Nahrani me | Roman Simić

TAKO JE GOVORIO MAJAKOVSKI

 

Nije bilo sumnje: Zazu Majakovski bio je lud. Upoznao sam ga u ludnici, gledao kako bjesni po ludničkom hodniku, vidio kako ga trojica krupnih bolničara sklapaju kao ležaljku i pakiraju u luđačku košulju, a sve da i nije bilo toga – bilo je tu to ime: čak ni u kasnom samoupravnom socijalizmu, čak ni potkraj zlatnih osamdesetih, nitko normalan nije se zvao Zazu Majakovski!

U to se doba predstavljao kao pjesnik, a što god da je radio vani, nastavio je i u ludnici, jedino što se to ondje zvalo terapija. Na listovima toalet-papira pisao je sumorne poeme, pjesme s nazivima ledeni tuš, elektrošokovi, samica, i puno haikua s imenima sedativa u naslovu. Ne pretjerujem ako kažem da je u određenim krugovima zbog toga uživao i izvjesnu slavu. Šuškalo se da je to njegovo sve samo ne ludilo – unutarnji egzil, bunt protiv represivnog režima – i gotovo svakoga dana netko bi se iz grada doklatio da pred jatom raščupanih luđaka čita te škrabotine, uzdiše i klanja se, od čega su na kraju profitirali čak i čuvari: cigarete, žene, alkohol – sve jeftino, ali besplatno – sve što nije mogao konzumirati ušlagirani poeta – postajalo je njihovim plijenom. Jedan mi je čak i priznao da su ga na taj cirkus s pisanjem poticali sitnim pogodnostima: poneko preskakanje batina, čokoladica tu i tamo – zvuči nestvarno, ali bile su osamdesete, socijalizam, i čak su i ludnički čuvari smatrali da ima smisla ulagati u poeziju.

Ja sam ga posjećivao po dužnosti, bio sam delegat neizvjesna mandata, novi dečko njegove žene.

Ana Majakovska – zvuči kao početak ljubavnog pisma – a to je valjda i bilo: to ili početak nekog tek malo drukčijeg ludila. Naravno, baš poput Zazua, i Ana se prezivala drugačije, ali bilo je uzbudljivo zvati je tako: posuđeno prezime pristajalo joj je kao haljina druge žene; isticalo je na krivim mjestima, davalo joj ono što joj je uskratila priroda – krhkost, i onih smo ga dana izgovarali kao ljubavnu izjavu i kao vic, na kraju naših ljubavnohrvačkih zahvata, dok bismo oznojeni i ljepljivi ležali na tepihu punom grinja i dahtali u strop.

I smijali se: Ana Majakovska – još puna su mi usta toga imena!

 

Ana je radila u školi, bila je profesorica jezika. Po svim standardima bila je privlačna žena, ali to između nas nije bila ljubav na prvi pogled; naprosto, predugo smo se kretali u istom društvu. Viđali smo se na istim mjestima, oboje u kasnim tridesetima, oboje pomalo ulubljeni, mjestimično izudarani, oboje u nekoj obijestiopijenosti koju donosi višak snage za koju ne znaš da je imaš ili s kojom ne znaš što bi. Jedne smo večeri tako sjedili za istim stolom, bokom uz bok, i ja sam ugledao njezina stopala, a na njima, eto: nokte. Ako je u našoj vezi postojao romantičan trenutak, to je bio taj. Svud uokolo ljeto, terase i sandale otvorene, a Anini nokti premazani sjajnim prozirnim lakom, nekako srebrnasti, nekako bademasti, na lijepim duguljastim prstima, svjetlucavi i graciozni kao neko obećavajuće zviježđe, a i oboje smo popili, prilično, možda je bilo i zbog toga.

No kako od nokata doći do toga da u ludnici posjećuješ nečijeg muža, to dakako znam samo ja. (Premda, imala je i Ana svoje načine; znala me nagovoriti na koješta, da zavijam na mjesečinu, na primjer, ili da joj ližem sol s dlana – i još mnogo toga, i još odakud, sada se bolje ne prisjećati.)

U svakom slučaju, nije prošlo dugo a mi smo živjeli zajedno, bili muž i žena na svaki drugi način osim po slovu zakona, jer po slovu zakona ona je i dalje pripadala Majakovskom, a mene je to mučilo, činilo me jadnim to neosvojeno mjesto, ta neispunjena rupa, to nešto na čemu sam morao zavidjeti jednom luđaku. Jer, ponovimo, Zazu Majakovski bio je lud, a ona, iako nije bila ni slijepa ni katolkinja, za razvod nije htjela ni čuti.

Zašto to nisam prihvatio kao dar, teško je reći: lijepa žena u kojoj uživaš bez ikakvih obaveza, to sam uglavnom smatrao scenarijem iz snova, ali bilo je jače od mene – umjesto u ostatak raja, kao hipnotiziran zurio sam u drvce s jabukom, u žalosnu žensku proračunatost, u očaj kojim se držala te ništavne diplome, kao da se od Majakovskoga još nečemu nada, ali ipak ne baš toliko da bi se usudila staviti sve na tu kartu. Zurio i zavidio, jer kako drugačije objasniti potrebu da razmišljam o braku, o braku s Anom, makar i samo zato da bih uništio onaj u koji je već bila zapela.

Rekao bih: nikada ga se nije posve odrekla, ali kad kažem odrekla, ni sam ne znam na što točno mislim – na Majakovskog muškarca, muža, ili oca njezina djeteta. Znam samo jedno: ja sam bio ljubomoran na svu trojicu, i tko zna – možda sam zbog toga i odlazio u tu ludnicu, da budem siguran da su iza rešetaka.

 

Osim noktiju, dakle, Ana je imala i dijete, desetogodišnjeg klinca po imenu Noa. Nije to tajila, a i ja sam se ubrzo zaljubio u tu priču, naučio je nositi kao orden, bio ponosan na to da mi dijete drugog čovjeka ne smeta, šepurio se kao da sam nekoga spasio iz vode ili nosio hranu gubavcima. Mali Majakovski – kako su ga nazivali oni iz društva koji su, svaki u svoje vrijeme, igrali i odigrali moju ulogu – bio je tih i povučen momčić, inače slika i prilika svojega oca; sitan, suh i crvenokos kao žigica. Slagali smo se dobro, rekao bih da sam znao s njime, ili barem da nisam bio puno lošiji od ostalih. Kad Ane ne bi bilo kući, čitali smo stripove i gledali TV, a nije mi bio problem ni izaći na ulicu i trčati za loptom; u tome sam bio čak i gorljiviji od njega, gotovo da je izlazio samo da mi udovolji. Studen bi nam štipala uši i nosove, a on bi zadihan stao, savio se s dlanovima na koljenima i gledao me boreći se za dah, dok bih ja tukao po golu i lupao mu čvrge; tek poslije saznao sam da je imao nekakav problem s plućima, nešto neizlječivo, nešto što nije moglo nestati, što se moglo tek držati pod kontrolom. Bio je taj tip klinca: tih ali pametan, i lijepo se vidjelo da mu je sve jasno: i tko si, i što ti je na pameti, i koliko ćeš se dugo zadržati. U svakom slučaju, bilo je to puno više od onoga što sam znao ja, iako sam se pretvarao da mi je sve jasno, da gospodarim situacijom. Već po običaju, nisam gospodario ničime.

 

Kad sad razmišljam o tome, dosta vremena odlazilo je i na svađe, ali ne mogu reći oko čega smo se to Ana i ja svađali. Onda se sjetim koliko nam je godina bilo i toga da je u to doba sve bilo važno, iznimno važno, sve te stvari kojih se danas više ne mogu prisjetiti, da ih je život bio pun kao šipak, a da smo od svega u njemu ipak najvažniji bili mi, naši iznimno važni životi i naše iznimno važno ludilo. Istina, nešto vremena trošilo se i na Majakovskog, na njegov život i ludilo, komadić naše priče bio je posvećen i njemu.

To je zapravo i dio kojega se najbolje sjećam, te nervoze u dane posjeta, počešljanog perivoja ispred ukočene austrougarske zgrade, smrdljivih hodnika po kojima sam gazio držeći znojnu dječju ruku. Ana bi koračala metar ispred nas – nešto kao da bi ušlo u nju i produžilo joj korak, a onda je napustilo tik prije nego što bi ga ugledala; ludog Zazua Majakovskog, tu sluđenu tropsku pticu koja je gledala u prazno i smijala se u prazno, i od nas troje obraćala se jedino meni, bezubo slinila i lukavo se smješkala, valjda me zavodila, pokušavala me učiniti suučesnikom.

Zašto sam se dao voditi u taj pakao, ne znam, ali volio sam misliti da je bilo zbog Ane. Jer, koliko god da sam prije i poslije posjeta bio nesnosan, koliko god da sam je gnjavio zbog te besmislene vjernosti, nisam mogao ne zamišljati obrnutu situaciju: sebe koji balim i tupo gledam preda se, i nju koja mi dolazi u posjet, vukući za sobom nekog neznanca i dijete, dječačića koji je doduše bio Majakovskijev sin, ali sam ga ja u tim maštarijama znao zamišljati svojim. Na toj bih crti postajao sentimentalan, ljubomora bi zastajala, a sve i da nije, teško da bi išta bilo drugačije: Ana je popuštala oko koječega, ali oko te jedne stvari s njom nije bilo rasprava. I zato: onako kako drugi muškarci o nedjeljnim ručkovima posjećuju tastove i punice, ja sam jednom tjedno odlazio u kurtoazne posjete umobolnici, pravdajući to koječime, ljubav je bila tek jedan od izgovora.

A prava je istina da sam bio sumnjičav, da sam se bojao.

Bojao sam se koječega: da me Ana voli i da me lovi; da je Majakovski lud i da nije lud; da bih se ludilom i sam mogao zaraziti (već i od samog pogleda na njega, već i od samog zraka na tome odjelu!), ali i toga da će prije ili poslije smisliti kakav pjesnički trik, dovoljno dobar da ga puste da izađe, dovoljno dobar da zauzme mjesto koje mu pripada. Iza svog zida Majakovski je bio na sigurnom, život mu nije mogao ništa, ali ja? Što sam, pobogu, želio od života? Posao, novac, obitelj, putovanje, običan brak ili brak s već udanom ženom? Sve ili ništa od toga? U takvim mislima zurio bih u Majakovskog, a on je bio sve ono što si ludi ljudi mogu priuštiti da budu: nekad bi divljao, nekad pobjegao niz hodnik, nekad bi plakao i smijao se u isti mah, nekad pak bio miran kao zrcalo i gledao preda se, u Anu i dječaka, s licem koje kao da je duboko žalilo, pitanje je samo bilo koga, i tad bih ga se bojao najviše. Njegovo se ludilo pobrinulo za njega, a ja sam mu se trebao pobrinuti za ženu i dijete; lažna udovica i crveno kukavičje jaje, priroda ponekad nađe kutak za svoju siročad.

 

Jesam li imao razloga razmišljati na taj način? Naravno da jesam! Bez obzira na to što se dijelila neštedimice, Ana je vjerovala u brak i – još više – u preživljavanje. A osnovni preduvjet za preživljavanje, barem kako ga je shvaćala ona, bio je brak, pa makar i onaj sa mnom ili Majakovskim. Gledao sam je ponekad krišom kako pred spavanje grli Nou i znao da nema toga što ne bi učinila za tog hripavog ptića, za to mučaljivo biće koje je zijevalo i tražilo, čak iako ga nikada nisi mogao vidjeti da išta traži. Bila je spremna žrtvovati se, da, ali morala je biti sigurna. Nije smjela promašiti. Puno puta kasnije, poželio sam da sam imao dovoljno pameti da je uhvatim za ruku i kažem joj kakva je to bila glupost i kakva tragična greška; da nas je sve skupa radije trebala poslati kvragu, ali opet: možda ništa od toga njoj i nije bilo na pameti, možda se sve kuhalo samo u meni.

 

U svakom slučaju, bilo je to ludo vrijeme, ali i lijepo, i od njega po običaju nije ostalo ništa. Čak ni socijalizam. Zapravo, on je skončao prvi; ispred Zazuove sobe najprije su nestali posjetitelji, s njima zanimanje čuvara za poeziju, pa je Zazu prestao pisati, a onda su došli parlamentarni izbori. Ne kažem da je u tome bilo kakve uzročno-posljedične veze, ali danas se čini baš tako. Ušli smo u devedesete, a tu su vrijedila nova pravila. Vijorile su zastave, ljudi su izašli na ulice i odjednom više nitko nije imao vremena za ludnicu; barem ne onu u kojoj je čekao Zazu. Bili smo ludi sami po sebi, pijani od promjena. Možda nas zato sada i boli glava.

Ali govorimo u jednini. Iako sam volio biti dio gomile, kao svjedok povijesnih događaja sam neupotrebljiv: strka, uzvici, nekoliko krupnih kadrova i puno fraza koje više ne znače ništa; to je otprilike sve što mi je ostalo od vremena koje je promijenilo svijet. Da me je tada netko pitao, rekao bih mu da živim nešto što će za trideset godina biti vrhunac priče mojega života. Danas bih ga zamolio da me pita ponovo. I u novoj priči svakako bih spomenuo Zazua.

 

Posljednji susret s obitelji Majakovski u njezinu punom sastavu dogodio se u proljeće 1990. i bio je izlet: išli smo u Zagorje. Je li to bilo moguće zbog toga što se Majakovskom stanje drastično poboljšalo ili zato što više nikoga nije bilo briga, ne sjećam se. Znam samo da je bio lijep sunčan dan, da smo potpisali neke papire i ukrcali ga u Aninu ladu. Vozio sam ja, Ana je sjedila kraj mene, a Zazu i Noa svaki u svom kutu straga. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno. Na samom početku veze Ana mi je povjerila da je Zazu u ludnici završio zato što je ubio ljubavnicu, pa to poslije ublažavala nudeći druge, zapravo jednako zastrašujuće scenarije: davljenje tetke radi nasljedstva, pucanje iz zračne puške u djecu koja su se igrala na cesti, noćno paljenje tepiha. Te su priče navodno bile test, izrugivanje strahu koji je u meni napipala, ali Ana bi ih uvijek pričala ozbiljnim glasom, pucketajući nožnim zglobovima ako bi bila bosa, a s njom ionako nikada nisi mogao biti načisto. No čak i bez njih, čak i bez prijetnje da će mi se Majakovski u naletu bjesnila objesiti za vrat i sve nas istovariti u neki zid ili grabu, bilo je nečega neobičnog u toj vožnji, neke nelagode koja je – sada znam – imala veze sa svim mogućnostima, svim scenarijima koji su se između nas četvero toga dana vozili u automobilu. Što smo jedni drugima bili, ili što smo mogli postati – bilo je zapanjujuće! Trebalo je tek malo čuda, malo taktiziranja ili slučaja pa da iz tog prastarog automobila svi izađemo promijenjeni – kao muževi, ljubavnici i stranci, ubojice i davitelji, očevi i sinovi, ostavljeni i pronađeni, spašeni i iznevjereni… a tko bi tu što dobio, a što izgubio, bilo je sve prije nego izvjesno. I previše za mene. Zato sam se valjda ukočio na svome sjedalu i vozio, samo vozio. Bio sam pomalo ljubomoran, pomalo bijesan, pomalo prestrašen, pomalo sve to skupa. Kroz prozor je prolazio krajolik, sav taj svijet u kojem smo živjeli i trošili se, ali ja ga nisam primjećivao. Povremeno bih promijenio brzinu, pogledao u retrovizor. Ne znam, možda bi trebalo voziti sasvim drugačije. Možda sam baš tu i izgubio Anu.

 

Ali još smo bili u gradu i još smo bili zajedno. Zagreb iz tog sjećanja je tisuću gradova; tisuću običnih, praznih, proljetnih, izgubljenih, suncem okupanih vikend-gradova utisnutih jedan preko drugoga, u karton demodé razglednice. I svako mahanje otamo, svako dovikivanje je uzalud. Na toj razglednici ništa više nije naše, ni vrijeme ni mjesto, a najviše što možemo dobiti srdačni su pozdravi. Otvorio sam prozor i znam da me zapuhnuo miris koji ne mogu zaboraviti, ali koji ni uz najbolju volju ne mogu ni prizvati, onako kako se to ne može ni s ljubavlju. Jer, da, valja napomenuti, u svemu je bilo i nje, bez nje od te priče ne bi ostalo ničega.

No, vratimo se tom autu, tom prijepodnevu s Majakovskima. Vozili smo se svatko u sebi sve dok se nije umiješao Zazu. Dotad je uglavnom šutio, činilo se da su ga nakljukali nečim, ali u jednom se trenutku nagnuo, odjednom izrastao u retrovizoru, pa me onim svojim hladnim, vlažnim prstima čupnuo za kosu, dotaknuo mi vrat. Uskliknuo sam i zavrludao cestom, ali čarolije je nestalo: Ana i Noa su se smijali, a ja sam se, još bijesan, zbunjen, postiđen, uz neko bolesno olakšanje mogao zakleti da sam u retrovizoru vidio i dobro znan bezubi osmijeh pjesnika.

A onda se Zazu ponovo zavalio u sjedalo i dao da ga vozimo i vodimo, uskim izlokanim cestama, preko bregova i kroz zelenilo, dok su se na nebu skupljali proljetni oblaci, dok je kišilo i razvedravalo se, jer bio je to takav dan, ništa što već nismo vidjeli, ali sve se mijenjalo u trenu. Pričali smo, prolazili selima s crkvama i selima sa sajmovima, cilj nam je bio nekakav dvorac, ili restoran, do kojih ova priča, međutim, ne dolazi. Negdje duž puta Ana je htjela da stanemo, morala je na toalet, u žbunje. Uzela je papirnate maramice, kratko mahnula i počela se zavlačiti u grmlje, gazeći mokru zemlju nespretno, u smeđim cipelama s potpeticama, iznošenim cipelama na remenčiće. Zašto mi se taj prizor zakačio, zašto me ne pušta, ne znam. Danas mi se čini da sam je u tom trenutku sažalijevao ili volio, oboje jako. Zamišljam je kako spušta gaćice i čuči, oprezno, dok joj se rosne vlati guraju u međunožje, dok je ama baš sve može srušiti. Kako gleda u nebo, kojim se gnječe oblaci, i zaustavljajući dah pred sebe napokon s olakšanjem ispušta debeo zlatni mlaz. Ana Majakovska koja spokojno piša i ne zna i ne sluti i ne razmišlja i ne razumije ništa od svega što će se dogoditi, što će se početi događati kad zemlja popije i zadnju njezinu kap. Čekao sam je u autu, kao unutar neke darovane pauze. Motor je još radio, prozor je bio otvoren, a bio je tamo i jedan kos, iz tla je izvlačio glistu, proždirao je u trzajima, i ništa mi nije jasnije od toga prizora, pernatog srca crne koje ruje po britkom zelenilu proljetnog poslijepodneva. Na stražnjem sjedalu bili su Anin muž i Anin sin, svaki u svojem iščekivanju, šutljivi i tupi, ali kad sam malo bolje pogledao, držali su se za ruke. Kao da je uhvatio moj pogled, Majakovski se još jednom nagnuo i u šaku mi turnuo znojan papirić. Krenuo sam ga otvoriti, ali on mi je na rame položio dlan. Kasnije, rekao je, nosom pokazujući na Nou i dobacujući mi svoj najcrnji osmijeh, kad ostaneš sam. Zašto sam papirić uzeo, zašto ga nisam poslao kvragu, ni to ne znam. Oba Majakovska gledala su me kako ga spremam u džep, i kako šutim kad se iz žbunja vratila Ana, smiješeći se i smještajući u automobil svoje smeđe, orošene cipele s remenčićima. Krenuli smo i stali, i dan priveli kraju u nekom dvorcu, ili restoranu. Na papiriću, kad sam ga te večeri otvorio, pisale su dvije riječi: NIJE MOJE.

 

Jesam li i jednom rekao da sam volio Anu? Jesam li ispričao kako sam se selio iz njezina stana, kako sam pred liftom pozdravio Nou, mahnuo mu, i kako su se vrata lifta i vrata stana zatvorila. I kako sam je ponekad znao sresti u gradu, ali nikada nismo sjeli zajedno, i nije bilo ni ljeto, ni proljeće, i nokti joj nikada nisu bili goli. Jesam li rekao da je sve što se poslije događalo sa mnom bilo dobro, loše ili neizbježno, da je bilo neizlječivo, da nije moglo nestati, da se moglo samo kontrolirati. I o ludilu devedesetih? I o milenijskom ludilu? I o tome kako sam godinama poslije na nekoj vreloj jadranskoj rivi susreo čovjeka pod sombrerom, koji je prodavao suvenire i plastične kineske trice i koji mi je, spuštajući tamne naočale i bljeskajući umjetnim zubima, rekao da je to on, Zazu, da ljeti živi ondje, a zimi kojekuda, i da te večeri moramo na piće, da susret moramo proslaviti. Dok se rijeka turista pred njegovim štandom sve više pjenila, rekao mi je da od zajedničkih poznanika čuje o meni, i da ga raduju sve dobre vijesti, ali da mi je jedina greška u životu što od njega nisam uzeo najveći poklon, investiciju koja bi se, sportskim rječnikom, isplatila već samom prodajom majica – sina.

– Za ženu OK, ali mogao si dobiti dobrog, već gotovog desetogodišnjeg klinca – rekao je – preskočiti sva ona sranja s pelenama.

Zazu se smijao, prodavao, dobacivao i namigivao, i nije sličio čovjeku koji je ubio ljubavnicu, niti onome koji se poezijom bori protiv trulog režima. Bio je to neki drugi čovjek, a taj je imao podbuhle obraze, lošu protezu i nezdravu put, čak mu se i sombrero raspadao na rubovima.

– Gledao te ko Boga, jebo te bog, jedino što si ti trebao bilo je vidjeti ga. Ali ne, vi ste imali važnijeg posla…

Tako je govorio Majakovski. Govorio je o prošlosti, budućnosti, štandovima i djeci, neumorno i pohlepno, kao da će mu već sljedećeg trena ponestati riječi. Padala je noć, a riva se pretvarala u koridor gladnih ramena, glava, trbuha i sisa, u mirisavi autoput žudnje po kojem su svi vozili brzo, sumanuto mijenjajući brzine, ne otvarajući prozore, ne gledajući oko sebe, zastajući tek da bi kupili trice, pa i kod Majakovskog. U nekom trenutku pozdravio sam ga, dobacio nešto o piću za koje smo obojica znali da ga nećemo popiti, i pustio da me odnese. Trebalo je neko vrijeme dok nisam izmigoljio u nekoj od mirnih uličica. Iza mene još su odjekivali zvuci slavlja, kad sam pronašao automobil, i vozio, samo vozio.

Nije moje – razmišljao sam o Majakovskijevim riječima baš kao što je i želio; kad sam ostao sam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.