Nahrani me | Roman Simić

VRIJEME ČUDA

 

Anin djed k nama se doselio u proljeće, nakon što su ga otpustili iz bolnice. Više nije mogao živjeti sam, druge rodbine nije imao, a za dom ni on ni mi nismo imali novca pa smo se Ana i ja složili da je dolazak jedino rješenje. Jedino, ali privremeno, rekla je Ana, i to je otprilike bilo sve što sam od nje čuo po tom pitanju. Već neko vrijeme većinu stvari o njezinu djedu, baš kao i o ostalim fenomenima našeg zajedničkog života, saznajem preko Svena. Njemu je Ana rekla da Dedu bole pluća jer je puno pušio kad je bio mali. Njemu je objasnila da Deda nije živio s bakom i da se davno posvađao s mamom pa zato nije dolazio k nama. Njega je zamolila da Dedi posudi svoju sobu, ali samo nakratko, jer Deda uskoro ide pa-pa, što je prilično bezbolna definicija raka pluća, zbog koje mali već neko vrijeme jutrom odlazi do starca i promatra ga čekajući da nestane.

Ponekad se pitam što bi se dogodilo sa mnom da sa sinom imam imalo slabiji odnos.

– Ništa – govori mi starac za jednog od naših samotnih prijepodneva. – Jednog dana samo bi te pronašli iza fikusa i pomeli na gomilu.

Smijemo se dok ispijamo gorku kavu i otpuhujemo dim prema visokom dimnjaku spalionice.

– Samo bi me pronašli iza fikusa i pomeli na gomilu. Ta vam je zbilja dobra.

Još neko vrijeme gledamo prema dimnjaku i šutimo. Netko od nas i kašlje, teško je reći tko. Onda se ponovno smijemo i pušimo, čekajući da se oglasi telefon, mobitel, sirena, zvono, da nas nešto pokrene i izbavi iz toga začaranog kruga. Ali ne čuje se ništa i mi i dalje samo stojimo i pušimo, sve dok ne postane sasvim izvjesno da život počinje i završava dimom na tom balkonu. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Već neko vrijeme iskreno mrzim tog starca.

 

* * *

Posljednja stvar koju sam od Ane saznao bez posrednika bilo je to da je trudna. Ležali smo u krevetu, a ona mi je stavila prste u uši i izgovorila nešto što nisam mogao čuti. Tada su nam se još događale takve stvari i nije bilo razloga za uzbunu. Zato smo se nasmijali i pokušali ponovo. Zato smo se smijali i pokušavali, sve dok nismo uspjeli. A onda smo se prestali smijati. Točnije, ja sam se prestao smijati prvi.

– Zar ti nije dosta Sven? – ispalio sam kad smo se izvukli iz kreveta. – Još jedno dijete, baš u ovom trenutku, jednostavno nije…

– Baš u ovom trenutku? Zar nije dosta meni? U kakvom trenutku, o čemu ti to pričaš?

Stajali smo nasred sobe i glasno šaptali, iz usta nam je izlazila para, noge su nam zeble jer smo štedjeli na drvima, a ja sam uza sve to još pokušavao zvučati razložno.

– U trenutku kad ja nemam posla. U trenutku kad nemamo love. U trenutku kad živimo kao podstanari u ovoj kući bogu iza nogu i kad jednostavno nisam spreman…

– Ti već dugo nisi spreman nizašto, ne izvlači se na djecu. Stajala je na sredini te sobe, u iznošenom crvenom kućnom ogrtaču i s licem koje se žarilo kao jarko i neobično definitivno svjetlo najozbiljnijeg semafora na svijetu, semafora na kojem trebaš stati i razmisliti, stajati i razmišljati još dugo nakon što promijeni boju.

Ali osim posla i stana, ja nisam imao ni auto ni vozačku dozvolu pa valjda nisam trebao mariti za semafore.

– Ja definitivno nisam spreman za još jedno dijete – rekao sam.

– Onda se definitivno spremi – rekla je. – Kad god i kamo god želiš.

Više nismo šaptali ni udisali duboko, ni pare gotovo da više nije bilo, dah po dah potrošili smo je, postajalo je sve hladnije i stvari su nepovratno krenule nizbrdo.

 

* * *

Nekoliko dana nakon što je došao stari je nanjušio tu spalionicu. Sjedili smo na terasi, a on se najednom uspravio, ukočio, srknuo zrak kao prastari lovački pas, zgrčio se kao da će povratiti, a onda ustao i počeo urlati o tome da je to taj miris, miris kojega se namirisao u Buchenwaldu, da mu je Ana mogla priuštiti i ljepših sjećanja u ovo malo dana što mu ih je preostalo, da on na balkon više ne izlazi pa makar ne vidio sunca, a mi ako ga se želimo riješiti neka mu to radije kažemo u lice, a ne okolišamo i izvodimo ove kukavne domobranske varijante. Valjda zbog hormona, Ana je briznula u plač i odjurila u kuću, a ja sam prvi put ostao nasamo s čovjekom koji je preživio njemački logor i desetak seansi kemoterapije samo da bi mogao doći ovdje i konačno upropastiti moj brak.

– Što je s njom? – pitao je starac i dlanom obrisao slinu što mu je poprskala rubove usana. – Ista je ko i baba joj.

– Trudna je. I brak nam se raspada. Ovo s vama i Buchenwaldom je čisti jebeni bonus – želio sam reći, ali rekao sam samo: – Samo se vi nemojte umarati. Njoj će biti dobro.

Istini za volju, stari baš i nije izgledao zabrinut. S mukom je podigao nogu na kantu s bojom koja je tamo stajala još od moga zadnjega neuspjelog pokušaja farbanja i iz nogavice izvukao iskrivljenu cigaretu koju je dotada očito krio u čarapi. Iz džepa je izvadio upaljač, zapalio, povukao nekoliko dimova i ponudio mi. Blijeda noga ponad čarape bila je mršava, gola i nije baš izgledala kao pozdrav iz Rovinja, ali ni sam se nisam osjećao puno bolje pa sam prihvatio cigaretu i povukao.

– Stari dobri partizanski način, ha?

– M-mm. – Odmahnuo je. – Nego su me svuda izboli i žulja kad je cijela kutija… A i ne bi vjerovao, ali odvikavam se.

O čemu smo dalje pričali, ne sjećam se. Bio je to mršav i suh starac, izmučene sive kože i lica obrasla u oštre sijede čekinje – nipošto prizor koji biste rado pamtili. Pa ipak, iz nekog neobjašnjivog razloga, bilo je dobro stajati na balkonu i buljiti u dimnjak spalionice, šutjeti i pušiti tu slomljenu cigaretu s čovjekom koji je preživio logor, propješačio Njemačku i došao doma, a onda napucao Aninu baku i troje djece, otišao u drugi grad i živio svoj drugi život kao da ničega prije nikada nije bilo.

Bez žene, djece, ičega.

– To je taj miris – mrmljao je. – Taj miris, taj miris… Ali kvragu s mirisom. Kvragu s tim mirisom, sa svim mirisima…

Uvlačio je dim duboko, a zatim širio usta poput ribe i žudno usisavao sve ono čega je još eventualno moglo preostati. Kad dim više ne bi mogao držati u plućima, zatvorio bi oči i otpuhivao traljave kolutove prema betonskom šiljku spalionice, što je u njegovu slučaju izgledalo kao prilično bijedan, ali upečatljiv znak prkosa.

– Jednog dana – objavio sam gotovo svečano, pomalo ponesen prizorom – kad Svena prvi put vidim s cigaretom, umjesto prodike ispričat ću mu baš ovo, da sam vas gledao kako pušite…

Znao sam da zvučim patetično, ali vjerovao sam da si to u danim okolnostima mogu priuštiti. Starac se bez prevelike pompe useknuo i hraknuo preko ograde, ali mislim da je i on mislio slično.

– A ako ni tada ne prestane – rekao je – ubij boga u njemu…

Nasmijali smo se i to je bio naš prvi zajednički smijeh, nesiguran i suučesnički, prvi na toj terasi, koju ćemo dijeliti i na njoj se smijati još toliko puta, sve dok se na njoj ne zamrzimo. Prvi smijeh koji je zajedno s dimom ulazio i izlazio iz nas, punio nas i praznio, strujao i visio u zraku, još gust u starčevim ustima, još gorak u mojim kad se na scenu vratila Ana i rekla mu da se više nikad ne usudi povisiti glas ni na koga od nas, jer to nije način na koji možemo živjeti zajedno. Da ne pokuša jer leti istog trena, pa makar joj sto puta bio djed i makar ga više nikada ne vidjela, staro sebično govno. Pramen kose uletio joj je u usta, ruke su joj se tresle, i usne, i brada, i ona je napokon zašutjela, i mi se više nismo smijali, a ona više nije plakala. Izgledalo je da je o svemu dobro porazmislila i da više nema problema s hormonima. Da nema problema ni s čim, osim s nama. Stari je pokušao nešto reći, ali ona je samo odmahnula rukom i otišla. Bez patetike, suvišnih riječi i osvrtanja. Treba li reći da mene nije ni pogledala.

 

* * *

Problem najčešće nije u konkretnim događajima, nego u onoj hrpi šrota koja se dogodi u međuvremenu. Na primjer, mi. Na primjer, spalionica. Međuvrijeme je čudesna stvar.

Kad smo useljavali ovamo, znali smo da u blizini postoji spalionica, ali nitko je nije vidio ni spominjao, premda je cijelo vrijeme bila tu, a vjerojatno se dala i namirisati. Čudno je to: jedeš proso i piješ sojino mlijeko, ali ne slutiš ništa o svem onom mesu i kostima, papcima i rogovima, koji nestaju u malom pedantnom krematoriju što u tvom susjedstvu marljivo pućka u dvije uredovne smjene. Jedino što je tada bilo bitno bio je novac. Niska stanarina, koju je trebalo platiti godinu dana unaprijed – gazda je inzistirao na tome, a sada znamo i zašto. Prednost je bila i blizina grada. Do tamo nam je trebalo dvadesetak minuta, točnije: trebalo ih je Ani. Ona na posao ide vlakom i najčešće sa sobom vodi Svena. Kaže: vodim te Teti u grad, jer tata nije u funkciji. To „Nije u funkciji“ Sven je jednom pročitao u Tetinoj zgradi na vratima pokvarenog lifta i kad se vratio pitao me jesam li i ja pokvaren. „Ne, tata nije pokvaren, tata samo ne radi“ – pokušao sam mu objasniti razliku, iako nije bila najbistrija ni meni. I taj se kvar vjerojatno dogodio u međuvremenu. U međuvremenu između trenutka u kojem sam radio i onog drugog. U međuvremenu između vlakova, Aninih odlazaka i povrataka, između podstanarstava, onoga kad smo bili ludi jedno za drugim i ovoga sada. Između onih dana kada se miris spalionice nije osjećao i ovih koje provodimo bježeći, bezuspješno se skrivajući od njega. „Uništit će vas ta selendra“, Sven mi prenosi ono što čuje da govori Teta, Anina sretno udana sestra. Malo je stvari oko kojih bismo se kao obitelj još mogli složiti, ali ovo je zacijelo jedna od njih. Ipak, ne mogu a ne prisjetiti se, ponekad kad smo bili dobre volje, u krevetu ili u dvorištu, zadihani od oštra zimskoga zraka, taj smo život znali nazivati avanturom, „našom idilom na selu“. Kuća i velika okućnica, niska stanarina i hrpa kvrgavih klada koje je trebalo usitniti i ugurati u prastaru crnu peć – na sve se moglo gledati i tako, iako smo to najčešće propuštali činiti. Ali ni to nije bilo najgore. Najgore je bilo shvatiti da čak ni to nije tako bilo oduvijek, čak se i to dogodilo u međuvremenu.

 

* * *

Kažem: stvar s trudnoćom je ozbiljna, ozbiljna kao smrt. Sve oko nje je ozbiljno: Ana, ja, Sven, Anin umirući djed, ali najviše ono što je nevidljivo: dijete. Trudim se preko toga prelaziti šutke, kao i obično: trudim se izmaknuti se. Naravno, najčešće je nemoguće, ali dajem sve od sebe. Zar je moguće da je u ovom čovjeku još uvijek toliko života da može stvoriti cijelo jedno novo živo biće?, Zar je moguće da je to uspjelo meni?, želim pitati Anu dok se mimoilazimo u kuhinji, hodniku, kupaonici, krevetu. Pa, iz priloženog se vidi da nije uspjelo nikom drugom. Na našu svekoliku žalost, zamišljam je da odgovara dok pokraj mene prolazi poput duha, šutke, s trbuhom koji raste iako je nikada ne vidim da jede, kao da to čini u nekoj paralelnoj dimenziji, potajno i u pauzama od mene. Sa Svenom su stvari tek malo drugačije. Sve češće i sa sve više strasti zapitkujem ga, stavljam na kušnju, pokušavajući u njemu probuditi makar i najmanju iskru ljubomore. „Drago ti je što će se roditi braco? Ili bi više volio seku? Što kaže mama, koga bi ona voljela više?“ Gleda me nadmoćno i pomalo sažaljivo, kao da sam u najmanju ruku ja njegov sin, nikako obratno. Na licu mu vidim da se uzdržava, ali na kraju ipak odgovara kao dijete. Znam da to radi zbog mene, ali nasjedam drage volje. Trebaju mi dječji odgovori. Za razliku od djece. Nove djece; stara su u redu, jer me vole. Ponekad mi se čini da me napušta hrabrost, da me odavno napustila, da se više nikada neće vratiti. Tješi me jedino Anin djed. Ne toliko riječima koliko stanjem. Nije mu bolje, nije mu bolje od mene, mantram dok sjedimo i pušimo i sjedimo i pušimo, ponavljajući istu balkonsku dimnu dnevnu rutinu. Stvar s trudnoćom je ozbiljna, govori on znalački, ozbiljna kao smrt. Gledam ga ispod oka, čini se da mi čita misli. S mukom otvara usta, a svaka riječ koju izgovori zvuči mu kao posljednja. Pogled na tu jadnu sliku s dodatkom tona u meni u trenutku stvara sažaljenje, sažaljenje rađa trijumf, i baš kad pomislim da stvari napokon sjedaju na svoje mjesto, on dodaje: A možda i malo ozbiljnija. Možda i puno ozbiljnija, kad malo bolje razmisliš. Nekom novom i neočekivanom snagom zatim otpuhuje dim, srče ga i dok ga kroz smijeh ponovno izbacuje iz sebe, njegovo izgužvano tijelo izvija se i škripi, izvija i škripi poput isluženog konopca na kojemu me vješaju, na kojemu nas sve vješaju, staro sebično govno. Onda mu okrećem leđa i skrivam pogled između korica knjige ili u stare musave novine. Kad otiđe s balkona i dok hropac dopire još samo povremeno, iz Svenove sobe, uzimam gitaru i pjevam. Proljetna je noć i to je najbolji lijek. Najpouzdaniji, iako djeluje sporo. Ovo nije grad, ponavljam si, ovo je naša idila na selu: oko nas nema kuća, susjedi se ne bune, nitko ne zove policiju, a Ana dolazi tek nakon sat, dva. Gleda me s vrata, a ja se pretvaram da je ne vidim. Ne mogu biti siguran, ali čini mi se da u njezinu pogledu ima nježnosti, mislim čak da je spremna zagrliti me. Ne mogu biti siguran, ali trudim se svirati najbolje što znam i znam da treba još sasvim malo pa da se dogodi, da priđe, poljubi me i da sve opet bude kao i prije. Prije hladnoće, spalionice, svakog međuvremena. I onda se okrećem i ugledam je. Prelijepa je. Stoji na vratima, gleda me, a između nas je taj prostor, ta ozbiljnost, ta ozbiljnost koja je dijete koje raste u njezinu trbuhu. Previše čak i za gitaru, mene da i ne spominjemo.

– Trebaš nešto? – spuštam pogled i prestajem svirati. – Jesam preglasan?

– Sutra je Veliki petak – kaže. – Znam da nismo obitelj, ali voljela bih da bar izgledamo tako. Bar sutra. Zbog Svena. Ostavit ću ti novac, a ti kupi ribu.

Okreće se i nestaje u hodniku, i kao u nekom dobro poznatom refrenu, ja sam ponovno glup, ja sam ponovno sam.

 

* * *

Starac i ja gledamo tuste ruke prodavačice dok mrežom natjerava šarana po mutnoj vodi akvarija u kojem ribe čekaju Veliki petak, a možda – ako je vjera dovoljno jaka – i Uskrs. Sretnik kojega smo dopali mi koprca se u vrećici i ja ga predajem Aninu djedu dok plaćam i za njega tražim mjesto u vrećici s krumpirima i povrćem. Na vrhu vrećice riba se i dalje bacaka pa starac i ja zastajemo da bismo izvadili krumpir i taj teret šutke položili preko nje, kao nadgrobnu ploču. Tada je mirna, mirna kao bubica. Predlažem starcu da sjednemo na piće i on pristaje. Terasica na tržnici, na kojoj neobično dugo ispijamo kavu obasjana je snažnim proljetnim suncem zbog kojega starac škilji i zbog kojega ja ustajem i u blizini mu kupujem jeftine plastične sunčane naočale. Naočale bez filtera, premaza, UV zaštite, svih onih kerefeka za koje i jedan i drugi znamo da mu neće trebati. Dok mu ih stavljam na nos, mršti se kao što se mrštio dok sam mu jutros pomagao obuti cipele i navući džemper, ući u vlak i zapaliti cigaretu, jer danas se osjeća loše, naročito loše, loše toliko da ne mogu misliti čak ni na to koliko je staro sebično govno bio, i koliko bi još bio da može.

– Namamili ste me ovamo, ti i ona – promrmljao mi je toga jutra na uho. – Do mirisa. Do tog mirisa. Od toga nikada neću ozdraviti.

Sada, s naočalama na nosu, izgleda kao Clint Eastwood u nekom od onih filmova u kojima samo čekaš da odapne od starosti, dosade, razočaranja ili kakve pogubne bolesti, a on se i dalje vuče poput prebijena psa, u inat svemu, uvijek uspijevajući pronaći snage za još jedan ekstra ugriz.

– Nikad nisam gledao unazad, samo naprijed – kaže. – Ali prava stvar je kad ne gledaš ni naprijed ni nazad, nego u tu i u sada. Ti ne gledaš nikamo i to je dobro…

Glupavo se smješkam, ni sam ne znajući bih li trebao biti sretan ili uvrijeđen.

– Dobro… ako želiš sjediti i pušiti sam na onom balkonu do kraja života.

Želim odgovoriti da bi mi bilo lakše s njim, ali nešto u blizini počinje šuškati, koprcati se i mi bez riječi buljimo u vrećicu položenu na stolac do nas, u najlon koji se znoji i napinje, u luk koji poskakuje na vrhu, a zatim staje, dok mi na stolu ostavljamo oznojene kovanice, ustajemo i odlazimo.

 

* * *

Ovo je vrijeme čuda. Čučimo pred kadom i gledamo tu ribu. Pliva sporo i nimalo nervozno, kao da je još prije nekoliko trenutaka na dnu plastične vrećice nije gnječilo povrće i limenke piva. Debeli mlaz iz slavine još pada po njoj, a ona otvara usta i širi ih, dok joj leđne peraje migolje između gumenih patkica koje je Ana odnedavno počela slagati uz rub kade, kao malo gumeno minsko polje, za slučajnog prolaznika kupaonicom, za neprijatelja, mene.

– Živ je? – pita Anin djed i ruku gura u kadu, kao da za nekog provjerava temperaturu kupke.

– Živ – kažem. – Živ da življi ne može biti.

Šutimo, ali čini se da je riječ o jednoj od onih tajni pred kojima se ionako nema što reći. Možda zbog toga, zatvaram vodu. Možda zbog toga, Anin djed izvlači ruku iz nje i ustaje. Ustajem i ja i mi još neko vrijeme buljimo u sjajnu krljušt velikog šarana s pijace, u živi porod vrećica s povrćem, u peraje i škrge koje se praćakaju u prostoru koji je do tog trenutka bio prazan i mrtav, ali ljudski, naš. Stari izgleda zbunjeno, a ja ga pratim i u tome. Izlazimo iz kupaonice i za sobom zatvaramo vrata, sjedamo na terasu i buljimo u sve, samo ne u spalionicu, samo ne jedan u drugoga, samo ne u cigarete. Teško je reći čemu se nadamo. Nadamo se da će živjeti vječno. Teško je reći zašto. Starac zavrće rukav i pogledava na sat. Tko zna zašto, pogledavam i ja.

– Žilava je to riba – kaže. – Tko zna koliko bi izdržala u kadi.

Čujem samoga sebe kako odgovaram da bi izdržala stoljećima. Kažem da bi uz malo hrane i vode u ovoj kupaonici sasvim sigurno mogla činiti čuda, mogli bismo je hraniti muhama i miševima, kupiti joj novu kadu, kuću…

Obojica znamo da će riba živjeti samo do Anina dolaska, ali nje još nema pa si lažemo.

– Jesi li znao što je sve čovjek spreman pretrpjeti da bi ostao živ? – pita me starac.

Ne odgovaram, ali mislim da znam. Na primjer: šutnju. Na primjer: samoću, dijete, logor, miris spalionice u susjedstvu; popis je malo duži i mogao bi se nastavljati danima, a dana, nažalost, nema.

– Spreman je učiniti sve – kaže. – Pogotovo muškarci. Muškarci su slabi na preživljavanje, to je problem. A ta riba je sigurno muško.

Gledam u njega, a onda i u dimnjak s kojega kulja gusti lijeni dim. Želio bih se nasmijati, nešto dodati, zaplakati, ali ne ide. Zato mislim na obližnju tvornicu mesnih prerađevina, na siva betonska postrojenja, na blatnjavu cestu do kolodvora i vlak kojime ona svakoga dana odlazi i vraća se iz grada. Sad je čekamo nas trojica. Šaran, Anin djed i ja, tri muškarca koji čekaju svoj red, njezin obli trbuh, njezine glatke natečene ruke, presudu.

– Ana i ja čekamo dijete – kažem. – Ako bude sreće, dobit ćete unučicu.

Otada činimo sve što muškarci čine da bi preživjeli. Cvijeće na stolu, tanjuri, pribor. Kad uđe, Ana nas gleda s čuđenjem. Kad joj se nasmijemo, šalje Svena u sobu, sliježe ramenima i odlazi u kupaonicu.

– A ovo ste meni ostavili? – pita.

Zaustavljamo dah dok prolazi pokraj nas i iz ladice s alatom uzima teški francuski ključ. Onda se vraća u kupaonicu i otamo se čuje pljesak, prskanje, udarci repa po vodi. Na izlasku nam se smije, ruke su joj srebrne.

– Po običaju, prljavi poslovi za mamu.

Stari i ja šutke izlazimo na balkon. Tamo nema ničega, čak ni cigareta. Neko vrijeme smo mirni, mirni kao bubice, osluškujemo, a onda više ni to. Ovo je vrijeme čuda i nas dvojica stojimo i udišemo najbolji zagađeni zrak na svijetu.

Živi smo, kažem.

Živi smo, ponavlja stari. Još neko vrijeme. I to je razlog za slavlje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.