Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

6.

Dobre se duše nadaju da će se sve samo od sebe srediti, te da ćemo jednoga dana, u nekoj mirnoj revoluciji vidjeti kako se branitelji povlastica svojevoljno povlače pred pritiskom odozdo.

Naravno, i mi vjerujemo da će oni jednoga dana popustiti, no osjećaj koji će ih tada voditi sigurno neće biti spontan: strah pred budućnošću, a osobito pogled na “svršene čine” koji se više ne mogu izmijeniti, nametnut će im promjenu volje; svakako će postati drugačiji, ali tek kad im bude posve nemoguće nastaviti s dotadašnjim pogrešnim postupcima. Ta su vremena još daleko. U samoj je prirodi svijeta da svaki organizam funkcionira u smjeru svojega normalnog kretanja: može se zaustaviti, može se razbiti, ali ne može djelovati unatrag. Tako se svaka vlast pokušava hraniti na račun što većega broja podanika; svaka monarhija nužno se trudi biti univerzalna monarhija. Na jednog Karla V koji, povukavši se u samostan, iz daleka sudjeluje u tragikomediji naroda, koliko ima drugačijih vladara čija se žeđ za zapovijedanjem nikad neće utažiti i koji su, osim po slavi i talentu, srodniji Aleksandru, Cezaru ili Atili? Isto tako su novčari koji, umorni od zarađivanja, daju sav svoj imetak za neku plemenitu svrhu, reazmjerno rijetka pojava; čak i oni koji imaju mudrosti ograničiti svoje želje ne mogu se zaustaviti u toj iluziji. Sredina u kojoj se nalaze nastavlja raditi umjesto njih, kapitali se ne prestaju obrtati s prihodom i višestrukim kamatama. Čim čovjek raspolaže bilo kakvim autoritetom, svećeničkim, vojnim, administrativnim ili financijskim, njegova je prirodna sklonost da se njime služi, i to nekontrolirano; nema tamničara koji ne okreće ključ u bravi s pobjedničkim osjećajem vlastite svemoći, poljara koji ne nadgleda vlasništvo svojih gospodara s mržnjom prema kradljivcima ljetine, ni ovrhovoditelja koji ne osjeća neograničen prezir prema jadniku kojemu piše sudski poziv.

Pa ako su čak i izdvojeni pojedinci zaljubljeni u “kraljevsku ulogu” koja im je neoprezno dodijeljena, koliko su jači takvi osjećaji kad se radi o kolektivnim tijelima koja imaju tradiciju nasljedne vlasti i zajednička pitanja časti! Zamislivo je da neki pojedinac, pod nekim osobitim utjecajem, postane razuman i dobar te da se, potaknut iznenadnim milosrđem, odrekne svoje moći ili svojega bogatstva, sretan što na taj način opet pronalazi svoj mir i što ga oni koje je nekoć ne znajući ili nesvjesno tlačio primaju kao svojega brata; no kako očekivati išta slično od cijele jedne kaste ljudi koji su međusobno povezani lancem interesa, obmanama i profesionalnim ugovorima, prijateljstvima i suučesništvom, pa čak i zločinima? I dok kliješta hijerarhije i mamac promaknuća održavaju upravno tijelo u stanju kompaktne mase, kako je moguće nadati se da će se to upravno tijelo odjednom popraviti, kakva bi zraka milosti mogla humanizirati tu neprijateljsku kastu – vojsku, sudstvo, svećenstvo? Je li logički zamislivo da bi takva grupa ljudi mogla imati ikakav pristup kolektivnoj vrlini i bila voljna uzmaknuti pred ikakvim drugim razlogom osim pred strahom? To je pravi stroj, istina, živ, i tvore ga ljudski kotačići; no on radi sam od sebe, kao da ga pokreće neka slijepa sila i samo ga nesvladiva kolektivna moć neke revolucije može zaustaviti.

No, ako zamislimo da su se svi “dobri bogataši” našli na svojemu “putu prema Damasku”, da ih je iznenada obasjala neka sjajna svjetlost, te da su se osjetili preobraćenima, obnovljenim kao udarom groma; i ako zamislimo – a to nam se doista čini nemogućim – da su odjednom postali svjesni svojega bivšeg egoizma, te da u žurbi da se čim prije odreknu bogatstva u korist onih koje su oštetili predaju sve što imaju i otvorenih ruku izađu pred sirotinju govoreći: “Uzmite!”, kad bi, dakle, sve to učinili, pravda još ne bi bila zadovoljena; jer oni bi zadržali bi lijepu ulogu koja im ne pripada i povijest bi ih prikazivala na lažan način. Tako su laskavci, koji su se trudili hvaliti očeve da bi se poslužili sinovima, rječito u visine uzdizali noć 4. kolovoza,(6) kao da trenutak u kojemu se plemići odriču svojih naslova i povlastica, što ih je narod već ukinuo, otjelovljuje sve ideale Francuske revolucije. Ako se takvo fiktivno odricanje, provedeno pod pritiskom svršenoga čina, okružuje takvim sjajnim svetačkim vijencem, što bi se tek govorilo o izrabljivačima koji se stvarno i sponatno odriču bogatstva stečenoga na loš način? Trebali bismo se bojati da će ih divljenje i zahvalnost javnost vratiti na s nepravom stečena mjesta. Ne, pravda može biti zadovoljena, a odnosi će poprimiti prirodnu ravnotežu samo ako se potlačeni uzdignu vlastitom snagom, ako orobljeni sami uzmu svoja dobra, a robovi iznova osvoje slobodu. Stvarno je mogu imati samo ako je steknu u pravoj borbi.

Svi poznajemo skorojevića koji se obogatio. Takav je čovjek gotovo uvijek nadut od oholosti zbog svojega bogatstva i prezira prema siromašnima. “Kad se penje na konja,” kaže turkmenska izreka, “sin više ne prepoznaje vlastitog oca!” “Kad se vozi u kolima,” dodaje indijska poslovica, “prijatelj prestaje imati prijatelje.” No cijela klasa novih bogataša posve je drugačije opasna od takva pojedinca: ona više ne dopušta svojim pripadnicima da djeluju izvan područja određenoga zajedničkim nagonima i težnjama; sve ih povlači na isti poguban put. Okrutni je trgovac, koji bi “i jaje ostrigao”, zacijelo opasan; no što reći o cijeloj modernoj izrabljivačkoj družini, cijelom kapitalističkom društvu koje se zasniva na dionicama, obveznicama, zajmovima? Kako je moguće unijeti moral među sve te papire i novčanice? Kako tu izazvati onaj duh solidarnosti prema ljudima koji priprema put promjenama društvenoga stanja? Neka banka sastavljena od čistih filantropa također bi ubirala svoje provizije, kamate i jamčevine: ni ona ne poznaje suze koje su tekle po toliko teško skupljenim kamatama i sjajnim kovanicama koje će propasti u sefove s kompliciranim šiframa i stostrukim bravama. Uvijek nam govore da treba čekati da vrijeme učini svoje, da će ono ublažiti navike i konačno pomiriti ljude; no na koji se način može ublažiti taj sef, kako će se zaustaviti funkcioniranje tih silnih ljudožderskih čeljusti koje bez prestanka drobe ljudske naraštaje?

Doista, ako kapital, podržavan cijelim savezom privilegiranih, trajno zadrži svoju snagu, svi ćemo biti robovi njegovih strojeva, obična hrskavica koja spaja željezne zube s mjedenim ili čeličnim osovinama; ako se uštedama koje se skupljaju u bankarskim sefovima pribroje neprestano novi prinosi kojima upravljaju bankarski partneri odgovorni samo pred svojim blagajničkim knjigama, uzalud ćete se pozivati na milosrđe, nitko neće čuti vaše jadikovke. Tigar se može odvratiti od svoje žrtve, no bankarske knjige izriču svoje presude bez priziva; ljudi, i cijeli narodi bivaju zdrobljeni pod tim teškim arhivima čije tihe stranice brojevima govore o nemilosrdnom djelu. Ako kapital mora nadvladati sve ostalo, bilo bi vrijeme da počnemo plakati za svojim zlatnim dobom; mogli bismo pogledati unatrag i vidjeti, poput svjetla koje se gasi, sve što je na zemlji dobro i drago, ljubav, radost, nadu. Jer čovječanstvo bi prestalo živjeti.

Mi koji smo, za svojega, već dugog života vidjeli kako se smjenjuju političke revolucije, možemo svjedočiti o tom neprestanom pogoršavanju koje je svojstveno svim institucijama što se zasnivaju na primjeni moći. Bilo je vrijeme kad nas je riječ “republika” ispunjala zanosom: činilo nam se da se ta riječ sastoji od magičnih slogova i da će svijet biti kao nov onoga dana kad je napokon bude moguće glasno izgovoriti na javnim mjestima. A koji su to ljudi zajedno s nama gorjeli mističnom ljubavlju prema budućoj republikanskoj eri i u toj vanjskoj promjeni vidjeli začetak svakog političkog i društvenog napretka? Oni isti koji sad imaju položaje i sinekure, oni koji hine ljubaznost prema ubojicama Armenaca i barunima financija. I naravno, ja ne tvrdim da su u tim davno prošlim vremenima svi ti skorojevići bili tek gomila čistih licemjera. Bilo ih je, nema dvojbe, mnogo koji su njušili vjetar i prema njemu okretali svoja jedra; no draže mi je vjerovati da je većina bila iskrena. Dijelili su fanatičnu vjeru u “republiku” i klicali trojstvu: sloboda, jednakost, bratstvo; i sasvim su naivno u danima nakon pobjede prihvaćali službe koje su se dijelile, s čvrstom nadom da njihova odanost općoj stvari nikad neće oslabiti! A nekoliko mjeseci kasnije, kad su ti isti republikanci bili na vlasti, drugi su se republikanci, gologlavi, mučno vukli ulicama Versaillesa između nekoliko redova pješaka i konjanika. Gomila ih je vrijeđala, pljuvala im u lice, a u tom iskreveljenom mnoštvu obuzetom mržnjom zarobljenici su mogli prepoznati svoje stare drugove u borbi, sjećanjima i nadama!

Koliki put smo prešli od onoga dana kad su se jučerašnji pobunjenici pretvorili u sutrašnje konzervativce! Republika se, kao oblik vlasti, učvrstila; i, kako je postajala stabilnija, u jednakoj je mjeri postajala i sluškinja za sve. Kao da se radi o kretanju satnoga mehanizma, jednakom pravilnošću kao što sjena putuje zidom, svi su ti vatreni mladi ljudi, koji su pred gradskim žandarima izvodili junačke geste, postali oprezni i plahi u svojim zahtjevima za reformama, zatim zadovoljni, i napokon izjelice i korisnici povlastica. Čarobnica Kirka, drugim riječima ljubav prema bogatstvu i moći, pretvorila ih je u svinje! A posao im je postao učvstiti one iste institucije koje su nekoć napadali: to je ono što rado nazivaju “osiguravanjem pobjeda što ih je osvojila sloboda!” Savršeno se prilagođuju svemu što ih je ranije ispunjavalo bijesom. Isti ljudi koji su grmjeli protiv Crkve i njezina zadiranja u tuđa prava, sad uživaju u Konkordatu i nazivaju biskupe “vaša svjetlosti”. Rječito su govorili o univerzalnom bratstvu, a danas ih vrijeđa ako im netko ponovi riječi što su ih tad izgovarali. S užasom su ukazivali na porez u krvi, no nedavno su strpali u pukovnije sve, pa i nedozrele mladiće, te se možda spremaju gimnazijalke pretvarati u pukovnijske krčmarice. “Vrijeđati vojsku” – a to znači ne skrivati sramotne postupke nekontrolirane autoritarnosti i pasivne pokornosti – za njih je jedan od najvećih zločina. Ne iskazivati poštovanje gnusnoj ćudorednoj policiji, poniznom redarstveniku, odurnom “provokatoru” i svoj onoj služinčadi pravnika u sjedećem ili uspravnom stavu, za njih znači vrijeđati pravdu i moral. Nema nijedne zastarjele institucije koju ne pokušavaju učvrstiti; zahvaljujući njima Akademija, nekoć toliko prezrena, opet postaje popularna; šepire se pod kupolom Insituta kad netko od njihovih, pretvorivši se u denuncijanta, zelenim palmama okiti svoje odijelo francuskog kroja. Križ legije časti izazivao je njihov smijeh; no sami su izmislili nove križeve, žute, zelene, plave, raznobojne. Ono što se naziva Republikom širom je otvorilo vrata svojega tora svima onima čijega su se i samoga imena njezini zagovornici ranije užasavali: i zašto ne bi sad ušli kroz ta vrata svi ti nosioci božanskoga prava, pjevači Syllabusa? Nisu li kod kuće među svim tim skorojevićima koji ih dočekuju skidajući šešire?

No cilj nam ovdje nije kritizirati one koji su polaganim kvarenjem ili naglim skokom zamijenili kult svete Republike obožavanjem moći i zloupotreba posvećenih vremenom. Put što su ga prošli upravo je onaj što su ga morali proći. Prihvaćali su ideju da društvo mora biti ustrojeno kao država koja ima svojega šefa i svoje zakonodavce; osjećali su “plemenitu” želju da služe svojoj domovini i “posvete se” njezinoj slavi i blagostanju. Prihvatili su načelo, a posljedice su došle same: to načelo mrtvački je pokrov što je novorođenoj djeci poslužio umjesto pelena. Republika i republikanci postali su žalosna pojava koju danas vidimo; i zašto bismo se zbog toga ljutili? Prirodni je zakon da stablo donosi svoje plodove; i da svaka vlast kao cvijet i plod donosi hirove, tiraniju, lihvarstvo, opačine, ubojstva i nesreću.

Čim je utemeljena neka institucija, makar i zato da bi se suprotstavila očitim zloupotrebama, samim svojim postojanjem ona stvara nove; mora se prilagoditi lošoj okolini, patološki funkcionirati. Osnivači su slijedili plemenite ideale, zaposlenici koje su imenovali međutim moraju u prvom redu voditi računa o svojim primanjima i trajanju radnoga mjesta. Oni možda i žele da se prvobitni ciljevi ostvare, ali tek u dalekoj budućnosti; na kraju to više uopće ne žele i blijede od straha ako im netko najavi skoru pobjedu. Za njih se više uopće ne radi o samome poslu, nego o častima koje taj posao daruje, prihodima koje donosi, lijenosti koju im omogućuje. Tako je imenovan odbor inženjera koji su trebali saslušati žalbe vlasnika zemljišta koji su zbog gradnje nekog vodovoda morali ostati bez dijela svojega vlasništva. Čini se da bi bilo vrlo jednostavno razmotriti te žalbe i odgovoriti jednako na sve; no onima koji su bili za to zaduženi činilo se korisnijim odgoditi rješavanje tih žalbi na nekoliko godina i upotrijebiti postojeća sredstva da izmjere cijelo to područje, što su već izveli i to dobro. Skupim papirima uvijek je dobro dodati još skupih papira.

Uzaludno je očekivati da bi Anarhija, koja je ljudski ideal, mogla proizići iz Republike koja je oblik vlasti. Njihove dvije evolucije idu u suprotnim smjerovima i promjena se može ostvariti samo naglim lomom, a to znači revolucijom. Republikanci proglasima pokušavaju stvarati sreću naroda, a održavaju se na vlasti uz pomoć policije! I kako vlast nije ništa drugo do korištenje silom, njihova će prva briga biti da silu prisvoje i da učvrste sve institucije koje im olakšavaju vladati društvom. Možda će imati smjelosti da ih obnove uz pomoć znanosti, ne bi li im dali nešto nove energije. Tako se u vojsci koriste novim strojevima, puščanim prahom koji se ne dimi, topovima koji se okreću, lafetima s oprugama, a svi ti izumi služe samo za to da bi se brže ubijalo. Tako je i u policiji izmišljena antropometrija, sredstvo kojim se cijelu Francusku može prevoriti u veliki zatvor. Počinje se mjerenjem stvarnih ili navodnih kriminalaca, zatim se mjeri sumnjive, a ubrzo će svi biti podvrgnuti sramotnom fotografiranju. “Policija i znanost našle su se u zagrljaju,” rekao bi autor psalama.

I tako nam ništa, baš ništa dobroga ne može doći od Republike i onih republikanaca koji su “uspjeli”, što znači došli na vlast. Nadati se dobru od njih povijesna je zabluda, kretanje u pogrešnom smjeru. Klasa koja vlada i koja posjeduje, neizbježno je neprijatelj svakome napretku. Pokretač moderne misli, intelektualne i moralne evolucije, onaj je sloj društva koji trpi, radi i koji je potlačen. Upravo njegovi pripadnici razrađuju ideje, ostvaruju ih, te iz potresa u potres stalno iznova pokreću društvena kola koja konzervativci neprestano pokušavaju zakočiti na putu, sputati na cesti ili zavesti u glib s desne ili lijeve strane utrte staze.

No, jesu li socijalisti, pitat će netko, ti prijatelji evolucionista i revolucionara, jednako izloženi opasnosti da izdaju vlastite ciljeve, i hoćemo li i njih jednoga dana vidjeti kako izvode isti pokret normalne regresije, kad oni među njima koji žele “osvojiti moć u društvu” u tome doista i uspiju? Da, i socijalisti će sigurno, kad postanu gospodari, nastaviti, i nastavljaju, djelovati na isti način kao njihovi prethodnici republikanci: povijesni zakoni neće se izmijeniti u njihovu korist. Kad se jednom domognu moći, pa čak i prije toga, neće propustiti da se tom moći posluže, makar vjerujući ili pretvarajući se da je, uklanjanjem svih zapreka i uništavanjem svih neprijateljskih elemenata, žele učiniti nepotrebnom. Svijet je pun naivnih častohlepnih ljudi koji žive u varavoj nadi da će preobraziti društvo čudesnom vještinom zapovijedanja; kasnije, kad su promaknuti među šefove ili barem uključeni u veliki mehanizam visokih javnih položaja, shvaćaju da njihova osobna volja nema nikakva utjecaja na jedinu stvarnu moć, na unutarnja kretanja ljudskih nazora, te da su njihovi napori u opasnosti da potonu u ravnodušnosti i zloj volji koje ih okružuju. Što im dakle drugo preostaje, nego da kruže oko vlasti, slijede rutinu upravnih tijela, stječu bogatstvo za svoju obitelj i dijele položaje prijateljima?

Nema dvojbe, govore nam vatreni autoritarni socijalisti, nema dvojbe da zamke moći i služenja autoritetom mogu skrivati vrlo velike opasnosti za ljude koje pokreću tek jednostavne dobre namjere; no te se opasnosti ne treba bojati kad su u pitanju oni koji su odredili svoj plan djelovanja programom, a taj su program u svim pojedinostima razmotrili s istomišljenicima koji će ih pak znati pozvati na red u slučaju nemara ili izdaje. Programi su pristojno razrađeni, potpisani i supotpisani; objavljuje ih se na tisućama isprava; izvješeni su na vratima dvorana i svaki ih pristupnik zna napamet. To su dovoljna jamstva, čini se? Pa ipak, smisao tih riječi mijenja se iz godine u godinu već prema događajima i očekivanjima; svatko ih tumači u skladu sa svojim interesima; i kad napokon cijela jedna stranka počne gledati na stvari drugačije nego na početku i najjasnije objave poprimaju simbolično značenje, te se na kraju pretvaraju u obične povijesne dokumente ili pak slogove čiji smisao više nitko niti ne pokušava razumjeti.

Zapravo, oni kojima je cilj osvojiti moć u društvu moraju, očito, rabiti sredstva za koja vjeruju da će ih najsigurnije dovesti cilju. U republikama s općim pravom glasa udvarat će se što većem broju, gomili; rado će se povezati s trgovcima vinom i truditi se da steknu popularnost u krčmama. Prihvatit će glasače odakle god dolazili; bezbrižno žrtvujući sadržaj formi, dopustit će da im se pridruže i neprijatelji, unijeti otrov u zdrav organizam. U zemljama s monarhijskim uređenjem, brojni će socijalisti izjavljivati kako su ravnodušni prema obliku vlasti, te će čak tražiti od kraljevih ministara da im pomognu ostvariti planove društvene preobrazbe, kao da je logički moguće pomiriti vlast jednog čovjeka s uzajamnim bratskim pomaganjem među ljudima. No nestrpljiva želja za djelovanjem onemogućuje im da vide prepreke, a njihova vjera rado zamišlja da može preseliti planine. Lassalle sanja da će mu Bismarck biti saveznik u stvaranju novoga svijeta; drugi se okreću prema papi i traže od njega da se stavi na čelo lige poniznih; i kad umišljeni njemački car za svoj stol pozove nekolicinu filantropa i sociologa, neki će reći da nam je napokon svanuo veliki dan.

I ako sjaj političke moći, posvećene božanskim pravom ili pravom sile, još opčarava neke socijaliste, na njih jednako tako djeluju, i s još više razloga, sve ostale moći čije je porijeklo zamagljeno općim ili djelomičnim pravom glasa. Da bi pridobio glasove, to jest stekao naklonost građana, što u prvi mah djeluje kao vrlo opravdan cilj, socijalistički će kandidat drage volje laskati ukusima, sklonostima, pa čak i predrasudama svojih birača; rado će zaboraviti neslaganja, svađe i stare mržnje, na određeno vrijeme postat će prijatelj ili barem saveznik onih s kojima je nekoć razmjenjivao uvrede. U klerikalcu će se truditi prepoznati kršćanskoga socijalista, u liberalnom buržuju tražit će reformatora; u domoljubu će gledati hrabroga branitelja građanskoga dostojanstva. U nekim trenucima takav se čovjek čuva da ne povrijedi čak ni “posjednika” ili “gazdu”; pa ide i dotle da takvima svoje zahtjeve prikazuje kao jamstva mira: tako se “Prvi svibnja”, koji bi trebao biti obilježen žestokom borbom protiv Njegova Veličanstva Kapitala, pretvara u blagdan s girlandama i plesom. U svim tim pristojnostima što ih upućuju glasačima, kandidati malo po malo zaboravljaju ponosan jezik istine, nepomirljiv stav borca: nakon izvanjskih promjena i sam duh se počinje mijenjati, posebice u onih koji ostvare cilj svojih napora i sjednu napokon na baršunaste klupe ispred govornice s pozlaćenim resama. Tada treba znati razmjenjivati osmijehe, stisak ruku i usluge.

Ljudska narav tako zapovijeda, i bilo bi apsurdno kad bismo mi zamjerali socijalističkim vođama koji se, uhvaćeni u zupčanicima izborne utrke, postupno pretvaraju u buržuje širokih pogleda: stavili su sami sebe u određene uvjete koji sad pak njih određuju; posljedice su pogubne i povjesničar se mora ograničiti na to da ih utvrdi, da na njih kao opasnost upozori sve revolucionare koji se nepromišljeno bacaju u politički vrtlog. Uostalom, ne treba davati pretjeranu važnost rezultatima toga razvoja socijalističkih političara, jer se mnoštvo boraca uvijek sastoji od dviju struja čiji se interesi sve više razdvajaju. Jedni napuštaju prvobitne ciljeve, drugi im ostaju vjerni: to je dovoljno da dovede do novoga odabira pojedinaca koji se grupiraju u skladu s vlastitim stvarnim sklonostima. Tako smo nekoć vidjeli kako se republikanska stranka razdvojila da bi se, s jedne strane, okupila gomila “oportunista”, a s druge razne socijalističke skupine. Socijalisti će se pak podijeliti na pristaše vlade i njezine protivnike, prvi će ublažiti svoj program i učiniti ga prihvatljivim konzervativcima; drugi će zadržati duh čiste evolucije i iskrene revolucije. Kad prožive svoje trenutke obeshrabrenosti, pa čak i skepticizma, oni će pustiti “da mrtvi pokopaju mrtve” te će se vratiti da bi zauzeli mjesto među živima. No neka dobro znaju da u svakoj “stranci” postoji duh zajedništva, pa prema tome i solidarnost u zlu, kao i solidarnost u dobru: svaki član bilo koje stranke postaje solidaran s pogreškama, lažima i časohlepljem svih svojih drugova i učitelja. Slobodan čovjek, koji posve slobodnom voljom pridružuje svoju snagu snazi drugih ljudi koji djeluju vlastitom voljom, jedini ima pravo osuđivati pogreške i nedjela takozvanih drugova. Jer je takav čovjek odgovoran samo za svoje postupke.