Nahrani me | Roman Simić

ZIMSKO LJETOVANJE

 

Bila je zima, a more pred kućom bilo je zeleno, i tamno iznad grebena obrasla morskom travom i ježincima i biljem kojemu nije znala imena. Tankog pojasa tamarisa uzduž izlokane betonske šetnice nestalo je, ali do kuće još je vodila ista loša asfaltna staza kojom su se jednom davno doklatili s tri teška kofera, s dječjim kolicima i brdom želja od kojih se toga ljeta nije ostvarila ama baš nijedna. Prvo razočaranje bila je kuća, drugo rat, a treće ta divna mediteranska noć puna vriske i uspavljivanja, nesanice, očaja i komaraca, koji su u kuću prodirali u rojevima, nezaustavljivo, valjda još krvožedniji zbog opustjele hrvatske obale; i za njih je to bio podbačaj turističke sezone.

Voljela je o tome razmišljati na taj način. Ona, Tomas i dijete, ljeto devedeset i prve, derutna dvokatnica uz obalu, uzbune, početak nečega, sredina nečega i kraj nečega, sve u istom paketu, famozni životni „tri za jedan”, i ti ga kupiš, i potrošiš, i poslije se pitaš. Eto: nije imala televizora, ni knjige, ni mudrosti da ispuni večer – morala se dovijati glupostima poput ove! A opet, daleko od toga da se predavala! Doputovala je prekjučer kasno, na aerodromu za pola sata unajmila auto, do kuće joj je trebao još sat, ali i u onome što je ostalo od večeri uspjela je popiti dvije butelje vina, a treću izliti u buru, u korijen bora pod kojim je nekad stajao bijeli plastični stol, za kojim su Tomas i ona večerali i smijali se, između svih onih šutnji i svađa, jer bilo je tu svega, definitivno previše svega, neka nitko ne zamjeri, nije baš damski, ali vino i sjećanje, ne miješajte, jer ona jest i bilo joj je zlo.

Večeras, htjela bi napisati knjigu. To je hrabra pomisao za osobu poput nje, i samo zato je se i ne odriče. Ako je nakon svih tih godina nešto mogla reći o sebi, navesti neku bitnu karakternu crtu, nešto što je određuje, bilo bi to da je hrabra i – ako je pristojno dodati – sama. Hrabra usamljena žena u ranim pedesetima, u oronuloj kući uz podivljalo more, dok vjetar zavija a borovi škripe, zimi – ima li dirljivije slike, ičega što čovjeka može više natjerati u plač, ili u smijeh; nadala se da nema. Nekad davno, pomisli, Tomas bi se svakako nasmijao – ako ni zbog čega a ono iz pristojnosti. Sad se nasmijala ona. Još jedan pronalazak poput ovog i dan nije protekao uzalud: Tomas se smijao iz pristojnosti. Napisati knjigu o tome, no pa ne baš to, možda prije: esej, pričicu, vic.

Triput je upalila i ugasila kemijsku olovku, znak neodlučnosti. Zatim je u čašu s otkrhnutim rubom dolila još prst teškoga crnog vina i triput otpila. I to je značilo nešto, ali nije se mogla točno prisjetiti što. Pa je otpila još jednom, za paran broj, zlu ne trebalo.

Zapravo i nije bilo teško priznati: još prije tjedan dana, dok je kupovala avionsku kartu, navrat-nanos uzimala godišnji odmor i trpala odjeću u nevelik kožnati kofer, ideja o dolasku u ljetovalište u kojem je prije gotovo dva desetljeća provela dva očajna tjedna činila joj se dramatičnom, pa čak i pomalo herojskom – baš kao u Frostovoj pjesmi; vratiti se do raskrižja i krenuti putem koji ne izabrah. Sad joj je samo bilo hladno. Malo zbog nje same, a puno više zbog kuće koju nije moglo zagrijati ništa, a ponajmanje ta siročad od grijalica koju joj je uz pregršt isprika donio čovjek iz turističke agencije, nakon što je pompozno najavljivana nova električna peć iz oglasa suho kvrcnula pa zašutjela zanavijek.

Eto, još se nešto ponavljalo: nečija šutnja, nečije isprike.

Odložila je čašu i kemijsku olovku pa stala uvrtati kosu, a onda prestala i pogledala je li joj što ostalo među prstima. Iz njezina večerašnjeg naslonjača put koji ne izabrah nije zvučao pretjerano dobro, ili možda jest – sve je po tko zna koji put bilo pitanje točke gledišta. Bi li put koji nije izabrala, da ga je nekim čudom izabrala, bio bolji od onoga koji jest, ili bi danas samo sjedila u nekom drugom naslonjaču, čupala kosu i mozgala o istom? Recimo, ona je voljela vino, a Tomas pivo. On je bio pseći, a ona mačji tip. Ona je bila ovan, a on vodenjak – je li to jamčilo sreću i koliko dugo je trajalo jamstvo? Od famoznog životnog raskrižja sjećala se zapravo samo toga da su bili umorni, da se ona osjećala tužno, a on bježao od nje, da joj se zatim vraćao sa školjkom, kamenom ili nekom morskom tricom, a ona ga dočekivala stisnutih usnica, pokraj kolica u kojima je kmečalo dijete, mehanički ih zibajući i njegujući izraz duboke uvrijeđenosti. Jednom ju je takvu i slikao: jedra mlada žena u kratkim trapericama i crnom grudnjaku iz kojeg kipe velike blijede grudi, dugačke ruke koje pridržavaju zamotuljak, kratka bakrenasta kosa po kojoj titra sunce i pogled koji bježi ustranu, garniran podočnjacima što optužuju: ne, ovdje se ne provodimo dobro. To je i zapisala na poleđini fotografije, kad ju je puno godina poslije pronašla pri nekom velikom spremanju: Ne, ovdje se ne provodimo dobro. Ispočetka je zvučalo kao vic, ali što ju je više promatrala, i vic i fotografija bili su joj sve manje jasni. Ne provodimo se dobro. S trideset i tri godine. Ali, pobogu, zašto?!

Jedini dobitak – sitna spoznaja: prva rečenica njezine knjige glasit će: U nekim stvarima žene jednostavno nisu u stanju uživati prije pedesete.

 

Otvorila je klizna balkonska vrata i išetala na terasu, zapravo pola metra visoku i možda dva široku stubu, koja je stan u prizemlju odvajala od neuredna zelenila što je opsjedalo kuću. Nije znala koliko je sati, ali činilo joj se da bi moglo biti pet, šest poslijepodne. Ljeti su u to doba tek počinjali razmišljati o povratku na plažu, a sad je to bila prava pravcata večer. Zapravo noć. Prava noć s mrakom i sjenama i zavijanjem vjetra i prahom crnogorice i sporim svjetlima teretnih brodova izgubljenih u masnoj tami, na nevidljivu moru. Udisala je i drhtala. Tako se čovjek nekad osjeti pred otvorenim prostorom, rekla je, ili joj se samo učinilo. Srce joj se odjednom oćuti ratoborno, nonkomformistički. Previše smo se navikli na stanove, na pripitomljeni zrak; još malo pa ćemo strepiti da ne iscurimo, ako se samo predugo zadržimo ispred otvorena prozora. Oj, prezente, prezente, čak je i zapjevala jednu staru i pomalo prostačku Tomasovu pjesmicu s faksa, poslije su se spominjala i druga glagolska vremena, ali prezent je večeras bio osobito grub, osobito ubojit, pravi balkanski ljubavnik u času rastanka, ljeto je gotovo, a ti stojiš i dišeš i gledaš ga u sada, a on šuti i diše i gleda te u sada, i oboje znate da je sve to zapravo već debela prošlost, sve, uključujući i vas, možda čak ponajviše vas.

No, velike cure ne plaču, niti za čime žale, pa i u tome ostaje sama.

Toliko, dakle, o prezentu.

Stresla se, obgrlila rukama, vratila u kuću. Po čemu je zapravo posebno bilo to ljeto? Po što se zapravo vratila? Rukom je otjerala dosadnu misao, dovršila vino, izmigoljila. U knjizi ili ne, ali ta je priča trebala biti ispričana, i trebala je dobar naslov! Smijeh je došao kao spas, nenadano; već i od te mrve motiva kao da joj je bilo toplije. Dobro je zatvorila vrata i sjela na naslonjač, prebacivši preko sebe deku koja je odisala ustajalošću: naslov. Razmišljala je i razmišljala, ali već nakon minutu-dvije i toga joj je bilo dosta. Situacija s naslovima previše ju je podsjećala na onu s muškarcima: svi odgovarajući već su bili zauzeti. Možda je tako i bolje. Valja joj dakle iskoristiti neki rabljen, a uščuvan, po mogućnosti iz radionice odavno mrtva majstora, neki za koji ne treba plaćati autorska prava. Valja nam reciklirati, pomisli, ne toliko zbog štednje, koliko zbog principa. Njih se, hvala bogu, naplaćala.

No, vratimo se onome od čega je sve počelo – propasti.

U nekom trenutku svojega života, možda čak i iste ove večeri, postala je ponosna vlasnica dviju nevelikih istina: propast je ponekad stvar sjećanja – ladice u koju to sjećanje pospremaš i etikete koju na njega lijepiš, a ponekad ipak pitanje fizike; najobičniji ormar ladičar koji je pri selidbi skliznuo i pao ti na nogu.

Ponosna – da, ali što s tim dvjema informacijama, to već nije znala. Točnije: izbjegavala je misliti o njima, eto što je radila, i dobro joj je išlo.

Ali, pobogu, zašto?

Nešto je natjera da ustane i počne razgledavati zidove kuće, prizemnog stana koji na neki način gotovo da joj je i pripadao – jer uokvirivao je, eto, osamnaest godina njezina života. Stan u kojem nikada nitko nije živio, koji u pravom smislu nije pripadao nikome, osim pomalo onima koji su za kratke boravke u njemu davali, i onima koji su za njih uzimali novac. Pa je li onda i mogao izgledati drugačije? Zaustavila se pokraj zidne tapiserije, požutjele od prašine ili duhanskog dima, koja je prikazivala djevojku koja je nosila krčag, ili rasplitala kosu, ili svirala citru – moljci i opušci napravili su svoje i za to se više nije moglo staviti ruku u vatru. Između toga tko je bila ta djevojka i toga tko je sad ispriječio se dobri stari problem s portretima; proteklo vrijeme, okamenjena slika, sve što se u međuvremenu zaboravilo – sve to bilo je previše poznato, previše puta odigrano, a ona se nije htjela uloviti još jednom. Svoju sobnu odiseju nastavila je hrabro, ali malodušno; na zidovima je bilo suhoga cvijeća, zidnih tanjura, gipsanih trica i suvenira iz pretpovijesti, a namještaj se od starosti ljuštio i bilo je lako moguće da je baš na tome stolcu nekada sjedio Tomas a na ovome ona, i da je televizor koji je u ono doba bio malen i četvrtast philips u međuvremenu odrastao i pretvorio se u nešto strašno neshvatljivo i japansko, što se nije usuđivala dotaknuti.

Kao i svako dijete, upuhnula je riječi u čašu, a ova ih je iskapila, do dna.

O kojoj se vrsti propasti tu radilo?

Jednom izvan buke vlastita života, u zimskoj noći, skrivena u džepu nevremena, odjednom se mogla prisjetiti koječega: tisuću stvari s kojima nije znala što bi. Purpurna tijela hobotnice koju je Tomas jednoga jutra donio na ruci i koja mu je na njoj poslije, kad je skliznula u krumpir i ulje, ostavila grozdove bolesnoplavih modrica. Nevidljive ptice koja ih je budila svake zore i koja bi umuknula čim bi otvorili oči, ostavljajući ih žmirkave i sumnjičave, u danu koji je mogao postati bilo što. Retardiranog plavookog adolescenta iz susjedne kuće koji je ranim poslijepodnevima, u doba nakon ručka, dok bi Tomas i ona pokušavali uspavati dijete, običavao svirati sintisajzer i pjevati bez sluha, i kojega je toga ljeta mrzila toliko da je jednom iz zamračene sobe u dan zaurlala umri, debilu, ali nije se dogodilo ništa, možda zbog toga što ni u bacanju kletvi nije bila dovoljno dobra, a možda i samo zato što se nije zadržala dovoljno dugo. Gdje li je sad taj dječak, taj čovjek? Je li živ i bi li ga prepoznala da ga još jedanput vidi; na putu za plažicu, osamnaest godina starijeg; blijedog, a ne preplanulog; izgubljenog u kaputu, a ne utegnutog u prastare kupaće gaće, kad bi joj – bi li? – udijelio onaj isti odsutni osmijeh s drugog svijeta, od kojega se tada skrivala, a zbog kojega bi sada požalila sve svoje riječi i zaboravila sva upropaštena poslijepodneva, jer ovo je ionako doba nesanice – tko se još sjeća sna?

A možda je samo u šoubiznisu, promrmljala je i nazdravila njemu i sintisajzeru, možda je kletva uspjela tek polovično.

Je li moguće ispričati tu priču, a ne reći ama baš ništa? Nije se činilo vjerojatnim. Oni malobrojni, koji su bili spremni slušati, ljubili su detalje, zanimale su ih konkretne stvari, ali u njoj – priča se nalazila drugdje, priča se šćućurila, zabila lice među koljena, preko njih prelila kosu, stavila dlanove preko svega. Bili jednom žena, muškarac i dijete. Bila jednom usamljena žena u kući kraj mora. Bila jednom djevojčica koja se vrti oko sebe u prostranoj, praznoj, svježe obijeljenoj prostoriji punoj sunca – cijeli planet i cijeli jedan svemir oko nje! Je li to jedna ili su tri priče? I koja je dulja? I kako ih povezati? I koja je najviše o njoj večeras? I je li ijedna?

Nekad, u ono pusto doba nakon što ga je izgubila, iz navike ili da se održi na površini, prakticirala je sljedeću mentalnu vježbu: Što bi od mene očekivao Tomas? Nikad zapravo nije znala koje mišiće tom vježbom jača, a kamoli vježba li dobro, no to večeras i nije bilo važno – važno je bilo ne biti sam, razgovarati. Da je nekim slučajem ovdje, i u prilici izraziti svoja očekivanja od njezine priče, Tomas bi (znala je to po izrazu njegova lica, čela, usana!), kao i svaki drugi muškarac na ovom svijetu, tražio mjesta i datume, događaje i imena, neku akciju – sve ono što se dogodilo prije i poslije, i ono o čemu uostalom svi već sve znaju, jer su ga probali, ili o njemu čuli, ili ga vidjeli u TV-seriji. Gledao bi je u oči i čekao da izgovori sve ono što je čekao i onda, da mu ponudi objašnjenja, da sklopi priču tako jednostavnu da svima sve odmah bude jasno, da se svijet razboli od preglednosti i naknadne pameti, da u hipu odluče svira li ta djevojka citru ili raspliće kosu, da likuju, bjesne ili sućutno kimaju, da stvar napokon stave u pravu ladicu, no ona srećom nije ni Tomas ni svaki drugi muškarac na ovom svijetu i kaže zajebi logiku, ona je ona, a Tomasovi mentalni sklekovi neka potonu i neka mu se zauvijek pridruže tamo gdje jest, u zaborav, jer njoj više ne trebaju! Pljesnula se po koljenima, razbarušila kosu pa s vješalice dohvatila kapu i pernatu jaknu, navukla rukavice i iskrala se iz kuće kroz balkonska vrata, gaseći jedino svjetlo. Od cijeloga svoga života kao apsolutni unikat mogla je izdvojiti samo to ljeto – najgore ljeto na svijetu, i čvrsto je odlučila držati se njega.

Izvana, iz noći, neosvijetljena kuća djelovala je kao stablo, grm ili stijena, nešto što utočište može pružiti tek ptici. Ona nije bila ta ptica, to je sigurno, bila je vrela i teška od vina i vjetar joj nije mogao ništa. Šljunčana staza koja je vodila kroz borik pod njezinim je nogama krckala iglicama i granjem, u poluispuhanu gumenom čamcu zaboravljenom nasred dvorišta nakupila se kišnica – brod s vodom na krivom mjestu, pomislila je, to se zove biti nasukan, ja se i ne bih trebala osjećati toliko loše. Podbodena tom mišlju, poželjela je ubrzati, ali noć joj je na pleća nalegla poput mokre perine, pa napravi nekoliko koraka, izgubi dah i stane. Prije osamnaest godina nalazila se na ovom mjestu i bila je mlada, toliko mlada da joj se od toga sada vrtjelo u glavi! Zar je moguće bilo biti tako mlad, tako – u mraku je pokušala napipati riječ – vrtoglavo? Zaustila je da odgovori, ali prije nego što je i shvatila što, netko je umjesto nje napravio taj korak, pa još jedan, i ona se teturavo uspjela probiti na ulicu, do svjetla.

Ali i tu je čekalo raskrižje, i tu je trebalo izabrati.

I protiv volje, nasmijala se jeftinoj simbolici: uska i izlokana, ali osvijetljena – pred njom je bila asfaltna staza što je vodila prema moru, dok je iza nje stajala kuća, njezina i Tomasova kuća u dvorištu od tame, u zanjihanom klupku crnila, zelenom samo na rubovima koje su lizala treptava svjetla ulične rasvjete. Još jedan krasan izbor, gospodine Frost. Morski zrak natiskivao joj se u usta i nosnice, i njoj se učini da je i to malo što je bilo potrebno za život odjednom postalo tako komplicirano. U ono doba sve je izgledalo puno jednostavnije, naprosto: doputovali su na ljetovanje. No i sve ono što se događalo poslije, sve se dalo ispričati na sličan način. S njom su bili muškarac i dijete, bilo je ljeto, u zemlji je izbio rat, kakav je uopće taj rat bio?, bilo je komaraca, retardiranih adolescenata, ne pamti puno više od toga da je bila beskrajno tužna, da nije mogla spavati i da je nakon tog ljeta sve postalo nekako drugačije, sve se raspalo, kao da je tom ratu na tome raskrižju dopustila da joj zajaši na leđa, a onda ga, kao u priči, unijela u svoj svijet i dom, pa se probudila u ruševinama. Ali, kada bi bila posve iskrena, kad bi bila posve precizna, taj rat u njezinu sjećanju i nije bio pravi rat, bio je to grom u pozadini, možda dva-tri groma u pozadini, malo siren , opustjele plaže, ništa pretjerano bitno, čak su i komarci prolili više krvi, čak je i dijete bilo glasnije od njega. Pravi rat bio je drugdje, pomisli, sve važno događalo se u nama.

U trenu, iznenada, našla se na šetnici pa na šljunčanoj plaži, pred mrkim betonskim molom, izdišući paru koju je vjetar s njezinih usta otirao i raznosio, sve tamo do hladnih i sjajnih zvijezda. Došla sam do mora, pomisli, i jedini mogući izlaz sada je nebo, posljednje raskrižje za večeras. Vjetar je zgasnuo, a svjetla s nedalekih otoka zatreperila su i ukočila se u noći dok je skidala rukavice i kapu, raskopčavala jaknu, osjećajući kako je obuzima neka malaksalost, iscrpljenost koja se činila kao spokoj. Kad je zakoračila na mol, pomisli da ovaj put nema staze koju nije izabrala, da gazi baš negdje između obiju, između neba i mora, i da žene u nekim stvarima zbilja nisu u stanju uživati prije pedesete. Nasmije se. Valjda zbog mjesta, ili tko zna čega, sjetila se i tog poslijepodneva (o kojemu nije mislila stoljećima, o kojem nikada nije razmišljala kao o raskrižju), kad su nakon neke šutnje ili svađe Tomas i ona uzeli kolica i došetali do iste ove plaže – dijete je cijelim putem plakalo, a plakala je i ona, nije više mogla izdržati – i kako je dovezla kolica na isti ovaj mol, tik do ruba, a onda napravila pokret kao da će ih gurnuti u more, i to ih je oboje nasmijalo. Bio je to prvi smijeh koji su dijelili nakon tko zna koliko vremena i možda zbog tog nepoznatog zvuka, ali dijete je zašutjelo, a Tomas i ona stajali su i gledali ga i držali se za ruke, sve dok se nije dogodilo nemoguće: dijete je zaspalo. Tada su se poljubili, ljubili su se kao ludi, a zatim – ni sad nije mogla a da se ne nasmije – zatim se oglasila sirena. Je li ikada poslije toliko trebala tišinu? Zavijalo je i zavijalo, sve bombe svijeta spremale su im se stuštiti na glavu, no za divno čudo, dijete je nastavilo spavati, a njih dvoje nastavili su se držati za ruke. A onda je Tomas skinuo hlače i po zahrđalim se metalnim stubama spustio u more. Onda je ona izašla iz odjeće i spustila se za njim. Sjeća se, dočekao ju je i privio uza se, i odjednom više nije bilo suza – samo smijeh, nekome se oteo iz prsa, zapraćakao se kao riba, i više ga nije bilo moguće zaustaviti – more, svijet; sve je drhtalo u njihovu ritmu. I tu, pomisli, baš tu je bilo to raskrižje, ta točka u koju se trebalo vratiti. Dijete je spavalo u kolicima, bombe su titrale u zraku, sirene su zavijale. Njih dvoje grlili su se goli u velikom moru i nitko im nije mogao ništa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.