Evolucija, revolucija i anarhistički ideal | Élisée Reclus

9.

Neznanje se smanjuje, i u revolucionarnih će evolucionista znanje uskoro usmjeravati moć. To je ona temeljna činjenica koja nam ulijeva povjerenje u sudbinu čovječanstva: unatoč neizmjernoj složenosti stvarnosti, povijest nam dokazuje da elementi napretka uvijek nadvladaju elemente regresije. I ako uzmemo u obzir sve činjenice suvremenoga života, one koje svjedoče o određenoj razmjernoj dekadenciji i one koje baš naprotiv, svjedoče o kretanju prema naprijed, utvrdit ćemo da te posljednje važnošću nadmašuju one prve i da nas svakodnevna evolucija neprestano približava onoj ukupnosti promjena, mirnih ili nasilnih, što ih se unaprijed naziva “socijalnom revolucijom”, a koja će se sastojati u prvom redu od razaranja despotske moć nad ljudima i stvarima, i osobnoga prisvajanja proizvoda zajedničkoga rada.

Glavni je događaj rođenje radničke Internacionale. Nema dvojbe, ona u začecima postoji otkad su ljudi različitih narodnosti počeli jedni drugima pomagati, iskreno i s istim ciljevima; počela je čak teoretski postojati onoga dana kad su filozofi osamnaestoga stoljeća Francuskoj revoluciji izdiktirali proglas o “pravima čovjeka”: no ta su prava ostala tek obične riječi, a skupština koja ih je izrekla svijetu dobro se čuvala da ih ne primijeni: nije se usudila čak ni ukinuti crnačko ropstvo u Santo Domingu i popustila je tek nakon višegodišnjih pobuna kad je to bila posljednja mogućnost spasa. Ne, Internacionala, koja se rađala u svim civiliziranim zemljama, postala je svjesna same sebe tek u drugoj polovici devetnatestoga stoljeća, a pojavila se u svijetu rada: “upravljački slojevi” tu nisu imali nikakva udjela. Internacionala! Otkad je otkrivena Amerika i oplovljena kugla zemaljska nijedna činjenica u ljudskoj povijesti nije imala veću važnost. Kolumbo, Magellan, El Cano prvi su utvrdili materijalno jedinstvo zemlje, no buduće jedinstvo za kojim su žudjeli filozofi počinje se ostvarivati tek onoga dana kad se ujedinjuju engleski, francuski, njemački radnici, zaboravljaju razlike porijekla i razumijevaju jedni druge unatoč jezičnim barijerama, da bi stvorili jednu jedinu naciju, bez obzira na svoje vlade i vladare. Počeci toga djela bijahu malenkost: jedva se nekoliko tisuća ljudi okupilo u tom udruženju, prvobitnoj čestici budućega čovječanstva, no povjesničari su shvatili temeljnu važnost događaja koji se upravo odigrao. I od prvih godina njezina postojanja, moglo se vidjeti, kao kad se rušio vendomski stup za trajanja pariške Komune da ideje Internacionale postaju živa stvarnost. Bila je to dotad nečuvena pojava, pobijeđeni su sa zanosom rušili spomenik starim pobjedama, ne da bi kukavički laskali onima koji su ih došli pobijediti, nego da bi pokazali svoju bratsku naklonost onima koji su poslani protiv njih, kao i svoje osjećaje gnušanja pred gospodarima i kraljevima koji su na objema stranama svoje podanike uvijek vodili u klaonicu. Za one koji znaju naći mjesto izvan sitničavih stranačkih sukoba, te odozgo promatrati hod povijesti, u ovome stoljeću nema nijednoga znaka vremena koji bi imao veću važnost od tog rušenja carskoga stupa na bunjište!

Stup su kasnije opet podignuli, jednako kao što je nakon smrti Charlesa I i Louisa XVI obnovljena monarhija u Engleskoj i u Francuskoj, no zna se koliko vrijede te obnove; moguće je začepiti pukotine no kretanje tla nužno će ih opet otvoriti; moguće je ponovno podići građevine, ali nije moguće uskrsnuti prvobitnu vjeru koja ih je nekoć podizala. Prošlost se ne obnavlja, kao što se budućnost ne može izbjeći. Istina je da cijeli jedan sustav zakona zabranjuje Internacionalu. U Italiji je proglašena “udruženjem zlikovaca”, a u Francuskoj su protiv nje obznanjeni “zločinački zakoni”. Članove se kažnjava tamnicom i robijom. U Portugalu onaj tko samo izusti njezino ime čini zločin koji se teško kažnjava. Jadne mjere sigurnosti! Kojim god ga se imenom nazivalo, Međunarodni savez radnika neće manje postojati i razvijati se, sve solidarniji i sve moćniji. Tu se čak može nazrijeti osobita ironija sudbine koja nam pokazuje koliko su ti ministri i suci, ti zakonodavci i njihovi suradnici bića sklona samozavaravanju, i koliko se zapliću u svojim vlastitim zakonima. Njihovo je oružje otupjelo tek što je poslužilo, i više nema oštrice. Zabranjuju Internacionalu, no ne mogu zabraniti prirodno i spontano suglasje svih radnika koji misle, kao ni osjećaj solidarnosti koji ih sve više i više povezuje, pa ni njihovo sve tješnje savezništvo protiv parazita iz različitih naroda i klasa. Ti zakoni uspijevaju samo učiniti grotesknima one ozbiljne i dostojanstvene ljude koji ih proglašavaju. Jadni luđaci, zapovijedaju moru da se povuče!

Istina je da oružje kojim se služe radnici u svojoj borbi može djelovati smiješno, pa najčešće to doista i jest. Kad se žale na neku vapijuću nepravdu, kad žele pokazati svoj osjećaj solidarnosti s nekim povrijeđenim drugom, ili pak kad traže povećanje nadnica ili smanjenje broja radnih sati, oni prijete gazdama da će sjediti prekriženih ruku. Poput plebejaca u rimskoj republici, napuštaju uobičajeni rad i povlače sa na svoj “Aventin”. Više ih se ne može vratiti na rad pričanjem priča o “udovima i trbuhu”, koliko god nam dobronamjerne novine u različitim oblicima još nudile tu basnu, pa ih se okružuje vojnicima s nabijenim puškama i nataknutim bajunetima i drži pod neprestanom prijetnjom masakrom: to se pak naziva “zaštitom slobode rada”.

Ponekad vojnici zaista i pucaju na radnike u štrajku: malo krvi nužno je za krštenje pragova radionica i ulaza u rudnička okna. No ako oružje i šuti, glad djeluje umjesto njega: radnici, koji nemaju nikakvih osobnih ušteda ni kredita, pred neumoljivom su sudbinom: kad prestane opijenost što su im je dali bijes i zanos prvih dana, njima pod prijetnjom samoubojstva ne preostaje drugo nego da popuste, ponizno prihvate nametnute im uvjete i spuštene se glave vrate u rudnik koji su još jučer nazivali robijašnicom. To se događa zato jer omjer snaga nije jednak; s jedne strane kapitalist, tjelesno čio i bez ikakve bojazni za vlastito blagostanje; oko njega se i dalje guraju pekari i svi ostali dobavljači, dok mu vojnici stražare uz kućna vrata; sva državna moć, pa čak, ako je nužno, i moć susjednih država, stavljaju se njemu u službu. S druge je pak strane gomila ljudi koji spuštaju pogled, od straha da drugi ne primijete iskru u njihovim očima, hodaju neodlučni i izgladnjeli, očekujući da se dogodi čudo!

No to se čudo ipak ponekad događa. Nekoga gazdu u nevolji njegovi kolege žrtvuju procijenivši da im solidariziranje s njim ne bi donijelo nikakve koristi. Neki drugi šef tvornice ili radionice, osjetivši da očito nije u pravu, popušta pred veličanstvom istine ili pak pod pritiskom javnoga mnijenja. U brojnim malim štrajkovima, u kojima se radi o interesima sitnoga kapitala i nema opasnosti da bi samoljublje moćnih financijskih baruna bilo ugroženo, radnici odnose laku pobjedu; ponekad čak nekom ambicioznom suparniku nije mrsko podvaliti kolegi koji mu je smetao i smrtno ga zavaditi s njegovim radnicima. No kad se radi o doista važnim borbama u kojima je u igri veliki kapital, a duh zajedništva zahtijeva svu energiju, golema razlika u sredstvima koja stoje na raspolaganju dvjema sukobljenim stranama ne ostavlja siromašnima, koji nemaju ništa osim svojih mišića i svojega prava, nikakve nade u pobjedu nad udruženim kapitalistima. Oni mogu u beskraj povećavati svoje zalihe, a na raspolaganju im stoje i svi državni izvori, kao i podrška transportnih kompanija. Godišnja štrajkačka statistika dokazuje nam neosporivim brojkama da se ti sukobi nejednakih sve češće završavaju porazom radnika u štrajku. Strategija u toj vrsti rata već je dobro poznata: šefovi tvornica i tvrtki znaju da u takvim slučajevima slobodno mogu raspolagati kapitalom istovrsnih kompanija, vojskom i bijednom ruljom ubogara.

Stoga povjesničari suvremenoga razdoblja moraju uvidjeti da u sadašnjim uvjetima održavanje djelomičnih štrajkova u kojima radnici sudjeluju prekriženih ruku, zacijelo nema nikakvih izgleda da dovede do društvene preobrazbe. No ono što vrijedi proučavati nisu toliko stvarni događaji koliko ideje i smjernice koje uvjetuju buduća zbivanja. A moć vlastitoga stava snažno je prisutna u radničkom svijetu, te značajem uvelike nadilazi mali štrajkački pokret koji uglavnom priznaje, pa stoga i prihvaća, načelo najamnoga rada, što znači i podređenost radnika poslodavcima. No na skupovima gdje se svaka pojedinačna misao izoštrava u zajedničkoj volji, proglašeni cilj nije povećanje plaća; radnici svih zemalja, ujedinjeni u svojoj skupštini, izražavaju savršenu suglasnost u zahtjevu za prisvajanjem zemlje i tvornica, što pak smatraju ishodišnom točkom novoga društvenoga razdoblja. U Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji odjekuje poklič: “Nacionalizacija zemlje!”, a neke su zajednice, pa čak i vlada u Novome Zelandu, procijenile da je bolje barem djelomice popustiti narodnim zahtjevima. A nije li spontana književnost socijalističkih pjesama i pripjeva već u nadi prisvojila sve proizvode kolektivnoga rada?

Crnče u tvornici,
Uzniče u rudniku,
Robe u polju,
Ustani, narode moćni!
Radniče, uzmi stroj!
Seljače, zemlju uzmi!

No radničko poimanje svijeta koje se rađa ne iscrpljuje se samo u pjesmama. Neki su štrajkovi poprimili agresivan, prijeteći karakter. To više nisu tek djela pasivnoga očaja, šetnje izgladnjelih koji traže kruha; neki od tih štrajkova kapitalistima izgledaju vrlo neugodno. Nismo li u Sjedinjenim Državama vidjeli kako su radnici osam dana vladali svim željezničkim prugama u Indiani i na dijelu atlantske obale? I nije li se u Londonu, za vrijeme velikoga štrajka lučkih utovarivača i nosača cijela četvrt oko dokova našla u rukama međunarodnih pobunjenika, bratski ujedinjenih? Vidjeli smo i više. U Vienni, pokraj Lyona, stotine radnika i radnica znali su dostojanstveno proslaviti Prvi svibnja, provalivši kroz vrata jedne tvornice, ali ne kao kradljivci nego kao suci: svečano, sa svojevrsnom vjerom, uzeli su smotak tkanine koju su sami otkali i mirno među sobom podijelili tu tkaninu, dugačku više od tri stotine metara, premda su znali da se žandarmerijske postrojbe, brzojavom pozvane iz svih obližnjih gradova, skupljaju na glavnom trgu da bi se s njima sukobile, a možda i pucale po njima; no znali su i da njihova braća u radu i patnji neće zaboraviti njihov čin prisvajanja tvornice koja je stvarno kolektivno vlasništvo što ga je kapital bespravno prigrabio. Žrtvovali su se dakle zbog zajedničkoga spasa, a tisuće su se ljudi zaklele da će slijediti njihov primjer. Nije li to važan datum u povijesti čovječanstva? Tu je riječ o revoluciji u najplemenitijem značenju riječi; uostalom, čak i da je ta revolucija imala silu na svojoj strani, ipak bi ostala apsolutno miroljubiva.

Bitno je znati odgovor na pitanje odobrava li radnički moral takve postupke ili ih osuđuje? Ako ih u sve većem suglasju odobrava, stvorit će i odgovarajuće društvene činjenice. Zidar će zatražiti kuću koju je sagradio, kao što je tkalac prisvojio tkaninu koju je otkao, a seljak će prisvojiti plodove zemlje. To je ono čemu se nadaju radnici, i čega se kapitalisti boje. U taboru povlaštenih već se čuo poneki krik očaja, a neki su čak posegnuli za krajnjim sredstvima kojima se pokušavaju spasiti. Tako je čuvena tvornica u Homesteadu, u Pensylvaniji, sagrađena kao utvrda, sa svim sredstvima za obranu od radnika i represiju što ih suvremena znanost može pružiti. U nekim drugim tvornicama radije zapošljavaju kažnjenike koje država blagonaklono posuđuje uz malu naknadu; inženjeri nastoje svim naporom iskoristiti grubu snagu strojeva kojima upravljaju nesvjesni pokreti ljudi bez ideala i bez slobode. No oni koji se žele riješiti inteligencije, mogu to učiniti samo ako oslabe, osakate sami sebe i tako pripreme pobjedu ljudi inteligentnijih od sebe: takvi bježe od težine borbe koja će ih ipak ubrzo zadesiti.

Kad ukupna masa potlačenih počne zahtijevati ono što im pripada, svaki događaj, makar naizgled bio nevažan, može pokrenuti potres preobrazbe: tada od jedne iskre cijela bačva puščanog praha leti u zrak. Tako se, kad je 1890. odjeknuo poziv da se obilježi Prvi svibnja, što ga je objavio netko nepoznat, možda koji od australskih drugova, moglo vidjeti kako se radnici cijeloga svijeta odjednom ujedinjuju u jednoj jedinoj misli. Toga su dana dokazali da Internacionala, službeno pokopana, ipak može uskrsnuti i to ne glasovima šefova, nego pritiskom gomile. Ni “mudri savjeti” uglednih socijalista, ni represivni aparat vlasti nisu mogli spriječiti potlačene svih narodnosti da se osjete braćom na površini ove planete, i da to jedni drugima kažu. A radilo se naizgled o nevažnoj stvari, jednostavnoj platonskoj izjavi, riječima povezivanja, lozinci! Doista, gazde i vlasti, uz pomoć samih socijalističkih vođa, pretvorili su zatim tu proročku riječ u formulu bez vrijednosti. Pa ipak, taj poklič i taj datum zbog svoje su univerzalnosti poprimili herojsko značenje.

Bilo koji drugi poklič, nenadan, spontan, nepredviđen, može dovesti do još neobičnijih posljedica. Sile stvarnosti, to jest ukupnost ekonomskih uvjeta neizbježno će, zbog ovog ili onog razloga, u vezi s nekom činjenicom bez velike važnosti, dovesti do jedne od onih kriza koje čak i u ravnodušnih izazivaju strastvene reakcije, i tada ćemo vidjeti kako odjednom šiklja sva golema energija koja se skupila u srcima ljudi čiji je osjećaj za pravdu povrijeđen, čije su patnje neokajane, čija je mržnja nezadovoljena. Svaki dan može donijeti katastrofu. Otpuštanje jednog radnika, neki lokalni štrajk, slučajni pokolj, sve to može biti povod revoluciji; jer osjećaj solidarnosti širi se sve više i više, a svaki lokalni drhtaj može uzdrmati čovječanstvo. Prije nekoliko godina nova se lozinka pojavila u radionicama, “opći štrajk”. Te riječi činile su se čudnima, prihvatilo ih se kao izraz nekoga sna, varave nade, a onda su ih počeli ponavljati glasnije, te sad odjekuju toliko glasno da je od njihova zvuka kapitalistički svijet već mnogo puta zadrhtao. Ne, kad kažem opći štrajk, ne mislim na običnu obustavu rada, nego napad kojim se polaže pravo na sve radničko vlasništvo; ne, taj događaj nije nemoguć, dapače, postao je neizbježan, možda već u bliskoj budućnosti. Engleski, belgijski, francuski, njemački, američki, australski najamni radnici razumiju da o njima ovisi hoće li istoga dana odbiti raditi za svoje gazde, te istoga dana zauzeti tvornice na zajedničku korist; i zašto ne bi to, što danas razumiju ili bar predosjećaju, sutra proveli u djelo, osobito ako se štrajku radnika pridruže i vojnici? Novine jednodušno šute, pokazuju savršen oprez, kad se vojnici bune ili masovno napuštaju službu. Konzervativci, koji čvrsto žmire pred činjenicama koje ne odgovaraju njihovim željama, rado zamišljaju da je takva društvena strahota nemoguća, no kolektivno je dezertiranje, kao i djelomične pobune ili odbijanje da se puca, fenomen koji se često može sresti u slabije organiziranim vojskama, a nije nepoznat ni u najsolidnijim vojnim organizacijama. Oni među nama koji pamte Komunu još vide u sjećanju tisuće vojnika što ih je Thiers ostavio u Parizu, a narod tako lako razoružao i pridobio za sebe. Kad štrajkački duh zahvati volju većine vojnika, prije ili kasnije pojavit će se mogućnost i da se taj štrajk ostvari.

Štrajk, ili bolje štrajkački duh, u najširem smislu, vrijedi u prvom redu zbog solidarnosti koju uspostavlja među onima koji se bore za svoja prava. Boreći se s istim ciljem oni uče voljeti jedni druge. No postoje i djela neposrednoga udruživanja, a ona također, u većoj mjeri, pridonose socijalnoj revoluciji. Istina je da to udruživanje snaga među siromašnima, onima koji obrađuju zemlju ili onima koji rade u tvornicama, nailazi na vrlo velike zapreke, što je pak posljedica nedostatka materijalnih izvora u pojedinaca: nužnost da zarađuju za život, gotovo ih sve, prisiljava ili da napuste rodni kraj da bi prodali svoju radnu snagu onome tko im ponudi najvišu cijenu, ili da ostanu gdje jesu i prihvate uvjete, koliko god kukavni bili, što im ih ondje nude unajmljivači radne snage. U svakom slučaju podčinjeni su dnevnom poslu koji im onemogućuje da stvaraju planove za budućnost i po volji biraju saveznike u bici svojega života. Dakle, sasvim iznimno uspijevaju ostvariti djelo slaboga dosega, koje ipak, u usporedbi sa svijetom što ih okružuje, ima svojstva novoga života. Dapače, vrlo su brojni navještaji budućega društva koji se naziru kod radnika, zahvaljujući povoljnim okolnostima i snazi ideja koje prodiru čak i u društvene sredine koje pripadaju svijetu povlaštenih.

Često nam i rado postavljaju sarkastična pitanja o zajednicama, više ili manje sličnim komunama, koje su se već pojavile na raznim stranama svijeta, a mi bismo imali malo razbora kad bi nam bilo neugodno odgovoriti na ta pitanja. Istina je: povijest tih zajednica mnogo češće govori o neuspjehu nego li o uspjehu, a ne može niti biti drugačije jer mi želimo potpunu revoluciju, zamjenu individualnoga ili kolektivnoga rada u korist jednoga čovjeka radom sviju u korist svima. Ljudi koji se okupljaju da bi ušli u neku od zajednica s novim idealom često se ni sami nisu posve oslobodili predrasuda, starih praksi, ukorijenjenoga atavizma; nisu još “skinuli sa sebe staroga čovjeka”! U svakom “anarhističkom” ili “harmonističkom” mikrokozmu što su ga stvorili, uvijek se moraju boriti protiv sila razdvajanja i rasapa, što ih stvaraju navike, običaji, obiteljske veze, uvijek toliko jake, prijateljstva obilježena sladunjavim savjetima, ljubavi popraćene divljom ljubomorom, povratci mondenih ambicija, potreba za pustolovinama, opsjednutost promjenom. Samoljublje i osjećaj dostojanstva mogu određeno vrijeme održavati članove zajednice na teškome putu, no čim se pojavi prvo razočaranje, oni lako dopuštaju da ih preplavi prikrivena nada da pothvat ne može uspjeti, te da će opet zaploviti burnim valovima vanjskoga života. Sjećamo se iskustva naseljenika projekta “Brook Farm” u Novoj Engleskoj koji su, premda ostajući vjerni svojoj zajednici, no samo iz kreposti, iz vjernosti svojim prvotnim težnjama, ipak bili očarani kad im je požar uništio zajedničku zgradu, oslobodivši ih tako zavjeta koji su jedni drugima dali uz određenu unutarnju zakletvu, premda bez ikakvih samostanskih formi. Očito, njihova je zajednica bila osuđena na propast, i bez požara koji je ostvario intimne želje mnogih od njih, jer dubinske želje članova zajednice nisu bila u suglasju s funkcioniranjem njihove kolonije.

Zbog istovrsnih razloga, to jest zbog nedovoljne prilagođenosti sredini, propala je većina takvih komuna. Njihovo funkcioniranje nije, poput vojarni ili samostana, bilo uvjetovano aspolutnom voljom vojnih ili crkvenih gospodara i ne manje apsolutnom poslušnošću podređenih; s druge strane pak u njima još nije postojala veza savršene solidarnosti koju stvara bezuvjetno poštovanje prema ljudima, intelektualni i umjetnički razvoj i prespektiva velikog ideala koji neprestano raste. Mogućnosti nesloge ili čak raspada takvih zajednica mogle su se lako predvidjeti tim više što su se kolonisti, privučeni iluzijom dalekih krajeva, često znali uputiti prema zemlji koja je sasvim drugačija od njihove, gdje im je sve strano i gdje je prilagodba tlu, klimi i lokalnim običajima sasvim neizvjesna. Falansterijanci(9) koji su se, malo nakon stvaranja Drugoga carstva, uputili s Victorom Considérantom u ravnice sjevernoga Teksasa, išli su u sigurnu propast jer su se namjeravali naseliti usred ljudi čiji su okrutni i grubi običaji nužno morali šokirati njihovu finu parišku pokožicu, već kad su došli u dodir s groznom institucijom ropstva o kojoj im je čak bilo zakonom zabranjeno izraziti svoje mišljenje. Isto tako pokušaj zvan Freiland ili “Slobodna zemlja”, izveden pod vodstvom jednoga austrijskog liječnika, u krajevima koji su teško osvojeni u jednom ratu do istrebljenja i poznati samo iz nejasnih izvještaja, pred očima povjesničara djeluje pomalo poput lakrdije: unaprijed je bilo očito da se svi ti raznorodni elementi ne mogu ujediniti u skladnu cjelinu.

Ni jedan od spomenutih neuspjeha ne može nas obeshrabriti, jer svi ti uzastopni napori pokazali su da postoji određena nepokolebljiva upornost društvene volje: ni neugodnosti ni ruganja ne mogu istraživače odvratiti od njihovih namjera. Uostalom, uvijek pred očima imaju primjer “kooperativa”, potrošačkih zadruga i sličnih zajednica koje su također imale teške početke a sada su, u toliko velikom broju, ostvarile čudesan uspjeh. Nedvojbeno, većina tih udruga pošla je stranputicom, osobito one koje su najimućnije, jer su ostvarene pogodnosti i želja da ih povećaju u zadrugara upalile iskru ljubavi prema dobiti, ili su ih pak odvratile od revolucionarnoga žara iz prvih godina. U tome i jest najveća opasnost, jer je ljudska narav spremna prihvatiti kojekakve izgovore ne bi li izbjegla rizike borbe. Tako je lako povući se u svoje “dobro djelo”, izbjegavati brige i opasnosti koje proizlaze iz posvećenosti revolucionarnim ciljevima u svoj njihovoj širini. Čovjek govori samome sebi da je najvažnije truditi se da uspije pothvat s kojim je povezana kolektivna čast velikoga broja prijatelja, te se malo po malo prepušta sitnim običajima obične trgovine: i onaj tko je imao čvrstu želju preobraziti svijet posve se mirno pretvara u običnoga prodavača živeži.

Pa ipak, iskreni i revni anarhisti mogu izvući veliku pouku iz tih bezbrojnih zadruga koje su se pojavile u različitim krajevima i koje se međusobno povezuju stvarajući tako sve veće i veće mreže, obuhvaćajući sve raznolikija područja, od industrije, prijevoza, poljoprivrede, do znanosti, umjetnosti i zabave, te pokušavaju stvoriti cjelovit organizam za proizvodnju, potrošnju i stvaranje skladnoga estetskog života. Znanstvena praksa uzajamne pomoći širi se i postaje sve lakša; treba joj samo još dati pravi smisao i moral, i pojednostavniti cijelu tu razmjenu usluga, zadržavajući samo običnu statistiku proizvodnje i potrošnje umjesto svih onih velikih knjiga “potražnji” i “dugovanja” koje će postati nepotrebne.

A ta dubinska revolucija nije samo na putu da se ostvari, nego se ostvaruje ovdje i sad. No bilo bi beskorisno upozoravati na pokušaje koji nas, kako nam se čini, sve više približavaju našemu idealu, jer njihovi izgledi na uspjeh mogu rasti samo ako ih i dalje bude štitila tišina, ako buka reklame ne uznemiri njihove skromne početke. Sjetimo se povijesti male zajednice prijatelja koji su se okupili pod imenom “komuna Montreuil”. Slikari, stolari, vrtlari, kućanice, učiteljice smislili su da će jednostavno raditi jedni za druge bez posredovanja ikakvih obračuna, ne tražeći savjete poreznika i bilježnika. Onaj kojemu su trebali stolci ili stolovi otišao bi do prijatelja koji ih je proizvodio; taj pak, čija kuća više nije bila uredna, obavijestio bi prijatelja koji bi sutradan došao s četkama i bojom. Kad bi vrijeme bilo lijepo svi su odijevali čistu, dobro održavanu odjeću koju su građanke izglačale, a onda bi otišli u šetnju, brati svježe povrće kod prijatelja vrtlara, dok su djeca svakoga dana kod učiteljice učila čitati. Bilo je to suviše lijepo! Takvo skandalozno ponašanje trebalo je zaustaviti. Srećom jedan je “anarhistički atentat” izazvao strah među buržujima, a ministru čije nas ružno ime uvijek podsjeća na “zločinačke zakone” palo je na pamet da konzervativcima, kao novogodišnji dar daruje nalog za masovna uhićenja i premetačine. Taj je nalog primijenjen i na čestite zajedničare iz Montreuila, te su najkrivlji, to jest najbolji među njima, morali proći kroz onu prerušenu torturu koja se naziva tajnim ispitivanjem. Tako je ubijena zastrašujuća mala komuna; ali, ne bojte se, ona će se ponovno roditi.