, crvenoj stolici čekaonice. Čekao sam, što bi drugo radio u čekaonici, mislio sam. Čekao da poznati, metalni glas koji je dolazio s neba, iz zvučnika postavljenog visoko, u svakom slučaju bliže nebu no što sam to bio ja, izgovori moje ime. Nije ga još bio objavio, glas, iako je bilo odavno prošlo osam. U ovoj zemlji samo smrt stiže na vrijeme, mislio sam. To je sasvim u redu, mislio sam – tko sam ja bio da prkosim? I baš u tom trenutku glas se još jednom oglasio, govoreći ovaj put meni. Zvučalo je drugačije nego kod rotvajlera, to Đerek i opet Đerek, no ipak slično, i nije bilo prostora sumnji. Izletio sam iz stolice kao da sam do sada za nju bio protiv volje prilijepljen, a onaj glas mi donio trenutačnu i neočekivanu slobodu no – tko sam ja bio?

Posao koji su nudili mi se svidio; kako je dobro to što ti se neka stvar svidi a neka ne, kako je sve to uređeno, pomislio sam. Monter plinskih instalacija. Pomislio sam: smiješno. Točno ono što radi onaj iz kuće nasuprot, s izlizane video-vrpce. Onaj nestvarni. Mijenja li to moj odnos prema njegovom psu, utvari koja kao pokvaren stroj reži i reži moje ime? Hoćemo li se sada pozdravljati srdačnije? Zastajati da porazgovaramo o poslu, otići na Badel, ili što već monteri piju, dolje u Sina? Dok sam izlazio glavom su mi se, elektroni u TV katodama, rojila pitanja, takva i slična.

Ušao sam u bar Marinella, naručio pivo domaće marke i Badel konjak. Nikad do tada nisam unutra sjedio, prolazio sam tu dosta često, ali ga nisam primijetio. Unutra nisam vidio nikakvu Marinellu. Posebno su mi se svidjele iz novina izrezane uokvirene slike boksačkih šampiona na zidu nasuprot, njihovi odrazi koji plešu u dugom ogledalu. Tek je bilo prošlo devet, konobar je za šankom čitao tjedni prilog o ribarstvu i lovu. Bila je započela sezona jelena. Dvojica u plavim kombinezonima pili su kavu i nešto s nogu, naslonjeni na pult koji se pružao dužinom izloga.

“Ne može tako”, odmah je rekao jedan. “Ne može. To nikako ne može tako. Nije moj problem, kako god, ali ne tako. Dečki je nemaju, dušu.”

Ja nisam rekao ništa. Dovršio sam svoje piće, ostavio na šanku glatku, tek jednom presavijenu, zamalo novu novčanicu i izašao.

Ponovio sam to toga dana na desetak, dvanaest mjesta. U međuvremenu sam s tramvajske stanice otrgnuo papirić s kreditnom ponudom, zgužvao ga i bacio, stao u ćevabdžinici na uglu da jedem. Nisam volio piti na prazan želudac. Kad bi ga opet napunio mogao sam sve iznova, koliko god sam htio. Svojim načinom. Posebnim načinom.

Sjene su se stapale s okolnim mrakom, a nebo bilo boje prezrelih šljiva i gadnih modrica kad sam se opet obreo na svom terenu. Stari je već sjedio za šankom i pušio kada sam ušao, Crni sin. Barmen je samo kimnuo. Stari je samo kimnuo. Klinaca nije bilo na vidiku, što je bilo dobro, mislio sam. Nisam imao volje za njih, ne na ovakav dan, mislio sam. Ne dobiva se svaki dan posao. To sam znao. Duplo, naručio sam, sebi i starome. Barmen si je natočio pivo, stišao ton na aparatu u kutu i sjeo; u očima su mu plivale spore, šarene ribice. Okolo On.

“Posao. Jutros sam dobio posao”, rekao sam. Stari je kimnuo. Barmen je približio svoju čašu.

“Ne dobiva se posao danas svaki dan”, rekao je stari. “Ne rastu poslovi na grani. Nije više ko nekad, svakome posao. Sad je: snađi se, druže. Točno to. Nije to bilo nekad. Al još ga ti nisi dobio. Mačak u vreći”, rekao je. Kimnuo je, barmen je preko šanka gurnuo još jednom dva puta duplo. Bilo je još uvijek rano i noć je puzala iz tupe kutije i baklje blistale i tramvaji na stanici stajali često, iz njih su izlazili i ulazili ljudi, gomile ljudi, mislio sam. Mutno sam vidio barmena, starog više uopće nisam vidio. Sirena s njegove podlaktice, krvavim očnjacima, otkidala je sve veće i veće komade s torza zbunjenog asa srce. Vibracije iz stolice su postale neizdržive, kao da sjedim na nekom svrdlu, kao na nekom rodeu, pomislio sam, iako nikada nisam bio na rodeu, a još manje sjeo na svrdlo; barem ne u tom smislu.

Ostavio sam na šanku još jednu novu, uščuvanu novčanicu i isteturao u umjetno ulično svjetlo. Na stanici se zaustavio tramvaj, i ja sam zastao. Učinilo mi se da sam unutra vidio nekog poznatog, jednog malog s kojim sam bio na Baniji, koji je okolo nosio zgužvano, suho uho za koje je tvrdio da ga je četniku vlastitim zubima odgrizao, on luđak, vampir. Poslije sam čuo da je uho, umotano u sliku Illone Staller, kod nekog našao. Šakom sam zabubnjao po staklu, ali se nitko nije osvrnuo. Gledao sam još neko vrijeme za plavom gusjenicom, promatrao kako nestaje u nevidljivom mraku za prvim uglom, a onda se polako uputio prema stepenicama. Morao sam se pridržavati rukohvata, toliko sam teturao, ali sam pogledom tražio puževe. Uložio sam golemi napor da se odmaknem od ograde, đonom naciljam životinju i polako, vrlo polako na nju položim nogu. Na opnu bubnjića lijegao mi je onaj zvuk, uspinjao se odozdo poput mraka koji je pozvan ušao u ovaj grad i ove godine i svi smo bili i jesmo njegove čestice, slobodni anti-fotoni, mrlje sljepila; mrak gnjecav i gluh, sličan otvoru cijevi, podrumu, ili dnu čaše. Osjećao sam se, usprkos svemu, dobro. Danas sam dobio posao. Ne dešava se to svaki dan. Danas sam dobio.

Nešto teško pogodilo me je prvo u bubrege. Prvo u bubrege. Nalik ubodu kakvog golemog insekta razgrnulo gustu draperiju pred mojim očima i učinilo da se srušim. Zatim se nešto još teže, ako je moglo biti, spustilo na moj potiljak. I onda opet i opet. Jednom sam se rukom još uvijek držao za ogradu sa svoje lijeve strane, desnom sam pokrio lice. Uspio sam, nekako, s vremenom, privući i onu prvu. Osjetio sam kako mi nešto čvrsto lomi zaglavke zglobova, članke prstiju, probija pleteni oklop kože i kostiju i zaustavlja se na mojim zubima. Ne zaustavlja se. Prolazi kroz njih kao kroz snijegom zameten tunel, tek s nešto napora. Zvuk prolaska podsjetio me na nešto, nisam se točno mogao sjetiti što. Pred očima plesala mi je tamna koprena, kao da je neka nevidljiva ruka na sve navukla neke nove, neprozirne i teške zavjese. Slušao sam, nije se čulo ništa. Disanje. Ubrzano i teško disanje. Moje. Njihovo. Nečije. Tijela koja udaraju u tijelo, nijemi huk bujice koja polako, vrlo polako meandrira oko mog lica.

“Idemo”, rekao je netko. “Dosta je.” “Jebi mu majku četničku”, rekao je netko drugi. Jedva sam dolazio do daha.

Čuo sam potmulo, duboko soptanje. Kao da oko mene, u kakvom krugu, stoji čopor krupnih, divljih životinja, pomalo iscrpljenih od lova. Zatim se još nešto teško spustilo na moj obraz. Poput kundaka, mislio sam. Nalik na kakav teški metalni žalac. Više nisam vidio ništa; moje ime je blijedjelo dok od njega nisu ostali samo svjetlaci, odjek i fleke na obzoru. Čuo sam kako svuda oko mene, na tlu, u krošnjama, šušti lišće. Lišće koje će, uskoro, sve biti na tlu, a onda opet u krošnjama.