Nahrani me | Roman Simić

TELEFONIJA

 

Ljudi su zbilja bili očajni. Bili su očajni i za novac su bili spremni učiniti sve.

Lakomislena mlada žena u ljetnoj haljini o toj je životnoj činjenici razmišljala puni trenutak, a onda tiho podrignula pa dlanom prešla preko golema trbuha, mršteći se, kao da s njega otresa pepeo.

– Halo, halo – promrmljala je, ali tamo unutra ništa se nije pomaklo pa je još malo zurila u svoje prste, natečene i poslagane po kuhinjskom stolu poput sarmica.

– Šuti. Samo šuti, moj dječače plavi. Kupaš se u hrani, a ljudi vani nemaju što jesti.

Mislila je, naravno, na sve; na zemlju kao takvu, ali zapravo na momke koji su se u hodniku svađali s Kapetanicom oko ponude za novog teleoperatera.

– Ta će ih žena pojesti za doručak. – Dohvatila je mobitel i pogledala zaslon, na kojem nije bilo ni poruke, ni traga poziva. – Kod Kapetanice ni korporacije nemaju šanse.

Lakomislena mlada žena zvala se Roza. Zurila je u svoje prste i sjedila u stanu žene koja je bila nešto kao baka momku koji je njoj bio nešto poput mladića. I s kojim je ostala trudna. To zadnje bilo je zapravo jedina stvar oko koje nitko nije postavljao dodatna pitanja.

Kao baka pojasnila je Roza Silviji, vidovnjakinji čiji je broj pronašla među oglasima novina koje je proteklih dana listala kod Kapetanice – zato što je druga žena Lukinog pokojnog djeda, dakle, nisu krvni rod; a poput mladića, jer smo nas dvoje zajedno, ali nismo se čuli već sedam dana, otkad je on odveo turu na Velebit…

Silvijin komentar, koji se Roza trudila ne shvatiti kao proročanstvo, potvrdio je njezine najgore sumnje.

Nekad čak i jedan sat može značiti sve.

Ipak, radije je mislila da ondje gore nema signala.

Sjedila je u blagovaonici u kojoj je jutarnje svjetlo već užeglo limun žute zavjese, u kojoj su već od zore sjajile pozlaćene Kleopatre s egipatskih tanjur i blistave drvene ćele ratnika veslača donesenih iz najcrnje Afrike.

Lukin pokojni djed bio je pomorac i u vezi s time bilo je nekoliko lijepih priča, kojih se Roza toga trena, istini za volju, nije mogla sjetiti.

– Sve, baš sve – pomislila je. – Za novac.

No, dalje od toga nije dospijevala, nije mogla sabrati misli.

Nema tome davno da je završila frizersku školu i Luka je u šali znao reći da je u prvom stanju bila zvrk, ali otkad je zaglavila u drugom, samo puše i stenje, gotovo da je i misliti zaboravila. A ona? Dok se Kapetanica tuširala, otvorila je vrata i u stan pustila tu dvojicu, koja su lako mogli biti lopovi, ubojice i serijski silovatelji, ali ispostavilo se da su samo očajni prodavači telefonije.

S obzirom na okolnosti, nije znala treba li se veseliti ili tugovati.

Zgodniji je bio visoki pedesetogodišnjak u vesti sa znakom morskog psa, i on je vodio glavnu riječ, a pratio ga je dečko njezinih godina, u jeftinu ljetnom odijelu i katastrofalno ošišan, no taj je samo izgledao prestrašeno i držao se pozadi.

– … Jer, zašto ne biste uštedjeli ako se može?

Od svega što je čula dok su još bili pred vratima razumjela je samo to da je riječ o telefonima, izvrsnoj prilici, sigurnoj uštedi i životnom dobitku – trebalo je samo potpisati i stvari bi sasvim sigurno krenule nabolje.

I na to su je upecali.

Čim je stupio u hodnik, čovjek s morskim psom izvadio je blok i počeo zapisivati.

– Recite, gospođo, ako nije tajna – nasmiješio se – koliko mjesečno izdvajate za telefon?

– Ako imate internet, a vjerujem da imate… i ako ste ugovorom vezani za monopoliste, što je također vjerojatno…

Ne čekajući da mu Roza odgovori, zastao je, zapisao nešto, prislonio blok na prsa i značajno je pogledao pa joj pokazao brojku.

– Na primjer: ovoliko? A sad zamislite da je taj iznos…

Sad, kad je razmišljala o tome, Rozi je cijeli taj hokus-pokus sa zapisivanjem bio dozlaboga smiješan, kao kad ti na ulici mangupi sakriju novčić ispod kutije šibica, ali još do maločas nije se činilo tako. Muškarac je zračio samopouzdanjem, bio je uspravan, preplanuo i imao vestu sa znakom morskog psa, pa mu je – premda u polumraku hodnika nije vidjela ni broj pa tako ni rješenje zagonetke – uzvratila osmijeh.

I to je bilo to.

Čovjek ju je galantno odmjerio, kimnuo mutavom dečku kao da mu skreće pozornost na najvažniju lekciju toga dana, pa se naklonio njezinu trbuhu.

– I, kad je zakazala roda? Ja ih imam dvoje i mogu vam reći: ne znam kako se vi i suprug snalazite, ali ovdje kod nas uskoro će se dvaput okretati svaka kuna…

Ukratko, Roza je bila kuhana i pečena, i da je mogla potpisati, učinila bi to istoga trena, ali ni stan ni telefon nisu bili njezini, a baš u tom trenutku u kadar je ujahala konjica.

Roza još jednom osluhne zvuke prepirke, a onda se s mukom izvuče od stola i odgega do balkona. To s telefonijom bilo je gotova stvar. Prije negoli ju je otpravila iz hodnika, Kapetanica je rekla: neće me biti par minuta, Roza, a nije je bilo već pet i djevojka je u sebi odala priznanje muškarcu s morskim psom.

Sjeti se Lukine priče. Početkom rata u ulici se pojavilo nekoliko nepoznatih muškaraca. Smjestili su se ispred kuće preko puta Kapetaničine zgrade, obilazili susjedne i nešto žustro objašnjavali ljudima ispred obližnjeg dućana.

– Što kažu? – upitala je Kapetanica jednog susjeda.

– Da se ne preplašimo – odgovorio je taj. – Večeras iza ponoći miniraju srpsku kuću.

– Ali treba javiti policiji – Kapetanica će u čudu.

– Pa oni su policija.

Kapetanica je sišla na ulicu i Luka doduše nije znao što im je rekla, ali kuća je ostala cijela. Još cijeli mjesec.

Roza uzdahne i učini joj se da se taj uzdah s balkona vinuo pa naglo potonuo, kao loše napravljen avion od papira. Pogled je s trećeg kata pucao na nekoliko prašnjavih čempresa, asfaltno košarkaško igralište bez koša i veliko ništa iza njih. Za to posljednje bila je kriva sama: nije vidjela na daljinu, a nisu joj se nosile naočale.

– Kao kokoš. Slijepa i glupa kao kokoš, eto kakva si, Roza.

Zatim je malo zurila preko ograde, u onu maglu i mlijeko, prepuštajući se vrtoglavici.

– Moj dječače plavi. – Već neko vrijeme tamo dolje ništa joj nije udaralo, ritalo se, prevrtalo.

– Riješeno! – Na balkonskim vratima pojavila se Kapetanica, pobjedonosno se smiješeći. – Možemo ići – rekla je, a Roza je uzdahnula i preko trbuha poravnala svoju ljetnu haljinu.

 

Dok su se vozili, gledala je kroz prozor. Kapetanica je sjedila na stražnjem sjedalu, na mjestu iza nje, a za volanom je bio njezin momak, starčić lukava lica, koji nije znao kud bi s rukama i koji je od Roze tražio da ga zove Barba Jere.

– Nešto kao momak – ispravi se Roza u sebi.

Barba Jere i Kapetanica bili su skupa, ali su živjeli odvojeno – jer svaki voli svoj komod, rekao je Luka, prije nego što je otišao na Velebit i ostavio Rozu da se bakće sa svim tim novim imenima i ljudima i njihovim odnosima.

Što se toga tiče, Lukina obiteljska situacija bila je krš i lom.

– Postoje obitelji u kojima se nije lako snaći – rekla je Silviji, uvodeći je u problematiku – ali za njegovu ti trebaju i kompas, i GPS, i uputstvo za uporabu…

Svi su ondje bili pomalo ćaknuti, bilo ih je puno i gotovo svi su od nekoga bili rastavljeni. Gore u Zagrebu Luka skoro da joj ih nije spominjao i trebala je vječnost da se uopće pohvata tko je kome što.

– A ja sam dobila malo više od tjedna.

Recimo, Lukina mama, Lucija, udavala se triput i imala je troje djece iz tri različita braka. To se još donekle i moglo pratiti, ali ona je stanovala sa sinom iz trećeg braka i s mužem broj dva, od kojega se već bila razvela, pa su sada, kako je sama rekla, strogo uzevši, živjeli u grijehu. Nakon dva susreta Roza je o njoj mogla reći da se dobro drži, da je dobro ošišana, i to je uglavnom bilo to: za ostalo joj je nedostajalo hrabrosti. Lucija je balkon pretvorila u kišnu prašumu u kojoj je držala kornjače i češljugare, uzgajala limune i kaktuse, i usto bila psihijatrica pa nikad nisi znao kad se šali, a kad bi trebao biti zabrinut. I tako je Roza uvijek bila zabrinuta. Kad su se nedavno konačno upoznale, rekla je „zgodna si, srce, ali valjda nemaš puno u glavi kad si dopustila da te ovaj moj blento upropasti” – takva je to bila dobrodošlica, takva žena, za jednu liječnicu nije se baš zamarala oko izbora riječi.

Ali ona joj je i sredila taj pregled, preko veze, i Roza se nije smjela žaliti.

Sunce je već odskočilo i temperatura je rasla, no mlada žena kao da je nije osjećala. Vozili su se pokraj mora, otvorenih prozora, pa kad je načas zapuhalo, osjetila je kako joj se dlačice na nogama i rukama ježe, a koža postaje bockava. Barba Jere je mijenjao brzine i dlan mu je slučajno dotaknuo njezino koljeno.

– A onda sam mu rekla: pa, jeste li vi normalni, čovječe? – Kapetanica je završavala priču o okršaju s vitezovima korporacije. – Gledate iz ekrana, zovete na telefon, tiskate se u poštanskim sandučićima, zvonite na vrata… još malo pa ćete i iz WC-a izvirivati… Kako vam nije neugodno?

Dok je pričala, nagnula se u procjep između dvaju prednjih sjedala i Roza nije mogla ne primijetiti zelene sintetičke hlače sa zvonastim nogavicama i otvorene cipele iz kojih su izvirivali debeli, jarko nalakirani palčevi. Okrenula se, brzo odmjerila crnu majicu bez rukava sa zelenim, crvenim i žutim listovima i nasmiješila joj se. Najdobrohotnije što je mogla, kombinaciju je odlučila proglasiti modom iz kasnih šezdesetih, iz doba kad su Kapetanica i Lukin pokojni djed obilazili svijet na teretnjacima i tankerima.

– Ma, ne zanima me ni da je besplatno… – Kapetanica je uzimala novi zalet, ali Barba Jere ju je zaustavio. Vozački ispit položio je u šezdesetoj i vozio je ukočeno, kao opsjednut zureći u retrovizore i pokrivajući mrtve kutove.

– Je l’ nas čeka Luce. – rekao je jedva otvarajući usta, monotonim glasom kakvim su, po Rozinu, morale govoriti hipnotizirane osobe. – Je l’ već tamo.

Maknuo je dlan s djevojčina koljena pa zatrubio biciklistu koji se udaljio od rubnika prema sredini ceste. Obje ruke trebale su mu na volanu.

– Završava dežurstvo – čula je Roza. – Pričekamo je u kafiću pa idemo zajedno.

Zastali su na semaforu i Roza se prisjeti svojega vatrenog krštenja. Luka je parkirao, izvadio njezinu torbu, iz nje široku bijelu trudničku haljinu, jer sve je na njoj bilo mokro od znoja, i dao joj da se presvuče u autu. Onda su pozvonili i popeli se na prvi kat na kojem su ih dočekala otvorena vrata, a iza njih Lukina majka plus očuh plus Lukin petnaestogodišnji polubrat, koji je cijelo vrijeme gledao TV i češkao jaja, na što nitko kao da se nije obazirao.

– Iz Zagreba do doma za tri i po’ sata – pohvalio se Luka – I vidite koga sam vam doveo.

Bio je to Rozin prvi susret s obitelji voljenog čovjeka i željela im se svidjeti. Kad joj je Lukina mama rekla ono o upropaštavanju i manjku mozga, digla je bradu i promrmljala nešto poput ljubav je slijepa, a psihijatrica Lucija na to je odgovorila „ma ne samo slijepa, draga; ljubav je jebeni gluhonijemi slijepac bez labradora. Ali tebi je to sad ionako svejedno, zar ne?”

Luka i ona tada su prasnuli u smijeh, očuh je ugasio TV, a polubrat izvadio ruku iz gaćica i prinio je nosu. Od svega toga Rozi kao da se stegnulo srce i jedino što je uspjela izustiti bilo je „oprostite, moram na WC”, a tamo je plakala i jednom povratila, a onda na prst istisnula malo Lukine obiteljske zubne paste, ugurala ga u usta i trljala, kao luda, sve dok se nije zapjenilo.

Sve je to sinoć ispričala Silviji, smijući se, i od toga kao da joj je bilo lakše.

Roza se zagleda u svoje nokte, izbrazdane bijelim tragovima. Nešto će s time napokon morati poduzeti. Nedostajalo joj je željeza.

– Evo nas! – pobjedonosno je izjavio Barba Jere, gaseći motor, a Roza je prepoznala parking, metalnu ogradu i bijelu kamenu zgradu u kojoj je bila prošli tjedan.

Ni stotinu metara nasuprot ulazu nalazila se plaža i veliki asfaltni plato vrvio je automobilima, ljudima koji su natovareni plastikom i djecom zaključavali vozila i spuštali se prema obali, zauzeti mjesta u hladovini. Roza iskorači iz auta, a ispod nogu joj zaškripi šljunak.

– A poslije se možemo lijepo i okupati. – Kapetanica joj je straga prišla u pomoć, pomogla joj da se uspravi, spustila haljinu što joj se prilijepila uz bedro pa je uhvatila pod ruku.

– Samo malo – rekla je Roza i zastala, petljajući po torbici. – Samo vi idite, sad ću ja – mahnula im je i, čim su joj okrenuli leđa, izvadila mobitel.

No, ni ovaj put, ni nakon nekoliko pokušaja, nije se dogodilo ništa. Korisnik je bio privremeno nedostupan, poruke nije slao i Roza je ubrzala korak, trebalo ih je sustići.

 

Još otkako su se prvi put čule, sa Silvijom je razgovarala gotovo svaku večer. Htjela je saznati koješta o koječemu, po prirodi je bila radoznala, a i bilo joj je dosadno. Od svih tih misli nije mogla zaspati pa bi se okretala, odlazila na toalet, a zatim sjela na krevet i okrenula njezin broj. Već je poznavala proceduru: najprije bi se javila automatska sekretarica, pa glazba, onda bi Roza pritisnula jedan, pa dva, i na kraju puta čekala bi je Silvija.

– Halo, ovdje Silvija.

Sudeći po glasu i naglasku, Roza je pretpostavila da je Silviji između četrdeset i pedeset godina, da puno puši i da je Slavonka. Sve ju je to i pitala, testirajući vlastite paranormalne moći, a Silvija je priznala da je u pravu.

– Možemo li biti na ti? – pitala ju je sinoć Roza, ali Silvija je rekla da joj to, nažalost, nije dopušteno.

Rozi je bilo žao, ali ju je zanimalo tko joj to ne dopušta; sile koje su joj povjerile moć ili pravila vidovnjačkog zanata. Silvija je odgovorila da je riječ o silama koje su joj povjerile moć, ali i da nije baš po pravilima. Roza ju je onda pitala kad je osjetila poziv da postane telefonska vidovnjakinja, na što je Silvija zašutjela, valjda se pokušavajući prisjetiti, da bi se napokon hrapavo nasmijala i odgovorila: – Ne tako davno.

O svemu tome Roza je razmišljala dok su sjedili u kafiću i čekali Lukinu majku, a Barba Jere pričao priče o gljivama i svim čudesima vezanima za njih. Koje su jestive, a koje otrovne, što liječe, gdje rastu, kako se pripremaju… iako je priča još trajala, Roza se već nije mogla sjetiti ničega što je rekao. Pogledala je Kapetanicu, koja je pogledala na sat, ali ni ona se nije činila zadubljenom u problematiku. Sa sljepoočnica joj se niz obraze cijedio znoj, a Rozi se učini i da joj se šminka na usnama razlila, kosa na tjemenu splasnula.

– Idem ja vidjet gdje je ona. – rekla je Kapetanica. – Ni a ni be, a naručila nas u 10.

Razmaknula je metalne stolice koje su njihov stol odvajale od asfaltnog puta, nekako izmigoljila između preostalih stolova i nestala iza Rozinih leđa. Barba Jere ju je ispratio pogledom, iskapio svoju kavu, s krila otresao mrvice od peciva i pogladio Rozu po bedru.

– Ništa se ti, mala, ne brini. Bit će to dobro.

Roza je kimnula i nasmiješila se, ali mora da ga ono što joj je vidio na licu nije uvjerilo pa se nagnuo prema njoj, a ruke su mu završile na njezinu koljenu; stare, grube i posute pjegama.

– Evo, jednu našu, gljivarsku, da te nasmije. Reci: koja bi ti gljiva više volila biti: otrovna ili jestiva?

Roza nije znala što bi rekla pa se nasmijala; da ne mora odgovoriti, da stvar što prije privede kraju.

Barba Jere zausti da joj otkrije ostatak, ali u tom se času začu Lucijino dozivanje, pa se oboje okrenu u istom smjeru, a Roza osjeti olakšanje.

– Evo, jesan li ti pričuva nevistu – rekao je Barba Jere, a Lukina mama mu mahne, uzme je za ruku i odvede.

 

Ispostavilo se da je pregled bio dulji nego što su očekivali, a onda je Roza još morala napraviti neke pretrage, telefoni su zvonili, sestre je preuzimale i predavale, po njoj slale nalaze, liječnici je dočekivali na hodnicima i u sobama, neki užurbani, neki ljubazni, da bi je na kraju jedna starija sestra čak i zagrlila, i privila na grudi, kad je sve bilo gotovo.

Nakon tog zagrljaja bilo je malo lakše. Roza je duboko udahnula i zaputila se na odjel psihijatrije, gdje je na interfon rekla tko je i koga treba. Metalna su vrata zazujala, a ona ih je gurnula i našla se u široku sivu hodniku navoštenih zidova, ispunjenu glasovima, okružena ljudima u pidžamama i spavaćicama.

– Sad će doktorica, pričekajte – rekla je mala nabijena sestra i otrčala niz hodnik.

Roza se smjestila u kut, s rukama na trbuhu, gledajući preda se. Netko je počeo prodorno vikati, dozivati sestru Ružicu, i ona se trgne. Muški je glas postajao sve uznemireniji, a onda mu je odnekud odgovorio ženski, dovikujući mu neka se smiri, da će sad, samo da pojede. Sve je u redu, viknula je žena, a Roza se iskreno nadala da glas pripada sestri Ružici.

– Je l’ to tvoje? – prenula se kad su ispred nje osvanule dvije spavaćice, četiri sise, dvije žene, ali ona im je vidjela samo frizure.

– Drob – pojasnila je crna trajna, otprilike Rozinih godina, s velikom modricom ispod oka.

Roza je kimnula i nasmiješila se, a do kože ošišana pedesetogodišnjakinja djevojku je na to povukla za rukav i rekla: „Moja mama koristi samo Anićev rječnik, a ja koristim Klaića, je l’ tako mama?”

Crnka je kimnula, nasmiješila se, brzo se osvrnula oko sebe pa podigla spavaćicu, pokazujući zblenutoj Rozi isječena bedra.

– Ajmo, cure, ajmo: jeste mi dobro danas? – drugi put tog dana Lukina mama stvorila se niotkuda, zgrabila Rozu za ruku i povukla je prema izlazu, u spas.

– Jesmo, doktorice, dobro smo – čulo se kako odgovara djevojka. – Da je bolje, bi poludili.

 

I za tili tren, njih dvije, Roza i liječnica, našle su se na stubištu, pa ispred zgrade, pa u mršavu hladu bora; već je bilo prošlo podne. Na danjem svjetlu Lukina mama izgledala je umorno, jedino što je na njoj još sjajilo bile su oči. Roza joj je to i rekla, a Lucija se nasmiješila, pogladila je po obrazu pa stavila naočale za sunce.

– Da mi i njih ne potroše – rekla je.

Ljudi su je na stubištu pozdravljali i zaustavljali, a otkako su napustile odjel, telefon joj je zazvonio barem tri puta. Ona bi samo pogledala broj i ne bi se javila, a Roza bi na takav luksuz svaki put osjetila ubod zavisti.

– Vidi, draga, to ti je najvjerojatnije OK – rekla je liječnica, iz torbice izvadila bočicu vode i otvorila je. – Većina nalaza je u redu, a ostatak će biti gotov za par dana.

– Znači, mislite da je dobro? – zabrzala je Roza, a Lukina je mama pila i kimala, mašući kao da traži predah. Kad je završila, zaustila je da odgovori, ali mobitel je ponovno zazvonio, a ona skinula naočale i zapiljila se u broj.

– Mihić kaže da se nemaš zašto brinuti, a on ti je tu najveća faca – promrmljala je i objesila usta u izraz koji je mogao značiti sve pet, ali i to da joj se ne sviđa ono što ju je dočekalo na zaslonu. – Ali svejedno, za svaki slučaj, kad nalazi budu gotovi…

Kad su se rastale, Roza je još jedanput provjerila mobitel i još ga jednom spremila nazad. Kapetanica i Jere čekali su je u bolničkom kafiću, ali ona je radije bila slijepa i gluha, izgubljena u bojama. Tumarala je šljunčanim stazicama, između šipaka, maslina i smokava, zastajala pored slapova rascvjetanih đirana. Kraj lokve od otpalih latica magnolije čučnula je, jednu podigla s poda i zabila nokat u roza mesnati cvijet. Bio je mekan, a rez na njemu ružan i brzo je crnio. Da pobjegne od toga, Roza je otipkala broj, odslušala gitaristički solo, pritisnula 1 i 2.

Pa su pričale.

Dok je nešto poslije Silviji zaključivala izvještaj o tom danu, Roza se smijala, šmrcala i jecala: „Znam da će sve biti dobro, ali ne mogu čekati još toliko… Reci… Recite, molim vas, je li sve u redu?”

– Koji ti je broj? – upitala je Silvija, i odjednom zazvučala mlađe i bliže, kao neka druga žena. – Koji ti je broj, nazvat ću te.

 

Svi ti očajni ljudi. Otrovne gljive. Ljudi koji su spremni učiniti sve, za novac i za koješta drugo.

Bilo je rano poslijepodne i lakomislena mlada žena sjedila je za stolom u blagovaonici, između brodskih termometara, kineskog porculana i samovara s Kamčatke, a pred njom i Kapetanicom bila je po čaša crnoga vina – od jedne nam neće biti ništa, rekla je starija žena, a i treba mi – oko toga nije bilo rasprave.

– Ovdje Vera. – sjetila se Roza razgovora s terase bolničkog kafea. – Silvija. Daj mi sad malo tog dedu.

A onda, kad je popričala s Barba Jerom, a starac zajapuren vratio telefon Rozi:

– Odi kod doktora, mala, odi i strpi se još tih par dana. A ako bude bilo ikakvih problema, javi pa ću im pičku stući.

Hrapav smijeh, malo zabrinut.

– I ne zovi više na onaj broj, kožu ću ti oderati…

Kapetanica je podigla čašu, a Roza je podigla svoju.

– Za tebe.

Dok je otpijala, na pamet joj pade priča o kao baki koja svome kao momku izlijeva vodu u lice i odvodi je na autobusnu stanicu, kako se zatim zagrljene voze među gomilom polugolih tijela i kojekakvih frizura, u autobusu koji će ih na kraju odvesti tko zna gdje – ali već i to je bilo dovoljno dobro pa je stala, nije žurila na kraj.

Trbuh joj je mirovao, a ona ga je pogladila, jednom, drugi put.

– I voli to dijete. – Sjeti se da joj je rekla Vera-Silvija. – Što god da se kasnije dogodi, vrijedilo je zbog njega.

Ni uz najbolju volju Roza nije mogla dokučiti što je time točno mislila pa slegnu ramenima i pogleda svoje otečene prste poredane po stolu.

– Kad si ekonomistica, a završiš kao telefonska vidovnjakinja – pomisli – nešto s tobom vjerojatno nije u redu.

Ustala je i odgegala se do prozora, pogledala najprije u ono mlijeko i maglu pa bliže, u kontejnere i asfaltno košarkaško igralište bez koša. Na klupi, ispred Kapetaničine zgrade, na dvjesto stupnjeva iznad nule, sjedio je muškarac u modro-žutoj vesti, s glavom zagnjurenom u šake, do njega fascikl iz kojega su virili papiri. Rozi je trebalo i volje i snage da se liftom spusti dolje, prijeđe užarenu asfaltnu ploči i priđe mu s bočicom vode.

– Odite u hlad – rekla je, dok je pio. – Ne budite smiješni.

Čovjek je poslušao, a ona ga je pogledala tim novim očima, očima Vere-Silvije, ili Kapetanice, jedne od tih ludih žena.

– Nevjerojatno – prošaptala je kad je shvatila koliko mu je kosa na tjemenu rijetka. – Slijepa kao kokoš, Roza.

Dok su se vukli prema sjeni, Roza je primijetila i tragove znoja na prašnjavu čelu, i prljavu kragnu veste s morskim psom, i to da brončani ten vjerojatno treba zahvaliti sunčanju na košarkaškim igralištima.

– Dajte mi mobitel – izgovorila je, a on joj ga predao bez pitanja, kao što bi joj vjerojatno dao novac, ili poljubac, što god da je zatražila od njega.

Da, bili su očajni, svi ti ljudi.

Roza je toj misli posvetila cijeli trenutak, a zatim utipkala broj, pomolila se novoj telefonskoj mreži, zaustavila dah i pričekala da se začuje zvuk slobodne linije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.