Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

8.

Osim obične sile, čistoga bezočnoga nasilja koje se očituje izbacivanjem s posla, zatvorom, strijeljanjima, oni koji vladaju imaju na raspolaganju još jednu, suptilniju i možda moćniju silu, moć vjerske opčinjenosti.

Zacijelo nije moguće osporiti da je ta moć još uvijek vrlo velika i da je treba ozbiljno uzeti u obzir pri proučavanju suvremenog društva.

Enciklopedisti iz osamnaestoga stoljeća slavili su, dakle, previše djetinjastim zanosom pobjedu razuma nad kršćanskim praznovjerjem, a mi moramo utvrditi da se Cousin, slavni filozof, jako prevario kad je u krugu obzirnih prijatelja uzviknuo: “Katoličanstvu preostaje još svega pedesetak godina života!” Proteklo je i više od pola stoljeća, a velik broj katolika još sasvim spokojno i ponosno govori o svojoj Crkvi, nazivajući je “vječnom”. Montesquieu je govorio da se “prema sadašnjem stanju ne može predvidjeti da bi katoličanstvo moglo trajati još više od pet stotina godina.”

No ako je katolička crkva uspjela ostvariti prividan uspjeh, ako je enciklopedistička i revolucionarna Francuska dopustila da je skup smutljivaca “posveti u Sacré-Coeuru”, ako su svećenici tog kulta vrlo vješto iskoristili opću zastrašenost konzervativnih političara da bi im preporučili ljekariju vjere kao veliki društveni lijek, ako je europsko građanstvo, koje se nekoć sastojalo od kritičkih skeptika, volterovaca koji nisu imali druge vjere osim nekog neodređenoga deizma, zaključilo da je razborito redovno ići na misu pa čak i na ispovijed, i ako su Kvirinal i Vatikan, Država i Crkva, uložili toliko dobre volje da bi izmirili svoje stare nesuglasice, to sve ne znači da je vjera u aktivnom i živom dijelu društva nekim čudom u većoj mjeri zavladala dušama. Ona je osvojila samo strašljivce, ljude umorne od života, a prilaze joj i licemjeri koji u tome traže osobnu korist. Pa ipak, treba priznati da građansko kršćanstvo nije čisto pretvaranje: kad je neka klasa ispunjena osjećajem vlastite nužne i bliske propasti, kad već osjeća užas smrti, ona se naglo okreće prema nekom božanskom spasu, nekom idolu, nekom svecu zaštitniku, blagoslovljenoj riječi, prvom čarobnjaku koji se pojavi propovijedajući spas i iskupljenje. Tako su se pokrstili Rimljani, tako volterovci prihvaćaju katoličanstvo.

Doista, oni koji pod svaku cijenu žele održati društvo povlaštenih moraju se povezati s dogmom koja je zaglavni kamen takvoga društva: jer ako poslovođe, poljari ili šumari, vojnici i policija, ne ulijevaju narodu dovoljno straha, nije li nužno pozvati se na Boga, onoga koji je nekoć raspolagao svim sredstvima vječite muke u paklu i nešto blažim kušnjama čistilišta? Zazivaju se njegove zapovijedi i cijeli vjerski stroj koji se zasniva na njegovu autoritetu. Ljudi hine pokornost nepogrešivome papi, zastupniku samoga Boga, nasljedniku apostola koji drži ključeve raja. Svi reakcionari udružuju se u tom vjerskom savezu koji im nudi posljednju nadu u spas, najmoćnije sredstvo za pobjedu; a u tom savezu protestanti i Židovi nisu manji katolici, ni manje voljena djeca vrhovnoga Svećenika.

No “sve se plaća”. Crkva širom otvara vrata da bi primila heretike i šizmatike: i zbog toga nužno postaje ravnodušna i mlitava. Ona se može prilagoditi toliko složenim i promjenjivim uvjetima života modernoga društva samo ako ne zadrži nimalo svoje stare nepomirljivosti. Govori se da je dogma nepromjenjiva, no razgovor o njoj se zaobilazi, te se dopušta da novoobraćenici ne znaju ni osnovna načela vjere. Ne zahtijeva se više čak ni prividno vjerovanje: “Ne morate vjerovati, ali obavljajte vjerske dužnosti!” Dovoljno je prigibanje koljena, znakovi križa u određenim trenucima, prilozi na oltar nekoga “svetog srca”, zazivanja “Isuse” i “Marijo”. Kao što kaže Flaubert u jednom pismu George Sand: “Treba biti za katoličanstvo ne vjerujući ni jedne riječi.” Svatko može biti siguran da će ga dobro primiti ako, u nedostatku uvjerenja, donosi bar jedan potpis, jednu nazočnost, da bi se broj tobožnjih vjernika povećao za jedan; a osobito dobar prijem čeka one koji uz svoje ime donose i utjecaj svoje obitelji, rođenja, prošlosti, karaktera ili bogatstva. Crkva ide čak toliko daleko da osporava rodbini i prijateljima posmrtne ostatke ljudi koji su uvijek živjeli izvan vjere i kao neprijatelji doktrine. Inkvizicijski sud prokleo bi i spalio ostatke takvih heretika, sada ih svećenici koji ispovijedaju vjeru pod svaku cijenu žele blagosloviti.

Nije dakle moguće procijeniti pravu vrijednost suvremenoga širenja crkve ako se ograničimo samo na utvrđivanje koliko je porastao broj crkvenih građevina i pripadnika vjerničkih stada. Katoličanstvo bi doista bilo u punome procvatu kad bi svi oni koji prihvaćaju lozinke i znakove bili iskreni, kad se ne bi iz koristoljublja pretvarali da dijele staru vjeru svojih predaka. No zapravo danas treba u milijunima brojiti ljude koji izvlače korist jer govore da su kršćani, a to su iz čistoga licemjerja; što god govorili sakristijski spisi, proganjanja što ih moraju podnositi ljudi crkve spadaju među ona koja se ne uzima ozbiljno, a “vatikanski zatvorenik”(7) izaziva suze sućuti samo u zainteresiranih plačljivaca. Koliko je drugačija i potresnija situacija radnika štrajkača koje tjeraju iz njihovih jadnih stanova ili ih strijeljaju u gomilama, ili pak anarhista koje muče po tamnicama! Uvjerenja zaslužuju poštovanje samo zbog duha odanosti što ga nadahnjuju. No postaju li svi ti uživaoci i svjetski ljudi koji se razmetljivo vraćaju u krilo Crkve samim tim činom milosrdni prema nesretnima, blagi prema onima koji pate? Dopušteno je u to sumnjati.

Znaci vremena dokazuju nam naprotiv da je materijalno širenje crkve popraćeno stvarnim opadanjem vjere. Katoličanstvo više nije ona dobra vjera rezignacije i poniznosti koja je omogućavala siromašnima da krotko prihvate bijedu, nepravdu i društvenu nejednakost. Sami radnici koji se udružuju u takozvana “kršćanska” društva i koji bi, s tim u skladu, trebali neprestano hvaliti Gospoda zbog njegove neizmjerne dobrote i pobožno čekati da im Ilijin gavran donese kruha i mesa svakog jutra i svake večeri, sami ti radnici dakle, idu dotle da postaju socijalisti, prepravljaju svoje statute, traže povećanje nadnica i prihvaćaju nekršćane kao saveznike u svojoj borbi. Povjerenje u Boga i njegove svece nije im više dovoljno; trebaju im stvarna jamstva, a njih više ne traže u apsolutnoj ovisnosti ni u savršenoj pokornosti koja se toliko često preporuča Božjoj djeci, nego u povezivanju sa sebi sličnima, u osnivanju društava za uzajamnu pomoć, pa čak i u aktivnom otporu. Novim uvjetima života kršćanska se religija nije znala suprotstaviti novim sredstvima: nesposobna za prilagodbu sredini kakvu njezini učitelji nisu predvidjeli, ona se neprestano drži starih formula milosrđa, poniznosti, siromaštva, i nužno mora izgubiti sve one koji su mladi, srčani, inteligentni, te zadržati samo siromašne srcem i duhom i one – u najmanje plemenitom smislu – “sretnike” kojima Propovijed na gori obećava kraljevstvo nebesko. I dok licemjeri ulaze u Crkvu, iskreni ljudi izlaze iz nje: stotine svjesnih svećenika napuštaju družbu prodavača spasa, a narod, koji se nekoć neprijateljski odnosio prema svima koji su skinuli svećeničke halje sada razumije njihov postupak i dočekuje ih s poštovanjem. Katoličanstvo je doista osuđeno na propast od onoga dana kada je, izgubivši svaku sposobnost umjetničkoga stvaranja, postalo nesposobno pokazati bilo kakav drugi talent osim onoga za oponašanje grčkoga, rimskoga, gotičkoga, renesansnoga stila. Ono više nije vjera živih, nego vjera mrtvaca.

Neosporiv dokaz stvarne nemoći crkava jest činjenica da više nemaju snage zaustaviti ni napredak znanosti ni širenje obrazovanja: one mogu samo usporiti, ali ne mogu potisnuti širenje znanja; neke se pretvaraju, pokušavaju čak ići na ruku tom širenju, te odguruju daleko od sebe namrgođene profesore koji na svojim predavanjima proglašavaju “stečaj znanosti”. Budući da nisu mogle spriječiti njihovo otvaranje, crkve bi htjele barem prigrabiti sve postojeće škole, preuzeti upravu i zavladati područjem koje se naziva javnim obrazovanjem, a na mnogim mjestima u tome uspijevaju sasvim u skladu sa svojim željama. U milijunima i desetinama milijuna može se brojati djecu osuđenu na intelektualnu i moralnu skrb svećenika, redovnika i redovnica različitih naziva: obrazovanje europske mladosti prepušteno je, barem što se tiče velike većine, slobodnoj volji crkvenih autoriteta; a tamo gdje svjetovna vlast to onemogućuje, takvim se autoritetima daje ili pravo nadzora ili različita jamstva neutralnosti pa čak i suradnje.

Evolucija ljudske misli, koja teče brže ili sporije, ovisno o svojstvima pojedinaca, klasa ili naroda, dovela je dakle do te pogrešne i proturječne situacije u kojoj se odgoj i obrazovanje povjerava upravo onima koji načelno moraju propovijedati prezir prema znanosti i suzdržavanje od nje, ako se žele pridržavati prve zabrane što ju je propisao njihov bog: “Nećeš kušati plod s drveta spoznaje.” Čudnom ironijom ti su ljudi sad postali službeni djelitelji otrovnoga voća. Naravno, možemo im vjerovati kad se hvale da te “jabuke” grijeha dijele oprezno i štedljivo, u isti mah dijeleći i protuotrov. Za njih postoji znanost i znanost, ona koju se, uza sav nužan oprez, prenosi dalje, i ona o kojoj treba brižljivo šutjeti. Neka činjenica koju se smatra moralno prikladnom smije ući u dječje pamćenje, dok se neku drugu prešućuje kao da je po prirodi takva da će u duhu učenika pobuditi buntovništvo i nedisciplinu. Ako se shvaća na taj način, povijest nije ništa drugo do lažna priča; prirodne znanosti u tom se slučaju sastoje od hrpe činjenica bez ičega što bi ih povezivalo, bez uzorka, bez cilja; u svakom nastavnom razredu riječi skrivaju stvari, a u obrazovanju koje se naziva visokim i gdje je dopušteno upuštati se u velika pitanja, to se uvijek čini neizravnim putovima, gomilanjem anegdota, datuma i vlastitih imena, hipoteza, nezgrapnih argumenata iz kontradiktornih sustava, te se zbunjena inteligencija, izručena toj zbrci, umorna vraća pjesmicama iz djetinjstva i postupcima bez svrhe.

Pa ipak, koliko god to obrazovanje bilo pogrešno i apsurdno, tješimo se govoreći da je ono možda, uzeto u cjelini, u većoj mjeri korisno nego li kobno. Sve ovisi o omjerima u mješavini i o intelektualnim sposobnostima, o dječjoj osobnosti onoga tko takvo obrazovanje dobiva. Jedine škole koje su u skladu s pravim programom kontrarevolucije one su čije upraviteljice “časne sestre” ne znaju čak ni čitati, a djecu ne uče ničemu osim da se križaju i mole. Utjecaji izvana prodrli su u sve škole, pa čak i u one, katoličke, protestantske, budističke ili muslimanske, u kojima se obrazovanje ne bi smjelo sastojati ni od čega osim jednostavnih formula, mističkih rečenica i nerazumljivih ulomaka iz knjiga. Ponekad se ipak iz sve te zbrke otme iznenadna zraka svjetla, neki logičan zaključak iskrsne u svijesti djeteta čiji se duh otvorio, neka daleka aluzija poprimi obilježja otkrića; neka nepromišljena gesta, neki slučajan pridjev mogu proizvesti zlo koje se željelo izbjeći, neka živa riječ bljesne u tim valovima ponavljanja i logički duh djeteta već brzo stvara zaključke kojih se autoriteti boje. Mogućnosti za intelektualnu emancipaciju još su mnogo veće u onim školama, bilo vjerskim, bilo neke druge vrste, u kojima su profesori, premda se drže obvezne rutine lekcija i prešutnih objašnjenja, ipak prisiljeni izlagati činjenice, pokazivati odnose, upozoravati na zakonitosti. Kakvi god bili komentari kojima neki odgojitelj prati poduku, brojke što ih ispisuje na ploči ipak se ne mogu olako promijeniti. Koja će istina prevagnuti? Ona prema kojoj su dva i dva uvijek četiri i prema kojoj ništa ne nastaje ni iz čega, ili pak ona stara “istina” koja nam govori da je sve poteklo iz ništavila i utvrđuje postojanje jednoga Boga u tri božanske osobe?

Kad bi se znanje stjecalo samo u školama, vlast i crkva mogle bi se još nadati da će održati duhove u pokornosti, no više se uči izvan škole, na ulici, u radionici, pred sajamskim daščarama, u kazalištima, željezničkim vagonima, parobrodima, pred novim krajolicima, u stranim gradovima. Mnogi ljudi danas putuju, bilo zbog užitka, bilo zbog koristi. I teško je naći skup gdje se neće zajedno naći ljudi koji su vidjeli Rusiju, Australiju, Ameriku, pa iako su oni koji su obišli cijelu zemaljsku kuglu još uvijek rijetki, ipak se može reći da nema čovjeka koji nije putovao dovoljno da bi upoznao barem suprotnosti sela i grada, kultiviranoga i divljega krajolika, planinskoga i nizinskoga, kopnenoga i primorskoga. Među onima koji se kreću zacijelo je mnogo takvih koji putuju bez plana i poput slijepaca; mijenjajući zemlju u kojoj se nalaze, ne mijenjaju sredinu kojom se kreću te takoreći ostaju kod kuće; raskoš, uživanje u hotelima ne dopuštaju im da primijete temeljne razlike između zemalja i naroda; siromah koji se bori sa životnim teškoćama opet je onaj koji, bez vodiča, može bolje opažati i pamtiti. A ne pokazuje li velika škola cijeloga svijeta siromašnima, jednako kao i bogatima, sva čuda ljudskih djelâ, onima koji su radom proizveli sva ta čuda, jednako kao i onima koji iz njih izvlače korist? Onaj koji je razbaštinjen, ako se uspio snaći u stvarnosti, vidi željeznice, telegraf, hidraulične čekiće, bušilice, snopove svjetla koji se odašilju s tla, jednako kao i moćnik, i sve te stvari njegova se duha ne doimaju u manjoj mjeri. Jer nekim se dostignućima znanosti više ne služe samo privilegirani. Vlakovođa koji vozi svoju lokomotivu kroz prostor, povećava joj brzinu i koči je po vlastitoj volji, vjeruje da je podložan vladaru koji se iza njega vozi u pozlaćenom vagonu, no koji ništa manje ne strepi, buduću da zna da mu život ovisi o jednom mlazu pare, jednom pokretu kočnice ili jednom dinamitnom paljenju!

Pogled na prirodu i ljudska djela, sama životna praksa – to su dakle škole u kojima se stvara pravo obrazovanje u suvremenim društvima. Čak i ako su škole koje se doista može tako nazvati dovršile svoju evoluciju prema pravom podučavanju, ipak je njihova relativna važnost manja od važnosti koju ima sam život društvenoga okružja. Naravno, ideal anarhista nije ukinuti školu nego upravo suprotno, povećati je, pretvoriti društvo u golem organizam uzajamne poduke gdje su svi u isti mah učenici i profesori i gdje se svako dijete, nakon što je dobilo “osnovne pojmove o svemu”, uči razvijati integralno, u skladu s vlastitim intelektualnim snagama, za zanimanje što ga je slobodno izabralo. No sa školama i bez njih, sve velike pobjede znanosti na kraju ulaze u javni život. Pravi učenjaci kroz duga su se stoljeća bavili istraživanjima i pretpostavkama, morali su se snalaziti usred pogrešaka i neispravnih tvrdnji; no kad je istina jednom otkrivena, često unatoč učenjacima, i zahvaljujući nekolicini smjelih ljudi koji su morali pretrpjeti javni prezir, ona se otkriva u svem svom sjaju, jednostavna i jasna. Svi je razumiju bez napora; svima se čini kao da su je oduvijek znali. Nekoć su učenjaci zamišljali da je nebo okrugla kupola, nekakav metalni krov – ne znam što sve ne – niz svodova, tri, sedam, devet, čak trinaest, od kojih svaki ima svoje zvjezdane putanje, svoje različite zakone, svoje posebno uređenje i svoje vojske anđela i arkanđela čuvara. No otkad su srušena sva ta nebesa o kojima govore Biblija i Talmud, nema djeteta koje ne bi znalo da zemlju okružuje slobodan, beskrajan prostor. I jedva da je to nužno učiti. To je jednostavno istina koja je odsad dio općega nasljeđa. Isto vrijedi za sva velika znanstvena otkrića. Njih se, da tako kažemo, ne uči, njih se zna; ona postaju dio zraka koji dišemo.

Kakvo god bilo porijeklo znanja, svi od njega imaju koristi, a radnik nije onaj koji u tome sudjeluje u najmanjoj mjeri. I bilo da je do otkrića došao neki građanin, neki plemić ili neki iskusan radnik, bilo da je otkrivač bio lončar Palissy ili kancelar i čuvar pečata Bacon, njihovim će se otkrićima svi služiti. Naravno, povlašteni bi htjeli za sebe zadržati koristi što ih donosi znanost, a narod ostaviti u neznanju: svakoga dana industrijalci svojataju ovaj ili onaj kemijski postupak, te patentima i kojekakvim ispravama prisvajaju isključivo pravo da proizvode ovaj ili onaj predmet koristan čovječanstvu: vidjeli smo kako je liječnika Kocha njegov gospodar Wilhelm natjerao da liječenje podanika Carstva pretvori u državni monopol; no previše je istraživača na djelu da bi se mogle ostvariti egoistične želje. Istraživači znanosti u istoj su situaciji kao onaj čarobnjak iz Tisuću i jedne noći koji je otvorio vrč u kojemu je deset tisuća godina spavao zarobljeni duh. Htjeli bi ga natjerati da se vrati u svoje skrovište, trostruko ga zapečatiti, no izgubili su čarobnu formulu i duh je zauvijek ostao slobodan.

Nekim čudnim obratom događa se da radnici, kad je riječ o svim društvenim pitanjima u kojima zastupaju svoje neposredne prirodne interese, traže jednakost među ljudima i pravdu za sve, lakše spoznaju istinu, koja je jedina stvarna znanost, nego li pravi učenjaci. Bilo je vrijeme u kojemu se velika većina ljudi rađala i živjela u ropstvu, te nije imala drugoga ideala osim promjene gospodara. Nikad im nije na pamet padala misao da “jedan čovjek vrijedi koliko i drugi”. No sad su to naučili i razumiju da se ta temeljna jednakost koju nam je dala evolucija mora promijeniti u stvarnu jednakost, zahvaljujući revoluciji, ili bolje rečeno neprestanim revolucijama. Radnici, poučeni životom, imaju sasvim drugačiju stručnost kad su u pitanju zakoni političke ekonomije, nego li profesionalni ekonomisti. Oni ne razmišljaju o beskorisnim pojedinostima nego zadiru odmah u srž problema, pitajući se, kad se radi o kakvoj reformi, hoće li im donijeti kruha. Različiti oblici poreza, progresivnoga ili proporcionalnoga, ostavljaju ih hladnima, jer znaju da sve poreze na kraju plaćaju najsiromašniji. Znaju da za veliku većinu njih vrijedi “željezni zakon”,(8) koji, premda nema onaj konačan, neminovan karakter što su mu ga nekoć pridavali, ipak za milijune ljudi predstavlja strašnu stvarnost. Zahvaljujući tom zakonu izgladnjeli je čovjek osuđen, već samom svojom gladi, da ne prima za svoj rad ništa osim siromaškoga obroka. Teško iskustvo svaki dan potvrđuje tu nuždu koja proizlazi iz prava jačega. A kad čovjek postane beskoristan gospodaru, kad ne vrijedi više ništa, nije li pravilo da ga se pušta da propadne?

Tako, bez ikakva paradoksa, narod – ili bar onaj dio naroda koji ima vremena razmišljati – obično zna o društvu više nego li većina učenjaka, i to bez sveučilišnoga obrazovanja; on ne poznaje bezbroj pojedinosti, nije upućen u tisuće čarobnjačkih formula; nema glavu ispunjenu imenima na različitim jezicima kao što su ispunjeni katalozi u knjižnicama; no njegova su obzorja šira, on vidi dalje, s jedne strane prema barbarskim ishodištima, s druge u preobraženu budućnost; bolje razumije slijed događaja, svjesnije sudjeluje u velikim povijesnim kretanjima; bolje poznaje bogatstva zemaljske kugle; napokon, u većoj je mjeri čovjek. U tom smislu možemo reći da je neki anarhist kojega je društvo ocijenilo dostojnim da umre u zatvoru, zapravo obrazovaniji od cijele jedne akademske ustanove, ili cijele družine novopečenih sveučilištaraca čije su glave natrpane znanstvenim podacima. Učenjak je od goleme koristi kao čovjek koji radi u kamenolomu: on izvlači iz zemlje materijal, no neće ga on upotrijebiti, nego narod, ljudska zajednica na kojima je da sagrade građevinu.

Neka se svatko posluži svojim sjećanjima da bi utvrdio koje su se promjene u načinu razmišljanja i osjećanja dogodile od sredine devetnaestog stoljeća do danas; te promjene nužno izazivaju i odgovarajuće promjene u načinu djelovanja. Činilo se da je izvan svake dvojbe potreba za jednim gospodarom, jednim gazdom ili zapovjednikom u svakoj organizaciji: jedan Bog na nebu, makar to bio i Voltaireov Bog; jedan vladar na prijestolju ili u naslonjaču, makar to bio ustavni kralj ili predsjednik republike, “prase na tovljenju”, kako se sretno izrazio jedan od njih; jedan gazda u svakoj tvornici, predstojnik u svakoj udruzi, muž i otac krupnoga glasa u svakoj obitelji. No iz dana u dan ta se predrasuda osipa, a ugled gazda opada; i kako dan postaje sve svjetliji, tako aureole blijede. Unatoč općeprisutnoj zapovijedi koja zahtijeva od ljudi da se pretvaraju kako vjeruju čak i kad ne vjeruju, vjera se gubi; unatoč akademičarima i slušačima visokih škola koji svoje dostojanstvo duguju pretvaranju, i unatoč znacima križa i mističkim parodijama vjerovanja u Vječitoga Gospodara iz čijega autoriteta crpe moć svi smrtni gospodari, vjera nestaje kao kakav san. Kad je o tome riječ, oni koji su u razmaku od dvadeset godina dvaput posjetili Englesku i Sjedinjene Države čude se silnoj promjeni koja se dogodila u duhovima ljudi. Napustili su ljude koji su bili fanatični, netolerantni, surovi u svojim vjerskim i političkim uvjerenjima; nakon dva desetljeća pronašli su ljude otvorena duha, slobodnih misli, širokoga srca. Te ljude više ne muče obmane osvetničkoga Boga.

Najvažnija je posljedica te evolucije idejâ u praktičnom životu smanjivanje poštovanja prema autoritetima. Pitajte svećenike, japanske ili muslimanske, koji je uzrok njihove gorčine. Taj da se ljudi usuđuju razmišljati ne pitajući ih za mišljenje. Upitajte visoke ličnosti na što se žale. Na to da im se obraćaju kao ostalim ljudima. Ne propuštaju ih naprijed, zaboravljaju pozdraviti. Pa čak i kad se ljudi pokoravaju predstavnicima autoriteta, jer njihova zarada o tome ovisi, i kad pokazuju vanjske znakove poštovanja, ipak svatko zna koliko vrijede ti gospodari; i njihovi vlastiti podređeni prvi su koji će ih izvrgnuti ruglu. Ne prođe ni tjedan dana, a da suce u crvenim haljama i sudačkim kapama njihove žrtve s optuženičke klupe ne izvrgnu uvredama i ismijavanju. Neki je zatvorenik čak bacio cipelu u glavu predsjedniku suda. A generali! Njih smo vidjeli na djelu. Vidjeli smo ih kako, važni, naduti, svečani, pregledavaju predstraže, ne želeći se potruditi ni da se popnu u balon ili barem balonom pošalju kakva časnika da izvidi neprijateljske položaje. Čuli smo ih kako izdaju zapovijed da se sruše mostovi kojima nikakvo topništvo ne prijeti, i kako optužuju svoje inženjere da su sagradili mostove koji su previše kratki za njihove udarne jedinice. Slušali smo s tjeskobom onu strašnu pucnjavu iz Bourgeta gdje je nekolicina nesretnika trošila svoje “posljednje čahure” uzalud čekajući da im generalissimus u pomoć pošalje pola milijuna ljudi koji se pokoravaju njegovu glasu! Onda smo zapanjeno pratili onu lijepu “aferu Dreyfus” kojom su nam sami časnici dokazali da presude po zapovijedi, upravljanje javnim kućama i stvaranje “domoljubne krivotvorine” nisu nimalo u suprotnosti s običajima u vojsci i vojnom čašću. Zar je čudno što se u tim okolnostima poštovanje topi, pa se čak pretvara i u prezir!

Doista, poštovanje nestaje, ali ne ono pravedno poštovanje koje izaziva čestit, požrtvovan i radišan čovjek, nego ono nisko i sramotno poštovanje koje ide za bogatstvom i položajem, ono ropsko poštovanje koje pokreće gomilu besposličara prema ulici kojom prolazi neki kralj, i koje pretvara lakaje i konje neke važne ličnosti u predmete divljenja. I ne događa se samo da se poštovanje topi, nego su oni koji polažu najviše prava na opće uvažavanje prvi koji će iznevjeriti svoju ulogu nadljudskih bića. Nekoć su azijski vladari poznavali umijeće kojim se izaziva obožavanje. Njihove su se palače vidjele iz daleka; njihovi su se kipovi dizali posvuda, čitali su se njihovi ukazi, no oni sami nisu se pokazivali. I najbliskiji njihovi podanici obraćali su im se samo na koljenima; ponekad bi se neki zastor tek napola otvorio da bi se, kao u bljesku munje, takav vladar pokazao i zatim opet iznenada nestao ostavljajući dojam na duše onih koji su ga na trenutak vidjeli. Tada je poštovanje bilo dovoljno duboko da bi sadržavalo i potpuno prepuštanje: osuđenicima bi nijemi čovjek donio uže i to je bilo dovoljno da se vjerni obožavatelj smjesta objesi. Podanik nekoga emira u središnjoj Aziji morao se pojaviti pred svojim gospodarom glave sagnute prema desnom ramenu, s konopcem oko razgolićenoga vrata i oštrim mačem obješenim o taj konopac, tako da hiroviti gospodar ima odmah na raspolaganju oružje kojim se može riješiti svojega poslušnoga roba. Timur je, dok se šetao nekom kulom, dao rukom znak pedesetorici dvorjana koji su ga okruživali i svi su se strmoglavili u dubinu. Što su u usporedbi s tim današnji Timuri, osim manje ili više blijedih, premda još uvijek zastrašujućih privida. Insititucija kralja, koja se pretvorila u čistu ustavnu fikciju, izgubila je onu potvrdu općega poštovanja koja joj je davala svu vrijednost. “Kralj, vjera, zakon,” govorilo se nekoć. “Vjere” više nema, a bez nje blijede i kralj i zakon i pretvaraju se u utvare. No, koliko im treba da doista umru! I ti su mrtvaci oni “koje treba ubiti!”