Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

HRVATSKA

odozgo zeleno, odozdo plavo – a naprijed?

E jadni li ti smo ga mi. Predsjednik Republike, koji može polovici svijeta držati lekcije iz predanosti u borbi protiv fašizma svih fela te tvrdoglavog inzistiranja na važnosti uređenih odnosa presudnih za razvoj svakog normalnog društva (dobro, našli bismo i niz lekcija koje bi on mogao primiti), nakon gledanja filma Neugodna istina ovjenčanog Oskarom za najbolji dokumentarni film, jedino zaključi – mmmda, zbilja je frka i naložit ću ovim mojima u Predsjedničkom uredu da zamijene sve žarulje onim štednima. Eto, nakon godina i godina od prvog korištenja štednih žarulja u svijetu, došli smo do razine osviještenosti kako nam je potreban Al Gore da posegnemo za njima. Baš nas zanima je li taj projekt gigantskih razmjera za Hrvatsku započet i ako je, je li dovršen?

Da odmah opravdamo ovo picajzlanje. Jasno da podržavamo korištenje štednih žarulja jer nam to daje nebrojene međupovezane koristi: veća iskoristivost, duže trajanje, uštedu energije i manju emisiju ugljičnog dioksida te manje opasnog smeća. No, isto tako je jasno kako to smatramo u boljoj varijanti tek prvim korakom u naporima za smanjenje utjecaja klimatskih promjena, a u lošijoj varijanti dobrano nedovoljnim, posebno ako ga naglašavamo kao da ispred toga ide: „Eureka“!

No, dobro, pustimo mi našeg predsjednika na miru, jer za razliku od ’90-ih, kroz tu se funkciju na sreću, više ne vedri i oblači u zemlji, pa niti oko klime.

Pogledajmo što o svemu bitnome za temu naše knjige – korištenju energije i resursa, klimatskim promjenama i stanju ekosustava te proizvodnji hrane – kažu drugi gospodari vremena u Hrvatskoj.

U Strategiji Republike Hrvatske za ispunjenje obveza iz Kyoto protokola koju je 2007. godine izradilo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPUG) u suradnji s Institutom za energetiku i zaštitu okoliša – Ekonerg, kao jedan od ciljeva povećanja energetske efikasnosti potrošnje struje u sektoru zgradarstva stoji i cilj zamjene po dvije obične žarulje onim štedljivima, u svakom kućanstvu do 2010. godine. Ovdje napominjemo kako je to prilično ambiciozan cilj, i trenutno nije jasno kako će se ispuniti bez aktivnije uloge države, što se kod nas još uvijek izražava u futuru drugom. Naime, u Velikoj Britaniji svijest o klimatskim promjenama je veća nego kod nas, imaju educiranije stanovništvo, raširenije tržište energetski efikasnijim proizvodima, a to znači kako su ti proizvodi jeftiniji, i veću kupovnu moć stanovništva. Ipak, danas u Velikoj Britaniji imamo manje od jedne štedne žarulje po kućanstvu. Ako ih mi do 2010. godine uspijemo prestići, kako predviđa Strategija, to će nam uštedjeti 2,1 posto ukupne potrošnje električne energije. I tu smo onda tek na početku puta. Ako ovdje stanemo, k’o da nismo niti krenuli.

Upravo je to i naš najveći problem. Kretanje u mjestu. Nepoštivanje vlastitih zakletvi. Nesuvislo buljenje u ogledalo i tepanje krezubici kako ima lijep osmijeh. Tako sa Energetskog instituta Hrvoje Požar ističu kako čak 83 posto današnjih zgrada ne zadovoljava toplinske propise niti iz daleke 1987. godine, a kamoli iz 2005. godine kad je donesen novi stroži propis. A nije baš da smo ih većinu gradili u sumrak komunizma. S obzirom da ne poštujemo niti davno donesene zakone, onih dvije žarulje po kućanstvu zaista izgledaju kao gigantski korak. Očito je kako država nema dovoljno moći i odlučnosti te osposobljenih ljudi i volje da prisili, u konkretnom slučaju građevinski lobi pa i same ljude kada grade kuće, na poštivanje zakona. I očito je da kod nas nema niti dovoljno svijesti niti dovoljno educiranosti za iskreno i predano suočavanje s klimatskim promjenama, energetskim resursima i stanjem ekosustava.

Nadalje se u temeljnom državnom dokumentu o našem odnosu prema klimatskim promjenama i energiji najavljuje investiranje u energiju vjetra i biomase (5,8 posto ukupne energije do 2010. godine te deset posto do 2020. godine), smanjenje gubitaka toplinskih gubitaka u zgradarstvu (hahaha, vidi gore), povećanje energetske efikasnosti potrošnje struje, instaliranje 5000 solarnih sustava za toplu vodu i grijanje, do 100.000 hektara uljane repice namijenjene transportu, reforme u industriji te sektoru gospodarenja otpadom kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova, i još čitava hrpa hvalevrijednih namjera i želja.

Zlobniji među vama će sada pitati, dobro tu svašta lijepo piše, ali što ili tko garantira da će oni koji imaju vlast to zaista i provesti? I mi ćemo se tu praviti toše jer odgovara nema. Još smo uvijek na stupnju političkog razvoja gdje smo sretni kad političare natjeramo da objave koliko imaju satova, a koliko čokota, koliko su firmi prepisali na supruge ili muževe, a koliko na zaove ili jetrve. Vjeruj meni – ne, vjeruj meni, jedino odzvanja iz slatkorječivih megafona. U Hrvatskoj ne postoji sustav nadzora nad ispunjavanjem predizbornih obećanja niti postoji minimum odgovornosti političara i političarki prema definiciji funkcije koju obavljaju, a to je služiti ljudima. Kad se uoči nepoštivanje obećanog programa s kojim su dobiveni glasovi, nestručnost i sklonost korupciji, ili nekontrolirano izlijevanje bahatosti, pritisak i zahtjev za odgovornošću gotovo nikad ne dolazi iz samih stranaka o čijim se članovima radi. Sve ostaje na još nedovoljno razvijenoj građanskoj svijesti, civilnim inicijativama i udrugama, pritisku medija i nezavisnih intelektualaca te uspjesima od prilike do prilike. Jasno, uvijek dižemo palac gore za aktivizam obične raje, nezavisnu i kritički ljubopitljivu ulogu medija te hrabre istupe intelektualaca kojima nije jedino važno što su zasjeli na udobne predavalačke fotelje visokog obrazovanja. Ali, ukoliko sustav nema vlastite mehanizme nadzora te usmjeravanja, ukoliko nema pristojnu dozu samokritičnosti i skromnosti, a s obzirom na stupanj educiranosti i građanske hrabrosti u Hrvatskoj, onda taj sustav brlja i na području štednih žarulja i toplinskih propisa, a di neće na području ukupne održivosti razvoja.

Pa tu iz usta vladajuće elite slušamo: nećemo Družbu Adriu, a zapravo možda bismo ipak mogli, jedino nam preostaje graditi nuklearnu elektranu, ma jok nuklearka kad vidi molim te koliko imamo vjetra i sunca, živjela ekološka poljoprivreda, ali treba okrupniti malo gospodarstva jer su ona nekonkurentna i daju male prinose, a nas ništa malo ne veseli. Odnos vladajuće elite prema resursima i energiji pokazuje kako odnosa zapravo i nema, već se radi o probnim balonima, marketinškim trikovima i nepovezanim nabacokama. Majstori kupovanja vremena. Ima se, može se.

Tako naša plavo-zelena kiflica ostaje bez preciznih, jasnih i opipljivih koraka prema održivijem društvu, a to je ono što joj je najpotrebnije, kao i ostatku svijeta. U trenutku kada smo sve svjesniji potrebe za hitnim djelovanjem u odnosu na galopirajuće klimatske promjene, uništavanje najvrijednijih ekosustava i živog svijeta u njima, probleme s opskrbom najvažnijih energenata i pripadajućih ratova za resurse, pored općih ciljeva i deklarativnih načela, potrebni su nam i primjenjivi i povjerljivi kratkoročni koraci prema održivom društvu. Kratkoročni koraci koji gaze po stazama dugoročnih vizija. Znači, primjerice, za koliko će se zbog štednje i boljeg dizajna u godinu dana smanjiti emisija ugljičnog dioksida na državnoj razini u sektorima zgradarstva, transporta, poljoprivrede i drugih, za koliko će se povećati površine lokalno proizvedene i lokalno potrošene hrane, a za koliko organski uzgojene, za koliko će se povećati udio obnovljivih izvora energije, i tako redom. Pa onda opet za slijedeću godinu, a nemoj nam brate dragi i sestro mila, što ćete napraviti do tamo neke 2012. godine i kraja mandata, jer ćemo tako šepati kroz prostor i vrijeme pa izgubiti ono najvrednije što imamo, a to je upravo spomenuto bogatstvo i kvaliteta zeleno-plavog sustava. Nakon što smo u ekonomiji izgubili ili degradirali najvrednije poluge svakog društva: sektor proizvodnje i sektor bankarstva, odnosno financija općenito, kao najvredniji resursi nam ostaju šume i zalihe pitke vode. Od našeg ukupnog teritorija, prostori koje karakteriziramo ekološki učinkovitim šumama, zauzimaju čak 37,5 posto površine, što se u svjetskim razmjerima smatra ekološki izvrsnim. Ukoliko uračunamo ukupna šumska zemljišta dolazimo do 43,5 posto površine RH pod zelenim plaštem. Na posebno mjesto svjetske karte nas stavlja i činjenica kako se od tih površina, čak 95 posto smatra prirodnim šumama, riznicama bioraznolikosti i kvalitetnih ekosustava. Ne treba nas čuditi što nam onda upijaju više od polovine naše ukupne emisije ugljičnog dioksida.

Plavo koje nam dolazi odozdo smatra se i budućim razlogom za ratove, premda se već i sada mogu pratiti prva koškanja i sukobi oko pitke vode. Prema podacima FAO-a, Hrvatska je prva u Europi, a treća u svijetu (iza Kostarike i Paname) po količinama obnovljive vode u odnosu na površinu. Ukoliko računamo obnovljive zalihe vode u odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je, također na visokom osmom mjestu, što predstavlja 32.800 litara godišnje po stanovniku. S obzirom da živimo u svijetu gdje 1,1 milijarda ljudi nema pristup pitkoj vodi, 2,2 milijarde ljudi nema zadovoljavajuće sanitarne uvjete, a da godišnje na globalnoj razini izgubimo 4000 kubnih kilometara pitke vode, ispada da mi ovdje ležimo na zalihama sretne budućnosti.

No, upravo nam ti zeleno-plavi temelji održivosti stenju pod našim razvojem zadnjih godina. Potrošnja nam je sve veća, a sposobnost ekosustava da je hendlaju, odnosno da je upijaju i prerađuju sve slabija. To je cijena i opsjednutosti pukim ekonomskim rastom i slijepe jurnjave za profitom bez da se pogleda u retrovizor, a kamoli unaprijed. Nije utjeha što nismo usamljeni u svijetu koji ne uči iz povijesti kako niti jedna civilizacija nije pozdravila svoje sutra bez održivog odnosa prema hrani i energiji. Kada pogled usmjerimo prema stanju u našem lokalnom sokaku s tim početnim stranicama kajdanke održivosti svakog društva, vidimo da piše: piši kući propalo je. 2007. godine smo spiskali 2 milijarde dolara na uvoz hrane a proizvodimo svega 7 proizvoda dovoljno za naše potrebe (pšenica, kukuruz, jaja, peradarsko meso, vino, masline, i mandarine), premda bismo s obzirom na količinu i kvalitetu plodnih polja mogli hraniti i daleko šire od naših granica.

U ovom trenutku ne proizvodimo sami niti polovicu svojih potreba za energijom, a ukoliko nastavimo ispisivati sadašnje note rasta potrošnje energije, do 2020. godine trebati će nam je 60 posto više, ali ćemo tada pokrivati niti trećinu vlastitom proizvodnjom. Kakve klimatske promjene, kakvi bakrači. Povežimo to s apsolutnom ekonomskom ovisnošću o rastu naše zaduženosti koja je dva od dva i pol puta brža od naše godišnje zarade i – kukulele. Znači, točno je kad se od samog vrha piramide, premijera Hrvatske, pa naniže svi skanjuju i kukumavče vezanih ruku kao, eto nafta, energija i hrana svuda poskupljuju pa mora i ovdje, odnosno kaže vlast nije do nas. Ali je isto tako točno da ne može biti točnije kako su upravo oni odgovorni što smo toliko ovisni o vanjskim manipulacijama opskrbom i cijenama i nafte i hrane. A taj dio rečenice nikako da prevale preko usta k’o da bi im se osušila za vjeke vjekova. A i lijep su mi oni primjer održivog odnosa prema krkanju hrane i štedljivog prema potrošnji energije.

Sve je to još i tužnije jer imamo kvalitetnih kandidata za orkestar što se trudi svirati simfoniju održivosti. Sisačko-moslavačka županija daleko od najbogatijih županija u Hrvatskoj, od travnja ove godine kao prva u zemlji subvencionira kupovinu solarnih sustava za toplu vodu. Međimurska županija podržava uvođenje organske hrane u vrtiće, grad Koprivnica osvaja europske nagrade za rješenja urbanog transporta, otok Krk prelazi europske ciljeve pravilnim gospodarenjem i smanjenjem otpada, u Karlovcu kroz suradnju civilnog društva, gradskih firmi i građana sade se stabla za zeleniji i ljepši grad, a i nakupilo se brojnih akcija i kampanja samih udruga i građanskih inicijativa koje su uspješno čuvale okoliš i društvo od zagađenja iz elektrana na ugljen, korištenja genetski modificiranih usjeva, povećane promenade tankera Jadranskim morem, uništavanja javnih i zelenih gradskih prostora i svašta još. E, to su već note koje i drugima mogu biti inspiracija za glazbu koja je zvonka radost.

Prema izračunima Instituta Global Commons, ekonomski najbogatije zemlje svijeta trebaju smanjiti svoju emisiju po glavi stanovnika za 60, pa čak i 90 posto do 2050. godine, ukoliko prihvatimo ravnopravnu i pravednu prosječnu globalnu emisiju po stanovniku.

Postoje znanja, vještine i tehnologije kojima se mogu postići i te naizgled nedostižne razine. No, za njih je potrebna promjena nas samih, iskrena ljubav i toplina prema planeti i njenoj budućnosti, te vrijednosne orijentacije i znanje utemeljeni na praktičnoj održivosti. Dobitna simbioza odgovornosti i odlučnosti. Hrvatska bi s obzirom na očekivana demografska kretanja trebala smanjiti svoju trenutnu emisiju za 25 posto. To je značajno manje nego što će biti potrebno za „najveće žderače planete“, ali i ta četvrtina zahtijeva neodgodivo djelovanje sa transparentnim ulogama, obvezama i koracima prema ispunjenju tog cilja.

No, i mi još uvijek živimo u svijetu gdje ekonomska zarada i rast potrošnje donose bodove i ovacije. Zato nam u svim svojim litanijama niti jedan političar ili političarka neće obećati zadržavanje, pa čak i povećanje kvalitete života uz manju potrošnju i štednju energije.

Uostalom, tko bi glasao za njih?