Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

2.

Međutim, revolucije nisu nužno uvijek napredak, kao što se evolucije ne usmjeravaju uvijek prema pravdi. Sve se u prirodi mijenja, sve se miče vječitim pokretom, no ako ima napretka, može biti i nazadovanja, i ako neke evolucije vode rastu života, ima i drugih koje vode prema smrti. Zaustavljanje nije moguće, nužno je kretati se u jednom ili u drugom smjeru, te kruti reakcionar i sladunjavi liberal koji pred riječju revolucija ispuštaju uplašene krikove, također ipak kroče prema jednoj revoluciji, posljednjoj, koja će ih odvesti u vječiti spokoj. Bolest, senilnost, gangrenu s istim pravom možemo nazvati evolucijama kao i pubertet. Pojavljivanje crva u lešu kao i prvi plač novorođenčeta pokazuju da se odigrala jedna revolucija. Fiziologija i povijest su tu da bi nam pokazale da ima evolucija koje se nazivaju dekadencijom i revolucija koje su smrt.

Povijest čovječanstva, premda nam je poznata tek djelomično i to u kratkom razdoblju od nekoliko tisuća godina, nudi nam bezbrojne primjere plemena i naroda, gradova i carstava koji su bijedno propali nakon dugih evolucija koje su do njihove propasti dovele. Brojne su svakovrsne činjenice koje su mogle dovesti do tih bolesti nacija i cijelih rasa. Klima i tlo znali su ih pogoršati, kao što se sigurno dogodilo u prostranstvima središnje Azije gdje su presušile rijeke i jezera, ili je slana prašina prekrila nekoć plodnu zemlju. Neka su područja pak toliko poharala najezde neprijateljskih hordi da su zauvijek ostala opustošena. Pa ipak su se brojni narodi uspjeli ponovno uzdići nakon osvajanja i pokolja, pa čak i nakon stoljeća potlačenosti; jer ako se neki narod vrati barbarstvu ili posve izumre, tada razloge njegove regresije ili njegove propasti treba u prvom redu tražiti u njemu samome i njegovome unutarnjem ustrojstvu, a ne u vanjskim okolnostima. No postoji jedan glavni razlog, razlog svih razloga, kojim je moguće objasniti povijest dekadencije. To je stvaranje društvenoga sloja koji će vladati drugim dijelom društva, to je proces kojim jedan čovjek ili neka aristokracija prisvajaju zemlju, dobra, moć, obrazovanje, čast. Čim nesvjesna gomila ostane bez ikakva područja na kojemu je moguća pobuna protiv takva monopola maloga broja ljudi, ona je zapravo mrtva; njezin fizički nestanak samo je pitanje vremena. Crna kuga ubrzo će stići da bi pomela tu beskorisnu vrevu pojedinaca bez slobode. Krvoloci se pojavljuju s Istoka ili sa Zapada, pustinja se stvara na mjestu golemih gradova. Tako je propalo asirsko i egipatsko carstvo, tako je propala Perzija, a kad je cijelo rimsko carstvo pripalo nekolicini velikih posjednika, barbari su ubrzo zamijenili porobljene proletere.

Ne postoji događaj koji nije dvostruk – u isti mah i smrt i obnova, to jest rezultanta evolucije prema propasti i evolucije prema napretku. Tako je pad Rima, u svojoj silnoj složenosti, zapravo cijeli sklop revolucija koje su uslijedile nakon niza evolucija, među kojima su neke bile kobne, a druge sretne. Naravno, propast tog strahovitoga stroja za mrvljenje koji je pritiskivao svijet potlačenima je donijela golemo olakšanje; a razdoblje u povijesti čovječanstva u kojemu je došlo do nasilnoga upada svih onih naroda sa sjevera u civilizirane krajeve također se po mnogo čemu može smatrati sretnim; brojni su sužnji u velikom metežu na račun svojih gospodara opet pronašli malo slobode; no znanosti i vještine propale su ili se povukle u tajnost, kipove su razbijali, knjižnice palili. Čini se, takoreći, da se prekinuo vremenski lanac. Narodi su se odricali svojega naslijeđa znanja. Nakon despotizma došao je još gori despotizam; iz mrtve su vjere nikli izdanci nove, autoritarnije, okrutnije, fanatičnije vjere; i kroz tisuću godina svijetom se prostirala noć neznalaštva i gluposti što su je širili redovnici.

Tako se i drugi povijesni događaji pojavljuju u dva lica, u skladu s tisućama elemenata od kojih se sastoje i čije se višestruke posljedice očituju u političkim i društvenim preobrazbama. Zato svaki događaj daje povoda najrazličitijim sudovima, već prema širini shvaćanja ili predrasudama povijesničara koji ga ocjenjuju. Tako je, da navedemo samo jedan slavni primjer, veliki procvat francuske književnosti u sedamnaestom stoljeću pripisivan geniju Luj XIV jer je taj kralj bio na prijestolju u isto vrijeme kad je toliko glasovitih ljudi stvaralo velika djela na jednom prekrasnom jeziku: “Lujev pogled rodio je Corneillea.” Istina da se stotinu godina kasnije nitko nije usuđivao tvrditi da Voltairei, Dideroti i Rousseaui jednako tako duguju genij i slavu poticajnome oku Luja XV. Međutim, nismo li nedavno vidjeli tolike ljude u Britaniji kako trče pred kraljicu i zahvaljuju joj na svim sretnim događajima i svem napretku koji je ostvaren pod njezinom vladavinom, kao da je do te silne evolucije došlo zahvaljujući zaslugama vladarice? A ta osoba osrednje vrijednosti nije imala težeg posla u životu nego da ostane sjediti na prijestolju šezdeset dugih godina, dok ju je ustav kojega se morala pridržavati prisilio na političku apstinenciju u tom dugom razdoblju od više nego pola stoljeća. No milijuni i milijuni ljudi, stisnuti na ulicama, na prozorima i na tribinama bez zadrške su izražavali vjeru da je upravo ona svemoćni genij engleskog prosperiteta. Pa ipak, tom je koncertu nedostajalo nekih podaničkih glasova: izgladnjeli su Irci izvjesili crne zastave, a u gradovima Indije gomila je nasrtala na palače i kasarne.

No ima okolnosti u kojima se pohvala vlasti čini manje apsurdnom, pa čak u prvi mah i sasvim opravdanom. Može se dogoditi da neki dobar kralj – neki Marko Aurelije, na primjer – neki ministar plemenitih osjećaja, neki čovjekoljubiv državni službenik, jednom riječju neki silnik dobrotvor iskoristi svoju moć u korist ovog ili onog sloja ljudi, provede neku mjeru koja je korisna svima, proglasi ukidanje nekog nesretnog zakona, svrsta se na stranu potlačenih da bi se obračunao s moćnim tlačiteljima.To su neke sretne mogućnosti, no one se, zbog samih svojstava sredine koja okružuje vladara, ostvaruju samo iznimno, jer veliki imaju više mogućnosti nego svi ostali ljudi da zloupotrijebe svoj položaj, a okruženi su ljudima koji im zbog vlastite koristi prikazuju svijet pod varavim svjetlom. Čak i kad bi, poput Haruna al Rašida, šetali noću pod krinkom, bilo bi im nemoguće doznati potpunu istinu, a njihova bi djela, unatoč dobroj volji, skretala od samoga početka u pogrešnom smjeru pod utjecajem hirovitosti, oklijevanja, mana i pogrešaka, svjesnih i nesvjesnih, kojima su podložni izvršioci vladarskih odluka.

Ipak ima slučajeva u kojima su djela poglavara, kraljeva, prinčeva ili zakonodavaca doista dobra kao takva ili barem prilično neokaljana kojekakvim primjesama; u tim su slučajevima javno mišljenje, neka zajednička misao, volja odozdo natjerali vladare na djelovanje. Zapravo, tada je poticaj vladara samo prividan; oni popuštaju pritisku koji bi mogao biti koban no koji se u takvom slučaju pokazuje korisnim; jer se pokreti gomile jednako često kreću u progresivnom kao i u regresivnom smjeru; pa čak i češće kad je društvo u stanju općega napretka. Suvremena nam povijest Europe, a posebice Engleske, nudi tisuću primjera pravednih mjera koje ne ishode iz dobre volje zakonodavaca nego im ih je nametnula bezimena gomila; potpisnik nekog zakona, koji pred očima povijesti sebi prisvaja određene zasluge, zapravo je samo upisao odluke što ih je donio narod, njegov stvarni gospodar. Kad je engleski parlament ukinuo žitne zakone, veliki zemljoposjednici, čiji su glasovi trebali smanjiti njihove vlastite izvore prihoda, vrlo su se teško dali pridobiti na stranu javnoga dobra; pa ipak, unatoč sebi samima, na kraju su prihvatili izravne naloge puka. S druge pak strane, kad je Napoleon III, kojega je u tajnosti savjetovao Richard Cobden, u Francuskoj uveo neke mjere slobodne trgovine, nije imao podršku ni svojih ministara, ni parlamenta, ni građana: stoga zakoni koji su po njegovoj naredbi izglasani nisu mogli dugo živjeti, a oni koji su na vlast došli poslije Napoleona, sigurni u ravnodušnost naroda, iskoristili su prvu mogućnost koja se pružila da bi opet uveli mjere zaštite i gotovo zabrane, u korist bogatih industrijalaca i velikih posjednika.

Dodir različitih civilizacija stvara složene situacije u kojima je lako moguće prihvatiti iluziju da nekoj jakoj vlasti pripadaju zasluge koje imaju sasvim druge uzroke. Tako se recimo puno govori o tome kako su britanske vlasti u Indiji zabranile običaj sutti ili žrtvovanje udovica na posmrtnim lomačama njihovih muževa, a moglo bi se s pravom izraziti čuđenje što su se engleske vlasti tolike godine i s toliko loših razloga opirale želji ljudi dobra srca u Europi i u samoj Indiji, koji su tražili ukidanje tih spaljivanja; čovjek se zaprepašteno pita zašto je vlast pristala uz rulju odvratnih krvnika, a nije odmah ukinula brahmanske odredbe koje se ne zasnivaju ni na čemu drugom osim na vedskim tekstovima, neosporno krivotvorenim. Naravno, ukidanje tog užasnog običaja bilo je dobro, premda prilično zakašnjelo, no koliko zala također treba pripisati toj istoj “tutorskoj” vlasti, koliko izrabljivačkih poreza, koliko bijede, i koliko gladnih u lošim godinama, čiji leševi ostaju na cestama!

Svaki događaj, svako povijesno razdoblje nudi dvostruko lice i nemoguće ga je jednostavno ocijeniti. Čak i primjer obnove koja je privela kraju srednji vijek i njegovu misaonu noć može nam pokazati kako se u isti mah odigravaju dvije revolucije, jedna koja uzrokuje propast, a druga napredak. Razdoblje renesanse, koja je iznova otkrila spomenike staroga vijeka, koja je odgonetnula antičke knjige i njihove poruke, koja je oslobodila znanost praznovjernih formula i opet usmjerila ljude prema putovima nepristranih izučavanja, imala je za posljedicu i konačno zaustavljanje onoga spontanog umjetničkog pokreta koji se toliko čudesno razvio u razdoblju općina i slobodnih gradova. Bilo je to kao iznenadno izlijevanje rijeke koja uništava kulturu pokrajine na obalama: sve je trebalo iznova početi, i koliko je puta banalno oponašanje antike zamijenilo djela koja su, ako ništa drugo, imala vrijednost originalâ!

Za renesansom u znanosti i umjetnosti uslijedio je u svijetu vjere razdor koji je postao poznat kao reformacija. Dugo se činilo prirodnim gledati u takvome razvoju događaja jednu od blagotvornih kriza čovječanstva, koja je završila pobjedom prava na pojedinačnu inicijativu, oslobađanjem duhova koje su svećenici držali u poniznoj neukosti; vjerovalo se da će ljudi ubuduće biti vlastiti gospodari, jednaki jedni drugima jer su misaono neovisni. No danas se zna da je reformacija donijela i osnivanje novih autoritarnih crkava, nasuprot Crkvi koja je do tad imala monopol intelektualnoga porobljavanja. Reformacija je predala bogatstvo i crkvene posjede u ruke novoj vlasti, a s jedne i s druge strane stvoreni su redovi, isusovci i protuisusovci, da bi na na nove načine iskorištavali narod. Luther i Calvin govorili su o onima koji nisu dijelili njihove nazore istim jezikom krvoločne netolerancije kao sveti Dominik ili Inocent III. Poput Inkvizicije, i oni su uhodili, zatvarali, četvorili, spaljivali; njihova doktrina također sadrži načelo pokornosti kraljevima i tumačima “božje riječi”.

Nedvojbeno, ima razlike između protestanata i katolika (govorim o onima koji su iskreni vjernici, a ne pripadaju određenoj crkvi tek iz obiteljskih obzira). Katolik je naivnije lakovjeran, nikakvo čudo ga ne čudi; protestant bira čuda u koja će vjerovati i tim se upornije drži onih za koja vjeruje da ih je provjerio; protestant u svojoj vjeri vidi osobno djelo, kao neki proizvod svojega genija. Ako prestane vjerovati katolik prestaje biti kršćanin; no obični protestant sklon mudrovanju, kad promijeni svoja tumačenja “božanske riječi”, najčešće samo ulazi u neku novu sektu: on ostaje Kristov učenik, mistik koji se ne može preobratiti, on čuva iluziju svojih umovanja. Narodi se razlikuju poput pojedinaca, u skladu s vjerom koju ispovijedaju i koja manje ili više prožimlje njihovo moralno biće. Protestanti neosporno imaju više inicijative i više metode u postupcima, no kad se ta metoda primijeni u loše svrhe to se događa nemilosrdnom krutošću. Treba se samo sjetiti vjerskoga žara s kojim su Amerikanci branili ropstvo kao “božansku instituciju”!

Drugi složeni pokret odigrao se u velikom revolucionarnom razdoblju čije su krvave krize bile Američka revolucija i Francuska revolucija. Ah, barem u tim slučajevima, čini se da je promjena bila sasvim u korist narodu i da bi te velike trenutke povijesti trebalo smatrati počecima novoga čovječanstva! Članovi Konventa htjeli su da prvi dan njihova ustava bude početak povijesti, kao da prethodna stoljeća nisu postojala i kao da politički čovjek uopće može svojim ishodištem smatrati trenutak proglašenja svojih prava. Naravno, to je razdoblje jedno od velikih razdoblja u životu naroda, jedna se golema nada tada proširila svijetom, slobodna se misao razmahala prostorima koje nikad dotada nije imala, znanosti su se obnovile, duh otkrića proširio je granice svijeta u nedogled, a nikad se ranije nije vidjelo da toliki broj ljudi, preobraženih novim idealom, s toliko jednostavnosti žrtvuje svoje živote. No ta revolucija, kao što sada vidimo, nije bila revolucija svih, bila je revolucija nekih za neke. Prava čovjeka ostala su puka teorija: nepovredivost privatnoga vlasništva, proglašena u isto doba učinila ih je neostvarivima. Nova klasa pohlepnih posjednika prihvatila se zgrtanja, građanski je sloj zamijenio potrošenu klasu već skeptičnog i pesimističnog staroga plemstva, a novi pridošlice prihvatili su se da, sa žarom i znanjem što ih nikad nisu imale stare vladajuće klase, iskorištavaju gomile onih koji nemaju ništa. Od tada su se sve opačine činile u ime slobode, jednakosti i bratstva. Da bi oslobodio svijet, Napoleon je vukao za sobom milijun koljača; da bi usrećili svoje drage domovine, kapitalisti su se domogli golemih posjeda, sagradili silne tvornice, uspostavili moćne monopole koji su u novom obliku obnovili negdašnje ropstvo.

Tako su revolucije uvijek imale dvojak učinak; moglo bi se reći da povijest u svim zbivanjima pokazuje svoje lice i svoje naličje. Oni koji se ne žele zadovoljiti pukim riječima moraju stoga proučavati događaje s budnom kritičnošću, brižljivo ispitivati ljude koji tvrde da su odani našoj stvari. Nije dovoljan poklik: “Revolucija, revolucija!” da bismo odmah krenuli za onim koji nas zna povesti. Prirodno je, nema dvojbe, da čovjek koji ništa ne zna slijedi svoj nagon: bik juri na crvenu krpu, a vječito potlačen narod bijesno nasrće na prvoga kojega mu pokažu prstom. Svaka revolucija ima u sebi bar malo dobra kad se usmjerava protiv nekog gospodara ili protiv nekog tlačiteljskog režima; no ako mora uroditi novim despotizmom, možemo se pitati ne bi li bilo bolje da je bila drugačije usmjerena. Došlo je vrijeme da se rabe samo osviještene snage; evolucionisti koji su napokon stigli do savršene spoznaje onoga što žele ostvariti u sljedećoj revoluciji imaju drugoga posla nego da podižu nezadovoljnike i guraju ih u borbu bez cilja i kompasa.

Moglo bi se reći da ni jedna revolucija do sada nije bila sasvim promišljena, i da stoga ni jedna nije u potpunosti pobijedila. Svi ti veliki pokreti, bez iznimke, bili su gotovo nesvjesna djela puka koji se našao u njih uvučen, i svi su, manje ili više suvislo usmjeravani, uspjeli samo zato jer su njihovi vješti vođe uspjeli zadržati hladnokrvnost. Jedna je klasa provela reformaciju i izvukla iz nje korist; jedna je klasa izvela Francusku revoluciju te iz nje izvlači korist, koseći svako toliko one iste nesretnike koji su joj poslužili da dođe do pobjede. Ne bismo li tako još i danas mogli tvrditi da se “četvrti stalež”, zaboravljajući seljake, zatvorenike, skitnice, nezaposlene i deklasirane svih vrsta, izvrgava opasnosti da samoga sebe počne smatrati posebnom klasom, te da ne radi u korist čovječanstva, nego u korist svojih birača, svojih udruga i onih koji mu daju novac.

Svaka je revolucija doživjela i svoj drugi dan. Prvoga dana guralo se obične ljude u borbu, sljedećeg se tražilo od njih da se ponašaju razumno; prvoga dana uvjeravalo ih se da je pobuna najsvetija dužnost, sljedećeg se dana propovijedalo da je “kralj najbolja republika”, ili da je savršena odanost u tome da se “podnesu tri mjeseca bijede u službi društva”, ili pak da nikakvo oružje ne može zamijeniti glasački listić. Iz revolucije u revoluciju hod povijesti podsjeća na tok neke rijeke koju svako malo zaustavljaju brane. Svaka vlast, svaka pobjednička strana pokušava prema svojoj volji napraviti nasipe da bi s desna i s lijeva iskorištavala bilo livade, bilo mlinove. Reakcionari se nadaju da će uvijek biti tako i da će narod poput ovaca iz stoljeća u stoljeće dopuštati da ga skreću ovamo i onamo, da ga varaju vješti vojnici ili slatkorječivi odvjetnici.

To neprestano kolebanje što nam ga kroz prošlost pokazuje niz djelomično neuspjelih revolucija, taj beskrajan trud generacija koje slijede jedna za drugom neprestano kotrljajući stijenu koja ih satire, ta ironija sudbine koja pokazuje kako zarobljenici raskidaju svoje lance da bi zatim dopustili da ih iznova okuju, sve je to uzrok velike moralne smutnje, te smo i među istomišljenicima vidjeli takvih koji, izgubivši nadu, umorni prije nego što su se borili, odustaju od svega, prepuštaju se sudbini, napuštaju svoju braću. To je zato što nisu znali ili su znali tek napola: nisu još jasno uspjeli vidjeti put koji treba slijediti, ili su se pak nadali da će ih usud nositi kao kakav brod kojemu povoljan vjetar nadimlje jedra; pokušavali su uspjeti, ali ne poznavanjem prirodnih i povijesnih zakona, i ne upornošću svoje volje, nego uz pomoć sreće i nejasnih želja, slični misticima koji, premda hodaju po zemlji, zamišljaju da ih vodi neka blistava zvijezda s neba.

Pisci koji uživaju u osjećaju vlastite nadmoći, i koje pokreti mnoštva ispunjaju tek savršenim prezirom, osuđuju čovječanstvo na vječito kretanje u krug, bez kraja i bez uspjeha. Prema njima puk, zauvijek nesposoban za razmišljanje, unaprijed pripada demagozima, a oni će, slijedeći vlastite interese, gurati mase iz akcije u reakciju, a onda opet u suprotnom smjeru. Zapravo, u gomili pojedinaca stisnutih jedni uz druge lako se stvara određena zajednička duša kojom u potpunosti vlada samo jedna strast, i koja se prepušta istim kricima zanosa ili istim grdnjama, pa tako gomila postaje jedno jedino biće s tisuću pomamnih glasova ljubavi ili mržnje. Za nekoliko dana, za nekoliko sati, vrtlog događaja može istu gomilu natjerati u najoprečnija stanja obožavanja i proklinjanja. Oni među nama koji su se borili za Komunu poznaju tu zastrašujuću kolebljivost ljudske gomile. Kad smo odlazili u predstraže, ljudi su nas slijedili dirljivo pozdravljajući, suze divljenja blistale su u očima onih koji su nam klicali, žene su nježno mahale rupčićima. No kakav su doček priredili jučerašnjim junacima kad su se, izbjegavši pokolj, vraćali kao zarobljenici između dva reda vojnika! U brojnim četvrtima, stanovništvo se sastojalo od istih pojedinaca; no kakva savršena suprotnost u osjećajima i ponašanju! Kakvo jedinstvo u graji i proklinjaju! Kakva surovost u riječima mržnje. “Na smrt! Na smrt! Na strijeljanje! Samljeti ih treba! Pod giljotinu!”

No, gomila se razlikuje od gomile, i kolektivna svijest, koja se sastoji od tisuća pojedinačnih svijesti, slijedeći vanjske poticaje ipak prepoznaje, manje ili više jasno, već prema prirodi svojih osjećaja, je li izvršeno djelo bilo doista dobro. Osim toga, izvjesno je da oni ljudi koji s ponosom čuvaju svoju pojedinačnost i ostaju oni sami, sa svojim osobnim uvjerenjima i vlastitim odabirom ponašanja, u većoj mjeri pridonose ljudskom napretku. Ponekad su takvi ljudi, čije se misli podudaraju, ili su barem bliske, dovoljno brojni da bi sami sazvali skupove na kojima su riječi i pojedinačna htijenja u suglasju; nema dvojbe, i tu je još moguće da do izražaja dođu spontani nagoni i nepromišljene navike, no to biva samo privremeno, a osobno dostojanstvo uspijeva nadvladati takve slabosti. Vidjelo se takvih poštovanja dostojnih zborova, bitno različitih od gomile koje urla spuštajući se do bestijalnosti. Po brojnosti takav skup može izgledati kao gomila, no ako sudimo po ponašanju, on je skupina pojedinaca koji ostaju svoji zbog vlastitoga uvjerenja, premda svi zajedno tvore nadmoćno biće, svjesno svoje volje i odlučno u svojemu djelu. Često su gomile uspoređivali s vojskama koje, već prema okolnostima, ponese kolektivno ludilo junaštva ili se pak rasprše u paničnom strahu. No u povijesti ima i primjera bitaka u kojima su se odlučni, uvjereni ljudi borili do kraja s potpunom sviješću i čvrstoćom volje.

Naravno, kolebljivost gomile još uvijek je činjenica, no pitanje je u kojoj mjeri, a budući će nam događaji to reći. Da bismo utvrdili ima li napretka, morali bismo poznavati koliko se kroz povijest povećao udio ljudi koji misle i izabiru sebi određen smjer ponašanja, ne mareći za pljesak ni za grdnje. Takvu je statistiku tim teže uspostaviti jer među onima koji teže novome ima mnogo takvih koji su novatori samo na riječima, te dopuštaju da na njih utječu ljudi koji ih okružuju, a misle nezrelo poput mladih ljudi. S druge strane velik je broj onih koji se zbog taštine pretvaraju da stoje poput nepromjenjivih stijena usred toka stoljeća, no ipak gube tlo pod nogama, i mijenjaju se i mimo vlastite volje, kako u onome što žele, tako i u onome što govore. Gdje je danas moguće naći čovjeka koji u iskrenom razgovoru neće biti prisiljen priznati da je manje ili više socijalist? Već samim tim što pokušava uzeti u obzir argumente svojega protivnika, prisiljen je razumjeti ih i u određenoj mjeri prihvatiti, uklopiti u opće pojmove o društvu koje odgovara njegovu idealu savršenstva. Sama ga logika tjera da uklopi tuđe ideje u vlastite.

U nas, revolucionara, mora se odigrati nešto tome slično; mi također moramo izravno i iskreno prihvatiti sve ideje onih protiv kojih se borimo; moramo ih učiniti svojima, ali zato da bismo im dali njihov pravi smisao. Sva umovanja naših sugovornika koji se drže zastarjelih teorija naći će tako svoje pravo mjesto, ali u prošlosti, ne u budućnosti. Ona pripadaju filozofiji povijesti.