Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

5.

Ako je svim svjesnim i aktivnim evolucionistima prvi cilj upoznati do temelja društvo koje ih okružuje i koje svojom mišlju reformiraju, drugi bi im cilj trebala biti jasna spoznaja vlastitog revolucionarnog ideala. A razmišljanje o tom idealu trebalo bi biti tim brižljivije što on zahvaća budućnost u mnogo širim razmjerima nego ijedan do sada, jer svi, prijatelji i neprijatelji, znaju da se više ne radi o malim, djelomičnim revolucijama, nego o općoj revoluciji za društvo u svim njegovim vidovima.

Same životne okolnosti nameću nam jedan temeljni zahtjev. Krici i jadikovke što se čuju iz seoskih koliba i gradskih podruma, sobičaka i potkrovlja, ponavljaju nam ga neprestano: “Treba nam kruha!” Svaki se drugi obzir povlači pred tim kolektivnim izrazom prvobitne potrebe svih živih bića. I kako je sam život nemoguć ako se ne zadvolji prehrambeni nagon, taj nagon treba zadovoljiti, pod svaku cijenu i za sve, jer se društvo ne smije dijeliti na dva dijela od kojih jedan nema pravo na život. “Treba nam kruha!” Taj uzvik moramo shvatiti u njegovom najširem značenju, što znači da za sve ljude moramo zahtijevati ne samo hranu nego i “užitak”, to jest sva materijalna zadovoljstva korisna za život, sve što omogućuje pun razvoj fizičkoga zdravlja i snage. Kao što kaže jedan moćan kapitalist koji tvrdi da ga muči zaokupljenost pravdom: “Treba izjednačiti startnu crtu za sve koji moraju trčati u životnoj utrci.”

Čovjek se često pita kako su oni koji gladuju, i koji su ipak toliko brojni, uspjeli kroz toliko stoljeća, i uspijevaju još uvijek, nadvladati tu strast gladi koja se rađa u njihovim utrobama, kako su se uspjeli mirno prilagoditi tjelesnom slabljenju i iznemoglosti. Daleka prošlost to nam objašnjava. Jer u razdoblju prvobitne nepovezanosti, kad su se malobrojne obitelji ili slaba plemena velikim naporima morali boriti za život, a nisu još mogli prizivati ljudsku solidarnost u pomoć, često se znalo dogoditi, čak više puta u istoj generaciji, da hrane nije bilo dovoljno da bi podmirila potrebe svih članova zajednice. U takvim okolnostima, što su drugo mogli osim prepustiti se, naviknuti se koliko su mogli na prehranu travom ili korijenjem, podnositi dug post, čekajući da valovi opet donesu ribu, da se divljač vrati u šumu ili da nov usjev nikne u škrtim brazdama?

Tako su se siromašni naviknuli na glad. Oni među njima koje danas vidimo kako žalobno lutaju ispred zadimljenih prozora podrumskih kuhinja, ispred privlačnih polica prodavača voća, mesara i pečenjara, ljudi su kojima je nasljeđe bilo škola: oni se nesvjesno pokoravaju poduci o prepuštanju koja je vrijedila u doba kad je slijepa sudbina udarala ljude nasumce, no koja više ne vrijedi danas u društvu u kojemu bogatstva ima u izobilju, među ljudima koji na zidovima ispisuju riječ “Bratstvo” i ne prestaju se hvaliti vlastitim čovjekoljubljem. Pa ipak, broj nesretnika koji se usuđuju ispružiti ruku da bi uzeli tu hranu koja se nudi prolaznicima vrlo je malen, toliko tjelesna slabost koju uzrokuje glad u isti mah uništava i volju, razara svaku energiju, čak i nagonsku! Osim toga, suvremena je “pravda”, kad se radi o krađi komada kruha, stroža nego stari zakoni. Vidjeli smo našu modernu Thémis kako odvaguje na vagi komad kolača i otkriva da je težak godinu dana zatvora.

“Uvijek će biti siromašnih među vama!” vole ponavljati sretni i siti, osobito oni koji dobro poznaju svete tekstovi i koji vole zauzimati bolećive i tugaljive poze. “Uvijek će biti siromašnih među vama!” Te su riječi, govore, stigle s usana jednoga Boga, a oni ih ponavljaju kolutajući očima i govoreći iz dubine grla ne bi li zvučali što svečanije. I upravo zato što su te riječi proglašene božanskima, i siromašni su, u doba svojega inetelektualnoga siromaštva, vjerovali da su svi njihovi napori da se domognu blagostanja osuđeni na neuspjeh: osjećajući se izgubljenima na ovome svijetu upravljali su pogled prema drugome. “Možda ćemo,” govorili su sami sebi, “u ovoj dolini suza umrijeti od gladi; no kad budemo uz Boga, na onome sjajnom nebu gdje će nam vijenci sunčeva svjetla ovjenčati čela, gdje će nam mliječna staza biti sag, neće nam trebati zemaljske hrane, te ćemo osvetnički uživati slušajući krikove zlih bogataša koji će biti osuđeni da zauvijek gladuju.” Sad se jedva još pokoji nesretnik da zavesti takvim gatkama; većina je postala mudrija, pa okreće oči prema zemaljskome kruhu koji daje tvaran život, od kojega nastaju krv i meso, te zahtijeva svoj dio, znajući da preobilno bogatstvo zemlje opravdava takav zahtjev.

Vjerske halucinacije, što ih brižljivo na životu održavaju koristoljubivi svećenici, dakle, nemaju više moć da odvrate izgladnjele, čak ni one koji se smatraju kršćanima, od zahtjeva za tim svagdašnjim kruhom, koji su nekoć očekivali od hirovite dobrostivosti “Oca koji je na Nebesima”. No politička ekonomija, takozvana znanost, preuzela je nasljeđe religije, te sad ona propovijeda da je bijeda neizbježna, te da ne treba kriviti društvo ako neki nesretnici podliježu gladi. I kad čovjek pogleda s jedne strane gomilu izgladnjelih jadnika i s druge nekolicinu povlaštenih koji jedu do mile volje i oblače se po svojoj ćudi, trebao bi naivno vjerovati da drugačije ne može biti! Istina je doduše da bi se u vrijeme obilja moglo jednostavno “uzimati s hrpe”, dok bi u doba oskudice svi zajedno mogli ograničiti potrošnju, no takav postupak pretpostavlja postojanje društva čiji su pripadnici tijesno povezani vezama bratske solidarnosti. I kako se takav spontani komunizam još ne čini mogućim, jadni naivac koji blaženo vjeruje onome što ekonomisti govore o nedostatnosti plodova zemlje, mora krotko prihvatiti svoju nesreću.

Poput svećenika ekonomske znanosti, žrtve lošeg društvenoga uređenja također ponavljaju, svatko na svoj način, strašni “Malthusov zakon” – “Siromašni su suvišni” – što ga je protestantski svećenik formulirao kao matematički aksiom prije gotovo stotinu godina, a koji je, kako se činilo, trebao obuhvatiti cijelo društvo zastrašujućim čeljustima svojega silogizma: svi siromašni ponavljali su melankolično da za njih nema mjesta na “gozbi života”. Slavni ekonomist, uostalom dobričina, dodao je snage njihovu bolnom zaključku podupirući ga cijelim skelama prividno matematičke naravi: populacija će se, govorio je, udvostručavati svakih dvadeset pet godina, dok će proizvodnja hrane rasti mnogo manjom brzinom, te će tako postati nužno svake godine eliminirati suvišne pojedince. Što dakle, prema Malthusu i njegovim sljedbenicima, treba učiniti da bi se izbjegla ta redovita žetva ljudi koje odnose bijeda, glad i bolesti? Naravno, ne može se zatražiti od siromašnih da velikodušno oslobode zemlju svoje prisutnosti, da se žrtvuju bogovima “zdrave političke ekonomije”; no savjetuje im se da se barem odreknu obiteljskih radosti: nema žena, nema djece! To znači ona “moralna suzdržanost” što je preporučaju dobrim radnicima. Brojno potomstvo trebalo bi biti raskoš namijenjena samo onima koji su povlašteni bogatstvom i to je ekonomski moral.

No ako siromašni, koji unatoč prijekorima propovjednika, ostaju nepredvidljivi i ne žele primjenjivati zaštitna sredstva protiv povećanja broja stanovnika, onda priroda na sebe preuzima da ukloni višak. A to se, u našemu bolesnom društvu, obavlja u mnogo širim razmjerima no što i najcrnji pesimisti zamišljaju. Ne radi se o tisućama nego o milijunima života što ih svake godine zahtijeva Malthusov bog. Lako je izračunati približan broj onih koje je ekonomska sudbina osudila na smrt od dana kada je strogi teolog proglasio svoj takozvani “zakon”, a neskladna ga stvarnost na određeno vrijeme učinila istinitim. U tih stotinu godina, tri su se generacije smijenile u Europi. A ako pogledamo podatke o smrtnosti, utvrdit ćemo da prosječno trajanje života bogatih ljudi (na primjer stanovnika zračnih i luksuznih četvrti u Londonu, Parizu ili Bernu) prelazi šezdeset, pa doseže i sedamdeset godina. No ima mnogo razloga, a oni proizlaze i iz nejednakosti, zbog kojih bi život tih ljudi trebao trajati kraće nego što je prirodno: “život na visokoj nozi” izaziva ih i kvari na sve moguće načine; no dobar zrak, dobra hrana, raznolikost mjesta boravka i zanimanja, vraćaju im zdravlje i obnavljaju ih. Nasuprot njima, ljudi upregnuti u rad koji je uvjet da prežive, unaprijed su osuđeni da umru između dvadesete i četrdesete godine, kako u kojoj europskoj zemlji, dakle, u prosjeku oko tridesete. To znači da uspijevaju proživjeti samo polovinu dana koji bi im bili dosuđeni kad bi živjeli na slobodi, i mogli slobodno birati mjesto boravka i zanimanje. Umiru dakle upravo u vrijeme kad bi njihovi životi trebali dosegnuti najveći intenzitet; i svake godine kad se računa broj umrlih, on je barem dvostruko veći od onoga koji bi trebao biti u društvu jednakih ljudi. I ako je godišnja smrtnost u Europi oko dvanaest milijuna, moglo bi se tvrditi da su od toga šest milijuna ubili društveni uvjeti koji vladaju u našemu barbarskom društvu; šest milijuna umire ih svake godine zbog nedostatka čistog zraka, zdrave hrane, odgovarajuće higijene, primjerenoga rada. Pa dobro! Izračunajte koliko ih je umrlo otkad je Malthus progovorio, izričući unaprijed svoju posmrtnu besjedu pred golemim masovnim pokoljem! Nije li istina da se polovica čovječanstva koje se naziva civiliziranim sastoji od ljudi koji nisu pozvani na društvenu gozbu ili na njoj mogu sudjelovati tek kratko vrijeme, te su osuđeni da umiru usana zgrčenih u neutaženim željama. Smrt predsjeda toj gozbi i svojom kosom uklanja one koji su zakasnili. Na izložbama nam pokazuju zadivljujuća “gnijezda za nedonoščad” u čijoj su se izradi koristili svim zakonima fizike, svim spoznajama o fiziologiji, svim mogućnostima domišljate industrije, zato da bi djeca rođena prije vremena, nakon sedam ili samo šest mjeseci, mogla preživjeti. I ta djeca nastavljaju disati, rastu, postaju krasna okruglasta dojenčad, na slavu svojim spasiteljima i ponos svojim majkama. No ako društvo otima smrti one što ih je, čini se, sama priroda osudila, s druge strane gura u smrt milijune djece, koja su imala izvrsne uvjete za život. U Napulju, u jednom prihvatilištu za nađenu djecu, službeni izvještaj skrbnika govori nam neusiljenim stilom kako je od devetstopedesetoro djece na životu ostalo samo troje!

Situacija je dakle grozna, no došlo je do goleme evolucije koja se dovršava i najavljuje skorašnju revoluciju. Ta je evolucija u spoznaji da je ekonomska “znanost”, što je prorekla nedostatak izvora i neizbježnu smrt onih koji gladuju, pogriješila, a patničko je čovječanstvo, koje se nekoć smatralo siromašnim, otkrilo svoje blago: njegov ideal “kruha za sve” nije nikakva utopija. Zemlja je dovoljno prostrana da bi nas sve mogla nositi u svojemu naručju, dovoljno je bogata da bismo svi mogli živjeti lagodno. Može dati dovoljno uroda da bi svi ljudi imali što jesti; može dati dovoljno vlaknastih biljaka da bi svi imali što odjenuti; sadrži dovoljno kamena i ilovače da bi svi mogli imati kuće. To su ekonomske činjenice u svoj svojoj jednostavnosti. I ne bi ono što zemlja daje samo dostajalo da opskrbi sve koji na njoj žive, nego bi podnijelo i odjednom udvostručenu potrošnju, pa čak i kad znanost ne bi svojim intervencijama izvlačila poljoprivredu iz empirijskih postupaka i primjenjivala sve ono što danas znaju kemija, fizika, meteorologija i mehanika. U velikoj ljudskoj obitelji glad nije samo posljedica kolektivnoga zločina, ona je i apsurdna, jer proizvodi dvostruko nadmašuju osnovne potrebe.

Sadašnji je način raspodjele, prepušten pojedinačnim hirovima i neobuzdanoj konkurenciji špekulanata i trgovaca, u tome da se umjetno podižu cijene, oduzimaju proizvodi onima koji bi ih mogli dobiti ni za što i daju onima koji ih skupo plaćaju: no u tom kretanju namirnica i roba, dolazi do rasipanja, kvarenja i gubitaka. Jadni odrpanci koji prolaze pokraj velikih skladišta to dobro znaju. Ne manjka ondje kaputa kojima bi se mogli ogrnuti, ni cipela koje bi mogli obuti, ni dobroga voća, ni toplih napitaka koji bi im okrijepili želudac. Svega ima u obilju i izobilju, no dok oni lutaju bacajući oko sebe izgladnjele poglede, trgovac se pita kako bi mogao svoju robu učiniti skupljom, makar i smanjujući joj količinu. Kakve god bile okolnosti, ta se činjenica ne mijenja, za sve se proizvode uvijek traži što je moguće više! A zašto gospoda ekonomisti ne počinju svoje priručnike tako da utvrde te jednostavne statističke činjenice? I zašto ih mi, koji se bunimo, moramo tome učiti? I kako objasniti pojavu da neobrazovani radnici koji razgovaraju nakon dnevnoga rada znaju o tome mnogo više od najučenijih profesora i učenika Škole moralnih i političkih znanosti? Treba li zaključiti da u ovih posljednjih ljubav prema znanju nije baš apsolutno iskrena?

Suvremena ekonomska evolucija potpuno opravdava naš zahtjev za kruhom, treba samo utvrditi opravdava li i naš drugi cilj, zahtjev za slobodom. “Čovjek ne živi samo od kruha”, kaže stara uzrečica koja će uvijek ostati istinita, osim ako se ljudski život ne svede na puko vegetiranje; no koja je to hranjiva tvar nužna ljudima osim materijalne hrane? Naravno, crkva nam propovijeda da je to “Božja riječ”, država pak tvrdi da je to “pokoravanje zakonima”. No, prava hrana od koje se razvijaju ljudska duša i moralni osjećaj plod je “spoznaje dobra i zla”, što nam ga židovski mitovi i sva ona vjerovanja koja su iz njih proizašla zabranjuju kao pogubnu namirnicu, kao moralni otrov koji sve kvari, pa truje čak i potomstvo onoga koji ga je kušao, “sve do trećega koljena”! Učiti, eto što je zločin po mišljenju crkve, zločin po mišljenju države, što god sebi zamišljali svećenici i državni činovnici koji su unatoč sebi samima upili klice hereze. Učiti, baš to je, međutim, vrhunska vrijednost za slobodnoga pojedinca koji se otima svakom božanskom, kao i ljudskom autoritetu: takav čovjek tjera od sebe i one koji su, u ime nekog “uzvišenoga uma” prisvojili pravo da misle i govore za druge, kao i one koji voljom države nameću zakone, taj lažni izvanjski moral, kodificiran i konačan. Tako svatko tko se želi razvijati u moralno biće mora učiniti upravo suprotno onome što preporučuju crkva i država: treba razmišljati, govoriti, djelovati slobodno. To su neizbježni uvjeti svakog napretka.

“Razmišljati, govoriti, djelovati slobodno” u svemu! Ideal budućega društva, koji je u suprotnosti s održavanjem postojećega stanja, upravo se tako najjasnije ocrtava. Misliti slobodno! I time se evolucionist, koji se pretvorio u revolucionara, odmah odvaja od svake dogmatske crkve, svakog statutarnoga tijela, svakog političkoga grupiranja s čvrstim odredbama, svakog udruženja, javnoga ili tajnoga, u kojemu članstvo počinje prihvaćanjem neosporivih parola, pod prijetnjom kazne za izdaju. Više nema vjerskih zajednica koje stavljaju knjige na indeks! Ni kraljevi ni prinčevi ne mogu više tražiti da im itko polaže prisegu vjernosti, niti vojni zapovjednici zahtijevati vjernost zastavi; nikakav ministar za javnu naobrazbu ne može diktirati upute kojima se čak određuje koje ulomke pojedinih knjiga učitelji moraju objašnjavati; nema više upravnih odbora koji zahtijevaju cenzuriranje ljudi i stvari na ulazu u “narodne domove”. Nikakav sudac više ne može prisiliti nekog svjedoka da položi smiješnu i pogrešnu zakletvu koja ga nužno tjera u krivokletstvo već samom činjenicom što je lažna. Više nema šefova, kakva god bila njihova priroda – ni državnih službenika, ni nastavnika, ni članova klerikalnih ili socijalističkih odbora, ni gazda ni očeva obitelji – koji se nameću kao autoritet i kojima drugi duguju poslušnost.

A sloboda riječi? I sloboda djelovanja? Nije li i jedno i drugo izravna i logična posljedica slobode misli? Riječ nije drugo nego misao koja se čuje, djelovanje nije drugo do misao koja se vidi. Naš ideal dakle zahtijeva za svakog čovjeka potpunu i apsolutnu slobodu da izražava svoje misli o svemu, o znanosti, politici, moralu, bez ikakvih zadrški osim onih što mu ih nameće poštovanje prema drugome; zahtijeva također i pravo za svakoga da djeluje prema svojoj volji, da “čini što želi”, prirodno udružujući svoju volju s voljom drugih ljudi u svim kolektivnim pothvatima; njegova osobna sloboda ne biva takvim udruživanjem ograničena nego se, baš naprotiv, zahvaljujući snazi zajedničke volje, povećava.

I bez riječi je jasno da ta apsolutna sloboda misli, riječi i djelovanja nije spojiva s održavanjem institucija koje ograničavaju slobodnu misao, koje se trude prikovati riječ konačnim, neopozivim prisegama, i čak pokušavaju prisiliti radnika da stoji prekriženih ruku i umre od gladi pred zabranama kakva posjednika. Konzervativci se uopće nisu prevarili kad su revolucionare općenito obilježili kao “neprijatelje religije, obitelji i vlasništva”. Da, anarhisti žele ukloniti autoritet dogme i udio natprirodnoga u našemu životu te su u tom smislu, bez obzira na to kolikim se žarom borili za svoj ideal bratstva i solidarnosti, neprijatelji religije. Da, oni žele ukinuti bračnu trgovinu, žele slobodne zajednice koje se zasnivaju samo na međusobnoj naklonosti, poštovanju prema sebi i prema drugome, te su stoga, koliko god nježni i odani bili prema onima čiji su životi povezani s njihovima, ipak neprijatelji obitelji. Da, oni žele ukinuti lihvarsko kupovanje zemlje i njezinih plodova, da bi ih vratili svima, te ih jamstvo da bi svi uživali u plodovima tla, čini neprijateljima vlasništva. Naravno, mi volimo mir: naš cilj je sklad među svim ljudima, pa ipak rat bjesni oko nas; i čini se da će još zadugo pred nama biti bolna perspektiva, jer je, u silnoj složenosti ljudskog života, i sam hod prema miru popraćen borbom. “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta,” govorio je Čovječji Sin; no i on je ipak “donosio mač”, predviđajući “razdor između sina i oca, majke i kćeri”. Svaki cilj, pa i najgori, ima svoje branitelje koje treba smatrati poštenima, a naklonost i ugled što ih takvi ljudi zaslužuju ne smiju omesti revolucionare da se svom snagom svoje volje bore protiv njih.