Nahrani me | Roman Simić

PREDMETI KOJI TONU

Moja kći ima masnicu na oku.

Gledam je dok sjedamo za stol, dok srčemo juhu, jedemo glavno jelo i desert, dok nam njezina majka donosi već po običaju prešećerenu kavu. Buljim u nju, ne mogu si pomoći, a kad podigne pogled ili ono što je ostalo od njega, buljim u neki prostor iznad njezine glave.

Indira, ona koja plamti, tako se zove. Dati djetetu ime prema indijskoj političarki; još jedna od sjajnih ideja njezine majke, ex-kozmopolitkinje i komunistice. Jedino što sada plamti podljev je ispod Indirina oka. Ima trideset i tri, ali izgleda barem deset godina starije. Novinarka je, puno puši, malo spava, tako valjda i mora biti. U svakom slučaju, ne pomaže ni izbor odjeće – pleteno, pleteno i sto nijansi sive – da nema crveno lakiranih noktiju podsjećala bi na umirovljenu nadstojnicu samostana karmelićanki, a opet, tko zna umirovljuju li i njih za života, i nose li uopće pleteno i sivo.

Moja kći. Na fotografiji koja još visi u hodniku deset joj je godina i sjaji. To je bilo nekad. Kad je imala obraze i oba zdrava oka. I dugu bakrenu kosu u koju bi uplela cvijet, no sad je i to prošlost, u tom oksidiranom strništu više ne bi stajala ni djetelina.

Teško je vjerovati da se ikada događalo.

– I? – pita ne gledajući me. – Je l’ mi izrastao rog na čelu?

Uz povremene prekide moja kći i ja ne razgovaramo još od njezina studija, otkad ju je premlatio njezin prvi dečko. Možda i otkako sam ja pokušao premlatiti njega, a ona spakirala stvari i otišla, pridružila mu se u romansi koja je završila kratkim brakom i dugim razvodom, o kojima nisam želio znati ništa, ali se za obavijesti pobrinula njezina majka. Od tada se nije promijenilo mnogo. U bogatu ljubavnom životu već su je tukli, uhodili, ucjenjivali i spektakularno protjerivali na ulicu, a ona je u pauzama gotovo redovito stizala navratiti na ručak, pojesti sarmu i pokazati masnice. Nisam mislio da ću to ikada reći, ali kad je prije dvije godine počela živjeti sa ženom, gotovo da mi je laknulo. Barem će uštedjeti na mejkapu, rekao sam njezinoj majci, ali pokazalo se da nisam bio u pravu. Za Indiru nije sve u novcu. Nešto je i u batinama, otvaram usta da odgovorim, ali njezina mi majka stavlja ruke na ramena i tiska kao da me hoće spustiti do podruma.

– Tati i meni je drago što si došla – kaže. – Nismo te vidjeli skoro godinu dana.

Zabijam nos u kavu i srčem. Obitelj Gandhi i politika miroljubive aktivne koegzistencije. S rokom trajanja koji je debelo prošao, kako za Indiru i Rajiva, tako i za nas ostale, nekada sretno nesvrstane.

– Godinu, a odlazi isto poslijepodne – istisnem napokon. – Jedan poziv i…

Stisak na ramenima popušta, ali sad je ionako prekasno. Moja kći ustaje od stola i gleda me, dramatično širi svoja pletena krila, kao pernato siroče koje na večernjim vijestima pokušava poletjeti nakon ekološke katastrofe. U rijetkim situacijama poput ove nas dvoje obično se prešućujemo, no masnica na oku očito joj daje snage da se upusti u raspravu. Kad je bila mala, stavila bi dlanove preko očiju i mislila da je nitko ne vidi. Možda je to. Možda vjeruje da je maskirana.

– Idem… – kaže, izvlačeći se iz svoje nafte, prilazeći orbitreku s kojega sam prije tjedan dana pao i izazivački zureći u gips na mojoj ruci – Ne bih htjela da se itko u ovoj kući spotiče o mene.

– Ne boj se – odgovaram – ovdje barem ne bi svaka dva tjedna padala niz stepenice.

To smo mi, moja kći i ja. Osjećam da mi obrazi gore, ali zurim u nju, gledam kako joj se na voštanu licu usta pretvaraju u tanku crtu, pa tonu na rubovima, kao da im je netko prinio šibicu. Izgleda kao da traži riječi, a onda joj u džepu počinje zavijati zbor marijačija, i ona ih grabi, pa s tom srebrnom ribom migolji pokraj mene i sad je pratim samo po zvukovima, otvaranju vrata i udarcima koraka dok se uspinje na kat, u svoju staru sobu.

Ne trebam joj gledati majku da znam kako me gleda. Ljubav i nenasilje. Moj drek. Izvlačim se ispod njezinih ruku, nogom udaram prokleti bicikl, prebacujem jaknu preko ramena, drugo mi ne dopušta gips, i izlazim.

* * *

Prije tri godine naši su prvi susjedi izgubili sina. Dečko je nastradao dok je ronio, u nekoj špilji, na nekom otoku, pojedinosti su pisale u novinama, ali ja ih već neko vrijeme ne čitam. Kad su išli u osnovnu školu, taj momak bio je Indirina simpatija. Ona njega nije zanimala, bila je žgoljavica s dugim koščatim nogama i barem za glavu viša, ali susjedi su valjda nešto primijetili pa su nas toga ljeta pozivali na rakiju i voće, a nama je trebalo bilo što da nas ponovo spoji; bili smo novi u ovoj kući, novi u ovom kvartu, novi u ovom kraju gdje se susjedi najčešće gledaju preko ušica sjekire – i takva dobrodošlica nije se mogla odbiti. Dolazili smo u predvečerja i sjedili u njihovu vrtu, za drvenim stolom ispod stabla trešnje, ja s Indirom u krilu, a njezina majka sve glasnija sa svakom novom čašicom, kao uostalom i ja, dok bi padao mrak a zrikavci ludjeli u krošnjama. Susjed bi tada iz džepa izvadio baterijsku lampu i rekao malome neka Indiri pokaže radionicu, ili mačku, ili što god već bilo, i njih bi dvoje odlazili, on razdražljivo, a ona šutke, smireno i nekako zadovoljno, kao da je dobila nešto što joj pripada – izraz koji je nas odrasle tjeralo da se smijemo i pijemo, i kujemo planove o tome kako ćemo jednog dana srušiti to malo ograde i imati zajednički vrt s bazenom, ako sve bude kako treba, a, eto, čini se da hoće.

No, dok stojim pod nadstrešnicom teško je ne primijetiti; ograda je još tu, susjedov mali je mrtav, a Indira ima masnicu na oku.

Reći da je, kao šećer za kraj, i susjed obolio od šećera, bilo bi previše čak i za mene. U svakom slučaju, već odavno ne sjedimo ispred njihove kuće, gotovo da se i ne pozdravljamo. Susjed je bivši vatrogasac, krupan purpuran tip koji se ljušti po licu i rukama, kao štruca kruha koju je netko prekasno izvadio iz vode. Nekoliko mjeseci nakon sprovoda vidio sam ga kako s velikom crnom vrećom za smeće stoji nasred dvorišta, pokraj bačve s kišnicom. Nismo bili na sprovodu i htio sam izraziti sućut, ali na kraju sam samo prišao ogradi i nisam rekao ništa. Umjesto toga, gledao sam kako preko ruba metalne bačve u vodu polaže predmete: makete aviona, kemijske olovke, šestar, odjeću, baterijsku lampu, hrpu sitnih i manje sitnih stvari koje su, bilo je jasno, pripadale njihovu sinu. Radio je to polako – bijesno ili nježno, ne znam – znam samo da mu se nije žurilo. Bit će da sam zurio prenapadno jer se u jednom trenutku okrenuo i, glasom čovjeka koji bližnjemu otkriva neku višu istinu, rekao: „neki predmeti tonu”. I doista, neki su predmeti tonuli, ja sam ih još neko vrijeme gledao, a onda se vratio u kuću i rekao ženi da imamo ludog susjeda.

Sada, pokušavam ne misliti na to, pokušavam ne misliti ni na što.

Gledam. Svud oko kuće snijeg je počeo kopnjeti i to nije lijep prizor. Naše dvorište ga je puno; te prljave sive iz koje probija šiblje i blato. Nije pretjerano toplo, ali kiša ga gricka pomalo – moj sve mršaviji izgovor da se držim podalje. Iznad kuće prolijeću labudovi, dvije ptice, jer u blizini su jarci, i rijeka, sve ovo nekad je bilo močvara. Lete teško, sporo, pratim ih pogledom ispod nadstrešnice, može se reći da sam skriven. Nekada močvara, a sada kuće i cesta, i zelene kante za smeće, sve umotano u gluhoću i sivilo, jedino to se nije promijenilo. Ili se promijenilo sve, uvlačim se dublje u jaknu, smirujem se i guram ruku s gipsom na kišu, gledajući kako na njoj niču i nestaju male vodene mrlje.

Indira, ona koja plamti. Moja kći.

Iza sebe čujem zvuk otvaranja vrata, okrećem se, a njezina je majka tu i gleda me. Okrećem joj leđa, ne želim taj pogled, to zrcalo pred koje me uvijek iznova stavlja. Odmahujem rukom, gunđam, dajem joj znak da nisam gotov, da mi treba još samoće. Smiješan sam i znam to, ali nisam jedini. Zna to i ona, možda zato i šuti. Šutnja je doista zlato, mislim, i jasno mi je da ću, kao i Indira, do smrti biti siromašan, jer nešto je i u batinama, nešto je i u boli. Odjednom, zrak oko nas pun je prskavog motornog zvuka – spašava me momak u crvenoj kacigi, koji zaustavlja skuter baš tu, pred našom kapijom. Maše, iz kutije straga vadi vrećicu s namirnicama, trči desetak metara i uvlači se, skoro pa na prstima, u dvorište naših susjeda. Snijeg i ondje skapava kao izgladnjela životinja. Moja žena i ja gledamo dečka dok se šulja dvorištem, a onda iznenada skreće s poharane betonske staze, trči do stabla trešnje, vadi nešto iz najlonske vrećice i ubacuje predmet u šupljinu u deblu. Zurimo u njega dok žuri do vrata, vadi mobitel i tipka. Čekamo svi zajedno. Kuća naših susjeda odaje dojam propasti i od toga kao da mi je lakše. Za koji trenutak vrata se otvaraju, a netko iznutra uzima vrećicu i dečku pruža novac. Crvena kaciga zatim leti nazad, sjeda na motor, kima nam još jednom i nestaje. Tišina. Spuštam pogled i gledam naše noge i stopala, pokušavam se sjetiti gdje je nestalo sve ono što se događalo ispod one trešnje, svi ti ljudi, ta djeca, pa čak i ona bačva s kišnicom. Šutim, nema se tu što reći. Iznad, iz Indirine stare sobe dopire štropot glazbe. Kad god s masnicom dođe k nama, događa se to isto.

– Red plača pa red muzike – mumljam, a njezina majka gleda me kao da ne zna što me pretvorilo u to što jesam, a što podnosi samo zato jer se negdje u životu malo zamislila pa krivo skrenula.

U taj čas vrata susjedove kuće ponovo se otvaraju i na dvorište se iskrada susjed, pa kao zombi, i ne pogledavši nas, u kariranim papučama plazi preko prljava snijega. Napokon prilazi stablu, zavlači ruku u duplju, petlja i premeće, a onda iz nje, umjesto bijelog zeca, vadi kutiju čokoladnih bombona.

– Tonu – dobacujem mu. – Predmeti – kažem, a on me i ne pogleda.

– Mali gad ga eutanazira slatkim – šapćem dok gledamo kako odlazi. – To je to famozno pobratimstvo bića u svemiru.

– Indira treba do grada – kaže moja žena i ja čujem da joj glas podrhtava, tek sad primjećujem da na sebi ima tek tanku bijelu vestu, da je ruke prekrižila na prsima, a obrazi su joj crveni od studeni. Valjda zbog toga djeluje nekako nevino, mlado. Moja žena, a njezina majka, Titova pionirka, heroina nesvrstanih. Nedostaju još samo crvena marama i plava kapa pa da slika smiješne svijetle budućnosti bude potpuna.

– Pa tko je drži – odgovaram iako znam da to ne može biti kraj.

– Pila je tablete, nije joj dobro. Ne može voziti, Petre, molim te, odi s njom.

Šutimo a moja žena diše šumno, brzo.

– Kćer ti je. A ti se trebaš pokrenuti – kaže napokon, a onda se okreće i vraća u kuću, sigurna da se tome više ništa ne mora dodati, čemu se ja, muž i otac, mogu samo nasmijati.

* * *

Vozimo se vlakom. Čudna pomisao: ovo je prvi put da smo zajedno sami, moja kći i ja, možda još otkako je bila djevojka. Kupe je prazan, sjedimo jedno nasuprot drugom, a ona se pretvara da spava. Razmišljam o tome koliko se poznajemo. Ja o njoj znam samo ono što vidim pred sobom: crni kaput, spaljenu kosu, purpurno oko, masnicu – ona o meni gips, možda ni toliko.

Nedavno sam počeo padati. Uhvati me neka slabost, pred očima mi bljesne, zamrači se, noge mi postanu mekane, u glavi se zavrti i padnem. Naravno, u stvarnosti je sve puno življe. Kraće. Jednostavnije. Nešto kao: hop, i već si na podu. Žablja perspektiva, pogled iz lonca ili bačve s kišnicom, iz vode koja se polako zagrijava. Počeo sam padati, padam, i uskoro ću pasti, mislim, ali to nije razlog za patetiku. Gledam svoju kćer. Lice je zavukla u kaput, naslonila se na prljavu zavjesu, na prozor iza kojega je najobičniji zimski dan; sedativi, masnice, krš i lom. Možda i još ponešto, o čemu ne znam ništa.

– Zašto je svi tuku? – pitao sam jednog njezinog momka, malog profesora tehničkog odgoja, jedinog koji se u ono doba činio normalnim. – Kako to da izvlači najgore iz tih ljudi?

Profesor je odgovorio da je to stvar slučaja, ili nesigurnosti, ili karaktera, ili njihove kombinacije – u rukavu je imao više opcija, a nije spomenuo jedino nasilje u obitelji, valjda iz obzira prema meni.

– A bolesnici to nanjuše – dodao je. – Rade na toj frekvenciji.

Stavio mi je ruku na rame i nasmiješio se.

– Ali s tim je gotovo, tata. Nadam se da to znate.

Ako i nisam, uskoro sam saznao. Cijelo to vrijeme Indirin telefon bio je ozvučen, a mali tehničar volio je nazivati muškarce s kojima bi se čula, prijetiti im i nazivati je kurvom. Tako im je valjda remetio frekvenciju.

Kako god da se okrene, situacija sa znanjem krajnje je delikatna.

Indirine masnice. Moji padovi.

Recimo: ja ne znam što mi je, Indira ne zna da mi je išta, a liječnici ne znaju ništa: samo to da ne bih trebao voziti, pa čak ni orbitrek u dnevnoj sobi. Toliko je doznala i njezina majka, kad sam se osvijestio, slomljene ruke, u kolima hitne pomoći.

– Mrzim te – rekla je. – Mrzim te, nemoj umrijeti.

Možda je bilo i molim te, nemoj umrijeti, a možda sam i to samo sanjao. Znam samo da me držala za rame, a na licu joj je bio izraz koji sam u ovom ili onom obliku imao prilike gledati posljednjih tridesetak godina: nešto između želje da zaplače, prasne u smijeh ili ručnom granatom raznese i sebe, i mene, i sve u krugu od pedeset metara. Teško je sve to ignorirati, ali meni nekako uspijeva, već cijeli život.

U kupe ulazi kontrolor i pozdravlja, a Indira otvara oči pa ih brzo zatvori, ljuta, jer su karte kod mene, jer mu ih ja pružam, a ona je opet dijete. Čudna je ta slika nemoći, odraslog djeteta, stisnutih očiju, usnica skupljenih u crtu. Nasmijao bih se, ali sjetim se učas svog kontrolora, pračovjeka u bijeloj kuti, kojem sam dopao u ruke one večeri kad su me doveli u hitnu. Bio je to mlad proćelav muškarac, mrzovoljan i neobično maljav, nimalo nalik na ljepotane iz TV-serija.

– Koliko imate godina? – pitao je, ali iz mene nije izašao ni glas.

– Koliko imate godina? – ponovio je i namrštio se, a ja sam šutio i buljio u njega, u debele crne dlake koje su mu izvirale iz ovratnika, rukava, odasvud; s takvom izgledom morao je biti naviknut na slične stvari, ali meni iz nekog razloga nije htio oprostiti.

– Pedeset i devet – ubacila se njezina majka i liječnik je otada razgovarao isključivo s njom; za njega nisam postojao.

– Ne mogu vam reći što je dovelo do ovoga – rekao je kad smo odlazili. – Samo to da sada mora mirovati, slušati i napraviti brdo pretraga.

Zapamtio sam tu čudnu riječ, to neobično brdo, prvo i zadnje na koje ću se popeti mirujući. Sjećam se i da sam htio progovoriti, reći tu sam, bilo što, ali nisam, jer me bio strah i jer sam bio dijete, zbog čega se sada smijem i razmišljam o toj nelagodi, toj nemoći koju dijelim sa svojom kćeri, cijeli trenutak, koliko izdržim. Indira otvara oči, pogleda na sat, uvlači bradu u ovratnik i vraća se u svoj položaj fetusa.

– Uskoro stižemo – kažem, ali ona ne odgovara.

Tada i ja zatvaram oči i napokon smo zajedno, makar i u mraku, makar i svako u svojemu. No ni to ne traje dugo. Prije nego vlak uđe u stanicu, prije nego otvori oči, uzimam voznu kartu i stavljam je na sjedalo do nje. Zatim je ponovo dižem, držim je tako trenutak-dva i napokon joj je položim u krilo.

* * *

Djevojka se zove Ines. Ines je kratko ošišana, ljepuškasta cura, blijeda i s nečim crvenim u očima – nisam zloban, tako pokazuju fotografije. Pohađala je bogoslovni fakultet, a sad radi u dućanu sa sapunima, no i dalje je gorljiva vjernica. Znam to jer je pod njezinim utjecajem u crkvu najprije krenula Indira, a zatim i njezina majka, dugogodišnja prvosvećenica socijalizma, što je valjda označilo i službeni kraj jedne propale ideologije. Susret su, možda zbog toga, i dogovorile na željezničkom kolodvoru; u kafiću smještenu do otvorene kapelice.

Vlak nas iskrcava niti 10 metara od tog svjetionika vjere.

– U 3 i 10 za Yumu – pokazujem kolodvorski sat – Bit ću ovdje, ako se odlučiš nazad. – kažem i pokušavam se nasmijati.

Indira kima, ali ne znam gleda li me. Na nos je natukla goleme sunčane naočale, do njih navukla svoj crni kaput i ne mogu a ne pomisliti da djeluje izgubljeno, čak i ovdje, na kolodvoru ne većem od kutije šibica.

– Oprostite – između nas se probija žena s kišobranom pa još dvije djevojčice, prestalo je kišiti, gotovo da je vedro, ali borbena spremnost je na visini.

– Ajde, čuvaj se – kažem, a ona otetura prema prljavu izlogu kafića. Kad posrne, trgnem se, a onda stojim i pratim je pogledom još tih nekoliko koraka, kao da su joj prvi, kao da joj i u čemu više mogu pomoći. Svjestan sam koliko bi se smiješno sve to moglo učiniti nekome tko nas poznaje, da nas gleda, no srećom, nitko tko nas poznaje ne gleda nas, možda samo Ines, i Bog, ako ga ima.

Obje me mogućnosti ozlovolje.

Kad Indira uđe u kafić, malo pričekam, a onda se približim staklu. Šezdesetogodišnjak sa gipsom, koji viri, koji špijunira vlastitu kćer – predmeti možda tonu, ali mogu li potonuti toliko? Unutra nema puno gostiju, mršavi ljudi u prljavim kaputima gledaju džepni televizor, a njih dvije sjede za barskim stolcem u kutu, jedna uz drugu, pred njima pepeljara i čašice s rakijom. Ne čini se da razgovaraju, Indira je skinula naočale, gleda preda se, a onda otvara usta i govori, čini se da ne može stati.

Sve te tajne, sve ljubavi moje kćeri.

Da ovdje padnem, mislim, nitko ne bi znao što mi je, a ja ne bih znao da je ikome išta. Nisu to neke utješne misli pa stajem. Mičem se od stakla i hodam, zaustavljam se tek pokraj kapele, iza žene s rupcem koja kleči na tapeciranoj klupici, do nje vrećica puna namirnica. Ne znam što radim ovdje. Ne moli mi se, ne znam to, ali, kao i uvijek; gdje postoji dvoje učas se stvori red, a iza mene već se tiskaju ljudi, vjera ne poštuje liniju diskrecije. Kad žena ustane, zauzimam njezino mjesto ne razmišljajući, zbog gipsa sam nespretan, možda mi se i malo vrti.

Što da kažem?

Draga Djevice, draga Marijo,

Sve znaš. Život je sjeban. Najprije si nesretan jer ti se brak raspada, a onda ti počnu tući dijete. Nesretan si jer ti tuku dijete, a onda ti dijete ode. Nesretan si jer je otišlo, a onda shvatiš da djeca umiru, da ih ne poznaješ.

U džepu mi počne zvoniti mobitel i ja ga nekako vadim, pritišćem gumbe, javljam se.

– Halo – kaže njezina majka. – Halo – ponovi pa zašuti i ona.

– Dopratio sam je – progovaram – Sad je s Ines, zavukle su se u kafić i pričaju, ja čekam na kolodvoru.

Čini se da razmišlja o tim riječima, da ih zamišlja, u kafiću, u razgovoru, ali da ne strepi, ni zbog koga i ni zbog čega.

– Ne znam hoće li se vratiti sa mnom, kako će to završiti.

– Bit će dobro – kaže i izdahne, a iza mene počinju dopirati zvukovi negodovanja. Vjernicima se žuri.

– Nije te strah? – ispalim, i već i samo pitanje učini da se bojim manje, znam da je ona tamo, da drži slušalicu objema rukama, kao moju ruku u kolima hitne pomoći. – Onaj tvoj vječni strah, da će nešto poći po zlu, da će joj se nešto dogoditi – smijem se.

– Ne, nije – kaže sasvim ozbiljno. – Znam da si ti tamo.

Netko me odozada gurka u leđa, nečiji prst zabija mi se pod plećku, što vam je, čovječe, jeste li normalni, kaže, a ja ne znam što da mislim, pokušavam se sjetiti što da kažem, i zašto bi nas uopće trebao biti strah.

– Nikad se nisi bojao – kaže.

Nervozni mlađi muškarac sa strane unosi mi se u lice, prijeti, govori nešto, što radije biram ne čuti.

– Jednom smo, možda se sjećaš, bili na moru, sjedili smo na nekoj terasi, a ona je gazila bosa po oblucima i nekako naletjela na staklo, i mi smo prvi put ugledali njezinu krv, ne previše, ali bilo je dovoljno da se skamenim, a ti skoro prevrneš stol – tome smo se kasnije smijali, ali tek sa sigurnog, tek kad se krv sakrila nazad…

– U nju, našu dvogodišnju kćer – smije se njezina majka, smijemo se zajedno, a onda me netko hvata za rame i podiže, ranjenog čovjeka u gipsu, koji se ne opire, samo kaže čujemo se poslije i završava na brdu od besplatnih časopisa, onih koji nude blagost, strpljenje i nježnost, odgovore za sve probleme, kako s ove, tako i s one strane života.

* * *

Indira spava. Ovaj put kupe je pun i ona sjedi do mene, glava joj putuje od mojega ramena do prozora u trzajima i potreban je pokret, nježan koliko ja to mogu, da je primiri, da je umirim uz svoju. Postariji muškarac s rukom u gipsu i mlada žena u crnom, uspavana lijekovima i s velikom modricom ispod oka – nas dvoje smo zanimljiv prizor, priča.

Gledam kroz prozor u nebo, na kojemu su oblaci toliko nepomični, toliko sigurni, da se odmah dosjetim smrti. Neće me biti, pomislim, a ništa se na nebu ne pomakne – to su ti mali znakovi, te male geste. Svejedno, pomislim, svejedno. U dan se uselila neka sporost, kao što su spori predmeti koji tonu. U nekom ozbiljnijem smislu, ne možeš ih zaustaviti; i ne treba razmišljati o njima.

Moja kći, ona koja plamti.

Milujem je i pomišljam kako bi se ovo moglo učiniti nekome tko nas poznaje, da je nekim slučajem tu, ali nikoga tko nas poznaje oko nas nema. Nitko neće upamtiti, ni ona ni ja, ovaj dodir, moju pedesetdevetogodišnju ruku na njezinu tridesettrogodišnjem licu, jer kože će ostarjeti, i ovaj pokret, ova ljubav u njemu nestat će kao da je nikada nije ni bilo.

Dječak od kojih četiri-pet godina sjedi do mene i smije mi se. Pravim grimasu, zatim uzvraćam osmijeh.

– I ja sam imao gips – kaže. – I ja sam slomio ruku.

– Zašto? – pitam, ne znajući ništa bolje.

– Zato jer sam bio zločest – smijulji se. – Jesi i ti?

– Jesam. Bio sam jako zločest – kažem i pokušavam se prisjetiti svega lošega što sam napravio, svega što sam pokvario, uništio, zatrovao, no ništa naročito strašno ne pada mi na pamet. Ali sjećanje vara, ni to ne znači ništa.

– Što si radio? – malac je sada ozbiljan, možda ga je i strah, a mlada ga žena kori, gledajući me nasmiješena, kao i ostali u kupeu.

– Ne sjećam se – kažem. – Običan život. Ali sigurno nije bilo lijepo.

– Ti si onda strašan. Ti si hot-dog King-Kong – mali se hihoće, privija se uza ženu i prčka joj po torbici, a onda se nad moju slomljenu ruku nadvija uz sablastan cerek, s flomasterom u šaci.

– Florijan! – podiže glas majka, ali dajem joj znak da mi ne smeta. Klinac zatim napada, a ona sliježe ramenima i ispričava se ne odveć uvjerljivo, kolektivno, svima.

F-L-O

Dok nezgrapna crna slova putuju po gipsu, okrećem se i ponovo gledam kroz prozor, prema snijegom pokrivenoj planini koja za vlakom zaostaje polako i na koju baš u ovom trenutku pada meka svjetlost zimskog poslijepodneva. Tamo, nekoliko kilometara od nas, jarkocrveno svjetlo na obroncima učas je užeglo prozore i krovove, oblake i obzor – čini se da se za nama širi požar koji ništa ne može ugasiti.

– Kraj dana – kaže čovjek u skijaškom odijelu preko puta mene. – Bilo bi lijepo sad biti tamo.

Ali tamo, na tim osunčanim hrptovima više se nije moglo biti.

To što smo promatrali već je bilo prošlo.

Još dok je gorjela ta veličanstvena vatra, u dnima i usjecima bubrile su sjene, a zemlja, zemlja – kao da je netko u svaku njezinu poru natisnuo velike crne vreće sa smećem.