Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

1.

Evolucija je beskrajni pokret svega što postoji, neprestana preobrazba svemira i svih njegovih dijelova, od vječitih ishodišta, kroz beskraj vremena. Zviježđa koja se pojavljuju u bezgraničnim prostorima, pa se zatim kroz milijune i tisuće milijuna stoljeća zgušnjavaju i raspršuju, nebeska tijela, zvijezde koje se rađaju, zgušnjavaju i umiru, naš sunčev vrtlog, sa svojom središnjom zvijezdom, njegovi planeti i mjeseci, a isto tako, unutar tijesnih granica naše zemaljske kugle, planine koje se uzdižu i nestaju, oceani koji se stvaraju da bi zatim presušili, rijeke koje vidimo kako biserno blistaju u dolinama, a zatim presušuju poput jutarnje rose, generacije biljaka, životinja i ljudi koje slijede jedne za drugima, i milijuni naših neprimjetnih života, od ljudskih do života mušice, sve je to samo pojavni oblik velike evolucije koja sve uvlači u svoj vrtlog bez kraja.

U usporedbi s tom prvotnom činjenicom evolucije i univerzalnoga života, što znače svi oni sitni događaji što ih nazivamo revolucijama, astronomskim, geološkim ili političkim? Gotovo neprimjetne vibracije, moglo bi se reći, nešto privremeno i površinsko. Jer tisuće i tisuće takvih revolucija slijede jedna za drugom unutar univerzalne evolucije; no, koliko god bile sitne, one su ipak dio tog beskrajnog pokreta.

Stoga znanost ne vidi nikakve suprotnosti između te dvije riječi – evolucija i revolucija – koje su vrlo slične, ali se u svakodnevnom govoru rabe u smislu posve različitom od njihovih prvotnih značenja. Daleko od toga da u njima vide istovrsne pojave koje se razlikuju samo širinom pokreta, zaplašeni ljudi koje svaka promjena ispunja strahom, pokušavaju tim pojmovima dati sasvim oprečna značenja. Evolucija, sinonim za postupan, neprekidan razvoj ideja i običaja, stoga se predstavlja kao suprotnost užasnoj pojavi, revoluciji, koja pretpostavlja više ili manje nagle promjene u postojećem poretku. S prividnim, ili čak iskrenim oduševljenjem takvi ljudi govore o evoluciji, polaganom razvoju koji se odvija u moždanim stanicama, u tajnosti uma i srca; no zabranjuju da im se i spomene odvratna revolucija koja se naglo otima duhu da bi izbila na ulicama, često popraćena urlanjem svjetine i zveketom oružja.

Utvrdit ćemo najprije da onaj koji zamišlja razliku između evolucije i revolucije kao razliku između mira i rata, blagosti i nasilja, samo dokazuje svoje neznanje. Revolucije se mogu odvijati mirno, nakon kakve nagle promjene koja je unijela preokret u interese pojedinih društvenih skupina; jednako tako evolucije mogu biti vrlo naporne, protkane ratovima i progonima. I ako oni koji se užasavaju revolucionara rado prihvaćaju riječ evolucija, to čine zato što nisu svjesni što ta riječ zapravo znači, jer to što znači oni zapravo ne žele ni pod koju cijenu. Lijepo govore o napretku općenito, no napredak u pojedinačnim stvarima odbacuju. Misle da sadašnje društvo, koliko god bilo loše, i koliko god i sami vide da je loše, treba sačuvati; dovoljno im je da to društvo ostvaruje njihove ciljeve: daje im bogatstvo, moć, ugled, blagostanje. I budući da ima bogatih i siromašnih, moćnih i podređenih, gospodara i slugu, careva koji zapovijedaju da počne bitka i gladijatora koji će umrijeti, razboriti ljudi moraju se samo pridružiti bogatima i moćnima, postati carski dvorjanici. Takvo društvo daje kruh, novac, posao, čast i blagostanje! Neka se onaj tko je pametan trudi domoći svojega dijela tih darova sudbine, najvećega što može! A ako je dobra zvijezda koja im je sjala pri rođenju te ljude oslobodila svakog napora darujući im u nasljeđe i ono što im treba i ono što im je suvišno, zašto bi se žalili? Pokušavaju uvjeriti sami sebe da je sav svijet zadovoljan poput njih: za sitoga čovjeka, svi su dobro večerali. Što se pak tiče egoista kojega društvo nije već u kolijevci bogato obdarilo i koji je, osobno, nezadovoljan stanjem stvari, takav se bar može nadati da će osvojiti za sebe odgovarajuće mjesto spletkama ili laskanjem, nekim sretnim obratom sudbine ili čak upornim radom u službi moćnika. Zašto bi se takvoga čovjeka ticao društveni napredak? Vlastito napredovanje prema bogatstvu njegova je jedina ambicija! Daleko od toga da traži pravdu za sve, njemu je dovoljno ako se uspije domoći povlastica za sebe osobno.

Ima i bojažljivih duhova koji iskreno vjeruju u evoluciju ideja i nejasno se nadaju da će doći i do odgovarajuće transformacije stvarnosti, a koji ipak žele, zbog nekog nagonskoga, gotovo tjelesnoga osjećaja straha, izbjeći svaku revoluciju, barem za svojega života. Prizivaju je i otklanjaju u isti mah: kritiziraju postojeće društvo i sanjaju o budućem društvu kao da bi se ono moglo odjednom pojaviti, nekim čudom, bez i najmanjeg loma između prošloga i budućega svijeta. Ta nepotpuna bića imaju samo žudnju, a nemaju misao; maštaju, no ne znaju htjeti. Budući da pripadaju istodobno dvama svjetovima, nužno su osuđeni na to da izdaju i jedan i drugi: među konzervativcima, oni svojim idejama i svojim jezikom unose nered; među revolucionarima postaju ogorčeni konzervativci, napuštaju svoje mladenačke nagone i, poput psa kojega spominje Evanđelje “vraćaju se onome što su povratili”. Tako su za vrijeme Francuske revolucije najgorljivih branitelji staroga režima bili upravo oni koji su ga nekoć izvrgavali ruglu; od preteča postali su otpadnici. Prekasno su shvatili, poput nesposobnih čarobnjaka iz priče, da su oslobodili silu koja je za njihovu slabu volju i plahe ruke suviše pogibeljna.

Drugoj vrsti zastupnika evolucije pripadaju ljudi koji u ukupnosti svih promjena što bi se trebale dogoditi vide samo jednu te se strogo i metodično posvećuju njezinu ostvarenju, a druge ih društvene promjene ne zanimaju. Takvi su unaprijed ograničili, omeđili svoje polje rada. Neki spretni ljudi žele na taj način umiriti svoju savjest i raditi u prilog budućoj revoluciji, ali bez opasnosti za sebe. Pod izgovorom da posvećuju sve svoje napore nekoj reformi koja se može brzo ostvariti, potpuno gube iz vida svaki viši cilj i čak ga ljutito odbacuju, u strahu da bi tkogod mogao povjerovati kako mu i oni teže. Drugi pak, pošteniji ljudi, ponekad zaista časni, pa čak i na određen način korisni u ostvarivanju velikoga djela, oni su koji uistinu, zahvaljujući ograničenosti vlastitoga duha, vide samo jednu sastavnicu promjene. Iskrenost njihove misli i njihova ponašanja stavlja ih iznad svake kritike; njih nazivamo svojom braćom, no ipak sa žalošću uviđamo koliko je usko polje borbe na kojemu su se utaborili i kako, u svojoj posebnoj i pojedinačnoj ljutnji protiv neke određene nepravde opravdavaju sve ostale.

Ne govorim ovdje o onima koji su kao svoj cilj, uostalom hvale vrijedan, izabrali reformu pravopisa, novo mjerenje vremena ili promjenu meridijana, ili pak ukidanje korzeta ili šubara. Ima ozbiljnijih nastojanja, koja daleko od toga da izazivaju smijeh, traže od svojih zagovornika hrabrost, upornost i požrtvovnost. Čim u novatorâ postoji savršena dosljednost, žar samoprijegora i prezir prema opasnostima, revolucionar im zauzvrat duguje naklonost i poštovanje. Tako, kad vidimo ženu čistih osjećaja, plemenita karaktera, koju nikakav skandal nikad nije okaljao, kako se spušta do prostitutke i govori joj: “Ti si moja sestra; udružit ću se s tobom da bih se borila protiv policajca za ćudoređe koji te vrijeđa spuštajući ruku na tvoje tijelo, protiv policijskog liječnika koji daje da te žandari zatvaraju i siluje te svojim posjetama, protiv cijeloga društva koje te prezire i tlači”, nikoga od nas općeniti obziri neće spriječiti da iskaže poštovanje hrabroj evolucionistkinji koja se bori protiv razvratnosti službenoga svijeta. Mogli bismo joj, nema dvojbe, reći da se sve revolucije međusobno podržavaju, i da pobuna pojedinca protiv Države uključuje i slučaj robijaša, ili bilo kojeg drugog odbačenog čovjeka, kao i slučaj prostitutke; no unatoč tome divimo se svima onima koji vode pravednu borbu u svojemu uskom zatvorenom polju. Smatramo junacima i sve one koji su se znali, bez obzira na to u kojoj zemlji, bez obzira na to u kojemu stoljeću, bez primisli posvetiti nekom općem korisnom cilju, koliko god ograničena bila njihova obzorja! Neka im svatko od nas s osjećajem oda počast i neka kaže samome sebi: “Pokušajmo ih doseći na našemu bojnome polju, koje je sasvim drugačijh razmjera, jer obuhvaća cijelu Zemlju!”

Jer doista, kako evolucija obuhvaća ukupnost svega što je ljudsko, tako bi i revolucija trebala imati isti doseg, premda se taj paralelizam ne može uvijek uočiti u parcijalnim događajima od kojih se sastoji ukupnost života ljudskih društava. Svi su tokovi napretka solidarni, a mi žudimo za njima svima, razmjerno našim saznanjima i snazi: za društvenim i političkim napretkom, moralnim i materijalnim, znanstvenim, umjetničkim ili industrijskim. Evolucionisti u svemu, mi smo također i revolucionari u svemu, jer znamo da sama povijest nije ništa drugo do niz ostvarenja koja slijede nakon niza priprema. Za velikom intelektualnom evolucijom koja oslobađa duhove slijedi, kao logična posljedica, emancipacija pojedinaca u svim njihovim odnosima s drugim pojedincima.

Tako je moguće reći da su evolucija i revolucija dva susljedna dijela iste pojave, jer evolucija prethodi revoluciji, a ova opet novoj evoluciji, majci budućih revolucija. Može li doći do ikakve promjene, a da u životu ne dođe ni do kakavih poremećaja u ravnoteži? Nije li nužno da revolucija slijedi za evolucijom, na isti način na koji čin slijedi za voljom da se nešto učini? Prvo se od drugoga razlikuje jedino vremenom pojavljivanja. Kad kakav odron stvori zapreku u rijeci, voda se malo po malo skuplja ispred zapreke te se sporom evolucijom stvara jezero; zatim iznenada voda počne negdje prodirati kroz nasip i pad jednog kamenčića pokreće kataklizmu: val silovito odnosi prepreku, a ispražnjeno jezero opet postaje rijeka. I tako se odigrala mala zemaljska revolucija.

Ako pak revolucija uvijek slijedi za evolucijom, uzrok tome je otpor što ga pruža okolina: voda potoka šumi između svojih obala jer je one zadržavaju u toku; munja tutnji nebom jer se atmosfera suprotstavlja bljesku koji se otima iz oblaka. Svakoj preobrazbi materije, svakom ostvarenju ideje, suprotstavlja se u samome trenutku promjene inercija okoline, te se nova pojava ne može ostvariti drugačije nego naporom koji je tim silovitiji, ili pak silom koja je tim moćnija što je otpor okoline veći. Herder je, govoreći o Francuskoj revoluciji, već rekao: “Sjeme pada u zemlju, dugo se čini da je mrtvo, zatim odjednom iz njega počinje rasti klica, odguruje tvrdu zemlju koja je sjeme prekrivala, silom se probija kroz neprijateljsku ilovaču i pretvara se u biljku koja cvjeta i donosi ploda.” Tako se i čovjek, nakon devet mjeseci provedenih u tmini majčine utrobe, silovito od nje odvaja razbijajući ono što ga je dotad čuvalo, ponekad i donoseći smrt svojoj majci. Takve su i revolucije – nužne posljedice evolucija koje su im prethodile.

Poslovične formule vrlo su opasne, jer ljudi rado usvajaju naviku da ih mehanički ponavljaju, kao da će se na taj način osloboditi obveze da razmišljaju. Tako se posvuda često ponavlja Linnéova izreka: “Non facit saltus natura.” Naravno, priroda “ne čini skokove”, no svaka se njezina evolucija provodi premještanjem sila prema novom cilju. Opći pokret života u svakom pojedinačnom biću, kao i u svakom nizu bića, nikad ne pokazuje neprestan glatki slijed, nego uvijek neki neizravan nastavak koji bismo mogli nazvati revolucionarnim. Grana se ne nastavlja ravno na drugu granu. Cvijet nije produžetak lista, kao ni tučak prašnika, a jajnici se razlikuju od organa koji su ih donijeli na svijet. Sin nije nastavak oca ili majke, nego novo biće. Napredak se odvija neprestanim promjenama ishodišta iz kojih počinje razvoj svakog pojedinog bića. Isto je i kad se radi o vrstama. Genealoško stablo živih bića sastoji se, kao i stvarno stablo, od mnoštva grana među kojima svaka crpi svoju životnu snagu iz izvornoga soka, a ne iz grane koja joj prethodi. Ni u velikoj povijesnoj evoluciji nije drugačije. Kad stari okviri, suviše ograničeni oblici društvenoga organizma postanu nezadovoljavajući, život se premješta da bi se ostvario u nekom novom obliku. Događa se revolucija.