Nahrani me | Roman Simić

DEMON

 

 

Za S.

 

 

Bilo je to na balkonu čovjeka koji je umirao. Bilo je proljeće, zapravo već pred ljeto, lastavice su zujale između štrikova s rubljem i zahrđalih tanjura satelitskih antena, a mi smo vodili razgovor o kućnim ljubimcima. Sudjelovali smo i Zoe i ja, iako za tu priču nismo imali ljubimca, tek djecu, zbog čega smo se tada osjećali pomalo krivo.

– Oduvijek sam željela imati konja – rekla je prijateljica čovjeka koji je umirao, visoka crvenokosa žena s jarkocrvenim ružem na usnama i jarkocrvenim lakom na noktima, daleko najkrupnija osoba na tom balkonu.

– Željela sam to još otkad sam bila curica. Zaljubila sam se bila u jednog vranca, jednog iz televizijske serije, bio je malo onako kao Goran Višnjić, one njegove oči, pametno čelo, glava, to je bilo suludo, nisam mogla spavati, mislila sam na njega dan i noć, bilo je stani-pani, i škola i ocjene i pedagog i psiholog, i tata mi je morao obećati, nije imao kud; draga, sakupljat ćemo za konja, prva prava lova i pravac štalica, nije da smo bili bogati, ne, i tata je nedugo zatim otišao, a od mame se nisam nadala ničemu, ali, evo, trideset godina poslije – trideset godina strpljenja – i dobila sam ga; od svoga muškarca, od njega, čovjeka koji umire.

Odmahnula je kratko preko ograde balkona, prema betonskoj ledini s kontejnerima za smeće devet katova niže, a onda prema muškarcu koji je sjedio na naslonjaču naguranu na balkon, šaljući mu zračni poljubac na vršku jarkocrvenog nokta. Na naš zbunjeni pogled ovaj se samo suho nasmijao i potapšao po džepu trenirke iz koje su probijala oštra mršava koljena; novac ne nosiš u grob, iskesio se, a konj je najmanje što je zaslužila; sretni smo što nisu prikazivali serije sa slonovima.

Te priče o nepostojećem – bio je to način na koji su popunjavali vrijeme; istina, to smo shvatili prekasno, već četrdesetak minuta razgovor je zapinjao, u svakoj bismo se temi izgubili, ali Zoe i ja osjećali smo da ne možemo otići tek tako, iz obzira prema njemu, a možda i prema njoj, napokon – ipak je umirao njezin čovjek.

Zoe i ja poznavali smo ih iz viđenja, iz kvartovske knjižnice. Za naš dio grada izgledali su pomalo ekscentrično, a to se svidjelo Zoe. Već joj je dosadilo društvo sumnjičavih mladih mama i njihove dječice u parku, a i ja sam po oba pitanja osjećao slično. Nije se moglo zanijekati: bili su lijep par. Muškarac se uglavnom odijevao u crno i pomalo podsjećao na vuka iz priče. Imao je usko lice jakih jagodica, velika usta, velik nos i izvijen, žilav i koščat trup, a uza sve to neki lukav i meketav smijeh, zapravo zavodnički, jedan od onih koji ti se zakače neprimjetno, kao čičak, a onda ih se ne možeš otresti godinama – valjda ga se zato i sjećamo, cijele te priče, naročito crvenkapica Zoe.

Koliko smo mi znali, on je bio glumac, a ona domaćica, tajnica, ili čak oboje. U svojim lanenim košuljama i majicama kratkih rukava bila je krupna i zanosna, nalik na veliku blijedu pticu, možda na onu iz ulice Sezam, pticu u tijelu koje se prekomjerno znoji, što nama tada nipošto nije smetalo, baš naprotiv: široke slane otiske ispod njezinih pazuha Zoe je hihotavo nazivala ekstraktom Lotove kćeri, a ja sam im se potajice divio, nalazeći u tom detalju nešto biblijsko, atavističko, čak i erotično – što nipošto ne znači da sam to troje uzimao kao istoznačnice – ovisno o prigodi i nadahnuću.

Nakon nekoliko površnih razgovora uz police knjižnice susreti su se pomalo preselili u kvartovski kafić, a onda smo se počeli i družiti – pokoja šetnja, vikendom kinopredstava u obližnjem mallu, mijenjali smo i knjige iz kućnih zbirki, premda jedni drugima nikad nismo zalazili u stanove, pa tako ni na balkone, taj dan bio nam je prvi put.

O čovjeku znaš sve ako znaš koje knjige čita, govorila je u ono doba Zoe, a sada se, evo, u sjećanju koje ne želi nestati, pretvara da ne zvjera u betonski bezdan među kontejnerima, tražeći konjsku repliku Gorana Višnjića.

Dobro se sjećam te slike: muškarac u naslonjaču prati njezin zbunjeni pogled pa mršav i blijed poput duha, neobrijan i u pohabanim papučama, kaže: Lijepa si, Zoe, lijepa kao vojska pod zastavama, a Zoe se crveni, malo joj je nelagodno, ili samo glumi; na kraju krajeva, ne dobivaju se svaki dan komplimenti od ljudi koji umiru, barem ne od onih koji su toga svjesni.

– I ti si lijep – vuk se tada okrenuo meni i utješno me potapšao po bedru – ali ne kao vojska pod zastavama, kužiš, to je rezervirano samo za nju, bez uvrede, stari, bez uvrede…

A kako smo se uopće našli na tom balkonu?

Evo kako: sjedili smo u kafiću trgovačkog centra kad se pojavilo njih dvoje, nadvilo se nad stol za kojim smo šutjeli, a crvenokosa je rekla: E pa baš biste mogli malo i do nas, kupit ćemo piva, on umire, a u ovom kvartu baš i nemamo poznatih; nepristojno je reći, ali zaželjeli smo se ljudi.

Prije toga nismo ih vidjeli tjednima, nismo zalazili u knjižnicu, bavili smo se samima sobom. Bilo je to iscrpljujuće razdoblje. Zoe je ordinirala na relaciji stan-vrtić, vrtić-škola-stan, a ja crnčio u uredu pa onda žurio kući i uključivao se u sve to. Čak ni proljeće nije bilo od neke pomoći; u rijetkim trenucima predaha bili bismo ga dali za gustu, maglovitu zimu – bilo što u što se može zavući. Ukratko: svega se bilo nakupilo, čitati smo prestali odavno, na njih dvoje smo zaboravili, a onda su se pojavili, skoro pa niotkuda, njezin znoj, njegov smijeh, sve to pivo i smrt u trgovačkom centru – i što smo mogli? – otišli smo.

Sjedimo, dakle, na balkonu i razgovaramo o konju kojeg nema, s čovjekom kojega domalo neće biti i njegovom prijateljicom, velikom oznojenom ženom, koja ne pravi dramu ni oko čega, a ponajmanje oko smrti, valjda zbog višegodišnjeg iskustva, pedagoga psihologa, godina strpljivosti, teško je reći zbog čega.

Kako smo se osjećali – što ja znam: osjećaji su ionako priča za sebe, osobito kad smo u pitanju Zoe i ja. Neka mješavina zgranutosti, kasnog proljeća, mlakog alkohola, ravnodušnosti, uzbuđenja – danas se teško složiti i oko toga. U svakom slučaju, ugodno nam nije bilo, no o ugodi ionako već dugo nismo razmišljali na takav način – u njihovu društvu bilo nam je jednako dobro kao i u bilo kojem drugom, ili smo barem sami sebe u to željeli uvjeriti.

Možda baš zato, podigao sam polupraznu limenku piva i nazdravio im, a crvenokosa je nestala u stanu, uskoro se vrativši s dvije nove.

– Jer konj… – dlanom je odmahnula ispred grudi, gurajući nam u lica zajapureni miris kože, rujna, rumena znoja – on je čovjeku zapravo najbolji prijatelj, puno bolji od razvikanog psa ili knjige… Jedino što im se može prigovoriti: trebaju više prostora…

– I više šetnje, trke – požurio sam. – A mi smo uvijek u gužvi, nema nas doma po cijeli dan, a tu su i djeca, i ona traže svoje…

Još dok sam to izgovarao, zažalio sam i ispod oka pogledao Zoe, ali nije se dogodilo ništa. Ili jest. Toj beskvasnoj šali prvi put smo se nasmijali svi zajedno, kaplja znoja sjurila se niz sočnu blijedu nadlakticu, Zoe i ja otpili svako svoj gutljaj, muškarac i žena nas pogledali, proljeće umah nabubrilo, a balkon postao uzak, toliko da su nam se koljena počela dodirivati. Da li zbog Zoeinih oblih ramena, ili zbog mekog svjetla kasnog poslijepodneva koje se na njima ugnijezdilo, ali ni čovjek više nije izgledao tako nemoćno; nešto na njemu kao da se upalilo, uspravio se i podigao ruke u zrak, a u tome mu, barem po pričama koje nam je pričala crvenokosa, još donedavno nije bilo ravna.

– Prije konjskih utrka što često završavahu nesrećama ljudi i konja – izdeklamirao je – stari su se Grci molili demonu Taraksipu. Zvali su ga zbuniteljem konja, a bio je to sasvim fin demon: ne znam je li imao kolegu u dječjem odjelu, jer i tu zbunjivanja ima, o da, i ljudi, i nesreća, sasvim sigurno, ali… – namignuo je tada Zoe, a ona mu uzvratila migom, ili mi se i to pričinilo – ali, tko sam ja da o tome govorim: demon po čovjeku, to već i lastavice znaju, ja se zadovoljavam i ovim svojim.

Ušutio je i zgasnuo, a žena izronila iznad njega, položila mu ruke na ramena, kao zaštitnik ili gospodar, na trenutak je izgledalo da govori o njoj.

– Mi mu se i molimo svake večeri – rekla je. – Ostavljamo mu sitnice u vrećici, dolje na kontejneru, i znaš što: sutradan ih nikada nema – demoni su pouzdani, a naročito ovaj naš; treba se samo držati reda…

Pogledali smo u nju pa u muškarca, na licima im tražeći osmijeh, no on je samo proškripao: To i tablete, to je jedino u čemu smo još redoviti – i zašutio, povlačeći se u kašalj.

Pod velikim bijelim šakama, pod onim crvenim noktima izgledalo je kao da se smanjio, a na lice mu se uselila grimasa koja je mogla biti cerek, predaja, bilo što.

Možda i prvi put tog poslijepodneva pogledao sam ga u oči. Sasvim sigurno, bolest je bila tamo, ali i život: gurali su se, držali jedno drugo za gušu, zurili u prostor s druge strane, u nas – bilo je teško reći tko od njih dvoje sluša, a tko govori. Tijelo je bilo samo lutka, ali nije li tako oduvijek? Muškarčevo se zgurilo pa s mukom uspravilo: A sada se ispričavam, rekao je, umor mori.

Bio je to znak za rastanak, ali ne mogu reći da nam je bilo krivo. Na brzinu smo dovršili pivo, promumljali riječi podrške, a crvenokosa nas je ispratila do vrata, i još malo dalje, preko praga.

– Možete li spustiti ovo? – upitala je, pružajući mi odnekud najlonsku vrećicu punu sitnih otpadaka, kruha i ambalaže – zavežljajčić koji sam bez riječi preuzeo iz njezine ruke, na što se nasmiješila i obuhvatila mi šaku svojom. Bila je to četvrtasta i blijeda šaka, krupnih noktiju i širokih modrozelenih žila; u njoj, moja je izgledala sitna poput dječje.

– Nemojte mu zamjeriti, to je bolest – rekla je, iza sebe pritvarajući vrata i stišavajući glas, kao da predsoblje štiti od kakve tajne. – Umire, samo ga želim učiniti sretnim.

Nasmiješila mi se kroz suze, a ja sam kimnuo, zureći u široki slani trag ispod njezina pazuha. Odakle je dolazio taj znoj? Za koga su bile te suze? Pokušao sam osjetiti sućut, ali nisam osjećao ništa. U tom hodniku, s tom vrećicom u ruci, bilo je važno jedino nestati.

– I, molim vas, ostavite je kraj kontejnera broj devet – rekla je – tamo se skupljaju, tamo je i onaj naš.

Zoe me povukla za slobodnu ruku i mi smo ušli u lift, a njezino nas je beskrvno lice gledalo kroz zamrljano staklo, izvana, upisujući se na popis nepostojećih stvari o kojima šutimo, ne govorimo, valjda sve do sada.

 

Na povratku kući, nešto kao da je ušlo u nas. Zoe je bila euforična, gotovo sretna, mjesecima prije nisam je vidio takvu. Ako je bilo bolest, zarazila je i mene. Sve nam je odjednom bilo smiješno – i prepad u trgovačkom centru, i konj na parkiralištu, i nas dvoje na balkonu umirućeg – smijali smo se i vrtjeli priču iznova, dramatizirali i razmetali se detaljima, ja sam čak glumio ljubomoru, ili sam je osjećao, takvih stvari sa Zoe ponekad se teško sjetiti.

Nije nas grizla savjest. Sve što je još do maločas bilo njihovo, sada je postalo naše, i možda nas je spašavalo. Zoe je rekla: sladak čak i kad su gorki, takav okus imaju životi drugih.

Kad smo stigli u stan, još nije bilo previše kasno i sjeli smo na balkon uz još jedno pivo. Vjerujem, bili bismo pijani, samo da ih je netko stigao brojiti. I dan se naočigled mutio. Sunce se na ispranim fasadama višekatnica sklupčalo u mačkasti oker, a onda hrđalo i prelo u žamoru dvorišta. Iz čista mira Zoe je izlila limenku preko ograde i hitro se povukla, uz hihot. Priljubili smo se tada leđima uza zid, smijali se i gledali uvis, u pusto nebo i lastavice, i to je bilo dobro, bolje nego išta, i bolje nego inače.

– Ludi ljudi – smiješila se – totalno ludi ljudi.

Nisam odgovorio, a ona se uozbiljila, uhvatila me za ruku, zapitala.

– Je li moguće da nekoga toliko voliš, toliko da postaneš slijep? Ili toliko da vidiš što nitko drugi ne vidi? I je li to dvoje isto, što ti misliš?

To su ta pitanja kakva obožava Zoe. Pitanja koja ne trebaju odgovora čak ni kada ga traže i na koja ne treba odgovarati čak ni kad bi se moglo nešto reći.

– Vjeruješ li ti u tog konja? – govorila je dok je odmicala prema kuhinji.

– Zašto s i onda odnio onu vrećicu? – dovikivala je iz kupaonice čija su vrata ostala otvorena i ja sam je gledao golu, iz polumraka, kao duh izgubljen u hodniku, dok se tuširala i vodom ispirala prah i pjenu tog dana.

– Iz pristojnosti, samilosti, čega?

To je Zoe. Zapitkivala je i zapitkivala, a onda joj je nešto odvuklo pozornost i počela je pjevušiti, a ja sam ušao u dječju sobu bez dječjih crteža, i legao na krevet na kojemu nikada nije spavao nitko, i pokrio lice pidžamom bez mirisa, i dugo ridao u nju, a zatim ustao i ušuškao tog demona kojeg smo moja žena i ja stvorili, podigli i hranili, i kojega nećemo prestati voljeti nikada.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.