Nahrani me | Roman Simić

DIOMEDOVE PTICE

 

1. STVAR SRCA

Djevojka koja nam je godinama čistila stan jednom je, ne znajući da je slušam, nekome na telefon rekla: „Sve je to stvar srca, samo srca” pa zaplakala, ili je barem tako zvučalo ondje gdje sam se skrivao. Koliko god se trudio, od tada nisam mogao a da je ne gledam drugačije. U svemu što je radila, bilo to brisanje prašine ili pranje WC-a, tražio sam tu stvar, to srce, i možda je baš zbog toga otišla; bez pozdrava i objašnjenja, svaki daljnji angažman otklanjajući jednim jedinim, suhim i službenim SMS-om.

Žena koja se javila na oglas bila je samohrana majka; Bosanka golemih šaka, krupna i nimalo plaha, ali zato kudikamo temeljitija čistačica. Posao joj je trebao i već na prvom susretu odlučila je dobiti ga. Radila je šutke i brzo, i nije bilo komada namještaja koji nije pomaknula, podigla, ili iza njega zavukla perušku i krpu. Kad bi došao red da očisti prostoriju u koju sam se sklonio, zastala bi na dovratku, a u očima joj nisam mogao pročitati ni nestrpljenje, ni nervozu, ni prezir. Na kraju, sjedio sam za stolom u dječjoj sobi i čitao, kad mi je prišla, o bok tarući veliku žutu kuvertu.

– Bilo je iza police s knjigama – rekla je. – Hoćete pogledati ili da bacim?

Prošle su godine, ali prepoznao sam rukopis i neuredan obrub od selotejpa. Prilog za arheologiju budućnosti, pisalo je umjesto adrese pošiljatelja, no ja sam znao od koga je.

– Samo ostavite – rekao sam, i to su bile jedine riječi koje smo izmijenili, sve dok nije završila, pokupila sredstva za čišćenje, obula cipele i u ruksak spremila žute gumene rukavice.

Eto. Vi se onda javite.

Dobro se sjećam: bilo je proljeće, kraj travnja, četiri godine nakon što mi je Šprajcer poslao CD i razglednicu Palagruže, svoj prilog za moju arheologiju budućnosti. Kuća je blistala, kuverta čekala na krevetu, a ja sam stajao kraj prozora i iza navučenog zastora pogledom pratio tu ženu, snažnu i tromu, bez parfema i mirisa, nimalo nalik nervoznoj blijedoj djevojci koja nam je godinama čistila stan. Način na koji je radila, svaki njen pokret činio se pun samokontrole i ravnodušnosti, a ipak; nisam mogao zaboraviti ono srce; sve što bismo jedno o drugome mogli doznati, makar i nehotice.

Nažalost, posao je dobila druga osoba, utipkao sam i stisnuo šalji.

Gledao sam kako na ulici zastaje, vadi mobitel i čita, a onda nastavlja sporim, jednoličnim korakom, ne osvrćući se, kao da je stvorena za neki ozbiljniji, nekoliko brojeva veći svijet.

Kažem, bila je to stvar srca, samo srca.

Skrenula je za ugao i više je nisam vidio.

 

2. RAZGLEDNICA

Između 2005. i 2007. Radovan Šprajcer pisao mi je kao da se po karti Hrvatske igra školice: iz Rijeke, Siska, Vinkovaca i Ličkog Osika; iz mjesta koja su svakim novim pismom postajala sve manja, sve dok na kraju nije nestalo i njih, i njega, i kopna s kojega se moglo javiti. Posve prikladno, zadnja je stigla zgužvana razglednica Palagruže. Otok sa svjetionikom, dvjestotinjak metara širok i tek malo više od kilometra dug, nepristupačan i nenastanjen, krpica kopna izgubljena nasred Jadrana – bolje od toga nije mogao smisliti čak niti Šprajcer.

Poznavali smo se petnaest godina, ali da ga je trebalo svesti na najbitnije, pisma koja je slao to bi mogla jednako dobro kao i ja, njegova osobna karta, ili otisak zubala. Prilog za arheologiju budućnosti umjesto adrese pošiljatelja, Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život umjesto potpisa – sve što si o njemu trebao znati već se nalazilo u pošti, s jednostavnim pravilom za uporabu: od datuma rođenja pa do poštanskog žiga, sa Šprajcerom nikad nisi bio siguran na čemu si.

Čak ni ta razglednica nije bila ono za što se izdavala.

Za početak, bila je to obična zračna fotografija otoka, izblijedjela na suncu i traljavo nalijepljena na komad presavijene ljepenke, na kojem je pisalo PALAGRUŽA. Slova su bila velika i neuredna, karton umrljan ljepilom, a u središtu svega, u tom improviziranom kartonskom omotu, čekao je CD mastan od otisaka prstiju – tipična šprajcerovska babuška od smeća.

Ali stvar nije bila samo u izbjegavanju originala. Jednostavno, sa Šprajcerom se činilo da trag prijevare može voditi bilo gdje: od diska s kojega su se čuli samo šumovi (nerazgovijetni glasovi i smijeh, udarci vjetra i lopata, valjanje oblutaka i mora) pa sve do otoka koji je u Šprajcerovoj verziji podsjećao na kamenog psa do ušiju uronjena u vodu, dok je na internetskim stranicama turističkih agencija, na svim fotografijama koje sam viđao poslije, bio nešto drugo: Palagruža-iguana ili komodski varan, Palagruža-reptil koji tone – stvor lišen ne samo svega psećeg nego i ma čega toplokrvnog!

 

A onda se sjetim našega zadnjeg susreta u memljivoj veži gornjogradske trokatnice i pomislim da veliki mistifikatori u kadar obično ne ulaze uplakani i začepljena nosa, odjeveni u jeftina crna odijela i s kragnama punima prhuti. Je li to kako sam vidio Šprajcera bila stvar optike i dioptrije? Je li problem bio samo u udaljenosti? Kada je bio blizu, činio se običnim, ili bar ništa neobičnijim od većine onih koji su me okruživali, no čim bi se o njemu razmišljalo na daljinu, Šprajcer bi počinjao žuljati i grepsti.

U svakom slučaju, da se pitalo njega, sve što mu se događalo od jeseni 2004. ostalo bi mi nepoznanica. O stvarima poput poslova i mjesta, prezenta i futura pisao je samo u naznakama – a budući da mu na pisma nisam odgovarao, više od toga nisam mogao ni tražiti. Iskreno: tada me nije ni zanimalo. Riječi koje smo izmijenili na rastanku, umor i nelagoda koji su ostali iza njih, bili su odveć svježi da bi mi smetalo što ga ne vidim. A osjećaja da on promatra mene ionako se nisam mogao otresti.

Rekoh: Šprajcer je nestao iz Zagreba, a od komadića onoga što sam saznavao o njemu mogao se sastaviti bilo tko, pa čak i on. Od onih nekoliko zajedničkih poznanika čuo sam da se razveo pa ponovno oženio, da je službovao kao gradski ili seoski učitelj, informatičar i prodavač tehničke robe, i ništa od svega toga nije bilo nemoguće. Netko mi se jednom i zakleo da je vidio njegovu fotografiju uz vijest o otvaranju prve privatne detektivske agencije u Slavoniji (ili Istri?), ali kad sam članak pokušao pronaći na internetu, nije mu bilo ni traga. Naravno, s obzirom na to o kome se radilo, ni to nije moralo značiti ništa. Ipak, ne jednom tijekom svih tih godina, gledajući u Šprajcerovo kameno pseto s kapicom od svjetionika, znao sam se zapitati je li moguće da je i taj komadić kopna samo još jedna opsjena, zadnje od njegovih jeftinih čuda? Je li me, kao i toliko puta dotad, naveo da povjerujem u neku njegovu Palagružu zato što sam bio naivan, nedovoljno lukav ili dovoljno glup, ili ga ipak precjenjujem i razglednica je samo razglednica, šumovi samo šumovi, a životinja je otoka evoluirala zbog kuta snimanja, fotošopa ili neke slične trice?

 

Materijalni dokazi su precijenjeni, rekla je jednom od sviju baš Kubanka, bivša Šprajcerova žena, arheologinja: Sve je to pitanje interpretacije.

A nedugo nakon što se prestao javljati, i Šprajcera se moglo još samo interpretirati. Kameni pas, zamišljam, s plutenog je panoa pao na stol, otamo u neki registrator ili fascikl, a zatim, s gomilama papira i knjiga, u prašnjavu papirnatom zbjegu, tko zna gdje. CD je trajao i kraće. Jedno vrijeme mjesto na polici kupovao mu je petnaestominutni snimak noći pune cvrčaka, s kojim smo nekoliko puta uspjeli uspavati Jakova – Šprajcerov prvi i jedini hit-singl. S prestankom te čarolije, i njemu se izgubio trag.

I uopće, dok tako razmišljam, čini se da nikakve velike zavjere nikada nije bilo; da su velike žute kuverte nestajale malo-pomalo, zbog nemara ili nereda; da je život jednostavno bio prebrz, prepun da bi se bavio njima. Sloj prekriva sloj, rekla je Kubanka, preko svega naliježe zaborav, i teško mi je zamisliti ne metlu, nego čitavu arheologiju koja bi u to uvela reda. Valjda zbog toga, bio sam uvjeren da su i kameni pas i soundtrack Palagruže, možda čak i sam Šprajcer, zauvijek izgubljeni u prašini i prhuti povijesti. I nije mi bilo žao. Naprotiv, kada je u jednom od svojih velikih spremanja Lada napunila kutiju preostalom Šprajcerovom kramom, nisam to smatrao gubitkom: s m sam je odnio do kontejnera.

 

3. PRIJATELJSTVO

Kad već govorim o tome, kažem: Radovan Šprajcer bio mi je prijatelj, a samo zato što je prijateljstvo prestalo, imam potrebu dodati: prijatelj iz vojske, prijatelj iz nužde, lažni prijatelj ili prijatelj u slobodnom padu – kao i obično kad se osvrćemo i pričamo o stvarima koje su bile, ali si ih mi više ni uz najbolju volju ne možemo objasniti.

Da sam ga upoznao u koje god drugo doba osim onog kad smo se doista i sreli, za njim se vjerojatno ne bih ni okrenuo, no sva je prilika da je tako s većinom prijateljstava: netko je rekao da prijatelje imamo samo zato što smo s njima nekoć bili mladi, zajedno pojeli vreću soli (čijeg se okusa više ne sjećamo) i podijelili ono što nam je u životu bilo važno i novo (a što se u međuvremenu olinjalo i potrošilo, u najboljem slučaju pretvorilo u rutinu).

Upoznali smo se krajem 1990., nedugo prije rata, dok smo zajedno služili vojni rok u malom garnizonu duboko u Srbiji: on kao završeni student tko zna čega, a ja kao devetnaestogodišnjak čija je majka vjerovala da je obavezu prema državi pametnije odraditi prije studija. Iz toga vremena ne pamtim puno, sjećam se tek da me zaskočio u knjižnici vojničkog kluba, da smo ustanovili da smo obojica iz Zagreba, da je čitao i oduševljavao se knjigama mojega oca (loša poezija zbog koje je stari odgulio godinu dana zatvora i izgubio posao) i da mi se isprva nije svidio; ni njegova masna kosa i cvikeri, ni vječiti smiješak, ni neuvjerljivi gard vojničine koji se u trenu znao pretvoriti u jednako šuplju pozu čovjeka koji duboko prezire sve što ga okružuje. Čak i za balavca poput mene bilo je to loša gluma, ali nismo ga izbjegavali samo zbog nje. Kad o tome razmišljam danas, svaki od preostalih Šprajcerovih grijeha bio je dovoljan da ondje ostane sam: bio je stariji od nas, drukčiji od nas i – možda najvažnije – bilo je gotovo nemoguće odrediti kome pripada. Zatvorim oči i tu je; rat samo što nas nije zapišao, a on, gord poput indijanskog skauta, nasred kasarnskog kruga s pripadnicima različitih plemena razgovara na nakaradnom jugoslavenskom koineu, na nekom svom hrvatsko-srpsko-makedonskom, za koji je tvrdio da mu se zalijepio za jezik dok je odrastao po cijeloj bivšoj državi, po svim onim krajevima gdje je veleuvaženi Šprajcer senior pravio djecu i postavljao centralno grijanje. I premda se i u tu priču poslije imalo razloga posumnjati, bila je uvjerljivija od ostalih. Svi ti Medojevići i Kejžari, Milovanovići i Stipići… ponekad mi se čini da smo tek ondje, u toj jednogodišnjoj predškoli za rat, dobivali lica i u njima – više ili manje iznenađeni – otkrivali crte svojih očeva. Bili smo istih godina, jednako prljavi i umorni, ostriženi i uniformirani, ali već smo se savršeno dobro znali orijentirati po prezimenima – najvažnije lekcije uvijek se dobivaju kod kuće. Možda i zbog toga, sa Šprajcerom sam se zbližio tek nakon tromjesečne obuke, kad je većina iz moje klase dobila premještaj u veće garnizone: Pirot, Prištinu ili Niš. Nas su ostavili za sjeme, rekao je dok smo stajali postrojeni na golemom platou prazne kasarne – nas tridesetak budućih desetara i vozača, kuhara, stražara i ćata – i vjerujem da sam baš u toj stanci bez ljudi, prije nego se asfalt oko nas iznova počeo puniti pripadnicima naših plemena – u doba kad se nije moglo birati – o Radovanu Šprajceru počeo razmišljati kao o prijatelju.

 

Iz toga doba, iz vojske, dolazi i njegov potpis – famozni Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život. Prvi put našao sam ga na unutarnjoj stranici korica latiničnog izdanja Döblinova Berlin Alexanderplatza, koje me na krevetu dočekalo za dvadeseti rođendan, u veljači 1991., a zatim i na svakoj od knjiga što mi ih je ostavljao na pisarskom stolu, u uredu, u soški ili limenoj kaseti u kojima smo čuvali sve što smo ondje bili: kalašnjikov, rezervnu uniformu i četkicu za zube.

Nema sumnje da su mi Šprajcerove knjige ondje na neki način i spašavale život, ali isto bi se moglo reći i za slovenske pornografske časopise i Gavrilovićevu kobasicu; velikodušni dobavljač jednako se opravdano mogao potpisati i na njih. Ni tada ni poslije nisam ga pitao na što je točno mislio pod tim životom i pod tim vjerojatno, ali i da jesam, sumnjam da bi mi odgovorio. Šprajcer je tih dana spašavao hranom i alkoholom, videoigricama i stripovima, a njegova karijera spasitelja bila je neodvojiva od njegove uloge izopćenika, špijuna i štapskog vozača – jedna drugom su se hranile i dolazile u istom paketu. Presudan za svaku od njih bio je trenutak kada je Šprajcer, netom nakon završetka obuke, postao osobni vozač ni više ni manje nego zapovjednika garnizona, pukovnika Milana Kotura, a nitko nije želio povjerovati da je jedini razlog za to vozačka dozvola B kategorije. Kotur je bio visok i pogrbljen pedesetogodišnjak, kukasta nosa i sitnih metalnih očiju, duboko zavučenih pod kratku strminu čela. U svom glomaznom šinjelu i s mlohavom krestom titovke na sitnoj lubanji obrasloj sjedinama bio je nalik strvinaru, slika i prilika strpljive i budne krvožednosti, od koje se našim oficirima i oficirčićima ledila krv u žilama. Pričalo se da je zanat ispekao u obavještajnim službama, kao diverzant i isljednik, a to što su dijelili vojni džip bilo je dovoljno da Šprajceru osigura nešto od moći i prokletstva njegova zloglasnog putnika. Nije se morao pojavljivati na postrojavanjima i jutarnjoj tjelovježbi, iz kasarne je izlazio kad je htio, a vraćao se sa svime onim što je bližnjima ondje spašavalo živote.

No-ovine kakve voliš, po-ornići u boji, kobasica domaća, Rubinov vinjak i afteršejv… Šprajcer-ekspresom naruči danas i u soški je već sutra – prolazio je hodnikom i primao popise, ljudi su ga povlačili za rukav i u šake mu turali novčanice, tražili ga i molili: ali na večeri smo s njim za stolom sjedili samo Margeta, Furčić i ja.

I samo meni nije naplaćivao ništa.

 

4. JEBANJE MAJKE

Fotografiju iz toga razdoblja dala mi je Kubanka, Šprajcerova bivša žena, koju sam ponekad viđao na ponoćnim akcijama u trgovačkom centru na periferiji; uvijek samu i uvijek sa žičanim kolicima u kojima nije bilo ničega. U tim je slučajnim susretima bilo neke nelagode, ali nasmijali bismo se i kratko popričali, a onda bi netko pogledao na sat, lupnuo po kolicima, osvrnuo se i mi bismo se rastajali uz smiješak, jezdeći u noć čarobnih popusta i ultimativnih sniženja. Bila je sušta suprotnost svim mojim predodžbama o arheologinjama: koketna, vječno dotjerana crnka, sva u oblinama i zavijucima, a kavu koju sam joj jednom ponudio odlučila je prihvatiti samo pod uvjetom da zakažemo pravi sastanak i pravo vrijeme za njega: Pod neonom u jedan ujutro dama ne izgleda reprezentativno. Za koji dan našli smo se u šminkerskom kafeu u centru grada, no elektriciteta i žudnje iz našeg opustošenog malla nestalo je: na danjem svjetlu izgledali smo bolje, ali obično, i Kubanka je to primijetila prva. Zašutjela je, a onda progutala i probavila pa živnula, kao da joj je laknulo. Zaronila je u zelenu kožnatu torbicu i na stol položila presavijenu fotografiju malog formata.

– Evo i tebe, bio si zgodniji s dugom kosom.

Na slici, trojica muškaraca u uniformama sjede na kuhinjskom stolu, zagrljeni ispod tanjurastog lustera, s kojega im se prljava zrnata svjetlost slijeva po tjemenu poput pokvarenog žumanca. Visoki mladić u sredini smije se i grli dvojicu do sebe, dok mu se oko vrata spuštaju duge platinaste kovrče: Robert Neodoljivi Furčić. Lica su tek maske, ali pod kratkim vlasuljama još sam mogao prepoznati sebe i Margetu: ja pod lijevim, on pod desnim Furčićevim ramenom, dvojac lopuža s Golgote, grlimo ga oko pojasa, dok slobodne šake dižemo u zrak izvikujući i, pretpostavljam, prolijevajući domaću brlju.

Sjećao sam se prostorije i perika, ali ne i kako je slika završila kod Šprajcera. Kao da mi se uvukla u misli, Kubanka nas je svojim preplanulim palcima i kažiprstima uhvatila u kadar, uokvirila fotografiju.

– Godinama ju je nosio u novčaniku, a čak ga i nema na njoj – nasmiješila se, a u glasu kao da joj se zakotrljalo zrnce ljubomore.

– Kakav je to bio pederbal, kakva ljubav, ha?

Mogao sam odgovoriti bilo što, ali zbog nekog razloga izabrao sam istinu.

– Ne ljubav. Samo jebanje majke – ruku sam podigao u zrak – smiješni znak prisege – i gledao kako se na licu te neobične žene mijenjaju raspoloženja, prava tropska oluja osjećaja. Na kraju, niti trenutak kasnije, mali oštri zubi bljesnuli su, a Kubanka me pogledala, odvagnula, nasmiješila se.

– E, pa, ako je bilo tako dobro, nije ni čudo da je on snimao.

Spremio sam fotografiju, ona osmijeh, i nazdravili smo jedno drugome, ponovno očajni i ponovno lijepi. Je li imalo smisla reći joj da je ta prostorija jedno od rijetkih mjesta u kojima u ono vrijeme nije bilo Šprajcera. Da ga ondje nije bilo ni prije ni poslije, ni ispred ni iza kamere, ili sam ja barem godinama mislio da ga nema. No, dan je bio dobar, Kubankino se raspoloženje popravilo i sve misli o njemu odlučio sam ostaviti za poslije. Makar i nakratko, utrnuli smo arheologiju, dovršili piće i dogovorili još jedan, ovaj put slučajni sastanak u našem centru na periferiji.

 

Između svih ostalih načina na koje je od mene napravila čovjeka, vojska mi je donijela i prvi seks, no Šprajcer s time, za divno čudo, nije imao ništa. Za jebanje majke, kako smo zvali naše vikend-posjete radnici pilane koja je s četvero djece živjela u kući na rubu grada, bili su zaslužni Furčić i Margeta – ja sam se priključio tek kad je sve već bilo uhodano. Majka iz fraze zvala se Neda i bila je niska tridesetogodišnjakinja, koja se puno smijala; toga se sjećam najbolje, tog glasnog smijeha i krupnih članaka na njenim nogama. Sam seks dogodio se samo jedanput i najspektakularnija u njemu bila je priča: vojska, grupni aranžman i predratno jebanje majke u Srbiji. Zapravo, u mom slučaju, Neda je učinila djelo milosrđa – popela je klinca na sebe, deset ga minuta trpjela, a onda petnaest tješila, uz zajamčenu diskreciju; to između nas trajalo je upravo toliko. „Pravu” nevinost izgubio sam tek kad sam izišao iz te sobe. Neda me izvela držeći me za ruku, a pred vratima nas je dočekao vatromet – zvižduci, pljesak i zalijevanje pivom – i tek tada, dok sam se glupavo cerio, a njezina se široka šaka izvlačila iz moje, dok sam gledao kako se iskrada i prilazi Furčiću, postalo mi je jasno da smo i Margeta i ja ondje bili samo zbog njih, samo zbog njega. Nisu se dotaknuli, ali nisu ni trebali: znao sam da nas je primala jer je on tako htio, zato što je tako sve počelo i jer je u njega bila zaljubljena. Ali zaljubljenost je riječ koju u ono doba nismo koristili, pa je nema smisla zazivati ni sada: sve se oduvijek uspijevalo dogoditi i bez nje.

 

Nedu smo upoznali u proljeće, kad su našu četu poslali na istovar drvenih trupaca u hram mjesne drvne industrije, pilanu-parketaru Šik Kopaonik. Pola dana i nekoliko teretnih vagona kasnije, ta nas je mala poručnikova usluga direktoru pilane dovela na objed u radničku menzu, a toga tko je bio Robert Furčić postao sam svjestan tek ondje, među ženama. Jer, od trenutka kad je stupio u prostoriju, šiparice, majke i bake, prekaljene radnice svih generacija za njim su se osvrtale, dobacivale mu, a mogao bih se zakleti da su i zviždale kada se nagnuo uzeti plastični poslužavnik. Furčić je bio mojih godina, ali barem za dvije glave viši i onako preplanuo od guljenja straže, tamnokos i muževnih crta lica, bio je stvorenje najsličnije grčkom bogu koje se ikada ušetalo u menzu Kopaonika. Očito je bio navikao na slične situacije i nije oklijevao. Ostavio je našu sivomaslinastu bratiju, a Margetu i mene povukao u hihot i ciku, među pitanja i pošalice, besramno se nudeći i namigujući na sve strane. Kako ti je ime, lane?, Odakle si?, Kolko koštaš, gde izlaziš?, željele su znati sve, ali za sve ga nije bilo pa su mu na kraju prišle dvije visoke djevojke, očito sestre, i uz bučno ga odobravanje ostatka ženskoga zbora uzele svaka za dlan i počele mu potezati prste, mjeriti ih i pipkati, natežući se oko toga koja će ga imati i kojim redom. Margeta se snašao brzo, za proviziju nudeći usluge posrednika, a sve što sam ja mogao ponuditi bio je sram: ako nisam otišao, bilo je to samo zato što mi je još nelagodnije bilo ustati i postati vidljiv. A uskoro se ni to više nije moglo. U jeku veselja sa susjednog je stola ustala punačka tamnokosa žena u bijeloj majici kratkih rukava, stavila curama ruke na ramena, razmaknula ih i odmjerila nas svu trojicu.

– Hajte, bebe, dajte teti mesta, da vidim i ja ove bombone – glas joj je bio hrapav, a na licu joj je titrao osmijeh koji su kolegice očito poznavale, jer sve je stalo, umirilo se u iščekivanju. – A tko ste nam vi, dečki?

– Jugoslavenska narodna armija, tko bi bili – odgovorio je Furčić. – A ti, curo, tko si?

– Nisam cura, ja sam majka – rekla je Neda i izgovorila rečenicu koja nam je obilježila to proljeće/ljeto 1991., a možda i čitav život. – I reci; je l’ ta vaša armija ikad čula za jebanje majke?

 

Tako je počelo. U Nedinu kućicu najprije su otišli Furčić i Margeta, a onda, nekoliko tjedana poslije, i ja, zgađen i uzbuđen, šutljiv, širom otvorenih očiju koje nisu vidjele ništa. Sjećam se starog bordo mercedesa koji nas je čekao pred kasarnom i svježezelene boje guštika što je rubio cestu, znam da smo dolazili subotom poslijepodne, ali ne i gdje su za to vrijeme bila djeca: je li ih u kućici do čuvala Nedina majka (sestra? tetka?), jesu li nas dočekivala, pozdravljala pa odlazila, ili nas promatrala iz musave gomile s kojom smo se nadmudrivali gacajući blatnjavim dvorištem, noseći sir, gumene bombone, parfem, kazetofon, baterije, a ponekad i ništa, tek čarobni osmijeh Roberta Neodoljivog Furčića.

Prljavo, a čisto – bilo je baš tako, i tome ne treba dodati ni oduzeti ništa. Neda je, razumijem to sada, samo željela živjeti; njezine slobode i smijeha bojao sam se jer sam bio dijete, a Furčić ju je želio baš zbog njih, jer je bio Furčić – nije tu bilo ničega ludog, ničega neshvatljivog. Pronašli su se i uživali jedno u drugome onako kako nikoga poslije nisam vidio da uživa. Jebali su se pa još znojni vadili šahovsku ploču i igrali sve dok jedno od njih uz smijeh ne bi srušilo figure. Izlazili su na cestu i s djecom natjeravali loptu, a zatim sjedili pred TV-om i buljili u vijesti, koje su se punile uniformama i o kojima smo umjeli samo šutjeti. Pili su i jebali se ponovno, a usred svega toga ona mi je znala prići, pomilovati me po kosi i reći Zdravo, vojak, ili neku sličnu glupost, koja bi sve učinila dobrim, umalo pa podnošljivim.

Fotografiju koju mi je dala Kubanka snimila je Neda, na svoj trideset i prvi rođendan. Na tu proslavu svatko je donio ponešto: Margeta piće, Furčić je od Šprajcera iz Niša naručio četiri vlasulje, a ja maleni srebrno-crni Zenit s filmom, za koji me poljubila, ravno u moju mrzovolju. Nije to bilo jedino takvo druženje, ali sva ostala sam zaboravio – ni ovoga se ne bih sjetio da nije bilo slike. Nas četvero: majka koju smo jebali, ljubimac žena Furčić, Šibenčanin koji je ljude privlačio bez truda i u koga smo svi u toj prostoriji bili pomalo zaljubljeni; Margeta iz zagrebačke Dubrave i ja – čija je to bila fotografija? I tko ju je dao Šprajceru? Pijani i zagrljeni, na njoj smo zaustavljeni na vrhuncu, a sve što se dogodilo poslije, do kraja večeri i života, možda i nismo napravili mi – zato smo valjda i bili maskirani. Pod svojom vlasuljom te sam večeri pio i plesao dok se nisam obeznanio, a onda pokušao odvesti Nedu i jebati je, ili je imati samo za sebe. Ako je vjerovati Margeti, izjavljivao sam joj ljubav, nudio brak, a kad se nasmijala, pokušao sam je udariti. Van me izveo Furčić, sjedio uz mene i držao me dok sam rigao žuč i ljubomoru, dok nisam postao prazan i čist, i možda sam ga zbog toga mrzio još više.

Danima nakon toga ni jednom od njih dvojice nisam se usudio pogledati u oči. Bio sam jadan i bilo me sram, a sve što me žderalo mogao sam ispričati jedino Šprajceru – armija je jebala majku i nitko izvana nije to mogao razumjeti. Baš kao što ni ja nisam razumio ništa od onoga što se događalo vani. Telefonski razgovori s roditeljima i sestrom postajali su sve kraći, sve oprezniji i tiši, a onda su prestali; najprije zato što smo zašutjeli, a onda jer se, bez pravog objašnjenja, zatvorila vojna pošta. Ne znam što se dogodilo s Nedom. Izlasci vikendom ukinuti su i jedino što sam saznao o njoj bilo je da su je dvaput vidjeli u čekaonici za posjete, ali ne i to koga je (i je li?) dočekala. Margeta je pobjegao u lipnju. Među malobrojnim preostalim Hrvatima postao je slavan jer je na vozni nalog nacrtao šahovnicu s natpisom PRO PATRIA, a na poručnikovo pitanje što to znači, odgovorio je da su u pitanju grb i ime nogometnog kluba iz Daruvara. Tjedan dana poslije, ne čekajući nalaz službenog prevoditelja, od nas je skupio novac, preskočio žicu i uskočio u auto svojega kuma. Na razglednici koju je poručniku poslao iz Vinkovaca bila je zvjezdica petokraka ispod koje je pisalo: U slobodnom prijevodu: ZA DOM. Nakon toga, u kolovozu 1991., u vojarnu će ući džip s kapetanom u maskirnoj uniformi, postrojit će nas, kapetan će s Koturom proći kroz stroj i ja ću se naći na popisu onih koji odlaze. Sljedećeg jutra, već spakiranog, dežurni će me obavijestiti da odlaze bez mene. Ne znam jesam li se iznenadio kad sam za dan ili dva od razvodnika straže saznao da je kvota ipak popunjena, da su noću iz stražarnice pokupili Furčića, da nije stigao uzeti ni stvari iz spavaonice, i da su autobusi otišli za Niš, ili za Kosovo, ili u Hrvatsku. Svim fejsbucima i googleima usprkos, Furčića više nisam vidio niti čuo za njega. Po povratku u Zagreb pokušao sam preko telefonskog imenika, ali živio je s majkom koja je bila razvedena i imala drugo prezime, koje nisam znao. Kućnu adresu nisam imao, a i da jesam – bili su podstanari; eto, sve samo da bude nemoguće.

Do kraja vojnog roka Šprajcera sam vidio samo nekoliko puta i uvijek na brzinu. Bio je šutljiv i prašnjav, napet i uvijek u žurbi, kao da očekuje poziv ili lošu vijest. Više se nije čak ni smijao. Zadnji put prišao mi je u menzi, nagnuo se nada me i šapnuo: Traži potvrdu da si upisao faks, bez nje ostaješ. Tražio sam je, našao i otišao. Ratovalo se, ali papiri poput tog čak i ondje mogli su ti spasiti glavu. Šprajcer nije imao potvrdu, ali imao je pukovnika u džipu. Posljednjih nekoliko dana tražio sam ga i ostavljao mu poruke, ali nije me iznenadilo kad sam kasarnu napustio ne vidjevši ga. Na samo jutro odlaska na krevetu sam našao Babeljevu Crvenu konjicu. Umjesto posvete pisalo je: Čovjek koji ti je vjerojatno spasio život.

 

5. BRAK

Ladu sam upoznao 2001., a sve što sam radio dotad, tijekom tog „izgubljenog desetljeća”, moglo bi se sažeti u nekoliko riječi: bio sam nezainteresiran. Nisu me zanimali ni studij ni rat, ispite sam polagao kako sam stizao, mijenjao djevojke i trošio džeparac koji su mi davali roditelji, sve dok mi na samu Staru godinu, u posljednjim satima 2000., od srčanog udara nije umro otac. Kad smo bili klinci, sestra i ja znali smo zamišljati kakvi ćemo dočekati kraj tisućljeća, ali imati 29 ili 30 godina onda je izgledalo beskrajno drevno i nezamislivo. Tog prvog novogodišnjeg jutra, kada me pronašla vijest o očevoj smrti, osjetio sam se baš tako: bio sam star, razgovarao sam sa sestrom i nisam razumio ništa. U nedostatku bolje ideje, zakopao sam se u sobu i za nešto više od pola godine diplomirao, a onda preko majčine znanice našao posao u maloj privatnoj producentskoj kući – posao zahvaljujući kojem sam na nekom svečanom domjenku ili proslavi upoznao Ladu.

Te iste godine kad su udareni temelji našega braka, znala je govoriti moja žena, Bin Laden je bombardirao Blizance, Srbi uhitili Miloševića, Ivanišević napokon osvojio Wimbledon, a u Zagrebu je umro Ranko Marinković.

– Valja nam dakle slaviti, tugovati i strepiti podjednako.

Danas, u svjetlu tog naputka, dodajem da je 2001. bila posebna i po tome što je na sprovodu mojega oca, na sivome ličkom groblju i nakon deset godina odsustva, u moj život ponovno ušetao Radovan Šprajcer.

 

Tog dana s groblja smo otišli zajedno, u seosku birtiju u koju me odvukao ispričavši se mojoj majci, uz obećanje da me otima na samo petnaest minuta, a da me nakon toga ostavlja na miru, barem jednako toliko mjeseci. Nakon prvog šoka, u tom ukazanju možda je najneobičnije bilo vidjeti ga bez uniforme. Sipila je sitna kiša, a on je – valjda očekujući ekstremne zimske uvjete – na sebi imao gojzerice i debeli smeđi kožnati kaput s krznenom kragnom, jedan od onih kakve su seljaci voljeli nositi u domaćim filmovima, a naši očevi potkraj sedamdesetih. Usprkos tom kostimu izgledao je debelo i sretno, kao gastarbajter koji se upravo dovezao u rodno selo. Cvikere više nije imao, oko vrata mu je visio zlatni lanac, a kosa mu je bila masna kao nekad, samo što se na tjemenu prorijedila. Isti je ostao jedino osmijeh: u njemu je bilo sve ono što sam znao ili mislio da znam o Šprajceru.

– Za tatu sam ti pročitao u novinama – podigao je čašicu i nazdravio mi. – Nazvao tvoje za sprovod… Sućut, stari, jebiga… Kako si?

Slegnuo sam ramenima i iskapio svoju. Ondje, u ličkoj krčmi, kad ga je postavio Šprajcer, bilo je to najlakše pitanje na svijetu.

– Zapeo, eto kako. Zabrljao.

Na šanku sam odbubnjao tuš i naručio još jednu rundu, ali on je odmahnuo glavom.

– Ni posao, ni dom, ni birtija. A ti? Još voziš? Žena, djeca?

U zrak je podigao prstenjak s vjenčanim prstenom.

– Vozi žena, nema deca, samo pas – nasmiješio se. – Meni dosta, ima vremena.

Odjednom, kao da mu je postalo nelagodno razgovarati o sebi, zavukao je ruku u džep i izvadio posjetnicu. Blještavo bijeli papir, kabasti logo i ime firme, a ispod Radovan Šprajcer, računovođa – sve u zlatotisku – tko zna zašto, ali nije me iznenadilo. Izvadio je kemijsku olovku, naškrabao telefonski broj i pružio mi papirić.

– Vidi… Ovo ti je naš od doma; Novi Zagreb, Zapruđe. Daj da se vidimo nekad, nešto ćemo valjda iskemijati.

Primio sam karticu i okrenuo je, gotovo očekujući da me na poleđini čeka još nešto, a Šprajcer je ustao, zakopčao kaput i dlanovima protrljao sljepoočnice; bilo je to nešto novo, taj pokret koji nisam znao.

– A sada bris. Žena me čeka, jurimo nazad, a i obećao sam tvojoj mami… – pružio mi je ruku pa se odmaknuo i odmjerio me od glave do pete. – Jebote, ćato, izgledaš kao beba, ništa se nisi promijenio.

Punih deset godina od našeg zadnjeg susreta zagrlili smo se i, baš kao što je obećao mojoj majci: nisam ga vidio više od petnaest mjeseci.

 

Zašto sam toliko vremena bježao od svega što je imalo veze sa svijetom u kojem sam upoznao Šprajcera, a onda ga na mala vrata uveo u taj svoj novi život, ne znam. Možda sam previše zaboravio, a možda povjerovao da je cijela ta priča iza mene. Osim jednoga traljavog pokušaja da pronađem Furčića, od povratka iz vojske nikoga nisam tražio, nikome pisao ni odgovarao – valjda sam zato i sam postao nevidljiv. Jedan od rijetkih koje nisam mogao izbjeći bio je Margeta; vozio je modri autobus gradskog prijevoza, baš na liniji koja me jedanput tjedno s ruksakom punim prljavog rublja vodila roditeljima. Prvi susret bio je veseo, ali trebalo je samo nekoliko kava da otkrijemo koliko malo toga nam je ostalo zajedničkog. Izmijenili smo brojeve, ali otada bismo se tek pozdravili, progovorili rečenicu-dvije i nastavljali svatko svojim putem. Uz iznimku jeseni 2003., kada sam u naletu neobjašnjive nostalgije nazvao njega i Šprajcera i pozvao ih na svadbu.

Lada i ja oženili smo se „ne zbog trudnoće”, kako je znala formulirati moja sestra, navodeći to kao najpouzdaniji dokaz da nešto s nama nije bilo u redu. Kad smo se upoznali, bila je pet godina mlađa od mene, seksi i ambiciozna apsolventica defektologije, kojoj je, u usporedbi s većinom mojih dotadašnjih cura, nedostajalo nekoliko brojeva u prsima i bokovima, ali je zauzvrat imala sve što je nedostajalo njima – sve što je nedostajalo svima koje sam poznavao. Neka ravnoteža, nespojiva s njezinim godinama; neka krhkost, koja nije bila slabost; čak i kad je graničilo s bezobzirnošću, Lada je bila nesposobna lagati, a toj kombinaciji meni je bilo nemoguće odoljeti. Možda zato što sam se uz nju i sam osjećao takvim.

Nedugo nakon što smo objavili zaruke, moja nas je sestra odvjetnica izvela na večeru u kineski restoran i učinila sve da nas napije, a kad joj je pošlo za rukom, odvezla nas je do zgrade općinskog suda, nasred ceste zaustavila automobil i urliknula: Ovdje završavaju nespremni, jeste li svjesni, patuljci? Bila je ponoć, vrijeme za igru istine, i mi smo sa sva četiri upaljena žmigavca morali stajati i odgovarati na pitanja pobješnjele tužiteljice. Lada je pod prisegom izjavila da me ne želi samo poradi mojega materijalnog bogatstva, da se zaljubila u moju smušenost i smisao za humor, te da taj iskaz neće promijeniti ni na mukama. Ja sam svoj odgovor odšutio pozivajući se na peti amandman i ništa me više u pravnoj državi nije moglo natjerati da progovorim. Na Ladi mi se sviđalo sve, ali najviše to što me voljela.

Poslije tog testa sve ostalo činilo se kao formalnost. Za ljubav Ladinim roditeljima vjenčali smo se u glomaznoj oker crkvi na jednoj od najpopularnijih gradskih prometnica, a na večeru u obližnji restoran pozvali tridesetak uzvanika, od čega su barem njih dvadeset bili Ladini gosti. U svoju moćnu gomilicu ja sam ubrojio majku i sestru, par rođaka, kuma kojeg sam poznavao još iz vrtića i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Te, kao bonus: Margetu, Šprajcera i njihove žene.

Dok smo kasnije te noći, još gluhi od slavlja u krevetu prebirali dojmove, Lada je gospodina i gospođu Margeta opisala kao „Bundyjeve, ali dosadne”, a Šprajcerove kao „totalno nespojiv par; ona vatra, a on želatina”.

– Različiti, skoro kao vas dvojica – rekla je.

Ne znam što sam rekao ja, jesam li se ponašao uvrijeđeno ili zaštitnički, jer stavila mi je prst na usta i dubokim glasom šapnula: „Jer, nema pravo pjesma narodna. Spavaj mirno, dušo. Drugari iz vojske neće-me-ti-pre-o-teti.”

Takva je bila večer kojom je počeo naš brak. Sjedili smo u sobi hotela s bezbroj zvjezdica, koju nam je kao vjenčani dar priuštila moja sestra, otvarali kuverte i po krevetu slagali novac, pričali.

– Svatovi na tripu – rekla je dok su dolje, sedam katova niže, zavijale sirene hitne pomoći. Gušili smo se od smijeha, uzalud pokušavajući otvoriti prozor našeg superluksuznog suitea i udahnuti malo običnog, najobičnijeg zraka. Kad smo konačno uspjeli, vani je bila magla i hladno i Zagreb, ali naši su nosovi htjeli baš u to narančasto mlijeko.

– Na svome smo, znaš. Pokrili smo se – rekla je i stisnula me za ruku. – I, što kažeš? Zadovoljan?

– Zadovoljan. – Poljubio sam je i pomislio na jacuzzi koji nećemo stići iskoristiti, na minibar za koji nemamo love, na to da za dva sata moramo ustati i to da ćemo jedine zvijezde naše prve bračne noći vidjeti ujutro, u lobiju hotela. – Zadovoljan.

I doista, nikad u životu nisam bio zadovoljniji.

 

6. LJUBOMORA

Šprajcer je imao tu fiks-ideju da i ljubomora, kao svaka prava umjetnost, zahtijeva dar, urođeni talent, a da se njegov probudio s Kubankom. Točnije, da ga je u njemu probudila ona, a slučaj je bio tim teži jer mu se dogodilo kasno i tek sa zakonitom ženom. Samo sa zakonitom ženom, ispravio bi se – na sve drugo i druge bio je navodno oduvijek posve ravnodušan.

Njih dvoje i nas dvoje, izlazak i večera – zbilo se samo jedanput i nitko nije tražio repete. Kad me nazvao, Lada i ja već smo se bili uselili u stan njezine bake na Gornjem gradu, dvjestogodišnju trokatnicu u kojoj su toaleti bili zasebne sobice izvan stanova, a po večernjim se poplavama u kupaonici moglo navijati satove. Nakon vjenčanja nas dvojica čuli smo se samo nekoliko puta, ali susret bi uvijek nešto odgodilo: Radovan Šprajcer, računovođa, bio je zauzet, a u ukletoj kući ni ja se nisam mogao sastati sa slobodnim vremenom. No, kad je jedne subote zazvonio telefon, a prastare se cijevi nisu pobunile, stvar je bila dogovorena u trenu.

Od časa kad smo ušli u njihov automobil pa do onog kad nas je nazad vratio taksi, sve što je moglo krenulo je po zlu. Uvrijeđena šutnja za predjelo, ironične upadice za glavno jelo i urlanje za desert; takav je te večeri bio meni – a Šprajcerovi kao da ga nisu htjeli blagovati bez nas. U pizzeriji smo probrljali tjesteninu razmjenjujući prazna pitanja, a u kafiću brodu, nasukanom na nasipu, Kubanka se najprije raspričala pa rasplakala, a zatim Ladu odvukla na podij, zagrlila je i učila plesati ča-ča-ča. Sve to vrijeme Šprajcer je bio kao raspet, ali glumio je veselost i smijao se još glasnije nego obično – no bilo je u tom smijehu nešto lažno i zloslutno, nešto grozničavo, što je, u najmanju ruku, ubijalo volju za zabavom. Tad mi je i povjerio svoju storiju o umjetnosti ljubomore, otpijajući i s mješavinom ponosa i jada pivskom bocom prateći Kubanku koja se uvijala na plesnom podiju.

– 5 posto talenta i 95 posto rada – procijedio je i bocu ispustio na pod. – I mora se redovno prakticirati.

Prije nego se i ta večer raspala u tisuću komadića, da promijenimo temu, pitao sam ga gdje je sve bio nakon vojske, čuje li se s kim i zna li kako je tko završio – na što me najprije pogledao u čudu, a onda pomilovao po obrazu dok mu je na licu titralo nešto lukavo i bešćutno, pijano ili naprosto zlo.

– Ništa ti ne kužiš, moj ćato, je li? Ili ne kužiš ili se praviš blesav.

Šprajcer u havajskoj košulji, lanenim hlačama i japankama zalivenim pivom; Šprajcer koji ukočen stoji dok oko njega trešti latinoglazba; Šprajcer koji se ceri dok mu se brak raspada – teško je reći je li bilo baš tako, jer sažalijevao sam ga i pribojavao ga se širom zatvorenih očiju, praznovjerno, kao da bi se nešto od te zle sreće moglo zalijepiti i za mene.

– Idemo. Taksi je ispred. – Lada je prišla i uhvatila me za ruku, ali Šprajcer je uhvatio njezinu.

– Ne idete! – zaderao se. – Idemo dalje, najbolje tek počinje!

Lada se odmaknula, pogledala njega pa mene i bilo je dovoljno za obojicu.

On je ispustio ruku, a nas dvoje otišli bez pozdrava, ukrcali se u taksi i pojurili u naš dvorac, naše ljubavno gnijezdo neuredne probave.

 

Lada nije voljela Šprajcera; možda zbog te večeri, možda zbog one druge, a možda i zbog pisama koja su počela stizati 2005., kad je već napustio Zagreb. U to je doba dojila i njegove su je pošiljke dovodile do ludila: nekad su to bila pisma (bujice koje su nosile sve i svašta, od nadutih crkotina do dragocjenosti), a ponekad tek isječak iz novina, crtež ili stranica nehajno otrgnuta iz kakve pljesnive knjige. Kad bi me vidjela da ih otvaram, ni njoj ni Jakovu nisam se smio približiti a da ne operem ruke, kao da bi je panika obuzimala već i od same pomisli na sva ta skladišta i stovarišta po kojima je rovao, na sve smrtonosne bacile koji su u njima mirno spavali desetljećima, sve dok ih Šprajcer svojim izgriženim prstima nije probudio, kuvertirao i poslao na našu adresu. No, ako je zbog pisama i postalo očito, ljubila ga nije i dok ih nije bilo.

U umjetnosti ljubomore Lada je možda bila bez dara, a možda ga je samo čuvala za važnije prigode. O Šprajceru nikada nije rekla ništa loše, ali o njemu je šutjela toliko temeljito da čak ni meni nisu trebala pojašnjenja. Ne znam kad sam to konačno shvatio, no zauzimanje strane u tom sukobu (ako ga se tako uopće i moglo nazvati) bilo je farsa: Šprajcera sam se odrekao „za Ladu” a da to nitko od mene zapravo nije zatražio.

Premda je već sljedećeg dana nazvao i ispričao se, od večeri na kafiću brodu viđao sam ga rijetko, točnije: samo kad je bio toliko očajan da me nisu mogli spasiti ni najbesramniji izgovori. Nalazili bismo se u birtijama Donjega grada, a on je dolazio skockan i obrijan, pokušavajući djelovati opušteno, no prije ili poslije iz njega bi probio očaj. O čemu god da smo pričali, završavalo je na Kubanki i najmaštovitijim scenarijima bračne nevjere, a ono što je i sam nazivao „svojim lucidnim intervalima” – razdoblja u kojima se na račun vlastite umjetnostibolesti uspijevao našaliti – bivala su sve rjeđa. Kad je Lada ostala trudna, više za to nisam imao želuca. Prestao sam odgovarati na pozive, a komunicirali smo povremeno još samo preko SMS-a, izmjenjujući nacerene, nasmiješene i namrštene žute krugove – abecedu kao stvorenu za Šprajcera i mene.

Jedne večeri u svibnju, ipak, banuo je bez najave pa na vratima stajao i šutio sve dok ga nisam uzeo za ruku i povukao unutra. Za to nam nisu trebali unesrećeni kružići: bilo je devet sati, a on je već bio propisno zgužvan, pijan i uplakan, iako mu s lica nije silazio njegov vječni blesavi kez. Uveo sam ga ne razmišljajući, ali kad je ušao u dnevnu sobu, požalio sam. Ondje je na kauču ležala Lada, tek okupana, u pidžami i s dlanom koji je počivao na golom napetom trbuhu – a pomisao da je Šprajcer vidi takvu, da sam ga propustio u naš svijet mekote i sigurnosti, natjerala me da protrnem. Možda mi se vidjelo na licu jer, začudo, i on je ustuknuo kao opečen. Teško je sada reći čega je sve bilo ondje, u tih par trenutaka bez riječi; Šprajcer koji se otima, vesla ramenima i pokušava se povući u hodnik, ali ispod oka (vidio sam, znam) zuri u blijedu kožu Ladina trbuha; ona koja ga vidi i traži me, i ja koji joj izbjegavam pogled, nemoćan zaustaviti trenutak, vratiti se do zvona koje dopire s ulaznih vrata i ne otvoriti ih.

– ‘noć. – Kao i uvijek Lada se snašla prva, navukla pidžamu i provukla se u spavaću sobu, ostavljajući nas ukočene, smrznute, nijeme.

Trajalo je trenutak-dva prije nego što se Šprajcer nacerio, rekao „e, sad je gotovo, druže” i zavalio se na kauč još topao od njezina tijela. Ono što se dogodilo nakon toga, u grozničavih četrdesetak minuta koje smo prosjedili i propili, pamtim kao svoj zadnji susret s njime, ili prikladnije: zadnji koliko mi je poznato. Prehlađen i podbuhlih obraza, očiju koje su zvjerale i gasnule naizmjence, nepodšišane masne kose i ramena bijelih od prhuti – Šprajcer je bio portret poraza i možda me baš to navelo da prema njemu osjetim nadmoć, a od nje do pomisli da nekome želiš ili možeš pomoći nikada nije bilo daleko. Slušao sam ga i točio nam čašu za čašom, ali koliko god da sam pio, nisam ga uspijevao sustići. Dohvatio je fen, koji je za Ladom ostao na kauču, uperio ga u mene i rekao:

– Čovječe. Prošlo je pet godina i ništa što smo dobili za svadbu više ne radi. Fen, usisavač, frižider, mikser, mikrovalna… Ko brak: za pet godina sve rikne, a svaka si prava dama nađe jebača…

Pritisnuo je sklopku, fen je zapuhao, a on se nasmijao pa ga između nas ugasio-upalio još nekoliko puta, ciljajući u glavu; Šprajcerov ruski rulet.

– Toliko-klik. Naime-klik. Traje-klik. Garancija.

Znao sam da je samo pitanje trenutka kad će spomenuti Kubanku i doista; nije me pustio da čekam. Umjesto fena tad je podigao čašu pa svečano, koliko je to bio u stanju, objavio kako je njegov brak gotov, te da je ostala samo ta zadnja stvar: uhvatiti je na djelu i raskrinkati tipa.

– Sutra odlazi, ide na kraj svijeta, ali ja ću biti uz nju – ispio je i podigao noge na kauč, ne izuvajući cipele. – Uz nju i njega, do kraja.

Pa kolutanje očima, odebljali jezik i riječi koje iz njegovih usta ispadaju kao krumpiri.

– Sve je već… Isplanirano. Buba na poziciji, audiotest sproveden… To ti se, ćato… Ako ne znaš… Zove ljubav.

Smijao se i znojio i bulaznio, a ni ja više nisam bio daleko. Iz svega što je ispričao mogla se sastaviti jedna od njegovih ljubomornih fantazija, kakvih sam se već naslušao i kojih mi je bilo dosta. Po njoj, Kubanka je odlazila na teren, na otok usred Jadrana, istraživati hrid na kojoj su se civilizacije smjenjivale tisućljećima samo da bi njoj pružile priliku za izvanbračni fuk.

– Palagruža, Diomedov otok, od prethistorije pa do moga kurca… – Šprajcer se uspravio i podrignuo, a onda sjeo i pogledao me zakrvavljenih očiju – Pa idem i ja, ne?… Split, Vis, i dalje… Ionako je gotovo, ali moram znat…

Kad sam sve to poslije prepričavao Ladi, rekao sam kako mu je ispala čaša i kako je povratio, kako sam ga odveo u kupaonicu, svukao mu sako i pomogao da se opere. Ležali smo u mraku, zagrljeni, i govorili o njemu i Kubanki onako kako se govori o ljudima koje gledaš s prozora desetog kata: bili su dovoljno blizu i dovoljno daleko, točkice čije posrtanje možeš pratiti prstom, a zatim ga pretvoriti u priču i pretvarati se da mariš.

– Neće on nikamo – rekao sam – ne onakav.

Ne znam zašto joj nisam ispričao sve. O tome kako me, kad sam ga ispratio do veže, Šprajcer uhvatio za ruku i pogledao u oči, kako je izgledao trijezno i govorio bistro, bez podrigivanja i smijeha.

– A zašto Diomedov? E, pa, priča kaže da su Palameda, najmudrijeg Grka pod Trojom ubili kompići Diomed i Odisej: jedan zbog ljubomore, a drugi jer ga je natjerao u rat…

Pokušao sam istrgnuti ruku, ali mlako, i Šprajcer je stisnuo još jače.

– Palamedov stari za to je tražio zadovoljštinu, a kad je nije dobio, vratio se u Grčku i Ahejce prokleo time da im žene postanu preljubnice …

Nasmijao se i usprkos tami, vidio sam kako mu divljaju bjeloočnice.

– Što se, između ostalog, i dogodilo. Diomeda je nogirala gospođa i zaglavio je na tom našem otoku, a Odiseja je od zakona vjerojatnosti spasio Homer… Hoću reći, ćato… sutra idemo na mjesto koje su stvorili preljub i ljubomora… To kopno ništa drugo ne može objasniti…

Uhvatio me za tjeme i pokušao mi primaknuti glavu, kao da će me poljubiti, ali taj put povukao sam odlučnije, a Šprajcer se zaljuljao, zalelujao, da nije bilo zida, i srušio bi se.

– Jebo ti sliku svoju, ćato. Nezahvalnu. – Nasmijao se, oteturao do ulaznih vrata, mahnuo i opet je bio pijan.

 

7. PTICE

Jakov se rodio na prvi dan jeseni, a jesen je te 2005. bila topla i zlatna – toliko topla i zlatna da se danas čini kao nepravda: nijedan se njegov rođendan otad nije mogao mjeriti s tim prvim danom. Bio je petak prijepodne, kroz prozore rađaonice udarale su boje i sjećam se da je Lada uzviknula: „Pamti!”, a ja sam pomislio „kao da bih ovo i mogao zaboraviti, kao da se može zaboraviti toliko zlato”.

– Ipak – rekla je poslije – trebao si ponijeti fotoaparat.

Sa i bez fotoaparata, sve što su nam govorili o roditeljstvu (i onome što će uslijediti) bilo je istina, ali ništa nije moglo opisati na koje će nas sve načine promijeniti. Jakov je bio zahtjevno dijete i tih prvih nekoliko godišnjih doba s njime kao da su bili i naša prva godina, prvi puni krug za Ladu i mene. Bio je boležljiv, natezao je sisu i urlao od grčeva, a kad bih se vratio s posla, Ladu bih zaticao nervoznu i neispavanu, kako cupka i pjevuši, s pobljuvanom gazom na ramenu i vrištećim zamotuljkom na prsima. „Dok ne postaneš roditelj, ne prestaješ biti dijete”, znala je reći moja majka; „zadnja velika revolucija prije smrti”, dodavala je sestra kontrarevolucionarka, ali ništa od toga nije pomagalo noću, niti pumpicom izvlačilo slinu, niti zacjeljivalo izgrižene bradavice: za maksime o roditeljstvu očito je potrebna vremenska distanca.

No, čak i takav, vječno slinav i uplakan, Jakov je bio zaslužan za sreću, i to sam pred Ladom višeput nazvao svemirskom nepravdom: to što nas je bez ikakva truda i namjere činio potpunima. Dodirnuti ga i pomirisati mu kožu, osluhnuti mu srce i usnule ih zagrliti na krevetu – u životu neće biti ničega ljepšeg ni lakšeg, i o tome više neću reći ni riječi. A ako svemirska pravda postoji, neka je u tome što se ništa od te čarolije i toga blaga – ni dodir ni miris, ni s kamerom ni bez nje – ne može spasiti, zadržati. S roditeljstvom smo, rekla je moja majka, napokon stupili u vrijeme.

 

Možda zbog naše gornjogradske palače bez centralnog grijanja, ali Jakov je u siječnju dobio upalu pluća i Lada je s njim tri dana provela u bolnici, kampirajući po hodnicima i noćeći kod prijateljice koja je živjela u blizini. Bio sam siguran da se ne može dogoditi ništa loše i pokušao sam je nagovoriti da se vrati, ali to ju je samo natjeralo u šutnju. Na pozive mi je odgovarala SMS- -ovima, a susreti u bolnici bili su napeti i hladni, gotovo da sam odlazio i prije nego što bih došao.

Dijelom zbog toga, tih dana s posla sam dolazio kasno i rano odlazio na počinak, koristeći svaki trenutak da se naspavam. Nekad bih zaspao u osam, nekad u deset, a činilo se da bih mogao spavati tjednima. Iz jednog od tih kokošjih snova probudila me zvonjava i trebalo je neko vrijeme da shvatim što zvoni i tko je s druge strane žice.

– Jesi čuo za Kotura, jesi čuo za jebenog idiota, poklao dvjesto Šiptara na Kosovu i sad ga roštiljaju u Hagu… – iza Margetina glasa čula se buka, alkohol i slavlje – Sad sam vidio na internetu, poslao mi Ričko iz treće čete…

Nisam siguran jesam li išta odgovorio, ali ako i jesam, nije se činilo da mari. Urlao je, nadglasavajući se s pjesmom i smijehom u pozadini.

– Pokolj u Meji, 1999., uguglaj ga, jebotipas… Uguglaj, vojniče, to je naređenje!

Još smijeha pa:

– Jel ti to spavaš, jebeš, što radiš? Halo? – metalan zvuk spuštanja slušalice, pa još jedan, i zatvaranje vrata. – Jebeni Kotur svjedok obrane na suđenju jebenom Miloševiću… Kužiš ti to? Di smo m i bili? Fali još samo da umiješaju Šprajcera i sve će sjesti na mjesto…

Kad smo poklopili, bilo je jedanaest sati. Okrenuo sam Ladin broj, ali nije se javila. Trenutak poslije na ekranu je zasvijetlila poruka: Dolazimo sutra. Koliko god pokušavao, više nisam mogao zaspati. Sutradan, prije Jakova i Lade, stiglo je prvo Šprajcerovo pismo. U njemu su bili jedno pero, jedna pjesma mojega oca i fotokopija stranice De Civitate Dei Svetog Augustina, u kojoj se spominju ptice.

 

8. PRILOG ZA ARHEOLOGIJU BUDUĆNOSTI

Početkom rata moja je teta Ana, liječnica i najbolja žena na svijetu, policiji dojavila da je samac iz potkrovlja njezine zgrade snajperist i čovjek je preko noći nestao. Kad je sve završilo, nitko se nije volio prisjećati te priče: susreti na stubištu, kimanja i pozdravi – dva desetljeća poslije sve to činilo se kudikamo snažnijim argumentom od samotnjaštva i krivog prezimena.

Teoriji da je Šprajcer među nas ubačen kao obaveštajac, nije nedostajalo ni uvjerljivosti ni pobornika, ali kad god bih se uhvatio da skrećem u tom smjeru, sjetio bih se tete Ane i stao. Uz malo truda svaki se njegov potez uvijek mogao objasniti, a ja nisam htio da me kroz život prati oko nečijeg snajpera.

Margeta, međutim, nije imao sličnih problema. One večeri kad smo se čuli, spomenuo je koga je sve Šprajcer vozio i kako je živio, kako je lagao i kako nestajao, te da ga od ‘91. nitko nije vidio sve dok se nakon rata odjednom nije pojavio u Zagrebu, i ne potrudivši se ponuditi alibi. Razgovor smo završili zaključkom da iza cijelog tog balkanskog ratnog sranja najvjerojatnije stoji on, zloglasni Radovan Šprajcer, a vjerujem da se Margeta i dan-danas kune da je bilo skoro-pa-tako. Za mene, sve što je nabrojao moglo je biti slučaj, sve osim očeve pjesme s pečatom vojne knjižnice garnizona u Nišu. Zašto mi ju je Šprajcer poslao, i zašto tada – ne znam, ali siguran sam da stvar nije bila u stihovima: baš kao i uvijek kod mog starog, poezija je bila loša, važno je bilo ono na margini. A na toj margini bili su modri pečat, brojke vojne pošte i ime grada, u kojemu moj otac, pjesnik i politički osuđenik nije mogao računati na previše čitatelja. Za tu zagonetku u Šprajcerovoj kuverti nije bilo ključa, a ako i jest, on u ono doba za mene nije otključavao ništa. Koliko sam mogao prepoznati – pero je pripadalo galebu, a Augustinove ptice Diomedu – uz Ladu i Jakova koji se ispijen vratio iz bolnice, nisam ni mogao ni htio kopati dublje. Jesam li se ikada dotad (pitam se) doista vratio iz tog rata? Je li me iz njega moglo iščupati išta osim njih dvoje? Sve i da sam htio, Šprajceru i njegovim tajnama nisam stizao posvetiti više od usputnog pogleda, trenutka ukradenog između svega što je bilo živo, uplakano, usrano i važno. A tako je teško čitati Augustina. Ono što se iz loše fotokopije ipak dalo razabrati bilo je da svetac negira legendu po kojoj su drugovi grčkoga junaka, nakon njegove smrti, pretvoreni u ptice, a sam Diomed u božanstvo. Diomedove ptice, koje na istom otoku žive i dan-danas, umiljavajući se Grcima i napadajući barbare, po Augustinu su djelo zloduha, baš kao i priča koja se o njima širi eto već stoljećima. Istog onog zloduha, pretpostavljam, koji je te zime Šprajcerovu kuvertu nagnao da završi u Jakovljevim rukama, a Ladu da u njoj ugleda prljavo pero šugave lučke ptice. Kažem, Lada nikad nije voljela Šprajcera, ali tada je postalo vidljivo. Na proljeće, s klupice visokih prozora, metlom je obarala zametke lastavičjih gnijezda (izmet), sređivala moj nered (prašina i klice), a ljeto je potrošila s majstorima i Jakovom, sređujući cijevi u kupaonici (po tebi je moglo poplavljivati dovijeka). Bila je nasmiješena, prštala je od energije i na prvi dan jeseni obznanila je da otvaramo stambenu štednju, ali padala je kiša i nismo mogli izaći da to proslavimo. Šprajcerove pošiljke stizale su odasvud i donosile svašta, ali u njima više nije bilo čarolije; za arheologiju i za budućnost nedostajalo nam je vremena i Augustin je mogao odahnuti – Diomedom i njegovim pticama nitko se još dugo neće baviti.

Tek mnogo poslije, kad stigne i iza ormara se izgubi kameni pas Palagruže, kad se preselimo u stan bez poplava i s centralnim grijanjem; tek kada saznam sve o Palamedu, izumitelju kocke i pronalazaču kormila, o kletvi njegova oca i dvojcu koji ga je uništio iz ljubomore; tek kad preko sestrina prijatelja u šibenskoj gradskoj upravi, jednim jedinim telefonskim pozivom pronađem Furčićevu majku, a ona mi kaže da je stradao na nekom slavonskom ratištu ‘91.; kad riječ po riječ i šutnju po šutnju izgubim Jakova i Ladu, dvije spremačice, Šprajcera i Kubanku – leći ću i u mraku napipati tu točku, staviti prst na to mjesto, na srce.

Bože, to sam ja, reći ću, i slušati kako otkucava, tuče kao sat ili kao tempirana bomba.

U ušima šum, a u tami oko mene tisuću cvrčaka, smijeh, zvuk mora, lopata , ljudi, krikovi ptica – Je li to taj otok?, pitat ću, Je li moj? I čije su ptice? I zovu li Grke ili barbare?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.