Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

AFRIKA

komadanje žrtve

 

Afrika? Ma joj, sigurno se sjećate Afrike. To je onaj kontinent kojeg znamo iz dokumentaraca o životinjama. Tada se divimo toj divljini. Inače ih se sjetimo svakih 20-ak godina kada im organiziramo humanitarne koncerte. Ako ste ipak zaboravili spektakl u čast Afrike od prije dvije godine s koncertima prepunim glazbenih i inih zvijezda žao nam je, vidimo se opet za 20-ak godine. Uz nadu da će i dalje vaši domaćini biti udarni plemenitaški BB tandem – Bob i Bono. Dobro, malo pretjerujemo, mi ovdje pričamo o Africi i kada nadrapa netko iz Hrvatske, kao što je slučaj s otmicama u Nigeriji. Po tom prešutnom dogovoru o ignoriranju čitavog jednog kontinenta, pomislili bi kako tamo nema ništa važno i značajno.

No kao i uvijek opet bi trebali poslušati one koji imaju dobre informacije.

Carter je otkrio karte i objavio svijetu kako Perzijski zaljev predstavlja nacionalni inetres SAD-a. Clinton je otkrio karte i objavio svijetu kako Centralna Azija i Kaspijski bazen predstavljaju nacionalni interes SAD-a. Isto je učinio i George Bush s Afrikom. Zapadna Afrika je posebno apostrofirana kao mljac mljac regija u Cheneyevom National Energy Plan-u iz 2001. godine kojeg smo spominjali u prvom poglavlju. Kako nafta s poznatih i starih odredišta sve teže nalazi put do SAD-a, nadanja za ovaj dio Afrike idu čak do uspostavljanja pune konkurencije nafti s Bliskog istoka što je malo izvan realnosti, ali mogu biti sretni i ako uspiju ufatiti 25-30 posto ukupnih potreba u sljedećih par godina. Trenutno SAD dobiva oko 15 posto svog uvoza iz Afrike, a vrh zauzimaju zemlje Gvinejskog zaljeva, Nigerija, Angola i Ekvatorijalna Gvineja.

 

NIGERIJA – PROKLETSTVO RESURSA

Nigerija je jedan od najboljih primjera „prokletstva resursa“. Zemlja bogata resursima, a osim 200-njak odabranih obitelji većina stanovništva životari u siromaštvu i gladi. Čak 66 posto stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu s manje od jednog dolara na dan. Po ljestvici Indeksa ljudskog razvoja (HDI) kojim UN mjeri kvalitetu života u pojedinoj zemlji, Nigerija zauzima 151. mjesto od 177. ukupno. Najmnogoljudnija je afrička zemlja sa 137 milijuna ljudi, ali i 250 etničkih grupa pa su sve češći međuplemenski sukobi. 50 posto stanovništva je muslimanske vjere, a 40 posto kršćanske. Zemlja je nakon dobivanja nezavisnosti bila obilježena vojnom diktaturom, a čak je i nakon prvih izbora 1999. godine proglašena trećom najkorumpiranijom državom na svijetu. Tada je izbore dobio bivši vojni general Olesegun Obasanjo, koji je kao diktator vladao Nigerijom i tijekom ’70-ih. Narod voli ljude s iskustvom.

No, Nigerija je peti po redu opskrbljivač naftom SAD-a i zato je toliko važna, posebno ako znamo da se većina njene nafte klasificira kao „laka nafta“, znači kao ona do koje je lako i jeftino doći. Prve bušotine postavlja Shell ’50-ih godina, a ta je korporacija postavila i neka od neslavnijih dostignuća u poticanju kršenja ljudskih prava i uništavanja okoliša u toj zemlji posebno u delti rijeke Niger. Otkada je počeo izvoziti naftu na Zapad, Shell je iz delte rijeke Niger izvukao milijarde dolara. Korporacija je osiguravala diktatorskom režimu ogromne zarade, a diktatorski režim je osiguravao mir i red kako bi posao mogao mirno teći. Dodatno je iz zahvalnosti najuži krug diktatora Sanija Abachea ulagao pokradenu lovu u dionice i nekretnine na Zapadu. To je bilo ruka ruku mije samo tako.

Ogoni narod koji nastanjuje područje koje je Shell desetljećima iskorištavao i zagađivao organizirao se u nenasilan pokret početkom ’90-ih. No, s obzirom da je u ukupnom izvozu nafte iz Nigerije Shell sudjelovao sa čak 50 posto, a nafta sudjeluje s 90 posto u zaradi od izvoza, bilo je jasno kako će feder sprega korporacija-diktatura učiniti sve da zaustavi takva talasanja. Tisuće ljudi je ubijeno i na desetine sela uništeno. U 50 godina iskorištavanja nafte u delti rijeke Niger izlilo se 1,5 milijuna tone nafte, što je 50 puta više od izlijevanja prilikom katastrofe s tankerom Exxon Valdez. Shell je danas pak prvak korporativne društvene odgovornosti, oni su „novi etički obrazac“ korporacija koje se furaju na energetsku efikasnost i „balansiran pristup akcijama protiv klimatskih promjena“. Da nije tužno smijali bi im se. Ovako se oni nama smiju, a i cijelom pravnom sustavu. Priznali su naoružavanje nigerijskih policijskih snaga koje su terorizirale lokalno stanovništvo. Time su postali sudionici i u namještenom procesu protiv pjesnika Ken-Sare Wiwe i još osmorice pripadnika Ogoni naroda, koji su pogubljeni nakon fejk suđenja 1995. godine. Ipak iz Shella smiju odgovoriti kako je to bilo davno, kako su naučili lekciju i da stvarno majke im mile preko groba neće više nikad. Suđenje protiv njih, koje je podigla Wiwina obitelj, povlači se već nekoliko godina po sudovima u SAD-u.

Kako to već obično biva, kad makneš pitome dođu divlji. Ubojstvo Wiwe i njegovog nenasilnog pokreta, otvorila je prostor za mnogo radikalnije skupine i dok si rekao društvena korporativna odgovornost u Nigeriji imamo čitavu lepezu militantnih hahara koji otimaju strance, dižu naftovode u zrak i blokiraju rafinerije. To nas, ako ćemo pravo, i ne čudi, jer je nabrijana mladež godinama gledala kako se bjelosvjetski moćnici slaste njihovom naftom puneći džepove sebi i probranoj lokalnoj eliti, dok njima ostaju crne lokve i zagađen zrak od isparavanja. Odrastati u takvoj atmosferi ne rađa ništa drugo nego raspizdoto ljude koji nemaju što izgubiti, a presuda se stavlja na teret prvome koji naiđe, a odgovora opisu sumnjivca. U jednom od komunikeja dali su do znanja što to znači: „Mi nismo niti komunisti niti revolucionari. Mi smo samo jako ogorčeni ljudi“.

Nitko više ne broji napade militanata, prekide u protoku crnog zlata kroz naftovode i zatvaranja rafinerija što zbog silovitih napada, što zbog predostrožnosti. Mladim ljutim ljudima u delti rijeke Niger to dođe kao izlazak van. Militanti žele dio kolača i to otvoreno priznaju. Zato često naplaćuju nesmetan prolaz nafte, a ako im se ne udovolji, radi dinamit ili čapaju strane radnike i traže otkup. Pametni su pa uvijek odvoje dio za lokalne zajednice. Premda bi ih u svakoj drugoj zemlji opisali kao bandite i švercere naftom, osigurali su status lokalnih Robin Hoodova. Vlastima ih je teško locirati, jer im sela pružaju zaštitu i utočište, a i gerilski su brzi u svojim riječnim čamcima. Imaju maštovita imena: Dobrovoljne snage ljudi delte Nigera i Pokret za emancipaciju delte Nigera. Mnogi ističu kako protiv njih nema konkretnijih i preciznijih akcija vlasti upravo zbog svijesti centralne vlasti u nepravednoj raspodjeli bogatstva od nafte, pa se stoga tolerira njihovo „lopovsko oporezivanje“ trgovine naftom. Pitanje je samo koliko će dugo taj „neautorizirani porez“ tolerirati u Bijeloj kući?

 

ANGOLA I EKVATORIJALNA GVINEJA – KOPIRANJE PROKLETSTVA

Angola je druga po redu u proizvodnji nafte u Africi, a Ekvatorijalna Gvineja treća.

Pored ogromnog bogatstva u nafti i dijamantima, u Angoli čak 82 posto stanovništva živi u siromaštvu. U HDI izvještaju 2004. godine, UN je Angolu svrstao na 166. mjesto od ukupno 177. No, kao i kod Nigerije i ovdje iščitavamo istu šprancu. Angola je SAD-u sedmi po redu opskrbljivač naftom i zato joj dionice rastu. Nafta sudjeluje s 80 posto u prihodima zemlje. Građanski je rat u Angoli trajao preko 25 godina, a kontrola nad resursima je bila najveći mamac.

I danas postoji jak pokret za odcjepljenjem u regiji Cabinda koja, pretpostavljate, ima najviše – 50 posto – svih rezervi nafte Angole. Postrojenje američke naftne korporacije Chevron Texaca u regiji Cabinda okruženo je minskim poljima zbog sigurnosti, a zaposlenici se dovoze i odvoze helikopterima. Sin bivšeg francuskog predsjednika Mitteranda uhapšen je 2000. godine kao jedan od umiješanih u šverc oružjem za jednu od zaraćenih strana u Angoli. Teodoro Obiang Nguema drma Ekvatorijalnom Gvinejom od vojnog udara 1979. godine. SAD je 1995. godine zatvorio ambasadu u Ekvatorijalnoj Gvineji zbog očajnog stanja sa ljudskim pravima u toj zemlji. Onda su krajem ’90-ih brojne korporacije, između ostalih Exxon i Chevron Texaco, otkrili nalazište nafte u toj zemlji. I sad ti onda trućkaj o ljudskim pravima. Na svom putu u SAD 2002. godine, Nguema je obećao Amerikancima miran san, jer će im investicije u njegovoj zemlji biti dobro čuvane i osigurane. Godinu dana kasnije ambasada SAD-a ponovno je otvorena, premda se stanje sa ljudskim pravima nije ništa popravilo, ali je zato Nguema oslovljen od Condoleeza Rice kao prijatelj SAD-a. Prije koju godinu preživio je pokušaj državnog udara koji je vodio nitko drugi doli Sir Mark Thatcher, sin bivše britanske premijerke Margaret Thatcher. Ah, ta djeca, ti im omogućiš sve, a oni bi se igrali velikih političara.

Kao i u slučaju centralnoazijskih zemalja i ovdje SAD osigurava višemilijunske iznose za vojnu pomoć i naftne investicije. SAD je poduzeo tihu izgradnju vojske u Zapadnoj Africi s osobljem dovedenim iz Nigerije i vojnim brodovima iz Gvinejskog Zaljeva. Započeto je i vojno pomaganje Gabonu kojega su nedavna otkrića stavila u sam vrh nalazišta nafte na kontinentu. Vojne snage SAD-a trenirale su vojsku Gabona, a znanje se koristi na civilima i protivnicima režima u toj zemlji. Vjerovali ili ne, moguće je da u Izvještaju o ljudskim pravima State Departmenta iz 2005. godine stoje zajedno tvrdnje kako je stanje ljudskih prava u Gabonu loše, ali kako su odnosi SAD i Gabona izvrsni.

Kao što smo naglasili u prošlom poglavlju, i Kina se jako pozicionira u Africi, a i ostale zemlje ovdje pletu svoje niti. Kina uvelike financira svoje saveznice. U Sudanu izvoz nafte donosi čak 70 posto zarade, a više od pola zarađenog troši se na vojsku. Sudan se ugrožava i upadima pobunjenika iz susjednog Čada, a Čad je pak zanimljiv jer je jedan od domaćina preko 1000 kilometara dugog naftovoda koji ide do Kameruna. Odavde dolazi 160.000 barela svaki dan pa je logično da u Svjetskoj banci ističu kako „projekt može biti katalizator za veću demokraciju“. U praksi to izgleda tako da predsjednik Čada Idriss Deby koristi zaradu od naftovoda za kupovinu oružja kojim tlači domaće stanovništvo, premda su inače dečki i cure iz Svjetske banke jako osjetljivi na takvo nenamjensko trošenje proračuna. Naftovodom upravlja konzorcij na čelu s američkim Exxonom koji uzima čak dvije trećine profita.

Očito ekonomski razvijeni svijet vidi Afriku manje kao područje za razvoj, a više kao brdo resursa za pokupiti. Koliko je Afrika siromašna u novcu, toliko je bogata u resursima. To su vrlo dobro znali svi koji su je pljačkali i prekrajali od doba robova, preko kolonizacije, do današnjeg humanitarnog cementiranja pozicije žrtve. Kontinent je bogat brojnim rudama, dragim kamenjem, nafta sve više šiklja van, trgovina drvom cvate, a nije za odbacit niti dvije gurmanske poslastice – kakao i kavu gdje ljudi rade u robovskim uvjetima do boli potplaćenih poslova. Cijeđenje gotovo cijelog kontinenta nastavilo se i u eri globaliziranog svijeta, pa Afrika više troši na otplatu vanjskih dugova Svjetskoj banci i MMF-u, nego što ulaže u zdravstvo ili školstvo. Okoliš sve više erodira i dodatno ugrožava očajno zdravstveno stanje ljudi, posebno sa sve većim utjecajem klimatskih promjena. To je dobitna kombinacija laprdanja o slobodnoj trgovini. Pljačka resursa, ratovi i diktature, uništen okoliš, lova ide van, neovisno radi li se o korporacijama, Svjetskoj banci, MMF-u ili nekom u nizu, ljudi sve bolesniji, prijeko potrebni lijekovi sve su skuplji, a jeftinije je zabranjeno koristiti, jer tako kaže Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Zato cvate ona na početku spominjana humanitarna rapsodija premda Afrika manje dobije od sve te pomoći u godinu dana, nego što izgubi nepravednim trgovinskim uvjetima za svoje proizvode.

I to ti je slobodna trgovina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.