Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

10.

Sjećam se, kao da ga još proživljavam, jednog važnog trenutka u mojemu životu, kad je gorčinu poraza ublažavala samo duboka i zagonetna, gotovo nesvjesna radost što sam postupao slijedeći svoje srce i svoju volju, što sam bio ja sâm, unatoč ljudima i sudbini. Od toga trenutka protekla je već trećina stoljeća.

Pariška komuna borila se protiv vojske iz Versaillesa, a jedinica u kojoj sam bio zarobljena je na zaravni Châtillon. Bilo je jutro, okružio nas je kordon vojnika, a časnici su se rugali i kočoperili pred nama. Neki su nas vrijeđali; jedan, koji je kasnije zacijelo postao neki od otmjenih govornika u Skupštini, držao je govor o ludosti Parižana: no mi smo imali drugih briga i nismo ga slušali. No onaj među njima koji me se najviše dojmio bio je čovjek suzdržljiv na riječima, tvrda pogleda, asketskoga lica, vjerojatno neki sitni plemić s ladanja kojega su odgojili jezuiti. Polagano je hodao uz oštar rub visoravni, a njegov se tamni obris ocrtavao kao kakva ružna sjena na sjajnoj pozadini Pariza. Zrake izlazećega sunca širile su se poput zlatnoga tkanja po krovovima i kupolama: nikad mi se taj krasan grad, grad revolucija, nije činio ljepšim. “Gledajte samo svoj Pariz!” govorio je taj mračni čovjek pokazujući nam rukom blistavu sliku. “Gledajte, jer od njega neće ostati ni kamen na kamenu!”

Ponavljajući za svojim učiteljima te biblijske riječi, izrečene nekoć pred Ninivom i Babilonom, fanatični se časnik nedvojbeno nadao da će njegov krik mržnje biti proročanstvo. Pa ipak, Pariz nije pao; ne samo da je od njega “ostao kamen na kamenu”, nego oni čije je postojanje izazvalo tu mržnju prema gradu, to jest onih trideset pet tisuća ljudi koji su ubijeni na ulicama, u vojarnama i na grobljima, nisu umrli uzalud, jer su se iz njihova pepela rodili osvetnici. I koliko se drugih “Pariza”, koliko se drugih ognjišta svjesne revolucije rodilo po svijetu! Gdje god stignemo, u London ili Bruxelles, u Barcelonu ili Sydney, u Chicago ili Buenos Aires, posvuda imamo prijatelje koji osjećaju i govore poput nas. Pod velikom tvrđavom što su je sagradili nasljednici carskoga i papinskoga Rima, tlo je posvuda minirano i posvuda se očekuje eksplozija. I zar bi sad bilo moguće naći, kao u prošlom stoljeću, nekog Luja XV, dovoljno ravnodušnoga da može slegnuti ramenima i reći: “Poslije mene potop!” Jer katastrofa će se dogoditi već danas ili možda sutra. Baltazar se gosti, no dobro zna da se Perzijanci već penju uz gradske zidine.

Jednako kao što umjetnik koji neprestano misli na svoje djelo ima to djelo u glavi prije nego što će ga napisati ili naslikati, povjesničar unaprijed vidi socijalnu revoluciju: za njega se ona već dogodila. Pa ipak, mi se ne zavaravamo i nemamo iluzija: znamo da će nas konačna pobjeda koštati još mnogo krvi, mnogo napora i mnogo tjeskobe. Internacionali potlačenih odgovara Internacionala tlačitelja. Po cijelome svijetu udružuju se oni koji žele prigrabiti sve, proizvode i dobit, i pretvoriti sve ljude u golemu vojsku najamnih radnika. Pripadnici tih saveza milijardera i poduzetnika, obrezanih i neobrezanih, posve su sigurni da će zahvaljujući svemoći novca imati u svojoj službi vlade i njihova oruđa represije: vojsku, sud i policiju. Osim toga, nadaju se da će vještim poticanjem mržnje među rasama i narodima, uspjeti održati mase koje izrabljuju u onom stanju domoljubnoga neznanja i bijede koje podržava podložnost. I doista, sve te stare zavade, nasljeđa starih ratova i nade u odmazdu, ta iluzija domovine s njezinim granicama i žandarima, kao i svakodnevna podbadanja šovinista od zanata, vojnika i novinara, sve to nam naviješta još mnogo muke, no mi imamo prednosti koje nam nitko ne može oteti. Naši neprijatelji znaju da se bave nesretnim poslom, a mi znamo da je naše djelo dobro; oni se mrze međusobno, a mi se volimo; oni pokušavaju natjerati povijest da krene unatrag, a mi koračamo s njom.

Tako se naviještaju veliki dani. Evolucija se dovršila, revolucija ne može izostati. I ne odigrava li se ona neprestano pred našim očima, brojnim potresima? I što se više ljudskih savjesti, u kojima počiva prava snaga, nauči udruživati ne odustajući od sebe, što više radnika, koji su brojčano nadmoćni svim drugim slojevima, bude svjesno vlastite vrijednosti, tim će više revolucija lako i mirno teći. Na kraju, sav će otpor morati popustiti, pa čak i bez borbe. Doći će dan u kojemu će evolucija i revolucija neposredno slijediti jedna za drugom, želja će preći u djelo, ideja u ostvarenje, i stopiti se u jedan jedini fenomen. Tako teče život u zdravom organizmu, u tijelu svijeta kao i u tijelu čovjeka.