Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

SAD

najveći žderači planete

Da previše ne kenjkamo s uvodom, ajmo mi odma u glavu – kada bismo svi na planeti živjeli kao prosječna osoba u SAD-u trebalo bi nam pet planeta. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Pet lakih komada. Sad bar znamo gdje se najviše slavilo kad je objavljena vijest o pronalasku 581c, navodno pogodnom planetu za život nas Zemljana. Znači fali još svega tri. Ima da nas isporučuju letećim kontejnerima uz prigodno tapšanje i jednosmjernu kartu.

Dakle, kada bismo svi na ovom još uvijek jedinom planetu željeli imati takvu potrošnju energije, vozili takve aute, trošili toliko drva i ostalih prirodnih resursa, jeli takvu hranu, imali tolike kuće, bacali toliko smeća i da skratimo, imali takav životni stil, trebalo bi nam još četiri planeta kao što je ovaj po kojem gazimo. A toga jednostavno nema. Samim tim je zanimljivije što je to životni stil koji se promovira kao najpoželjniji za cijeli svijet, pa vrišti iz svake reklame prijeko potrebnih stvarčica kao što su instant cappuccino s okusom nenadjebivosti, automobil s papučicama za gas i kuplung koje masiraju stopala i žvakaće koje čine zube toliko bijelima kao da nas je netko netom našopao vapnom. Samim tim je zanimljiviji stav američke elite na čelu sa sadašnjim predsjednikom kada ih gnjave s onim minornim Kyoto protokolom, a stav kaže kako „američki način života nije za pregovaranje“. A čiji je? Kineski? Peruanski? Makedonski?

Ajmo dalje u glavu kad smo već tako počeli. Trenutna moć korporativno/političko/vojne elite SAD-a nema premca u američkoj povijesti, a ruku na srce niti u svjetskoj, ako isključimo otvoreno diktatorske kutke na planeti. Krajem rujna 2006. godine tada još Bushu skloni Kongres izglasao je Defense Authorization Bill 2007 kojeg je dio i preinaka zakona Posse Comitatus Acta iz 1878. godine. Bushu se dozvolilo da samostalno proglasi izvanredno stanje te je dobio i pravo na razmještaj borbenih trupa unutar SAD-a, zapovijedanje Nacionalnom gardom što je inače bilo privilegija državnih guvernera. Tako je Bush zagospodario svim oružanim postrojbama i unutar SAD-a što je situacija koju je Ustav trebao spriječiti.

Općenito su tri gore nabrojane elite međusobno ovisne i ideološki rođaci se rotiraju na položajima kako kome karijera napreduje ili nazaduje. Korporacije (naftne, bankarske, prehrambene, automobilske…) su pumpači neodrživog apetita koji ždere cijelu planetu, vojska SAD-a je čuvar pumpi, jamac sigurnosti da prijeko potrebni resursi i robe ne završe na krivoj adresi, a politika uz pomoć medija ima cilj uvjeravati nas kako pumpanje nema vijek trajanja te kako može teći u nedogled. Time služi interesima moćnih, a ne narodu i običnim ljudima.

Zadnjih par godina primjetan je, koliko nezadrživ, s obzirom na nastale okolnosti, toliko i neodrživ ne samo za cijeli svijet, već i za ekonomiju SAD-a, rast slijevanja love u vojni sektor. Prema podacima organizacije National Priorities Project (NPP) koja nadgleda u koje sektore od prikupljenog poreza građana vlada SAD-a ulaže, u 2007. godini je gotovo 40 posto poreznog novca odlazilo na vojsku i sektore koji podržavaju vojsku. Sljedeći dio otpada na zdravstvo (21 posto) te otplaćivanje kamata za nacionalni dug (19 posto). Na vojsku se troše stotine milijarde dolara, a za 2007. je zatraženo nevjerojatnih 563 milijarde dolara. U razdoblju 2001.-2005., 34 najveće korporacije vezane za vojsku, ostvarile su rast profita od 189 posto. I plaće direktora tih korporacija zabilježile su neslućene visine pa je prosječna plaća od 3,6 milijuna dolara godišnje prije 11. rujna 2001., u razdoblju 2002.-2005. skočila na 7,2 milijuna dolara. Opčinjenost vojskom i naoružanošću rezultira sa čak 737 vojnih baza SAD-a po čitavom svijetu, a sam Pentagon troši godišnje 320.000 barela nafte dnevno, za što im treba 17 milijardi dolara godišnje. U to nije uključena potrošnja vanjskih suradnika i plaćenika čije usluge vojska SAD-a sve više koristi posljednjih godina. Slično kao i njihovi vojni pandani, direktori najvećih naftnih korporacija, prema izvještaju „Executive Excess“ koji su načinili organizacije Institute for Policy Studies i United for a Fair Economy, u 2005. godini su zaradili u prosjeku 32,7 miljuna dolara u kompenzacijama. S druge strane, od početka ’90-ih naftne su korporacije u SAD-u političarima dale 192 milijuna dolara donacija. Glavni cilj ove degutantne simbioze biznis-politika-vojska je osigurati prijeko potrebne količine najvažnijeg resursa na planeti – nafte. Jedan od vodećih energetskih teoretičara Michael Klare točno ističe kako se vojska SAD-a zapravo pretvara u „uslužni servis za zaštitu nafte“. Od oko 84 milijuna barela nafte koliko se godišnje u svijetu proizvede, samom SAD-u (šest posto stanovništva) treba otprililke četvrtina godišnje da dosegnu „životni stil koji nije za pregovaranje“. Najvažniji energent je potrebno namiriti čak 65 posto iz uvoza i taj omjer će se povećavati i u narednim godinama, jer je SAD doživio vrhunac iskorištavanja nafte na svom teritoriju još u ’70-ima. A sustav pet lakih planeta zahtijeva sve veći i veći unos nafte. Zato je nevidljivo mali korak između Bushevih misli o „životnom stilu koji nije za pregovaranje“ i ratu protiv terorizma kao „presudnoj ideološkoj borbi 21. stoljeća“.

Ajmo to isto direktno u glavu – stavljamo znak jednakosti između činjenica iz sljedeće dvije rečenice. Točnije, stavljamo znak kauzalne veze. Struja koja se u SAD-u potroši kako bi radili svi klima uređaji (nevjerojatnih18 posto ukupne potrošnje struje), premašuje ukupnu potrošnju struje u Indiji i Indoneziji zajedno. SAD je već izgradio ili trenutno gradi vojne baze u 11 zemalja Bliskog istoka, pet zemalja Centralne Azije i tri u Africi. Jasno, kako smo spominjali u prethodnim poglavljima, u područjima bogatima naftom ili područjima gdje prolaze naftovodi. Zato smo rekli kako je rast ulaganja u vojsku nezadrživ jer treba sve te čuvare blaga rasporediti po planeti i platiti, ali i neodrživ jer to fakat više nije normalno.

No, ajmo mi odmah otkantati i zajapurene antiameričke poletarce koji se narajcaju čim se nešto loše desi SAD-u, neovisno radi li se o terorističkom napadu 11. rujna ili o rafalima po školskim klupama, uz zlurado „neka malo i vama“. I u samom SAD-u su sakriveni čitavi milijuni onih koji bi dobili ono gore tapšanje i karte za iseljenje jer se nisu dobro pozicionirali u sjedištu neoliberalnog laktarenja pa se gomilaju na dnu društvene ljestvice. Kada zadužena antiamerička proklinjala blagoslivljaju pravedničku kaznu jer je uragan razorio New Orleans i okolicu, netko bi trebao pokucati na glave tvrde kao ebanovina i podsjetiti znalce kako u tim „zasluženim osvetama“ uglavnom strada najranjiviji i najsiromašniji sloj SAD-a. Ili jasnije, onaj omraženi kružak američke elite koji igra monopoly na cijeloj planeti, teško da je makar i okrznut takvim kaznama.

SAD ima najveću nejednakost od ekonomski razvijenih zemalja između najbogatijih i najsiromašnijih. Gini koeficijent im iznosi 0,469 (mjeri se od 0 do 1, što je manji to je manja nejednakost u društvu), a kada je veći od 0,4 radi se o društvu izražene nejednakosti. 37 milijuna ljudi, od čega trećinu čine djeca, živi ispod granice siromaštva, a to je 12,7 posto stanovništva. Njihov broj zadnjih godina raste. Preko 20 miljuna ljudi ovisi o javnim kuhinjama i drugim programima za pomoć u prehranjivanju. Zadnji podaci Američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) ističu kako se posljednjih pet godina glad u SAD-u povećala za 43 posto. Čak 24 posto zaposlene radne snage radi na slabo plaćenim poslovima zarađujući manje od 9 dolara na sat. Premda za zdravstvo izdvajaju duplo više od drugih ekonomski razvijenih zemalja poput Njemačke, Velike Britanije, Kanade, Australije, Novog Zelanda i ostalih, imaju najgoru zdravstvenu uslugu u toj konkurenciji plus nevjerojatnih 45 milijuna ljudi koji su potpuno izvan zdravstvenog sustava i nemaju nikakva prava. Po studiji objavljenoj u časopisu Health Affairs godišnje dva milijuna stanovnika SAD-a proglasi bankrot, jer nemaju dovoljno novaca za platiti zdravstvene usluge i račune. Izgubiš zdravlje – dobiješ bankrot.

Eto, tu negdje apeliramo na naše antiameričke ebanoglavce da probaju pronaći smisao za kontekst, nijanse i preciznost. SAD je ogromna zemlja isto tako ogromnih razlika koje su se Bushevom vladavinom još više i produbile. Ovo jasno ne znači da odrješujemo narod odgovornosti kakvu vlast ima sebi na lice i naličje, posebno u demokratski uređenim zemljama, ali isto tako ne namjeravamo upasti u zamku linije manjeg otpora gdje se ljudima koji imaju barabe na vlasti šalju telegrami za što bržom kolektivnom propašću. Između ta dva ekstrema, postoji čitav niz utjecaja određenih okolnosti, velike moći tradicije, manipulacije medija i edukativnog sustava, (ne)formalnih oblika kontrole i još koječega. I trenutno SAD tu nisu nikakva iznimka.

Dodatni razlog zašto bismo u ovom trenutku SAD-u trebali poželjeti sve najbolje u smislu da nađu snage, političke mudrosti, građanske osviještenosti i aktivizma koji bi ih odveli prema socijalno pravednijem i ekološki održivijem obliku življenja jest koliko magična, toliko već pomalo dosadna riječ globalizacija. Da, totalno iznenađenje za naše antiamerikaniste, svijet je danas povezan kao nikad prije, a posebno je povezan sa samim SAD-om, kako se to lijepo kaže i u dobru i u zlu. Napraviti nekontroliran i neplaniran razvod od SAD-a može rezultirati samo brutalnim obiteljskim nasiljem i trajnim ožiljcima na potomstvu. Ukoliko SAD doživi ozbiljniju recesiju ili ekonomsku krizu na čemu bi se sladili mnogi kauč antiglobalisti, posebno ako do nje dođe u kratkom razdoblju, s obzirom na ekonomsku i financijsku pa donekle i političku povezanost svijeta, i ostatak svijeta bi dobrano fasovao. Kad smo se već počeli toliko šutirati u glavu, red je da ovo malo detaljnije objasnimo.

Najveći izvozni proizvod SAD nije demokracija, a ruku na srce nije niti rock glazba. Najveći izvozni proizvod SAD je dolar, a najuspješnija tiskara na svijetu zove se FED (Sustav federalnih rezervi), centralna banka SAD-a. Majke ti mile, ti ga štancaju k’o da je džaba. A njima maltene i je. Ako je nešto najveći izvozni proizvod najmoćnije zemlje na svijetu, jasno je da to netko uvozi i da se taj proizvod traži. Dolar je globalno zagospodario početkom ’70-ih, kada je Nixonova vlada odlučila ukinuti vezanost dolara za zlato kako je bilo dogovoreno pred kraj Drugog svjetskog rata. Ta veza je trebala osigurati ekonomsku stabilnost poslijeratnog razvoja. Svaka zemlja je mogla izabrati hoće li čuvati svoju zaradu i rezerve u dolarima ili u zlatu. No, dolari su se sve više nagomilavali u bankama posebno europskima, a rat u Vijetnamu je zahtijevao dodatno tiskanje novca kako bi se namirili troškovi agresije. Da su svi tada poželjeli dolare zamijeniti za zlato to bi bilo nemoguće, dolara je bilo previše. Kako bi se izbjeglo urušavanje sustava, Nixon je rekao zbogom dogovoru iz Bretton Woodsa (1944.) o povezanosti dolara i zlata i od tada je dolar slobodna valuta. Zanimljivo, ekipa iz MMF-a i Svjetske banke je fićukala s pogledom u plafon i plela prste kao da se njih to ne tiče, premda su kasnije bili prvi na kućnom pragu zemalja u razvoju kad bi nanjušili opasnost monetarne nestabilnosti. Nixonova odluka samo je zacementirala prevlast dolara na svjetskom tržištu, što je bilo vidljivo još od kraja Drugog svjetskog rata.

Ako želite nešto kupiti na svjetskom tržištu, postoji 70 posto šanse da će vam za to trebati dolari. Najvažniji resurs današnjice nafta, na svjetskom tržištu u potpunosti se plaća u dolarima. U posljednjih 30 godina FED je tiskao stotine milijardi dolarskih novčanica koje je pokrivala trgovina naftom. Zato je i moguće da u SAD-u benzin bude gotovo 60 posto jeftiniji od svjetskog prosjeka. Zemlje u razvoju trebaju dolare kako bi otplatile dugove stranim bankama sa Zapada. Dolari se čuvaju u rezervama centralnih nacionalnih banaka zbog eventualnih intervencija na tržištu i kao osiguranje konkurentnosti domaćih valuta. Inače, sve druge zemlje na svijetu ukoliko pretjerano štancaju svoju valutu, a to nema pokrića u realnom rastu ekonomije, valuta gubi na vrijednosti i dobar dan inflacija. Samo SAD ima pravo tiskati svoju valutu koliko god želi, jer smo tu svi mi da pokupimo višak. Zemlje gomilaju dolare i kupuju s njima naftu te ostale energente, robe i usluge. Sada zemlje koje izvoze naftu, druge energente, robe i usluge ostaju nafilane s gomiletinom dolara. Ako bi zamijenile dolare za svoju valutu, podigli bi joj vrijednost i time smanjili konkurentnost izvoza. Dio čuvaju u svojim centralnim bankama kako bi imale tvrdu vrijednu valutu za reakcije na tržištu, ali nisu lude da čuvaju sve jer je isplativije uložiti i okrenuti lovu. Gdje će sa svim tim dolarima kako ne bi postali prilično bezvrijedne hrpe papira? Tko na ovoj planeti može ponuditi najbolje uvjete, najveću stopu oplođivanja, najpovoljnije kamate za dolare?

Zemlje pune dolara vraćaju ih nazad u SAD, gdje kupuju vrijednosne papire, obveznice, dionice, nekretnine i ostale vrijednosti. To je svih ovih godina i omogućavalo građanima SAD-a da imaju veću potrošnju i životni standard, nego da su je pokrivali vlastitim prihodima. Ovako vanjski prihodi postaju njihovi. Financial Times je objavio kako je kupovina vrijednosnih papira stranih centralnih banaka, osigurala pokrivanje budžetskog deficita 2003. godine za čak više od 80 posto. Koje god gore nabrojane vrijednosti kupovali većina te love na kraju završi u američkim bankama. Onda FED može dati najmanje kamate svojim građanima za potpuno suludu kviki gric potrošnju, gdje je vjerska mantra – kupi, potroši, baci i tako ukrug dok će biti svijeta.

To ti dođe kao savršena ironija današnjeg svijeta – SAD se kretenski ponaša, a jamac smo im svi mi, neovisno o našim prosvjedima protiv rata u Iraku ili paljenju američkih zastava. Bog ima smisla za crni humor. I to jako crni. Cijeli svijet je garant, bankovni jamac neodrživom načinu života u SAD-u i jedno drugo ohrabruje. Zato im se i može biti najzaduženijom zemljom na svijetu s najvećim trgovinskim deficitom. Do početka 2007. godine, Busheva ekipa povećala je javni dug za 3 bilijuna dolara u šest godina pa sadašnji nacionalni dug stoji na 9 bilijuna dolara, a trgovinski deficit na gotovo 850 milijardi dolara godišnje. Koliko su SAD sve ranjivije zbog ovisnosti o uvezenoj nafti, dovoljno govori podatak kako uvoz nafte u godišnjem trgovinskom deficitu zauzima trećinu iznosa. Problem SAD-a je što previše troše, a premalo proizvode. Trenutno u SAD-u potrošnja zauzima nevjerojatnih 76 posto ukupnog godišnjeg ekonomskog rasta. Cijeli SAD se pretvara u jedan veliki trgovački centar. Dok je 1970. godine 30 posto radne snage radilo u proizvodnom sektoru, danas je taj broj pao na 11 posto. To je cijena utrke prema dnu, gdje tvornice odlaze u zemlje s niže plaćenom radnom snagom, nepostojanjem regulative o zaštiti okoliša i gdje su oslobođene od plaćanja poreza.

Nismo dugo, pa ajmo sad opet u glavu. Najmoćnija grupacija u SAD-u nije Republikanska stranka, niti grupacija Carlyle, nisu to niti obitelji Clinton i Bush, a nije niti neka tajna loža ili komitet. Najmoćnija grupacija u SAD-u je Komunistička partija Kine. 2006. godine SAD su imale trgovinski deficit od 763,6 milijarde dolara, od čega s Kinom trećinu – 232,5 milijarde dolara. Slijedi EU čiji trgovinski višak sa SAD-om zauzima 15 posto njihovog deficita, i Japan čiji višak zauzima 11 posto. Nakon njih dolazi čitav niz zemalja, uglavnom iz jugoistoka Azije i Latinske Amerike od kuda SAD uvozi većinu robe široke potrošnje. Rekli smo u poglavlju u Dalekom istoku i jugoistočnoj Aziji kako je Kina pobjednik utrke prema dnu i najveća tvornica na svijetu. Čak više od petine kineskog izvoza završi u SAD-u, gdje ih gladni potrošači razgrabe i prije nego prestanu biti trend zamijene ih novima. Tako Kina ima najveći trgovinski suficit sa SAD-om.

Tragikomično je što svako toliko u samom SAD-u proključaju najniže strasti kvazipatriotskog zanovijetanja pa se počne trućkati o potrebi oštrije politike prema kineskim proizvodima i uvozu s konačnim zahtjevom da se uravnoteži odnos dolara i kineskog yuana. Kako smo spomenuli ranije, Kina namjerno održava tečaj yuana niskim kako bi im izvoz bio konkurentan. Kada bi se yuan i dolar stavili više u ravnotežu, manje bi se kupovala roba iz Kine jer bi bila skuplja i trgovinski deficit s Kinom bi se smanjio. No tada bi Kina manje zarađivala i tako dolazimo do još važnijeg dijela velikog utjecaja kineske komunističke elite na SAD. Jasno da tu namjerno karikiramo, ali rekli smo da lelujanje neodrživog balona SAD ovisi o ulaganju izvana, jer američki potrošači nisu sami dovoljni da ga održe dovoljno napuhanim. A Kina sa svojom ogromnom zaradom i zalihama dolara koje nagomilaju od izvoza igra veliku ulogu u recikliranju dolara. Došli smo do sustava u kojem Kina ima pohranjeno u stranim valutama i nekretninama čak bilijun dolara. U SAD odlazi najviše, ne samo iz Kine, nego i iz svih drugih zemalja koje negdje moraju sa brdima zarađene love. Kina i Japan trenutno posjeduju 1,7 bilijuna dolara u valuti i nekretninama SAD-a. Naši kvazipatrioti zaogrnuti zastavom na „zvijezde i pruge“, zanemaruju uobičajenu poštapalicu „it’s economy, stupid“. Uostalom da je problem SAD-ovog deficita isključivo u preniskoj vrijednosti drugih valuta, ne bi imali deficit i s Europskom Unijom čija je valuta jača od SAD-a. SAD ima trgovinski deficit, jer kao što smo rekli samo troše k’o blesavi, a sve manje proizvode. Ako bi se prčkalo po tečajevima i prisililo Kineze da ojačaju yuan, onda bi Kinezi manje zarađivali i manje ulagali u američko tržište. Tko bi onda pokrivao dug koji SAD nameće cijelom svijetu?

Taj dug i deficit je moguć samo pretjeranom potrošnjom u SAD-u, ovisnošću cijeloga svijeta o nafti i ovisnošću cijeloga svijeta o dolaru.

Većina aktera ovog neodrživog randevua osjećaju zamor materijala i kao u svakoj vezi kad dođe do zasićenja, počinju škicanja u drugim pravcima i razmišljanja – joj da mi se izvuć iz ove gabule. Svaki dan svijet treba uložiti u SAD 2,8 milijardi dolara kako bi se neodrživi sistem i dalje rolao. Problem se nazire u priznanju Ministarstva financija kako su u prosincu 2006. godine, SAD uspjele privući samo 15,6 milijarde dolara ulaganja, što je najmanje u posljednjih pet godina. Situacija se poslije donekle popravila, ali je porastao i broj prodanih bypassa u centru ekonomske i političke moći. Dolaru vrijednost pada jer je u padu i cijeli sustav koji mu umjetno održava vrijednost. Svijet je umoran od spašavanja SAD-a koji kao kakav blentavi utopljenik kad mu baciš pojas za spašavanje, probuši ga i traži novi. Čim je iz Kine najavljeno krajem 2007. godine kako razmišljaju o usporavanju kupovanja dionica, obveznica i nekretnina na američkom tržištu, vrlo brzo je tamo u posjet poslana prvo krema ekonomskih čuvara SAD-a kakvu rijetko tko drugi može dobiti: predsjednik FED-a Ben Barnanke, ministar financija Henry Paulson, ministar trgovine Carlos Gutierrez, ministrica rada Elaine Chao, ministar zdravstva Mike Leavitt i ministar energetike Sam Bodman, te direktorica za trgovinske odnose SAD-a Susan Schwab. Poruka je bila: dajte se ne zajebavajte s ovim, jer smo onda svi doviđenja. Ukoliko vrijednost dolara nastavi s padom, Kina i ostale zemlje mogle bi dodatno smanjiti svoju, kupovinu na američkom tržištu kapitala pa će vrijednost dolara još više pasti, a kamate porasti, upozorio je 31. svibnja 2008. godine UN-ov Ured za ekonomske i socijalne odnose (DESA). I ovdje je dobro poslušati one koji imaju dobre informacije. Gospodin Dick Cheney je 2007. godine investirao svojih poštenim radom zarađenih 25 milijuna dolara u fondove kojima kamata ili prati inflaciju ili su čak i zaštićeni od udara inflacije. Ne samo to, nešto manju svotu novaca uplatio je u obveznice i fondove na tržištu EU. Zna stručnjak za energiju i veliki patriot gdje treba ulagati.

Dok god se nafta plaća dolarima, centralne banke će se grabati za njima. No, svijet se mijenja i nije više isto mjesto kao prije deset, a kamoli 30 godina. Dolar je još uvijek broj jedan, ali da se klima klima se. 2003. godine su centralne banke držale 70 posto svojih rezervi u dolarima, a krajem 2007. godine 66 posto svjetskih rezervi u centralnim bankama bilo je sačuvano u dolarima. Bank for International Settlements (BIS) je 2004. godine objavila kako su zemlje OPEC-a smanjile svoje dolarske rezerve u centralnim bankama sa 75 posto u 2001. godini na 61,5 posto u 2004. godini. Nakon najave Kine pred kraj 2007. godine kako će čak 200 milijardi dolara diverzificirati, što je petina vrijednosti koju posjeduju u stranim valutama, nekretninama, dionicama i obveznicama, pokrenuta je lavina. Magičnom riječi diverzifikacija okoristili su se i u centralnim bankama Italije, Rusije, Švedske i Švicarske koje su također na svjetskim tržištima odlučile kupiti euro i funtu, te smanjiti udio dolara. Iz centralne banke Ujedinjenih Arapskih Emirata najavili su prebacivanje 8 posto svojih dolarskih rezervi u eure. Diverzifikacija se koristi kako se ne bi koristilo – daj razguli više s tim dolarima – i ovo je sada k’o tiha priprema terena, nevidljivi oblici vježbe za evakuaciju ako se desi najgore. Ako dolar sklizne još niže. Europska centralna banka je već savjetovala centralnim bankama svojih članica da smanje kupovinu obveznica FED-a.

Sve to treba povezati i s počecima sumnje u trgovanje naftom isključivo dolarima. Taman kad se nekako uspio zaustaviti Irak s takvim glupiranjima, počeli su sa zezanjem Iran, Venezuela, Rusija i drugi, a onaj euro lukavo stoji iza žbunja i čeka svoju priliku o čemu ćemo u sljedećem poglavlju. Mnogi komentatori smatraju kako bi široko odbijanje trgovanja naftom u dolarima, imalo utjecaj na ekonomiju SAD-a između ozbiljnog i fatalnog. Kada bi zemlje OPEC-a zamijenile dolar eurom za trgovanje naftom, prestale bi čuvati dolar u svojim rezervama i zamijenile ga eurom što bi uzrokovalo daljnji pad dolara za nekih 20-40 posto. A onda se niti obveznice, nekretnine i ostalo ne bi kupovale u SAD-u. Kako će padati potražnja za obveznicama i dionicama u SAD-u, u FED-u će biti prisiljeni povećati kamate kako bi i dalje ostale interesantne, ali će to imati utjecaj na težu otplatu kredita građana i građanki SAD-a.

A njima i ovako u džepu jedva da ostaje pokoja mrvica i oni također pokazuju znakove da im je došlo do grla. Nivo štednje je dosegao gotovo nulu što se nije zabilježilo desetljećima. Jednostavno, ljudi imaju na grbači toliko kredita, a troškovi života su sve veći da im ništa ne ostaje za u čarape.

Posebno je ozbiljno stanje u sektoru nekretnina, a kupovina kuća je u siječnju 2008. pala na najnižu razinu u posljednjih 13 godina. Sektor nekretnina, kupovina kuća i stanova je posebno važna za ocrtavanje snage unutarnje američke ekonomije, odnosno potrošnje. Podaci govore kako je za izlazak iz recesije 2001. godine, sektor nekretnina i sve što se veže za njega (graditeljstvo, instalacije, trgovci, pokućstvo, selidbe…) zaslužan za čak 30-40 posto svih novih poslova. Situaciju dodatno pogoršava i totalni kaos na tom dijelu financijskog tržišta, gdje su napušteni prostor zauzeli legalizirani oblici lihvarenja. U ludilo potrošnje uvućeni su i oni koji s obzirom na svoju ekonomsku situaciju ili na probleme s otplatom trenutnih kredita ne bi mogli dobiti povoljne kredite za kupovinu nekretnina koje garantira FED. Tu su onda za najsiromašnije nastupili lešinarski kreditori mameći ih da uđu u tzv. „subprime loans“, bez detaljnijih objašnjena kako se radi o nepovoljnijim kreditima s visokom mogućnošću gubitka nekretnine. 2006. godine takvi lihvarski krediti zauzimali su čak 20 posto tržišta kredita i vrijedili 625 milijardi dolara, što je veliki rast u odnosu na 2001. godinu kada su vrijedili 120 milijardi i zauzimali svega 5 posto tržišta. Kako smo rekli, takve sekundarne kredite su dobivali oni siromašniji – 2005. godine polovica svih kredita koje je uzimalo afroameričko stanovništvo imalo je lihvarske klauzule. Sada desetine i desetine tisuća ljudi mora napustiti svoje domove i proglašavaju bankrot jer nisu u stanju otplaćivati takve kredite, a na tržištu koje je to i pokrenulo primjetna je prava bježanija pa neki od najvećih igrača „kredita drugog ranga“ otpuštaju zaposlene i gase poslovanje. Zato nema frke za onaj najbogatiji društveni sloj na koji George Bush uvijek pomisli prije odlaska na spavanje. Prodaja kuća vrijednih iznad 5 milijuna dolara 2007. je godine porasla za 11 posto u odnosu na prethodnu.

Eto, sad kad smo toliko izudarani i osjećamo se nokautirano, poentirajmo s onim lijepim željama SAD-u. Svijet je još uvijek previše povezan da bi se mogli zlurado smijuljiti na probleme preko velike bare. Ukoliko padne potrošnja na američkom tlu, cijeli sustav počinje klecati jer k’o će onda kupovati sve one playstatione treće generacije, najnovije hladnjake koji javljaju kad je potrebno izbaciti pokvarenu hranu iznutra i kvazizatvorske memoare razmaženih bogatašica. Uspješan izvoz, pa onda i zarada dolara, pa onda i vraćanje tih dolara u SAD-u, ovisi i o tome da sami potrošači i potrošačice SAD-a ostanu takvima kakvi jesu. A to ne postoji bez uspješnog dolara.

Da je tome tako, dovoljno govori i kratka recesija u 2001. godini uzrokovana uglavnom padom vrijednosti visokotehnoloških korporacija i dot.com slomom na burzama te kasnijim terorističkim napadom na SAD. Te godine je zbog recesije uvoz SAD-a pao za 79 milijardi dolara, što i nije nešto sad pretjerano puno, oko 6,3 posto tadašnjeg uvoza. No, i to je bilo dovoljno da se izvoz roba u toj godini na svjetskom nivou smanji za 4 posto, što je tada bilo najveće smanjenje od 1982. godine. E, tih sitnih 4 posto ima puno jači utjacaj na zemlje koje žive od izvoza, puno jači nego što izgleda na prvi pogled. Izvoz je pao u 11 od 16 najjačih izvoznički orijentiranih zemalja, a u svim na jugoistoku Azije. Dajemo podatke o postocima pada izvoza za pojedine zemlje 2001. godine, a to je za njih značilo unutarnje ekonomske probleme: Tajvan (-17,1 posto), Filipini (-15,6 posto), Japan (-15,6 posto), Južna Koreja (-12,5 posto), Malezija (-9,8 posto), Indonezija (-8,7 posto), Tajland (-7 posto), Kina (-5,9 posto), Meksiko (-4,7 posto) i tako dalje. Radi se o desetinama izgubljenih milijardi dolara, a nije se radilo o dugotrajnoj recesiji. Sad se naši ebanoglavi antiamerikanisti češkaju po glavi i njurgaju: a kak to? Ili uobičajeno egosektaški poruče kako i onako svi zaslužujemo propast jer su ljudi pošast svijeta.

A danas smo još i povezaniji. Rekli smo kako od kineskog izvoza američki potrošači pokriju čak petinu? Gdje bi Kina našla dostojnu zamjenu kada bi se u SAD-u pojavila ozbiljna recesija? Koliko je SAD ovisan o potrošnji, toliko je Kina ovisna o proizvodnji za van. Vijeće za međunarodne odnose objavilo je u lipanjskom broju svog časopisa Foreign Affairs, kako je u kratkom razdoblju 2000.-2003. u Kini otvoreno nevjerojatnih 60.000 tvornica i proizvodnih pogona te skladišta. Ovo ne samo da čitaš dva puta, nego koliko god puta čitao i dalje ne možeš vjerovati. 60.000 tisuća zgradurina u svega četiri godine? Kineska ekonomija je iznimno ovisna o izvozu i stranim ulaganjima okrenutim izvoznom sektoru na što otpada preko 80 posto kineskog BDP-a. Isti je slučaj i sa drugim izvozno orijentiranim zemljama u jugoistočnoj Aziji i Latinskoj Americi. Europa i neki drugi krajevi trebali bi manje patiti u tom slučaju, ali i mi bi osjetili lepet krila rušenja „ekonomskog Iraka“ koji sada lebdi nad planetom.

Cijelo vrijeme stižu upozorenja iz najuglednijih ekonomskih krugova kako je sadašnji put SAD-a opasan ne samo za njih same, nego i za cijeli svijet. SAD je zasigurno i dalje najveća svjetska sila, ali količina posrtanja i prepreka koje doživljavaju u daljnjim jurišanjima na „žderanje planete“ počinje mutiti sliku neprikosnovenosti. Premda i dalje kontroliraju gotovo četvrtinu svijeta svojom vojskom, sve je teže dati jasan i odlučan odgovor na pitanje: „Dečki, a di sad da pokrenemo novi rat?“ Trenutno smo u fazi odgađanja panike. Logično, jer kako smo probali pokazati u poglavlju svi su ovisni jedni o drugima. Nitko od uključenih igrača ne želi povući prvi nagli potez kako ne bi izazvao paniku, ali nitko ne želi biti zadnja jajara koja će popušiti kad svi shvate o čemu je riječ i počnu masovno hitati dolare kroz prozor kao što se radi sa stvarima koje ništa ne vrijede. Ovo je sada masovna klackalica i premda se svi i dalje igraju, mnogi gledaju kako da s jednom nogom vani doskoče na tlo, a sebe što manje ozljede.

KANADA – DOVIĐENJA KYOTO, ZAIGRAJMO LOTO

Kanada je, ako niste znali, nova naftna sila i svi naftomani slave reklame o Kanadi kao svjetskom spasu energetske krize. Razlog? Kanada je 2006. godine uključila sav svoj katranski pijesak u dokazane naftne rezerve, premda se radi o potpuno drugačijoj (težoj, skupljoj, energetski zahtjevnijoj, štetnijoj za okoliš) vrsti nafte. Odjednom je Kanada postala treća na svijetu u naftnim rezervama, jer su u pokrajini Alberta pronađene ogromne količine katranskog pijeska iz kojeg je moguće derivirati naftu. Iz istih razloga Venezuela je prva na svijetu sa zalihama teške nafte u delti rijeke Orinoco. Kanada je s 4,9 milijardi barela rezervi skočila na nevjerojatnih 180 milijardi. Bez uključivanja katranskog pijeska (mješavine gline, pijeska, vode i bitumena), Kanada bi bila na 22. mjestu u svijetu po zalihama nafte. No, kako smo rekli, katranski pijesak je dobio ulogu meke podloge za cijelo čovječanstvo nojeva kako bi dok zabijamo glavu unutra imali osjećaj da je sve u redu i kako nema problema. To sve uzrokuje i radikalne promjene u okolišu na sjeveru Alberte. Zbog miniranja je iskrčeno tisuće i tisuće hektara šuma, ostavljene su ogromne rupe u tlu i zagađena jezera koja se pune otpadom i ostacima od procesa miniranja. Za iskoristiti naftu iz katranskog pijeska, mora se iskopati dvije tone pijeska da bi se dobio jedan barel nafte. Čak je i „neoliberalnom progresu“ skloni Financial Times opisao pejzaž u Alberti „distopijskom fantazijom“. Proces rafiniranja bitumena emitira tri do četiri puta više stakleničkih plinova, nego vađenje nafte iz tradicionalnih polja. Francuska naftna korporacija Total kao jedni od prvih igrača na tom području, toliko eksploatiraju tlo na sjeveru Kanade u potrazi za naftnim blatom da su zatražili izgradnju nove nuklearne elektrane u tom području, jer je proizvodnjom nafte iz katranskog pijeska uvelike uvećana potrošnja energije.

Upravo zbog istraživanja i proizvodnje teške nafte Kanada ima velikih problema u smanjenju emisije svojih stakleničkih plinova, tako da su najavili i potpuno odustajanje od Kyoto protokola. Trenutna emisija plinova veća je za 24 posto od zadanog cilja, a raste prema 30 posto. Prema istraživanju koje je objavio University of Toronto, od zemalja skupine G8, Kanada provodi najmanje kvalitetnih aktivnosti i napora u borbi protiv klimatskih promjena i emisije stakleničkih plinova pa se i ona aktivno uključila u kockanje sa sudbinom cijelog svijeta.

Ukoliko i zažmirimo na energetsku i ekološku cijenu katranskog pijeska, postoji i financijska. Dok je za iskorištavanje nafte u Saudijskoj Arabiji potrebno potrošiti manje od 5 dolara za jedan barel, a svjetski prosjek se kreće ispod 15 dolara po barelu, u Alberti je potrebno potrošiti i do 40 dolara da nam počne teći fina tekućina opojna mirisa. No, sada kada je nafta skupa, isplati se financijski ulagati u takve oblike iskorištavanja. Jasno je u skladu s tim kako nafta neće nestati još nekoliko desetljeća, ali neće ni pojeftiniti i sve će biti veći teret siromašnijem dijelu planete. Opet, ni ta financijska isplativost neće spasiti svijet od potrebe preispitivanja nas samih zbog narušenog odnosa prema resursima i energiji, jer je trenutna infrastruktura potrebna za značajniji unos nafte iz katranskog pijeska nedovoljna. Čak i Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa da će nekonvencionalni oblici nafte do 2030. godine zauzimati tek oko 8 posto od ukupne proizvodnje, što je kikiriki s obzirom na ono što nas čeka s izvorima lake i jeftine nafte. Jasno je zbog koga se toliko ruje po nekad prelijepim predjelima Alberte. Čak 75 posto proizvedene nafte od katranskog pijeska u Kanadi (preko milijun barela dnevno 2005. godine), odlazi u SAD, pa ih nije malo koji krste katranski pijesak „energetskim pokrivačem američke sigurnosti“. Pa zašto se onda uopće išlo u Irak po naftu? Postoji 9 bilijuna razloga da se prešuti odgovor.

Kada su Georga Busha upitali nakon terorističkog napada na SAD, koji bi bio najpatriotskiji čin za učiniti, on je iskreno rekao: „Trošite!“. Govorio je američkoj javnosti, ali se zapravo obraćao cijelom svijetu, svima nama. Još ga uvijek slušamo.