Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

7.

U svim nam je pojedinostima poznato kako funkcionira civilizirano društvo; ciljevi revolucionarnih socijalista također su nam dobro poznati. Već smo utvrdili i da su takozvane reforme “liberala” unaprijed osuđene da ostanu nedjelotvorne, te da u sukobu ideja – a to je jedino što nas smije zanimati, jer sam život o tom sukobu ovisi – svako napuštanje vlastitih načela nužno vodi u poraz. Preostaje nam još da pokažemo relativnu važnost svih sila koje se sukobljavaju u tom, toliko složenom društvu; sad bismo trebali, ako mogu tako reći, popisati vojske koje sudjeluju u borbi, i opisati njihov strateški položaj, s hladnom nepristranošću vojnih atašea koji pokušavaju matematički izračunati izglede jedne i druge strane. No veliki sukob ideja, čiji nas ishod zaokuplja na toliko žestok način, neće se odvijati u skladu s istim zakonima kao neka od naših urednih bitaka, s generalima, kapetanima i vojnicima, s početnom zapovijedi “Pali!” i konačnim očajničkim povikom “Spašavaj se tko može!”. Ovdje se radi o trajnoj, neprestanoj borbi koju su u guštari počeli primitivni ljudi, prije više milijuna godina i koja je dosad požnjela samo djelomične uspjehe: pa ipak, jednom će doći i do konačnoga rješenja, bilo međusobnim uništenjem svih vitalnih energija i povratkom čovječanstva u prvobitni kaos, ili usuglašavanjem svih snaga – željenim i svjesnim preobražajem čovjeka u neko naprednije biće.

Suvremena sociologija jasno je osvijetlila postojanje dvaju sukobljenih društava: ona se miješaju, a tu i tamo ih na različite načine povezuju oni koji žele ne želeći i napreduju da bi uzmaknuli. No ako pogledamo stvari odozgo, ne osvrćući se na nesigurne i ravnodušne koje pokreće tek sudbina, jasno je da se današnji svijet dijeli na dva tabora: onih čije djelovanje održava nejednakost i siromaštvo, to jest pokornost i bijedu za druge, a uživanje u blagostanju i moć za njih same; i onih koji traže blagostanje i slobodnu inicijativu za sve.

U prvi mah se čini da su snage raspoređene u ta dva tabora prilično nejednake: konzervativci su, govorimo samima sebi, neusporedivo moćniji. Branitelji trenutačnoga društvenog poretka imaju bezgraničnu imovinu, prihode koji se računaju u milijunima i milijardama, svu moć države s njezinim redovima činovnika, policajaca, vojnika, sudaca, i arsenalom krcatim zakonima i ukazima, crkvenim dogmama koje se smatraju nepogrešivima, inercijom navika stvorenih naslijeđenim nagonima, te grubom rutinom koja gotovo uvijek povezuje ponizne gubitnike s oholim pobjednicima. A što mogu anarhisti, graditelji novoga društva suprotstaviti svim tim organiziranim silama? Ništa, čini se. Bez novca, bez vojske, doista bi morali propasti kad ne bi predstavljali evoluciju ideja i običaja. Oni nisu ništa, ali kretanje ljudskih težnji djeluje njihovu korist. Prošlost ih teško pritišće, no logika događaja daje im pravo i gura ih naprijed unatoč zakonima i žbirima.

Napori usmjereni da zaustave revoluciju mogu uspjeti samo naizgled i privremeno. Reakcionari sami sebi glasno čestitaju na takvim pobjedama; no njihova je radost varava jer se kretanje, makar bilo zagušeno u jednoj točci, nastavlja odmah u drugoj. Nakon rušenja pariške Komune, vladajući i dvorjanički krugovi Europe mogli su povjerovati da je socijalizam, revolucionarni element u društvu, mrtav i zauvijek pokopan. Francuska je vojska, pred očima njemačkih pobjednika, zamišljala da se iskupljuje ubijajući, mitraljirajući građane Pariza, uvijek nezadovoljne i navikle na dizanje revolucija. Konzervativci su se mogli hvaliti, svojim političkim žargonom, da su “pustili krv vucibatinama”. Gospodin Thiers, savršen primjer novostvorenoga buržuja, povjerovao je da mu je uspjelo u Parizu iskorijeniti socijalizam, stjerati ga u grobove na groblju Pere-Lachaise. Oni za koje se nadao da su posljednji zloćudni primjerci nekadašnjih socijalista bili su u Novoj Kaledoniji, na drugoj strani svijeta, zatvoreni kako se pristoji. Nakon gospodina Thiersa, njegovi su se dobri europski prijatelji požurili ponoviti njegove riječi, pa se sa svih strana čula ista pobjednička pjesma. Što se tiče njemačkih socijalista, nemamo li gospodara nad gospodarima da ih nadgleda, onoga na čiji jedan pokret obrvom drhti cijela Europa? A nihilisti u Rusiji? Tko su ti jadnici? Neobična čudovišta, divljaci potekli od Huna i Baškiraca, u kojima ljudi iz uljuđenoga svijeta mogu vidjeti samo primjerke iz prirodoslovne povijesti.

Na nesreću, lako je razumjeti zašto je vladala zloslutna tišina dok se “zavodio red” u Varšavi i drugdje. Dan nakon pokolja, malobrojni su oni koji se usuđuju stati pred puščana zrna. Kad se jedna riječ, jedan pokret kažnjava zatvorom, vrlo su rijetki ljudi koji imaju hrabrosti izložiti se opasnosti. Nema mnogo onih koji mirno prihvaćaju ulogu žrtve zbog cilja čije je ostvarenje još daleko ili je čak neizvjesno: nema svatko hrabrost ruskih nihilista koji proizvode novine u samoj jazbini svojih neprijatelja i vješaju ih na zidove između dvojice stražara. Treba biti posebno predan da bi se zamjeralo onima koji se ne usuđuju izjasniti kao anarhisti ako njihov posao, a to znači i egzistencija njihovih obitelji, ovisi o njihovoj šutnji. No premda svi potlačeni nemaju herojski temperament, nisu zbog toga manje osjetljivi na patnju, ne žele manje pobjeći od te patnje; a tako duhovno stanje svih onih koji pate poput njih i prepoznaju uzrok toj patnji na kraju stvara revolucionarnu silu. U nekom gradu, u kojemu ne postoji nijedna grupa anarhista koji se izjašnjavaju kao takvi, svi su radnici, više ili manje svjesno, već anarhisti. Instinktivno plješću onome tko im govori o takvome društvu u kojemu više neće biti gospodara i u kojemu će proizvodi rada biti u rukama proizvođača. U tome je nagonu sjeme buduće revolucije, jer se on iz dana u dan izoštrava i pretvara u spoznaju. Ono što je jučer tek nejasno osjećao, radnik danas zna, a svako novo iskustvo tome ga bolje uči. Ne počinju li i seljaci, koji se ne mogu prehraniti proizvodom sa svojega komadića zemlje, kao i oni, još mnogobrojniji, koji nemaju u svojemu vlasništvu ni grudicu ilovače, shvaćati da bi zemlja trebala pripadati onome tko je obrađuje? To su oduvijek nagonski osjećali; sada to znaju i uskoro će govoriti jasnim jezikom onih koji zahtijevaju.

Radost zbog prividnog nestanka socijalizma nije dakle dugo trajala. Krvnike su mučili neugodni snovi, činilo im se da žrtve nisu do kraja mrtve. I postoji li danas ijedan slijepac koji je kadar sumnjati u njihovo uskrsnuće? Nisu li svi oni lakaji s perima koji su ponavljali za Gambettom: “Socijalno pitanje ne postoji!”, isti oni koji će u letu prigrabiti riječi cara Wilhelma, da bi zajedno s njim vikali: “Socijalno pitanje nas osvaja! Socijalno pitanje nas opsjeda!”, te da bi zahtijevali za sve “uzročnike nereda” posebne zakonske propise i nemilosrdnu represiju. No, misao koja vri ne može se ugušiti, koliko god strogi bili zakoni koji se protiv nje uvode. Ako neki Enkelad uspije baciti komad brda u krater, erupcija neće provaliti kroz iznenada zatvoren otvor, nego će se vulkanski brijeg na drugom mjestu rascijepiti te će potok lave jurnuti kroz nov otvor. Tako je nakon erupcije Francuske revolucije Napoleon vjerovao da je upravo on titan koji će zatvoriti krater revolucija; a klatež laskavaca, neizmjerna gomila neznalica s njim je vjerovala u isto. Međutim, sami vojnici koje je kao svoju svitu vodio Europom pridonijeli su širenju novih ideja i nazora, provodeći svoje djelo destrukcije: koliki su budući ruski “dekabristi” ili “nihilisti” dobili svoju prvu poduku o pobuni od kakva ratnoga zarobljenika spašenog iz leda Berezine. Isto tako, napoleonske su jedinice, privremeno osvojivši Španjolsku, prekinule lance koji su povezivali Novi Svijet sa zemljom Inkvizicije, te oslobodile nepodnošljivoga kolonijalnog režima golema područja s druge strane oceana.

Vanjski se oblik društva morao promijeniti u skladu s unutarnjim potiskom: nijedna činjenica u povijesti nije bolje potvrđena. Iz sjemena niče stablo, i sjeme uvjetuje oblik njegova lišća i cvijeta ; krv je ona koja daje život ljudskome biću, a ideje društvu. No, nema nijednoga konzervativca koji se ne žali zbog toga što su se ideje, običaji, i sve ono od čega se sastoji duboki život čovječanstva, od “dobrih starih vremena” toliko promijenili. Društveni oblici također će se, u skladu s tim, sigurno promijeniti. Revolucija se približava upravo zbog unutarnjeg rada ljudskih umova.

Ipak, ne treba se prepustiti slatkome spokoju i čekati povoljne događaje. Ovdje istočnjački fatalizam uopće nije dobrodošao, jer naši se protivnici ne odmaraju; a, osim toga, njih često nose struje regresije. Ima među njima i ljudi punih stvarne energije koji ne uzmiču ni pred čim i imaju onu snagu duha koja je nužna da bi se usmjerio napad, te da ne bi uzmaknuo pred poteškoćama i porazom. “Društvo na umoru!”, govorio je podrugljivo jedan tvorničar izazvan anarhističkom knjigom što ju je napisao naš prijatelj Grave, “Društvo na umoru! Još je dovoljno živo da vas može sve proždrijeti!”. A kad su republikanci i slobodni mislioci govorili o protjerivanju jezuita koji su uvijek podstrekači katoličke crkve, jedan je od tih svećenika uzviknuo: “Doista, naše je stoljeće neobično osjetljivo. Zar ti ljudi misle da se pepeo lomača toliko ohladio da ne ostaje žara ni za jednu baklju? Bezumnici! Nazivajući nas jezuitima, oni vjeruju da nas sramote; no ti jezuiti još imaju za njih cenzuru, lokot i plamen!”

Kad bi svi neprijatelji slobodne misli i osobne inicijative imali tu silovitu logiku, tu energiju odlučnosti, možda bi pobijedili, zahvaljujući svim sredstvima pritiska i prisile što ih posjeduje postojeći poredak; no skupine ljudi, zaokupljene svojom evolucijom neprestanog “postajanja” nisu dosljedne i ne znaju to biti, jer se svi ljudi međusobno razlikuju po interesima i sklonostima, i gdje je onaj koji jednom nogom ne stoji u neprijateljskom taboru? “Čovjek je uvijek nečiji socijalist”, kaže jedna, apsolutno istinita politička izreka. Ne postoji nijedna institucija koja bi bila jasno, otvoreno autoritarna; nijedan gospodar koji bi, slijedeći savjet Josepha de Maistrea, uvijek držao ruku na ramenu krvnika. Unatoč proglasima ovoga ili onoga cara njegovim vojnicima, razmetljivim citatima u albumima princeza, oholim izjavama izrečenim pri piću, vlast se više ne usuđuje biti apsolutna ili je apsolutna samo iz hira, prema zatvorenicima na primjer, ili nevoljnim zarobljenicima, ili pak prema ljudima bez prijatelja. Svaki suveren ima svoju dvorsku svitu, ne računajući državne ministre, izaslanike i savjetnike, koji su svi svojevrsni vice-kraljevi; također je ograničen i vezan presedanima, obzirima, protokolima, konvencijama, zatečenim situacijama, etiketom, što je sve zajedno znanost s bezbrojnim problemima. I najdrskiji Luj XIV bio je uhvaćen u takvu mrežu koje se nikad nije oslobodio. Sve konvencije u koje se gospodar tako sjajno zatvorio donose mu slutnju groba i stoga umanjuju njegovu snagu za reakciju.

Oni koji su obilježeni da umru ne čekaju da ih se ubije: ubijaju se sami; bilo da ispale sebi metak u glavu ili stegnu konopac oko vrata, bilo da se prepuštaju melankoliji, utučenosti, pesimizmu, svim duševnim bolestima koje proriču skori kraj i ubrzavaju njegov dolazak. Kod mladoga bića iz povlaštenih slojeva pesimizam nije tek način govora ili stav, on je stvarna bolest. Prije nego li je zaista živjelo, jadno dijete ne nalazi nikakve slasti u životu, bezvoljno se prepušta vremenu, a takav život koji se zlovoljno podnosi sličan je smrti koja djeluje unaprijed. U tom tužnom stanju čovjek je već osuđen na sve bolesti duha, ludilo, senilnost, demenciju ili “dekadenciju”. Čuju se žalopojke o smanjenju broja djece u obiteljima; a odakle dolazi ta sve veća sterilnost, željena ili neželjena, ako ne od smanjenja muževne snage i životne radosti? No u svijetu onih koji rade, gdje bi se našlo toliko razloga za žalost, ljudi nemaju vremena prepuštati se mrtvilu pesimizma. Treba živjeti, treba izdržati, napredovati unatoč svemu, obnavljati živu snagu za potrebe dnevnoga rada. Društvo se održava na životu priraštajem iz radničkih obitelji, a u toj se sredini neprestano rađaju ljudi koji nastavljaju djelo svojih prethodnika, te svojom smjelom poduzetnošću sprečavaju da to djelo propadne u rutini. Upravo zahvaljujući stalnoj djelomičnoj regresiji zadovoljnih i sitih slojeva novo društvo koje se tek stvara neće biti zagušeno

Revolucionarna misao nalazi još jedno jamstvo napretka u netoleranciji vlasti unutar koje se sudaraju različiti ostaci iz prošlosti. Službeni žargon naših političkih zajednica, u kojemu se sve miješa bez ikakva reda, toliko je nelogičan i kontradiktoran da u istoj rečenici govori o “javnim slobodama koje ne podliježu zastari” i “svetim pravima snažne Države”; isto tako, zakonito djelovanje administrativnoga stroja dopušta postojanje općinskih načelnika ili predsjednika općina koji djeluju u isti mah kao predstavnici slobodnih građana pred organima vlasti i kao prenositelji zapovijedi zajednicama podanika. Nema ni jedinstva ni zdravoga razuma u golemu kaosu u kojemu se ukrštaju koncepcije, zakoni i običaji stotinjak naroda, nastali kroz deset tisuća godina, nalik oblucima na morskome žalu, koji su se odronili s visokih planina, zatim su ih nosile silne rijeke i kotrljali bezbrojni valovi. S logičke točke gledišta, sadašnja je država slika takve zbrke da i njezini najzagrijaniji zagovarači odustaju opravdavati takvo stanje.

Kako se sadašnja funkcija države u prvom redu sastoji od obrane interesa posjednika, obrane “prava kapitala”, ekonomisti bi nužno morali raspolagati s nekoliko uvjerljivih argumenata, nekoliko čarobnih laži koje bi siromašni, koji pak toliko žele vjerovati u javno dobro, mogli prihvatiti kao neosporne. No nažalost, sve one lijepe teorije nekoć namijenjene glupom narodu nemaju više nikakvoga utjecaja: sramotno bi bilo raspravljati o staroj tvrdnji kako su “blagostanje i vlasništvo uvijek nagrada za rad”. Tvrdeći da je rad izvor bogatstva, ekonomisti su savršeno svjesni toga da ne govore istinu. Oni, jednako kao i anarhisti, znaju da je bogatstvo proizvod ne osobnoga nego tuđega rada; njima nije nepoznato da se burzovni potezi i špekulacije, u kojima nastaju velika bogatstva, s pravom mogu usporediti s razbojničkim pothvatima; i oni se, naravno, ne usuđuju tvrditi da se čovjek koji može trošiti milijune franaka tjedno, to jest upravo onoliko koliko bi bilo dovoljno za život stotini tisuća ljudi, odlikuje inteligencijom i vrlinom koja stotinu tisuća puta nadmašuje prosječnu. Zadržavati se na dvoličnim argumentima kojima se objašnjava tobožnje porijeklo društvene nejednakosti, značilo bi biti lakovjeran, gotovo sukrivac.

No neki se ljudi služe i argumentima druge vrste, koji barem imaju prednost da se ne zasnivaju na lažima. Pred socijalnim zahtjevima oni se pozivaju na pravo jačega, pa je čak i ugledno Darwinovo ime, mimo volje njegova nosioca, bilo rabljeno u obrani nepravde i nasilja. Snaga mišićja i čeljusti, snaga batine i toljage – eto krunskoga argumenta! I doista, kad se grabi bogatstvo, ostvaruje se upravo pravo jačega. Onaj tko je materijalno sposobniji, koji je više prednosti stekao rođenjem, obrazovanjem, poznanstvima, koji je snažniji ili lukaviji i koji nailazi na slabije neprijatelje, taj ima najveće izglede za uspjeh; bolji od drugih, on može sebi sagraditi i utvrdu s koje će gađati svoju manje sretnu braću.

Tako se odlučuje u grubijanskoj borbi sukobljenih samoljubljâ. Nekoć se ljudi nisu baš usuđivali otvoreno iznositi tu teoriju željeza i vatre, činilo im se da sadrži suviše nasilja, te su im draže bile riječi licemjerne vrline. Omotavali su je dostojanstvenim formulama nadajući se da im narod neće razumjeti smisao: “Rad je uzda,” govorio je Guizot. No, istraživanja prirodoslovaca u vezi s borbom za opstanak među različitim vrstama i preživljavanjem najsnažnijih, ohrabrila su teoretičare sile da bez okolišanja iznesu svoj bezobrazni izazov. “Vidite,” govore nam, “radi se o nezaobilaznom zakonu; to je nepromjenjiva sudbina kojoj se podjednako podvrgavaju oni koji jedu i oni koje su pojeli.”

Možemo sebi čestitati što je pitanje u svojoj brutalnosti toliko pojednostavljeno, jer ga je utoliko lakše razriješiti. “Sila vlada!”, govore oni koji podržavaju socijalnu nejednakost. “Da, sila vlada!”, viču sve jače i jače oni koji izvlače korist iz suvremene industrije i njezina nemilosrdnog savršenstva čiji je cilj da što više smanji broj zaposlenih radnika. No ne bi li i revolucionari, koliko god vjerovali da će kod njih dogovor koji je svima od koristi postupno zamijeniti borbu, mogli reći isto što i ekonomisti, isto što i industrijalci? Zakon jačega neće uvijek djelovati u prilog industrijskom monopolu. “Sila prije prava,” rekao je Bismarck nakon tolikih drugih; no mogao bi doći dan u kojemu će sila biti u službi prava. Ako je istina da se ideje solidarnosti šire, ako je istina da će postignuća znanosti na kraju prodrijeti u duboke slojeve svijesti, ako je istina da duhovna imovina postaje zajedničko vlasništvo, zar se radnici, koji imaju u isti mah i pravo i silu, neće njima poslužiti da bi podigli revoluciju u korist svima? Što mogu protiv udruženoga mnoštva izolirani pojedinci koliko god bili moćni imovinom, inteligencijom i lukavošću? Ljudi iz vlasti, koji nikako ne uspijevaju opravdati svoje ciljeve, ne traže više ništa osim snažne šake, jedine nadmoći za kojom žude. Ne bi bilo teško navesti primjere ministara koji nisu izabrani zbog svoje vojničke slave ni plemenitog porijekla, ni zbog sposobnosti ili rječitosti, nego jedino zbog nedostatka ikakvih skrupula. I samo zbog toga uživaju potpuno povjerenje: njih nikakva predrasuda ne zadržava u osvajanju vlasti ili obrani škuda.

Ni u jednoj modernoj revoluciji nismo vidjeli da povlašteni vode vlastite bitke. Uvijek se oslanjaju na vojske siromašnih koje podučavaju onome što nazivaju “odanošću zastavi” i dresiraju za ono što nazivaju “održavanjem reda”. Sad se u Europi šest milijuna ljudi, ne računajući nižu i višu policiju, bavi tim poslom. No te se vojske mogu dezorganizirati, mogu se sjetiti veza iz prošlosti i budućnosti koje ih povezuju s narodom; ruci koja njima upravlja može ponestati snage. Vojske, koje se većim dijelom sastoje od proletera, mogu postati, i sigurno će postati za građansko društvo ono što su barbari u službi carstva bili za Rimljane – nosioci rasapa. Povijest obiluje primjerima panične smućenosti kojoj podliježu moćnici, čak i oni koji su sačuvali snagu karaktera, jer među “upravljačima” ima i mnogo onih koji su jednostavno degenerici, te ni stotine njih nemaju dovoljno energije i tjelesne snage da bi zajedno probili prolaz kroz drveni plot, ni dovoljno dostojanstva da bi pustili djecu i žene da bježe iz plamena prije njih. Kad se obespravljeni, koji imaju iste težnje, ujedine, kad se udruže pripadnici iste struke, ili pripadnici istoga naroda ili narodnosti, ili kad se spontano udruži jedan čovjek s drugim; i kad, tako udruženi, jasno prepoznaju svoj cilj, tada će se, nemojte sumnjati, za njih već otvoriti neka mogućnost u kojoj će iskoristiti svoje snage u službi opće slobode. I koliko god tada gospodar bio moćan, bit će vrlo slab pred licem svih onih koji će se, ujedinjeni jedinstvenom voljom, dići protiv njega da bi sebi osigurali kruh i slobodu.