Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

ZAKLJUČAK

pajdo, pošto ti plaćaš kilovat?

Red je da se osvrnemo na sve dosad napisano o razdoblju od godinu, godinu i pol dana koliko smo pokrili. Doduše, tu upadamo u onu klasičnu dilemu je li čaša polupuna ili poluprazna. Oni koji se vide u prvoj skupini, naći će čitav niz događaja i situacija kojima će potkrijepiti stav kako smo svjedočili važnim događajima. Klimatskim promjenama je konačno zabijen barjak na vrhovima globalne političke agende, a svjetska je raja svjesnija povezanosti ratova za resurse i eventualne energetske krize. Bushevi republikanci više ne drmaju zakonodavnom vlasti u SAD-u, odnosno Kongresom i Senatom, prijeti im metla iz Bijele kuće, a i većina stanovništva se kontinuirano i jasno opredjeljuje protiv nastavka agresije na Irak. Najodaniji fanovi već pomalo zaboravljenog alterglobalističkog pokreta sladili su se vijestima, u mainstream medijima gotovo prešućenima, o općoj degradaciji povjerenja u nekadašnje mrcine globalne ekonomsko-političke moći Svjetsku banku i MMF. To je rezultiralo gotovo opsjednutom utrkom zemalja u razvoju da im vrate dugove i skinu ih sa grbače, a MMF je čak zbog smanjenja potražnje za svojim cijenjenim uslugama, morao zaviriti u vlastite zalihe i prodati zlatne poluge kako bi namirio gubitak jer je sve manje „luzera“ koji kucaju na njihova vrata i nude im sva svoja bogatstva u zamjenu za iluziju napretka.

Oni koji gledajući u istu sliku, odnosno u isto razdoblje, smatraju kako je čaša poluprazna, zaključit će kako sve to i nije previše bitno jer i dalje veselo jurišamo prema dnu. Upravo je nespremnost prihvaćanja pa zatim suočavanja s klimatskim promjenama dokaz koliko nam je kolektivno ubrizgan kulturni mem tudum, koji je nesposoban preispitati brisanje vlastitih guzica, a kamoli kreirati viziju života u sljedeće dvije, tri generacije. U odnosu na klimatske promjene, kao čovječanstvo smo hrabro ustali jalovim globalnim koncertima upamćenima više po ekonomsko-propagandnim porukama i gomiletini smeća od osviještene publike da bi 2007. godinu završili sveopćom brbljaonicom na Baliju gdje smo se značajno dogovorili kako ćemo se i dalje dogovarati. Pecnut će nas oni koji čašu vide polupraznom poentom kako se još uvijek ne treba ufati niti u onu svjesniju globalnu raju koja kuži temu naše knjige, povezanost potrošnje i energije te stanja u svjetskim ekosustavima i klimi, jer se njena osviještenost u ovom trenutku uglavnom svodi na prigodno-humanitarne popevke i namjenske uplatnice te tijek misli koji ide otprilike: Je, grozne su klimatske promjene i fakat nas je prpa za našu djecu i unuke, al’ dajte k vragu, hoćemo niže cijene nafte i plina, mada nam je i taj rat u Iraku bljak bljak, a posebno bi nešto trebalo učiniti po pitanju ekoloških tehnologija.

Oni koji ne samo da vide čašu polupraznu, već vide i rupe na čaši iz kojih sumanuto štrca van dodali bi kako i promjena raspoloženja oko nastavka i smisla rata u Iraku nije posljedica sveopće mirotvornosti i masovne epidemije ljubavnosti među američkim stanovništvom, već reakcija na povećanje robnog uvoza iz Iraka: mrtvačkih lijesova naših dečkiju. Poslani su kao roba, na isti tužan i bešćutan način se i vraćaju, bez danjeg svjetla, jeftinih konfeta i prštavih kamera.

Ovdje bismo možda mogli doliti nešto vode u korist onih koji čašu vide polupunom jer to znači da tolerancija stanovništva SAD-a na smrt vlastitih mladih lavova opada, posebno ako usporedimo s gotovo 60.000 mrtvih u agresiji na Vijetnam. Sad smo nalili kap u čašu, pa radi fer igre treba vidit gdje curi. U drugoj polovini 2007. godine, Bush je dva puta vetoirao program ulaganja u zdravstvenu skrb siromašne djece vrijedan 35 milijardi dolara za sljedećih pet godina, a demokratski obojeni Kongres odobrio daljnjih 70 milijardi dolara za nastavak rata u Iraku za sljedećih jednu godinu. Ne da curi, nego šiklja.

Ipak, kako god gledali u čašu, ostaje nam zabilježiti par činjenica iz proteklog razdoblja:

>>> Klimatske promjene su dobile međunarodno priznanje i to čak prije Kosova. Od konačnog priznanja i Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC) kako možemo s 90 postotnom točnošću zaključiti da ljudi utječu na trenutne promjene klime do ovjenčanja Nobelovom nagradom za mir. No, kao što znamo iz regionalne povijesti, međunarodno priznanje ne znači da su sve kockice posložene. A s klimatskim promjenama se čini upravo tako – slože se kockice, dvije, a onda neki klipan dođe preko noći i sve sruši pa opet ispočetka. Tu se vraćamo na ono gotovo opće glavinjanje političara, dijela znanstvenika i ekoloških udruga, te većine medija i javnosti, gdje ispada da se postigao konsenzus o klimatskim promjenama i utjecaju ljudi na njihovo trenutno kretanje, a opet ispada kako rijetki znaju što bi trebalo učiniti po tom pitanju i svi čekaju Godota da učini prvi korak, a znamo kako se to završi. Institute for Public Policy Research (IPRR) iz Britanije, proveo je analizu 600 novinskih članaka, kao i TV vijesti i reklama. U značajnoj većini tih radova, naglašavali su se problemi, začinjeni katastrofičnim predviđanjima, a iznošenje praktičnih rješenja kako usporiti i ublažiti utjecaj klimatskih promjena i energetske krize tražilo se na male prste. Tako se stvara „holivudizacija klimatskih promjena“. Kolumnist magazina Newsweek Robert J. Samuelson, istaknuo je kako „u debati oko globalnog zatopljenja postoji velika provalija između retorike javnosti koja je na rubu histerije i ponašanja javnosti koje je na rubu indiferentnosti“.

>>> Na početku pisanja feljtona za internet portal H-alter, što je temelj i cijele ove knjige, cijena nafte kretala se između 50 i 60 dolara po barelu. Na kraju pisanja feljtona u siječnju 2008. godine prešla je granicu od 100 dolara što ako ste rekli prije godinu dana, dobili biste etiketu ekobabaroge koja plaši malu djecu. Danas kada dopunjujemo knjižicu polovicom 2008. godine, približava se novoj granici od 150 dolara po barelu. Sad mnogi koji su godinama upozoravali da se nafta približava svom vrhuncu pa će logično poskupiti jer nema smanjenja potražnje slavodobitno misle: „Ja govorio, ne govorio“, a neki poput Williama Engdhala i Michaela Chossudovskyog ističu kako nafte ima k’o šodra, a da je glavni uzrok ovom sadašnjem rastu cijena čisto špekuliranje najvećih banaka i investicijskih fondova koji time pokušavaju pokriti nagomilane gubitke zbog krize na tržištu nekretnina. Dečki, dečki pa u pravu ste svi.

Paralelno i povezano s tim je padalo povjerenje u dolar kao najvažniju svjetsku valutu o čemu smo opširno pisali u poglavlju o SAD-u, s tinjajućom ekonomskom recesijom u najmoćnijoj državi svijeta zbog krize na tržištu nekretnina i pada povjerenja potrošača. Za sada to k’o nevidljivi kirurzi krpaju strani ulagači na američkom tržištu, od čega je posebno zanimljiv kapitalističko-komunistički hibrid Kina zbog ogromnog trgovinskog suviška sa SAD-om, ali i ostatkom svijeta. Zadnja takva plastična operacija je bila u prosincu prošle godine kada je iz novo osnovanog državnog fonda The China Investment Corporation teškog 100 milijardi dolara, uloženo 5 milijardi dolara u sam financijski centar američkog giganta, jednu od najmoćnijih banaka na svijetu Morgan Stanley. Znamo za etiketu Made in China. Vrijeme je da se počnemo privikavati na etiketu Controlled by China. Morgan Stanley, kao i druge Wall Street barabe, uzdrmani su krizom na tržištu nekretnina pa su samo u zadnjoj četvrtini protekle godine prijavili gubitak od 3,6 milijarde dolara. Da pokrpaju te brazgotine i nekako upicanjeni završe godinu prigodnim face-liftingom, pozvani su džepa puni potomci Mao Ce Tunga. Isti šut kao Morgan Stanley, dobili su i drugi veliki igrači raspucalih temelja, a Citigroup je pomoć potražio u Abu Dhabi Investment Authority fondu koji su im kapnuli 3,5 milijarde dolara. Kako se vremena mijenjaju. Nekada su barabama s Wall Streeta ispadale nezasluženo prikupljene novčanice iz kofera sa šifrom i kaputa od ljama, a sada za šaku riže mole instant injekcije koje lijepe fasadu. Eto, do kakvog li smo samo zaključka došli? Najbolji budući predsjednik SAD-a jer je najreprezentativniji simbol SAD-a bio bi Michael Jackson. Jacko, rock on!

Dokad će trajati to spašavanje pacijenta kojem su unutarnji organi prilično šugavi traju neiscrpne rasprave. S kritičkih strana tjedno možete dobiti najmanje tucet pisanih radova na temu buduće velike recesije u SAD-u, a oni koji kontroliraju šarenilo lijepih fasada, jer tko još ima vremena i informacija da gleda temelje, umiruju da je sve u redu i kažu: pa molim vas lijepo, pogledajte nove fasade. Mi smo rekli na početku knjige da se nećemo baviti špekuliranjem, već samo činjenicama, i nemamo dovoljno znanja da stopostotno najavimo budući smjer SAD-a, a onda i dobrim dijelom ostatka svijeta. Jedno je sigurno, s obzirom na kretanje dolara, pad povjerenja potrošača te tihu recesiju i usporavanje ekonomskog rasta u samom SAD-u, klimatske promjene i rast cijena najvažnijih energenata, kao i potrebu većeg izdvajanja love vojnom osiguranju kolanja tih energenata prema najvećim konzumentima, ukoliko se neoliberalni kapitalizam izvuče iz ove stupice koju si je sam postavio, treba mu reći: E stari, fakat ti svaka čast!

Dodatno treba naglasiti kako s obzirom na važnost nafte za naša društva, njena je skupoća stvorila lančanu reakciju i povećala cijenu ostalih važnih energenata, resursa te proizvoda, od kojih posebno izdvajamo hranu.

>>> Da, hrana. Bravo mi ljudi, konačno smo shvatili koliko je hrana bila prejeftina i koliko je to imalo veze s jeftinim fosilnim gorivima koje smo nekontrolirano ulupavali u proizvodnju, transport, procesuiranje i prodaju hrane. 2007. godina će sigurno biti upamćena kao godina u kojoj smo osvijestili da hrana kao energija potrebna nama da živimo, neće više biti jeftina. Od sada kada poraste cijena nafte možda više nećemo gledati razočarane razmažence na benzinskim pumpama koji se vozeći do obližnjeg dućana po kruh i mlijeko ljutito cmulje da se to više ne da izdržati i da šta vlada misli, već ćemo prije zaviriti na police koliko dođe štruca kruha.

Da bude potpisano još brutalnijim otrežnjenjem, pored rasta cijena osnovnih prehrambenih usijeva padale su svjetske zalihe istih. Zalihe pšenice pale su za 11 posto u odnosu na prošlu godinu. Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) UN-a ističe kako su to najmanje razine od 1980. godine kada su počeli s praćenjem, a američko ministarstvo poljoprivrede (USDA) ističe da su svjetske zalihe na najmanjoj razini u zadnjih 47 godina. Slično stanje je i s kukuruzom, sojom, i drugim osnovnim namirnicama. Takvo stanje svjetskog prehrambenog sustava u FAO-u procjenjuju „neočekivanim i nedoživljenim dosad“. Njihov direktor Jacques Diouf ističe kako „usporedba rasta cijene nafte i hrane daje elemente krajnje ozbiljnih društvenih kriza u budućnosti“.

Sad se svašta lupeta o razlozima skuplje hrane i to što je zanimljivije najviše upravo od onih koji snose priličnu količinu odgovornosti. Naime, i za naftu i za hranu pa i za ostatak najvažnijih resursa već godinama su poznata argumentirana upozorenja o trendovima i analize koje su pokazivale kako nam ukoliko nešto ne promijenimo u svojem odnosu prema hrani i energiji, slijedi upravo ovo što nam je i uslijedilo. Ipak, već spomenuti generalni direktor FAO-a Jacques Diouf na utemeljenu kritiku kako ništa nisu učinili da pripreme teren ili ublaže krizu cijena i dostupnosti hrane, odgovara kako „nije FAO taj koji svaki godine na svijet donese 78,5 milijuna beba“. E moj Jacques, pa ti k’o da si s kruške pao. Kruške koja je nekad bila jeftina pa sada iste takve fore prodaješ. Slično je pao na svoj položaj i predsjednik Svjetske banke Robert B. Zoellick koji sipa munje i gromove na razvijene države zbog njihovih ogromnih subvencija svojim poljoprivrednim gigantima što onda osiromašuje poljoprivrede manje razvijenih zemalja te izbacuje s tržišta male farmere širom svijeta. Stavimo sad na stranu da tako ne bi trebao govoriti predsjednik organizacije koja je godinama uvjetovala kredite zemljama u razvoju privatizacijom poljoprivrede te liberalizacijom trgovine hranom pa danas većina tih zemalja zapravo stoji u redu čekajući komad kruha jer nemaju više razvijenu vlastitu proizvodnju hrane. Ali ima nešto da prostite huljski kad to čuješ od samog Zoellicka koji je, da malo osvježimo sjećanje, do 2005. godine obavljao funkciju predstavnika SAD-a za trgovinu. Kao takav je preko WTO-a tucao u zdrav mozak sve zemlje u razvoju da učine jednu nevjerojatnu stvar, a to je da maknu subvencije za svoje poljoprivrede i ukinu carine za poljoprivredne proizvode koji dolaze iz SAD-a koja ima godišnje poljoprivredne subvencije vrijedne nekoliko desetina milijardi dolara. Posebno je brutalio Zoellick za vrijeme pregovora na sastanku WTO-a u Dohi početkom 2002. godine uz nježnu napomenu kako će protivljenje prihvaćanju sporazuma iz Dohe SAD smatrati s obzirom na svježe rane od 11. rujna, svrstavanjem uz osovine zla i terorizam. Usput je još i osobno vodio na sudu WTO-a slučaj tužbe SAD-a protiv EU zbog genetski modificiranih usjeva i hrane. Eto ljudi, pazite što jedete, očito da hrana nafilana genetski modificiranim organizmima uzrokuje gubitak pamćenja.

Kao što smo rekli, sada se svašta u medijima pored nafte navodi kao dodatni razlog poskupljenja hrane, od čega neke razloge treba staviti pod upitnik, a druge u najmanju ruku pojasniti:

– ističe se pad prinosa u velikim proizvođačima hrane (Australija, Ukrajina) zbog vremenskih nepogoda i ekstremnih uvjeta. To je točno, no ne navodi se kako je i ove godine ponovno ostvaren rekordan urod na svjetskoj razini. Stavimo ovdje privremeno na stranu da bismo hranu mogli proizvoditi ekološkim metodama uz čak i veće prinose. Hrane ima. No, kao i s drugim resursima, ovdje je problem neodrživo korištenje i nepravedna raspodjela. Time dolazimo do drugog, puno važnijeg razloga za povećanje cijene hrane.

– urbanizacija i povećanje potražnje za hranom u zemljama kao što su Kina i Indija, te drugim zemljama koje pokušavaju uhvatiti korak s razvijenim kapitalizmom. Problem je što raste neodrživi životni stil koji veže na sebe prehranu baziranu na prekomjernom unosu životinjskih namirnica. A proizvodnja mesa zahtijeva ogroman unos žitarica uz nepovoljni energetski prinos. Znači uložimo nekoliko puta više energije, nego što je dobijemo nazad u kalorijama koje nam stoje na bogatim trpezama. I onda rastu cijene žitarica koje su osnovna namirnica siromašnima. No, ovaj se razlog češće prešućuje jer bi to bilo kao da diler kritizira narkomana što papa previše droge. Zemlje u razvoju samo žele biti kao mi: gledali su filmove, gutali reklame, upijali savjete šarenih časopisa, slušali su plaćene znanstvenike i savjetnike, sve zajedno sa samo jednom jedinom porukom – radite što vam kažemo i onda ćete biti super kao što smo mi.

Tko bi ih krivio? Žele svoj dio kolača. Problem je što su nezasitni potrošači kapitalističkih zemalja već proždrali popriličan dio kolača, a namirnica potrebnih da se popuni pojedeno ili napravi novi sve je manje. To je bolna istina koju će sada prpošni potrošači u zemljama u razvoju morati čuti – nikad nećete moći biti kao vaši uzori na Zapadu, barem ne u takvom omjeru jer jednostavno nema toliko resursa, nema toliko zemlje, nema toliko tla, nema toliko žita i nema toliko krava Šarulja i koka Dakica.

– sljedeći razlog povećanja cijena osnovnih namirnica jest, kako smo već u poglavlju o Latinskoj Americi naglasili, slijep pokušaj nadoknade potrošnje goriva za transport kakav imaju SAD i EU biogorivima, odnosno hranom. Evo nešto da se malo gorko nasmijemo: vozila u SAD-u su 2004. godine prešla kilometara koliko bi nam bilo dovoljno da 430 puta odemo do Plutona i vratimo se nazad. I sad ti rođo sij tu genetski modificiranu kuruzu da to natanka. A nije taj Pluton baš iza ugla. Ako ćemo ikada pisati top listu kvazi rješenja energetske krize, srljanje da se od lokalnog resursa biogoriva napravi globalna roba agrogoriva kao dodatna potpora visokosubvencioniranim velikim zemljoposjednicima i poljoprivrednicima, biti će zasigurno pri vrhu liste.

– negativan utjecaj klimatskih promjena na prinose će se nastaviti. Sve duža sušna razdoblja, nestajanje plodnog tla, poplave, zagađenje poljoprivrednih površina i okoliša dio su zajedničkog napada na kvalitetu ekosustava. Gdje su sada one umne glave koje su nas umirivale lovačkim pričama kako se ne trebamo ništa brinuti jer će nas spasiti plodna tla Sibira ili Aljaske? Da, samo koje godine?

– kako to inače biva, ova situacija postala je neodoljivi mamac za najprizemniju šaržu bjelosvjetskih špekulanata koji na svjetskim burzama hrane kupuju usjeve tamo di su jeftiniji i prodaju di su skuplji, ili jednostavno zakupe velike količine zaliha i maknu ih sa tržišta kako bi ih za koji mjesec prodali po znatno skupljim cijenama. Tako se igra globalni kasino i tako se igra proizvodnja gladi.

Ne samo to, upravo zbog važnosti hrane, a za sada poprilično skriveno od javnosti, sve veći broj bogatuna te investicijskih fondova iz SAD-a i Rusije kupuje plodna polja po Latinskoj Americi i Istočnoj Europi kako bi zauzeli položaje za godine koje dolaze. Plodno tlo postaje jedno od najvažnijih resursa na planetu i možda nas ne dijeli puno od naoružanih čuvara i osmatračnica oko kombajna i traktora. Kao i njihovi naftni pandani, najveće prehrambene i biotehnološke korporacije poput Cargilla, Archer Daniels Midlanda, Monsanta i drugih, broje šolde k’o nikada, a skladišta ima puno.

A sjećate se Richarda Heinberga s čijom smo zloslutnom prognozom o „svijetu za kojeg nitko od nas nije spreman“ započeli knjigu? Upravo jer je britak u svojoj kritici neodrživosti kapitalističkog sustava i jasnom iscrtavanju posljedica koje donose paralelni procesi sve većih cijena najvažnijih energenata i širenja negativnog utjecaja klimatskih promjena, Heinberg je godinama tovario u klubu ekobabaroga, uz pripadajuće ignoriranje pa čak i pljuckanje. No, u zadnje vrijeme od brojnih intervjua, predavanja, knjiga i ostalih oblika gostovanja u javnosti, naš dragi Hajnbo će zaboraviti svirati svoju prvu ljubav violinu jer nema vremena za uživanje u klizanju gudala. Dapače, u međuvremenu je postao dio tima Oil Independent Oakland 2020 Task Force, koji radi strategiju prilagodbe na nadolazeću energetsku i klimatsku krizu kalifornijskog grada Oaklanda s glavnim ciljem da se zbog reformi u proizvodnji i potrošnji energije, gradskom transportu, proizvodnji hrane i drugim bitnim područjima, do 2020. godine grad pretvori u zonu koja nije ovisna o nafti za normalno funkcioniranje. Tim stručnjaka je angažiran direktno na zahtjev gradonačelnika Oaklanda. To ti je maltene kao da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić kao savjetnicu za gradski urbanizam zaposli hrabru Veru Petrinjak-Šimek iz Zelene akcije. Da, da znamo da je smiješno, a zapravo tužno. No, zbog vlastitog iskustva, Heinberg se makar na osobnom nivou mora demantirati i priznati kako neki ipak žele biti spremni za svijet 21. stoljeća.

Krenuli smo u knjigu s njegovim mislima, red je da tako i završimo.

On uočava četiri scenarija, ne nekih futurističkih ki bi da bi bajki ili noćnih mora, već trenutnih obrazaca po kojima sada stvaramo svoje stavove, ponašanje i životne odluke. Scenariji su:

1. Do posljednjeg daha
Daljnja makljaža i ratovi za preostale resurse. Scenarij u kojem se nastavlja suludi odnos prema planeti kao da ih imamo na bacanje, a ne svega jednu. Ovo predstavlja duboko podijeljen svijet u kojem paralelno opada sposobnost globalnih ekosustava da namiruju naše napade na njih, raste geopolitička i ekonomska nesigurnost uz sve teže ostvarivanje zaštite ljudskih prava na globalnoj razini.

2. Čekanje magičnog lijeka
Vječito iščekivanje spasenja. Nada u bezbolnu tranziciju koju će omogućiti tehnološko čudo, još neotkriveni izvor energije, trenutni evolucijski skok. Svodi se na kupovanje vremena i daljnje vezanje uma i tijela svjetskom stanovništvu. Poruka je: ništa se ne brinite, sve je pod kontrolom i stručnjaci rade na rješenjima, a vi se i dalje prepustite svojim najboljim prijateljima – daljinskom upravljaču i aspartamu skrivenom u mjehurićima.

3. Gradnja „Noinih arki“
Izgradnja eko-socijalnih zajednica u ruralnim područjima i urbanim prostorima koji funkcioniraju na održivi način. Najbolji primjer bi bila ekosela ili gradski kvartovi u kojima se održivi razvoj primjenjuje u praksi, a ne samo kao deklarativna poštapalica nafilana neuvjerljivošću. Ovdje se naglašava, da ne kažemo slavi, kretanje prema decentralizaciji i lokalizaciji, gdje se centar života počinje okretati prema užoj regiji ili (pri)gradskom prostoru.

4. Smanjenje potrošnje energije („Powerdown“)
Kako je prethodni scenarij orijentiran na lokalna rješenja i prakse, tako se ovdje naglasak stavlja na inicijativu odozgo. Jasno je kako ozbiljna politika smanjenja potrošnje energije bez čega će biti nemoguće usporiti i ublažiti utjecaj klimatskih promjena, nije ostvariva bez inicijative koja dolazi od gradskih, regionalnih i državnih uprava i vlasti pa čak i određene međunarodne suradnje.

U knjizi smo se trudili pokazati svu opasnost prvog scenarija. Pripreme za pozicioniranje idu toliko daleko da je neokonzervativni ideolog Robert Kagan u jednom od travanjskih brojeva Washington Posta 2006. godine postavio pitanje što misle učiniti SAD i EU s obzirom da Rusija i Kina oko sebe okupljaju „neformalnu ligu diktatora“ nabrojavši pri tom Bjelorusiju, Uzbekistan, Sudan, Venezuelu, Iran i Angolu. Zaključio je: „Na žalost, Al Qaeda možda i nije jedini izazov s kojim se danas suočava liberalizam, a možda nije niti najveći“. Situaciju dodatno pogoršava činjenica kako su gotovo sva područja koja se trenutno navode kao zamjena bliskoistočnoj jeftinoj nafti ili ih se slavi kao nova nalazišta, locirana u područjima koja su ili udaljena ili je do nafte teško doći ili se radi o područjima koja su obilježena nemirima i mogućim sukobima: zaštićeno područje na Aljaski, ledena područja Arktika, kolumbijske džungle, sjeverni Sibir, kaspijsko područje, delta rijeke Niger, Uganda, Čad, Sakhalinsko otočje na krajnjem istoku Rusije i tako dalje.

Trudili smo se naglasiti i svu jalovost drugog scenarija. Medijska znanstvena nekritičnost prema energiji vodika, nuklearnoj energiji, skladištenju i nadoknadi ugljika, ukapljenom plinu i drugim „alternativama nafti“ samo pokazuju koliko nam još nedostaje do ozbiljnog suočavanja s tabu temom naše civilizacije – resursi zahvaljujući kojima smo razvili napredna društva polako nestaju.

No, kako to obično i biva, lakše se obrecnuti na probleme što prvi i drugi scenarij jesu, nego uočiti što se krije u rješenjima. Ključni cilj je spojiti treći i četvrti scenarij pri čemu treći ide odozdo, a četvrti odozgo u pristupu.

Ukoliko se nastavi intezitet i širenje negativnog utjecaja klimatskih promjena te problem sa skupoćom najvažnijih energenata preraste u pravu energetsku krizu, bogato znanje i iskustvo, desetljećima sakupljano u brojnim zajednicama i edukacijskim centrima, mogli bi ostati zakopani u prošlosti i neiskorišteni. U svijetu koji bi bio bliže društvenom kaosu i glavnoj mantri mizantropije čovjek je čovjeku vuk, eko-socijalni projekti kao modeli održivosti, neovisno nalazili se u gradovima ili selima, mogli bi ostati u najboljem slučaju izolirani i prepušteni sporom odumiranju ili bi ih neprijateljska okolina preko noći pregazila u suludom stampedu prema plodovima njihovog rada. U tom smislu trebamo biti svjesni, kako s obzirom na složenost i opseg problema klimatskih promjena te osiguranja energetskih resursa, nije moguće izolirano primjenjivati održivi razvoj. Nemoguće je dugoročno ostvarivati održivost u neodrživom svijetu. Za sada imamo još nedovoljno jaku razvijenu suradnju između inicijative odozdo i odozgo, ali imamo nekoliko krasnih simbioza koje nas mogu inspirirati i učiti, poput brazilskog grada Curitibe, indijske države Kerale, projekta Transition Towns u Britaniji pokrenutog od ekipe iz permakulturnih krugova gdje rade s gradskim upravama i stanovništvom na tranziciji prema održivom razvoju, suradnje ekosela kao što je Findhorn u Škotskoj ili Sieben Linden u Njemačkoj sa sveučilištima i znanstvenim institutima, i mogli bi nabrajati dok ima struje. Ipak, trenutno s obzirom na situaciju, odnosno značaj i veličinu potrebnih koraka to nije dovoljno. Oni koji idu odozdo vrlo često se samogetoiziraju režeći na ostatak društva kako je nepravedno i bez razumijevanja. Oni koji su na položaju odozgo prečesto su nedorasli zadatku i poziciji koja bi trebala značiti prije svega spremnost da se služi ljudima, pa oni od odozdo često izgube najbolje godine svog života pokušavajući upaliti lampice ovima gore. Traganje za praktičnim i primjenjivim odgovorima na klimatske promjene te energetske i političke nestabilnosti vode nas prema zaključku kako trebamo otvorene i uporne aktere odozdo koji iskustvom i znanjem mogu ponuditi održiviji razvoj, ali trebamo i osviještene te educirane aktere na upravljačkim pozicijama, jer mogu pomoći u širenju onog presudnog iskustva i znanja prema javnosti odnosno cijelom društvu.

Jasnije rečeno, bez daljnjeg pritiska odozdo kad bahati tutleki gore zaslužuju, odnosno bez suradnje s predstavnicima lokalne, regionalne i državne uprave kad su dovoljno pametni da shvate kako trošimo svijet i preuzmu svoj (poveliki) dio odgovornosti, nema održivog razvoja kakav svijet treba. Dapače, za velik dio tema o kojima smo u knjizi govorili biti će nam potrebna sinteza u globalnim ugovorima i deklaracijama jer se jedino i mogu riješiti na globalnom nivou na zadovoljstvo svih.

Možemo slobodno zaključiti kako će osiguranje energije i borba za resurse odrediti svijet u godinama koje dolaze. Ovo je zalazak jedne ere i ukoliko se ne promijeni smjer i način kretanja u iskorištavanju i potrošnji resursa sve je izvjesniji svijet pun nemira i kaosa.

U knjižici smo se trudili pokazati povezanost između suludog potrošačkog životnog stila, uništavanja najvrijednijih svjetskih ekosustava i klime, ratova za resurse i teže dostupnosti, odnosno sve većih cijena najvažnijih energenata i hrane. Isto tako treba biti jasno, u skladu s posljednjim rečenicama knjižice kako bez zajedničke suradnje na problemima koje smo gore spomenuli nije moguće uspjeti. Moramo se suočiti sa činjenicom da solo brijači, etički potrošač kao zasebni samodopadni akter u društvu, izolirani eko rajevi i slična uskogrudna tapkanja, nemaju utjecaja na društvo, a to je ono što tražimo. Na društvo utječu educirani i predani, aktivni građani i građanke (jasno i seljani i seljanke) koji su svjesni važnosti suradnje i međusobnog pomaganja. No, svjesni su i važnosti potrebe za organiziranjem te važnosti specifične osobne odgovornosti svakoga od nas za budućnost svijeta.

Naša knjiga Kako potrošiti svijet – mala škola ratova za resurse priča upravo o tome i možemo njenu poentu objasniti kroz poznatu anegdotu: Skupina ljudi gasi požar na kući. Muče se, skaču oko vatre, zalijevaju, a jedan čovjek stoji sa strane i gleda ih. Ovi i dalje gase, a ovaj i dalje stoji i gleda. Nakon nekoliko minuta vatra se proširi i zahvati cijelu kući te ona izgori. Ovaj što je stajao cijelo vrijeme promrmlja: „Ha, reko sam vam da nećete uspjeti, nema vas dosta!“ I aj’ sad ti budi šupak i stoj sa strane.