Nahrani me | Roman Simić

TE DJEVOJKE

 

Samo u smjeru suprotnom od gomile, kažem, ljeti na sjever, zimi na otoke, nikakve kolone, nikakve gužve, to naučiš kad radiš u turističkoj agenciji, mrziti turizam, a možda je i urođeno, možda je i prirodna reakcija na sve te utabane staze i koridore urezane u more i nebo, ako se presavija po istim linijama, brže će se istrošiti, kaže Gita, a djeca takve stvari uvijek vide prva i treba im vjerovati.

Nas dvije na putu, to je priča za sebe, ljubimo se i grizemo, volimo i koljemo, ponekad ne pričamo danima, a nekad je samo pogledam i mislim Bože, postoji li išta veće od ovog, išta što sam u životu učinila bolje, i poželim da je nekako mogu pričekati, u četrdesetoj kao u hladu, sjesti s njom uz bocu nečeg žestokog i ispričati joj sve to, sve što ju je dovelo dovde, od unajmljene sobe na Cresu do unajmljene sobe na Baliju, od tvrdoglavog spermija naovamo, i sve moje ludosti, i sve podvige njezina idiotskoga oca, nije da i sad prešućujem mnogo, ali ipak, sada je drugo, ne želiš je obeshrabriti, kao da bi i mogla.

Putovati s petnaestogodišnjakinjom; nitko ti svijet ne može pokazati tako, nevjerojatno kakve imaju oči! Ovdje smo već tjedan i postoji taj čovjek, Made, koji nas vodi do rijeke, za dolar, do mora za dolar, koji nas vodi na mjesta o kojima možeš samo sanjati za dolar, samo on i nas dvije, ponekad i njegov sin, dječak koji ne zna govoriti, ali zviždi kao svaka Božja ptica, Koliko života za dolar, Made, kaže mu Gita, a on se mršti, valjda misli da se počinjemo cjenkati, staje i započinje raspravu, ne, ne, smijem se i pokazujem mu da je sve u redu, ne, Made, sve za dolar za nas je više nego prihvatljivo.

A ponekad mislim da je najbolje ostati doma i onda se zbude baš tako, ostanem i bude najbolje. Putovanje ne mora biti pokret, pročitala sam negdje, pokret je precijenjen, pokret je turizam, a mi izbjegavamo turizam pa nekad propuštamo sunce i more, i kuhamo u kolibi, i gledamo TV u hotelskoj sobi, i plačemo u WC-u tu kod nas u Zagrebu, nekad je najbolje biti nepokretan, ići u smjeru suprotnom od gomile, ne otići nikamo. Ali ni to ne traje dugo. Sjediti i ležati luksuz je koji si možeš priuštiti samo ako si sam, bolestan ili bogat, a mi to nismo, i Gita me tješi i zapitkuje, a onda joj dosadi i ostavlja me, izlazi od gdje god da smo nepokretni, i ja izvana čujem taj smijeh i ples i te zvižduke svih Božjih ptica, čujem sunce i vjetar i oblake moje kćeri, i tako me prolazi, izlazim i ja, krećem se.

I upoznajemo drage ljude, zbilja, svatko ti nešto da, priču ili pogled, ili što već uspiješ izvući! Na primjer, Made lijepo šuti. Gledam ga dok siječe raslinje, ili pali vatru, ili čuči i krišom nas promatra dok se kupamo, ili popravlja šiltericu na glavi svoga dječaka, i to je lijep prizor, pun, ne čini se da mu išta nedostaje, ponajmanje riječi. Hoću reći: nikakav Machu Picchu, nikakva Petra, ni pećine Himalaje; kolikim si čudima svjedok, samo ako provedeš malo vremena s ljudima! Bog mi je rekao: osunčaj se, smije se bivši svećenik iz Adelaidea dok nam polugol popravlja kombi na prašnjavoj cesti do Ubuda, I ja se, evo, sunčam. Osjećam se kao konobarica kojoj su u dvadesetoj dali da nosi šalicu kave, a onda joj svake godine uvale još po jednu, govori Slovenka koju susrećemo na divljoj plaži, sad mi je pedeset i čini mi se da u životu ne radim ništa nego balansiram i strepim, ne znam više je li prepričavala san ili nešto što je osjećala, govorila je na tom svom smiješnom jeziku, i zaplakala, a onda smo sjedili i gledali njezina muža i sina na sjajnim daskama za surf, dva lijepa nasmijana muškarca, poluboga, kako pokušavaju uloviti val i kako se trude održati se na njemu, tko zna, mislim, možda se tako osjećala i ona.

Kad smo već kod znakova, jutros nam je pred noge pao jastreb, prava pravcata ptica. Bio je upisan u nebo kao točka u Božju bilježnicu, a onda je nešto pošlo po zlu i on je počeo padati, i pao je, i smrskao se o zemlju tik ispred mojih nogu. Od svega toga ja sam čula samo fijuk, i podigla ruke, i spustila glavu, i vidjela mrlju od krvi i perja, i tek tada pogledala Gitu, ali ono što te presiječe, ono što ti postane jasno jest da nisi krenula zaštititi nju, nego sebe, i da u konačnici ne možeš zaštititi nikoga, ni od čega, da je jedna obična ptica dovoljna da ti promijeni život – samo nekoliko centimetara bliže i ni šeširi ni ruke, ništa što učiniš ne bi je moglo spriječiti. Stajala sam tamo i mislila o svemu tome, a Made se samo nasmijao i dodao mi pero, obično pero koje se od sunca žarilo kao mač katalonskog sveca ili kazaljka onog nesretnog sata koji na praškom trgu turistima pokazuje sate i dane i horoskop i kretnje nebeskih tijela, i rekao: uskoro muškarac za tebe, gospođo. Tamo gdje drugi vide znakove, ja vidim fiziku, rekla sam poslije Giti, a ona mi posve ozbiljna odgovorila: samo pričekaj, mama, samo pričekaj.

E, sad, zamisli mene i nju kako pričamo o muškarcima, mene i nju koju sam nosila i rodila i znala je dok je još bila ništa, samo plač i samo desni na sisi, ako je ikada bilo tako, zamisli nju koja je prije petnaest godina, sva krvava i sluzava, izašla iz mene, na mala vrata, kojoj sam brisala guzicu i učila je o svijetu i svemu, kako mi sada priča o svijetu i o meni, o muškarcima u mom životu i o stvarima koje su bile i koje će biti i onima kojima bih se trebala ili ne bih trebala prepustiti! Kažem joj, Gita, ne seri, tako ti svega, ali poslije se uhvatim kako prevrćem svaku njezinu riječ, i tu samouvjerenost kojom me gleda, jer ta bi i svijet progutala da može, tu glad ništa ne može opisati, trebaš je vidjeti, tek tada ti postane jasno. Putujemo zajedno, a opet, tko zna putujemo li skupa, i bismo li trebale, i čemu bih je trebala poučiti dok gleda u mene i sudi, dok zuri u sve te muškarce i žene, u golubove na golubovima i pse na psima i djevojčice i dječake izložene na ekranima i na uglovima uličica, dok gleda ravno u sve te žedne oči i ne boji se ničega, blaženo bilo to sljepilo, kažem, blažena hrabrost i ludost i hormoni i geni, anestetici zbog kojih ponekad usred noći otvorim oči i sjedim u krevetu i strepim i zamišljam onaj plakat iz Ralja, djevojku koja pliva po površini mora, dok iz dubine vrebaju zubi, a ti znaš da je svaki spokojni zamah samo slučaj i sreća i da mu vrijeme nepovratno istječe, da se zubi zaobilaze samo slučajno, a opet, mislim, na što bi sličio život da ga proživiš u strepnji, nitko ne bi ni prst stavio u more, nitko plivao ne bi.

I svi me pitaju: zašto? Zašto stalno i zašto s njom i zašto tako, ljeti na sjever, zimi na otoke, uvijek u smjeru suprotnom od gomile, a ja im odgovaram bilo što, radi avanture, ili radi muzeja, radi boja ili radi nagradnih milja, svejedno, ali to s bojama volim najviše, ljudi se kunu u mirise, velim, ali svijet bez boja ne bi imao dušu! I nećeš vjerovati ali moja majka i Gitin munjeni otac i cure s posla i moja frizerka Nives, svi tada sliježu ramenima, kimaju i vrte glavama, i brzo ti postaje jasno da im je svaki razlog jednako dobar i jednako nerazumljiv, ali da se nekako najlakše opuste u tome s bojom. Razumiju ono kad rintaš, i onda dočekaš odmor, i otputuješ, i znaš da si stigla tek kad se promijeni svjetlo, a zemlja, krovovi i nebo (i more, i šuma, i ulica) postanu drugo, kad ti drugačije postanu koža i kosa i hrana, da ne nabrajam dalje, to je putovanje, objašnjavam, to da ti oči vide što dotad nisu, ili isto, ali u drugačijim omjerima, po mogućnosti jarče. I zato se veselimo bojama, smijem se, zato kupujemo papige ribe kanarince; nije tu stvar u životinji, nego u boji, taj drugi svijet zatvoren u krletku, zarobljen da ti se nađe u nekoj sivoj zimi i jeseni u kojoj stojiš i čekaš i živiš svoj život. Tako završavam, a oni su sretni jer sam stala i jer je objašnjavanje gotovo.

Sva prava putovanja, velim, vodila su me u smjeru suprotnom od očekivanog. Zvuči malo kao Frank Sinatra, ali je tako, i mogla bih ti nabrajati i nabrajati, ljude i sobe i zemlje i dodire, i prijevozna sredstva, sve od svijeta što smo nas dvije dobile za dolar, eur, rupiju, kunu ili krunu, sve što se nije dalo ili trebalo fotografirati, suncobrane u koktelima i cjepiva i sendviče i izgaženi snijeg u sporednim ulicama, sve ono što smo zaboravili, zaboravili, ali što svejedno nosimo negdje, u oku ili u srcu, što nas je promijenilo, makar i načas, jer malo nas stvari mijenja zauvijek i malo što na kraju ne zaboravimo. Kakve su ti ruke, mama, kaže nekidan Gita, i ja gledam i gledam i ne mogu se sjetiti kakve su bile, čak ni te moje vlastite ruke, a kamoli Toskana Karpati Anadolija, kamoli mirisi kiše i asfalta, ljeta i one modre pomrčine i elektriciteta, nagle pljuske nevremena u ranom rujnu.

Na istok, na istok!, a jesam li ti ikada ispričala kako je sve počelo, kako sam krenula protiv struje? Ako te stvari imaju početka, bio je u ljeto 2000., ceste prema moru bile su pune, a nas dvije išle smo praznim trakom, gore, na istok, na rijeku, ne zato što sam znala bolje, nego zato što mi je umirao otac, i zato što su me pozvali, a ja sam bila sama, i gorka, i nikome nisam mogla ostaviti Gitu. Bijes, bijes!, to sam osjećala, odozgo i odozdo žeglo je tisuću vragova celzijusa i cesta je bila toliko ravna da si mogao spavati za volanom, samo da je auto imao klimu (a nije), a ja sam upravo izgubila muža, i upravo gubila oca, a ona je plakala odostrag, i ljeto je propadalo naočigled, baš u trenutku kad je svaki gubitak bio nepodnošljiv, kunem se, da mi je nestala makar još i slinava maramica, pošla bih se ubiti.

Gita mi prilazi i ja sakrivam sve ovo, kao da me hvata s rukom ispod plahte, što sad?, kažem, a ona se ceri i preda mnom tone u turski sjed, pišeš o meni, kaže, vidim po tome kako se mrštiš, ne, pišem o tome kako sam stigla na kraj svijeta, kažem, i kako sjedim na rajskoj plaži pod suncem tropa, i kako bi užitak bio potpun samo da mi do nogu ne krekeće mala žuta otrovna žaba, ali ovdje nema otrovnih žutih žaba, kaže Gita, možda, velim, ali to ne zna nitko, nitko tko na ovom mjestu već bio nije ili je šampion Milijunaša pa mu poznaje faunu i floru, a takvih je malo, i osim toga – svatko tko zna da putujem s tobom povjerovat će da ih ima. Onda ona koluta očima i otpuhuje kosu s čela i ustaje i okreće mi leđa pa, udarajući se po guzičici otvorenim dlanom, odskakuće, a ja se u miru vraćam tom ljetu o kojem ti želim reći, ljetu koje je rodilo putovanja, smjer i sve ostalo.

Znaš li, nema boljeg načina od ovog da se ispriča ta priča, izgovoriti je dok si daleko i dok si sama u nepoznatoj zemlji i nepoznatom jeziku, u nekoj džungli gdje nitko ne poznaje ni tebe ni vremena ni ljude o kojima pričaš, pa sve što je ozbiljno može postati smiješno, a sve smiješno ozbiljno, kao kad nakon toliko godina razmišljaš o tome kako si iz UlixTravela došla u Generalturist a iz Generalturista u Olymptours a iz Olymptoursa opet u Ulix, i sve to u deset dana, koje si proplakala, i u međuvremenu mijenjala stan i pokvarila želudac i zbog toga mislila da si trudna sa šefom, tome se sad možeš smijati, i gledati Madea kako se smije, kao da se nije dogodilo tebi, ili kao da se dogodilo, ali i ti i on znate da si sada pametnija pa se ne nerviraš, znaš bolje.

I zamisli sad tu kuću pokraj rijeke, a rijeka je Dunav, zamisli taj miris goleme mutne vode, site i žive i slatke toliko da bi je mogao jesti, i taj rukavac i čamce i taj mulj nad kojim je brijeg i voćnjak i telefonski stup i divlje zelenilo iznad kojeg rastu samo oblaci i telefonske žice, i zamisli komarce koji ujedaju kroz tkaninu i zrikavce koji buče kao velegrad i boje otežale i natekle u tom ljetu, modre modre šljive i crne crne kupine i rajčice goleme i krvave kao volujska srca, i zamisli moju majku u majici kratkih rukava na kojoj piše Pepsi, sa svim onim križevima i svecima oko vrata, kada te sve to zgrabi pod ruku i uvede u predsoblje, i približi ocu, koji u kasno poslijepodne, dok mu ulazimo u sobu, dok mu sjedamo uz krevet, započinje ili nastavlja svoj govor, viče i smije se i kaže te djevojke, te cure, ne prođe ni tren a da ih se ne sjetim, pa spominje blijede židovčice iz Odese, i Slovakinje koje su dobivali za traperice i vinjak, i djevojku boksačkih ušiju iz maloga rudarskog grada u srcu Poljske, i sve one koje mu nisu dopale šaka, a trebale su, smije se i kašlje dušu, i oči mu gore, a iz usta frca pljuvačka dok priča i gleda kroz sve nas tri, i Gita ustaje i trči po sobi, a mama se naginje i pod njim popravlja jastuk, poravnava plahtu, na stolić stavlja tanjur s tabletama i čašom mineralne vode.

Znam kako zvuči, ali kad poželim zamisliti nešto zbilja zbilja smiješno i zbilja zbilja tužno i ludo, sjetim se svoga starog na samrti. Tu je on i tu je smrt, i ti znaš kako će sve to završiti i dođe ti da plačeš, ali ne možeš jer si ljuta i gorka i smiješna sama sebi, jer te ne vidi, kao ni Gitu, kao ni sranje koje živiš bez igdje ikoga, i jer osjećaš da te prevario, taj čovjek kojeg ne poznaješ, koji umjesto da šapće, grli te ili se moli, umjesto da ti otkriva sve mudrosti jebenog života, priča o Rogu Afrike i mjestima gdje je jebao za plastični kanistar, o pušenju i gutanju, o sprijeda i o straga, a neko suludo veselje i neki život posve različit od onog u kojem si ga znala štrca iz njega kao iz crijeva koje si začepila prstom, neka slavina koju nitko dotad nikad vidio nije, dok ga moja majka drži za ruku i miluje, ne znam odakle joj želudac, što je toj ženi bilo u glavi.

Bilo je tu jebanja, kaže moje otac za oproštaj od svijeta, a ja ustajem i odmičem se od kreveta i rastvaram već otvoreni prozor da uđe svjež zrak, no soba je još puna tih djevojaka iz kamena i blata i crnomorskih luka, tih prašnjavih cura koje dašću, hihoću, stenju i guraju mi se u lice, i ja gledam vani, u kasno poslijepodne, u kraj ljetnoga dana i u brijest na kojem lišće pod nekim nečujnim vjetrom treperi kao zlato, i ljeska se kao voda, neka nevjerojatna buktinja do koje je trebalo putovati čitav život, jebanja, jebanja, jebanja, mrmlja moj otac, čovjek koji u životu nije ni primirisao preko granice, i ostavlja nas, okreće se licem prema zidu.

I, pitam te, odakle sve to? Je li to neki džep, iz kojega su izašle, sve te žene, sva ta putovanja? Džep u koji guramo i skrivamo i tiskamo i oznojenim prstima stežemo sve što nismo mogli odživjeti, za čime smo žudjeli, čega smo se bojali, što smo gledali oprezno i gladno kao što gleda Gita, svi putovi, sve staze, svi muškarci, žene, krajolici, priče i riječi, i tijela, tijela, jer tijelo ne možeš sakriti, koliko god pokušavao, o tome priča moj otac i filmovi i detektivski romani, nema savršenog zločina, savršeni zločin jedino je smrt koja dolazi nakon života u kojem nisi pokušao i zagazio u njega i nisi volio nikoga i ništa.

Starost se rađa u tebi, kažem, i nema ništa gadljivo u tome, jer raste u tebi kao dijete, ne kao alien, tvoja je od početka do kraja, i ti je nosiš i gledaš i njeguješ, ispočetka nježnu, stidljivu, a onda iz dana u dan sve drskiju i pametniju, odgajaš je i brineš se za nju, ali za razliku od djeteta, ili baš kao dijete, nije na tebi pustiti je da ode, ona otpušta tebe, i ti možeš samo izaći iz te sobe, i pratiti korake tvoje kćeri koja trči iz kuće, i prolazi kroz vrt, i spušta se kroz žbunje niz brijeg u tehnikolor zelenilu, i silazi, kliže do rukavca, gdje je sustižeš prije nego je progutaju mulj i rijeka, i umjesto da urlaš na nju od straha, samo je uzmeš u naručje i stišćeš, i vas dvije, dolje, nakon tog putovanja protiv svih mogućih struja, daleko od mora, gledate kako iz tamne vode riječne zmije izranjaju, pomaljaju glave i širom otvaraju usta, kao da tim majušnim otvorima žele progutati svijet prije noći, kao pobodeni štapovi, kao neki živi uskličnici koji te upozoravaju na nešto važno, na istok, na istok, i protiv turizma, tako se putuje, kažem, napuštala ti svoje mjesto ili ne, pokret je ponekad precijenjen.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.