Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

LATINSKA AMERIKA

bijeg u samostalnost?

Posebno za Meksiko, al’ vrijedilo je i za cijeli kontinent, desetljećima se mantralo nametnuto prokletstvo – daleko Bogu, preblizu SAD-u. Mislilo se pri tom na kadroviranje i upravljanje kontinentom, u režiji sjevernog susjeda koji je određivao cijenu pomidora na tržnici u Rio de Janeiru, a di neće tko će stolovati u najvažnijim prijestolnicama Latinske Amerike. To je uzrokovalo političku nestabilnost gotovo na cijelom kontinentu, regularno ubijanje političkih neistomišljenika desničarskih vlada ustoličenih pod patronatom i podrškom SAD-a te ogroman jaz između bogatih i siromašnih.

Mnogi danas ističu kako se Latinska Amerika crveni, ne od stida, već od premoći ljevičarskih ideja i partija na kontinentu. Opet, i tu treba biti oprezan i ne zanositi se površnim pogledima, jasno je kada stavimo Chaveza ili bolivijskog Moralesa i brazilskog Lulu i čileansku Bachelet, imamo širok spektar lijevih ideja i politika. No i to je promjena. Povijesno su SAD gledale na Latinsku Ameriku kao na svoje dvorište i nisu dozvoljavali previše samostalnih poteza tamošnjih lidera. Ali može biti kako su ovaj put stvari otišle predaleko da bi se sredile uobičajenim metodama, jer SAD ne može više u Latinskoj Americi uvoditi demokraciju, paralelno kao što to čine u Iraku, a nagovješćuju Iranu. Čini se da se događa ono što je izgledalo nemoguće do prije pet godina – Latinska Amerika izlazi iz kontrole SAD-a i mogla bi se čak ujediniti u neprijateljstvu prema sjevernom susjedu. Lideri zemalja Latinske Amerike sve ozbiljnije promišljaju, za sada zaista samo kao ideju, model udruživanja po uzoru na Europsku Uniju – s izborima i parlamentom, zajedničkom vanjskom politikom te trgovinskim ugovorima.

Premda imaju još toliko toga na leđima, danas na istrčavanju aktivističkog maratona za socijalnu pravdu i zaštitu okoliša, šiju ostatak svijeta za nekoliko kilometara. Od meksičkih zapatista koji su prvi ispisivali note na kajdanki globalne borbe protiv neoliberalizma do argentinskih okupiranih tvornica kojima upravljaju radnici i radnice. Od brazilskih seljaka bez zemlje koji zauzimaju zanemarena prostranstva bogatih ljenguza i pretvaraju ih u životne prostore do ekoloških programa u urbanim centrima kao što su Curitiba (Brazil) i Bogota (Kolumbija), pred kojima se metropole i bogatijih zemalja mogu slikat. Od Urugvaja koji je postao prva zemlja u kojoj je pitka voda zakonski određena kao pravo svake osobe te je zabranjena privatizacija vode i vodovodnog sustava do Paragvaja koji je 2004. godine donio zakon kojim zabranjuju masovno krčenje šuma i od tada provode satelitski nadzor kako bi mogli istovremeno reagirati ukoliko uoče uništavanje šuma. Nije bez vraga nedavno Noam Chomsky cijeli kontinent nazvao „najuzbudljivijim mjestom na svijetu“.

VENEZUELA – SOCIJALIZAM d.o.o.

Vjerujemo kako nikoga ne čudi što počinjemo s najpoznatijom i najživahnijom antiameričkom drznicom na svijetu. Već se dugo nije rodio netko tko s takvom ljubavlju izražava mržnju prema političkoj eliti SAD-a, a da ova ne mopže pucnuti prstima i poslati isti tren disciplinsku oklopnu konjicu. Kočoperenje Huga Chaveza počinje poprimati obrise letećeg cirkusa u kojem je on glavni lik, a glavni cilj ismijati „kapitalističku bagru“ sa sjevera. Od zadnjeg naganjanja Busha po Latinskoj Americi, gdje bi ga kao sjena pratio i slao kući nebiranim riječima, do one poznate predstave u zgradi Ujedinjenih naroda kada je po Chavezu govornica zaudarala na vraga koji je tu bio dan prije njega, a vrag se zove George W. Bush. Inače, performance u Ujedinjenim narodima vrijedi spomenuti kao prvorazrednu marketinšku kampanju. Chavez je naime kao potporu svojim uvjerenjima, mahao knjigom Noama Chomskyog „Hegemony and Survival: America’s Quest for Global Dominance“, objavljenoj još 2003. godine. Malo prije toga, u studenom 2007. godine bila je na Amazonovoj ljestvici prodaje na skromnom 160.722. mjestu. Nakon Chavezove reklamne kampanje, Chomskyjeva knjiga je u svega nekoliko dana skočila na sedmo mjesto najprodavanijih primjeraka na Amazonu, da bi jedno vrijeme bila i broj jedan. Eto, draga Oprah, tako se radi marketing za literaturu.

Bez obzira slažete li se s njim ili ne, je li vam simpatičan ili ga smatrate opasnim nasljednikom „fidelista“ ili u boljoj varijanti politikantskim ridikulom, Chavezu treba priznati nekoliko stvari.

Od kraja 1998. godine kada je prvi puta došao na vlast, Chavez je demokratskim kanalima, uz potvrde međunarodnih tijela o regularnosti, šest puta dobivao podršku stanovništva Venezuele, što na izborima, što na referendumima. Jedini referendum koji je s pravom izgubio je ovaj posljednji pred kraj 2007. godine, kada je glupo tražio dozvolu za diktaturu. Uz to je preživio dva ozbiljna pokušaja državnog udara. Trenutno se takvim legitimitetom, a bogami bi se namučili da zavirimo i u povijesne čitanke, nitko u svijetu ne može pohvaliti. Uostalom, nije loše za tipa koji je političku karijeru počeo neuspjelim pokušajem vojnog udara 1992. godine, za što je odležao u ćuzi dvije godine.

Preobrazio je ekonomiju zemlje u korist siromašnih i obespravljenih, što ako hoćemo tražiti pandane na globalnom nivou možemo izbrojati na prste jedne ruke. Kada je Chavez došao na vlast 61 posto ljudi u Venezueli je živjelo ispod granice siromaštva. Krajem 2005. godine taj broj je pao na 43,7 posto stanovništva i dalje pada. Mnogi će zaključiti kako je napredak i veći jer je Chavezova vlada provela brojne reforme protiv siromaštva i gladi koje službeno statistika ili teško ili uopće ne bilježi. Ljudima je porasla kvaliteta života. Uspostavljene su tržnice na kojima siromašni mogu kupovati subvencioniranu hranu – riža, grah, piletina, mlijeko i kruh prodaju se po 30-40 posto nižim cijenama. Do kraja 2004. godine osnovano je unutar misije Mercal 13.000 takvih tržnica u kojima je zaposleno više od 41.000 ljudi, a 11 milijuna ljudi sudjeluje kao korisnici. Edukacijski sustav je također prošao reforme. Od uvođenja čak tri obroka u škole kako bi se smanjila pothranjenost djece do borbe protiv nepismenosti. Do 2005. godine, 1,5 milijuna ljudi je naučilo pisati, što je čak 90 posto od ukupnog broja nepismenih u zemlji. Organizirani su i besplatni tečajevi za rad na kompjuterima i internetu te odnedavno na operativnim sustavima otvorenog koda. Nezaposlenost je pala na 20 posto 2003. godine da bi se 2006. godine kretala oko 10 posto. Do kraja 2005. godine vlast je podijelila 2,2 milijuna hektara državne zemlje za 130.000 seljaka organiziranih u zadruge, jer je i Venezuela bila obilježena uobičajenom latinoameričkom raspodjelom – do tada je 2 posto velikih zemljoposjednika zauzimalo 60 posto zemlje. Zadrugarstvo je razvijano i u drugim područjima. Studenti koji završe studije ekonomije, menadžmenta, tehničkih znanosti i slično odlaze osnivati ili pomagati rad zadruga. U odnosu na 1999. godinu kada je bilo svega 762 zadruge u zemlji, danas ih je 70.000. Ustav Venezuele, mala plava knjižica je najprodavanije štivo u zemlji. Unutra su i takve odredbe i članci kakvi se mogu naći samo u poveljama ili ciljevima aktivističkih udruga i nevladinih organizacija.

I to sve uz žestoke pokušaje da se reforme prema njegovom „socijalizmu 21. stoljeća“ osujete kako iznutra, tako i izvana od strane SAD-a. A nije imao podršku niti prirodnih sila, jer niti godinu dana od dolaska na vlast dok se još bakćao sa žestokim protivljenjima ekonomske elite u zemlji, Venezuelu je zadesila tragična nesreća otkliznuća tla zbog obilnih kiša. Uslijed odrona, poginulo je 30.000 ljudi, uglavnom najsiromašnijeg sloja koje je i gradilo straćare na strmim rubovima grada. To je bio dodatni težak udarac za tek ustoličenog Chaveza, koji je i došao na vlast njihovim glasovima obećavši im bolji život.

Premda rizično s obzirom da je na vlast došao upravo glasovima siromašnih ljudi, Chavez je prve godine svog vladanja više koristio za ovladavanje svim ekonomskim polugama zemlje kako bi uopće i kontrolirao raspodjelu novaca (za siromašne), nego što te godine pamtimo po socijalnim reformama. Dapače, možemo u vremeplovu naizmjence pratiti Chavezova fokusiranja – kada se borio za „opstanak“, socijalna pitanja padala su u drugi plan, kada je potpuno ovladao i političkom arenom i najvažnijom firmom u zemlji nacionalnom naftnom kompanijom (PDSVA), krenuo je u ostvarivanje svoje bolivarske revolucije. I to je bio odličan potez, jer nam pokazuje na koji način je Chavez spriječio ono „prokletstvo resursa“ koje smo spominjali u prošlom poglavlju o Africi. I pokazuje nam da nije glup političar.

Jasno, ekonomska poluga Venezuele je nafta. I fino im se skupilo. Venezuela po svjetskim rezervama nafte zauzima sedmo mjesto, ali najviše u zapadnoj hemisferi. Kao i Kanada obiluje velikim količinama katranskog pijeska, što je nova fora zaduženih sedativ-ideologa kojom nas se pokušava umiriti kako nafte zapravo ima i više nego dovoljno za nastavak ove sulude utrke prema dnu. Na stranu što nafta iz katranskog pijeska sigurno neće osigurati jeftinu cijenu goriva, zapišimo sada kako i to na svjetskim burzama diže dionice. A u slučaju sparivanja lake nafte i katranskog pijeska, Venezueli printaju ispise najvećih naftnih rezervi, većih od onih u Saudijskoj Arabiji. I jasno da dečkima i curama iz Washingtona to zvuči juuhuuu.

Kada je Chavez došao na vlast, nacionalna naftna kompanija (PDSVA) bila je u rukama njemu nesklone ekonomske elite. I ajde, budimo iskreni, lako ćemo mi za Chaveza, ali nacionalna naftna kompanija je bila nesklona običnim ljudima Venezuele. Premda je PDSVA zarađivala ogromnu lovu od prodaje nafte, u Venezueli za vrijeme dolaska Chaveza na vlast, kako je već rečeno, prema podacima UNDP-ja tri petine stanovništva živi ispod granice siromaštva. Zato su njihovi partneri u SAD-u pa i drugdje mastili brk. Podružnice PDSVA-e smještene u SAD-u su dobivale naftu iz Venezuele ispod cijene te takvu jeftiniju naftu preprodavale dalje u SAD-u po skupljoj cijeni. Do polovice ’90-ih PDVSA je kao nacionalna naftna kompanija Venezuele svake godine prosječno prebacivala 500 milijuna dolara na svoje račune u inozemstvo, čime su obogaćivali ekonomije tih zemalja uglavnom SAD. Zaključak je bio jasan: Venezuela financira bruto društveni proizvod SAD-a. Chavez je to htio prekinuti. Prvo je 2001. godine skupština izglasala zakon o investiranju zarade od trgovine naftom u zdravstvene, obrazovne, socijalne i druge programe orijentirane prema povećanju kvalitet života ljudi. Dodatno su povećani porezi koje strane naftne korporacije trebaju platiti Venezueli za aksploataciju nafte. Niti par mjeseci poslije Chavez je smijenio dotadašnju upravu PDSVA-e, a ovi u suradnji s Trgovinskom komorom Venezuele, sindikatima, oporbom te uz podršku privatnih medija kreću u travnju 2002. godine u njegovo rušenje. Tu su se događaji izmjenjivali kao u kakvom trileru, jer je nakon dva dana sukoba i stotine poginulih objavljen uspjeh državnog udara, da bi se nakon kontra-prosvjeda Chavezu odanih građana i dijela vojske ovaj sutradan vratio na položaj. Nakon toga je bilo zatišje par mjeseci da bi krajem godine protivnici Chaveza krenuli u novi ekonomski pritisak na vlast blokadom naftnih rafinerija i luka, što je značilo ogromni manjak u državnoj kasi. Blokada je trajala čak 63 dana, da bi je Chavez razriješio slanjem vojske i nasilnim zauzimanjem rafinerija i luka.

Dakle, prve godine Chavezove vlasti obilježene su političkim reformama, ovladavanjem glavnim polugama vlasti u ekonomiji te nastojanjima da preživi pokušaje državnih udara. Raširila su mu se krila nakon ovladavanja crpljenjem i trgovinom venezuelanske nafte. Tu se malo i raspištoljio i odlučio pokazati kako s njim nema cile mile – nakon zauzimanja državne naftne kompanije podijelio je pod optužbom za pobunu i državnu izdaju otkaze za 18.000 menadžera i radnika koji su sudjelovali u štrajku i blokadi rafinerija i luka te ih zamijenio novima.

No, Chavez je dobio važnu poruku – raja je uz njega i bez pomoći i pobune običnih ljudi mogao bi se fućkati tamo u travnju 2002. godine kad je stvarno bilo li-la tko će dalje upravljati zemljom. Narod je dao jasnu poruku kako neće dopustiti nasilne intervencije u demokratske procese. A to je najvažnija stvar koju stanovnici Venezuele mogu jasno izraziti s obzirom koliko su u Washingtonu zainteresirani za te demokratske procese. Kasnije objavljeni dokumenti CIA-e jasno dokazuju kako su u SAD-u ne samo znali da se sprema državni udar na Chaveza, nego su ga i dobrano pomagali. Svega pola godine prije pokušaja državnog udara iz SAD-a je u Venezuelu poslano nekoliko milijuna dolara za financiranje Chavezovih protivnika. Na dan državnog udara 2002. godine, predsjednik Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), George Folsom istaknuo je kako su „svi sektori civilnog društva ustali u obranu demokracije“. New York Times objavljuje uvodnik u kojem se ističe kako „jučerašnjom ostavkom predsjednika Huga Chaveza, venezuelanskoj demokraciji više ne prijeti čovjek koji bi htio postati diktator“, a Chicago Tribune se pridružuje još nevjerojatnijom tvrdnjom kako „nije svaki dan da demokracija profitira od vojne intervencije koja ide protiv legalnog izabranog predsjednika“. Bravo, petica iz slobode medija.

Da je Chavez zadovoljan isključivo ulogom lokalnog naftnog velmože, još bi nekako u Washingtonu i prožvakali tog bezobraznika. Ali ovaj fakat nema namjeru prihvatiti ulogu prvog u selu, već je upro li ga upro u prelijevanje svog socijalizma ne štedeći ogromnu lovu od zarade naftom. S čitavim nizom zemalja stvorio je programe razmjene nafte za proizvode i usluge potrebne Venezueli, i kako bi još više napakostio SAD-u razmjena se često obavlja bez korištenja dolara, već tradicionalnim putem trampe – ja tebi, ti meni. Tako primjerice, s Argentinom imaju ugovor o trampi nafte za mlijeko. Najhvaljeniji takav program je onaj s Kubom, koja je u zamjenu za naftu poslala u Venezuelu tisuće i tisuće doktora te ostalog liječničkog osoblja da sudjeluju i u početku iznesu misiju/program Barrio Adentro – uspostavljanja klinika za osnovnu zdravstvenu skrb u siromašnim područjima zemlje. Do danas je otvoreno čak 1907 takvih kliničkih centara širom zemlje. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je Vijeće venezuelanske federacije liječnika blisko oporbi, pokrenulo kampanju protiv liječnika iz Kube optužujući ih kao „agente Fidela Castra“ te su čak organizirali i prosvjede protiv došljaka s Kube. Naravno, nisu ponudili da zauzmu njihova mjesta. Nakon toga je podignuta ustavna tužba, jer kubanski liječnici nisu imali sve potrebne diplome i dozvole kako zahtijeva domaći zakon o praksi medicine. Ustavni sud je odbio tužbu sa zaključkom kako se radi o humanitarnoj misija koja ne podliježe takvim strogim pravilima. Tek se danas mogu vidjeti i promjene s novom generacijom doktora i medicinskog osoblja pa je 2005. godine u programu sudjelovalo nešto više od 6000 venezuelanskih liječnika i ostalog osoblja.

Chavez je i najagilniji promotor ugovora ALBA (Alternativa Bolivariana para las Américas), koja bi trebala okrenuti zemlje Latinske Amerike međusobnoj suradnji i partnerstvu, i suprotstaviti se „nametanju“ podređenosti SAD-u unutar Ugovora o slobodnoj trgovini između obje Amerike (FTAA). Chavez je pozvao na solidarnost, pa je u ALBA-u uveo Fond za kompenzaciju strukturalnog prilagođavanja unutar kojeg bi bogatije članice pomagale siromašnije. U srpnju 2005. godine Venezuela je posudila Ekvadoru 300 milijuna dolara kako se ne bi morali zadužiti na međunarodnom tržištu da otplate vanjski dug. Unutar programa Petrocaribe, 13 karipskih državica od Venezuele dobiva jeftiniju naftu koja se obavezala pokriti 40 posto cijene kada god je barel nafte iznad 50 dolara, što je od tada do danas slučaj.

Ne samo da ruje sa svojim socijalizmom po kontinentu, nego se Chavez ne ustručava zaviriti na sam teritorij kojem je suveren George W. Bush. Potonji je bijesno odbio pomoć Venezuele nakon uragana Katrina, jer si je umislio kako je njegova administracija sposobna pomoći stanovnicima New Orleansa i drugih pogođenih područja, ali Chavez nalazi druge kanale za pomoć siromašnm stanovništvu SAD-a. Za to koriste svoju naftnu podružnicu u SAD-u Citgo, i trenutno preko nje nekoliko desetina siromašnih kućanstava u New Yorku dobiva jeftiniju naftu za grijanje . Njihova moć i nije mala, jer vrijednost ulaganja i nekretnina Citgo-a u SAD-u doseže 12 milijardi dolara, a zapošljavaju i 150.000 ljudi.

Chavez je svjestan da će za dugoročni uspjeh njegovog socijalizma trebati nešto čvršće od nafte. Zato je i pokrenuo programe diverzifikacije privrednog sektora kako ne bi ovisili samo o izvozu nafte. Venezuela je 2002. godine zarađivala od izvoza nafte 75 posto, što je i dalje ovisnička pozicija, ali se smanjuje u odnosu na 1977. godinu, kada je nafta u izvozu zauzimala čak 95 posto. Kao podrška dugoročnom cilju uvedene su carine na velik broj uvezene robe, a inicirana je i kampanja Made in Venezuela kojom se želi povećati konkurentnost domaće robe. I ovdje bilježimo uspjeh – 2004. godine rast nenaftnog sektora bio je 17,8 posto, a naftnog 8,7 posto.

Jasno, treba kao i toliko puta prije u knjizi, i ovdje ćemo skrenuti pažnju na majstore blefiranja. Tako će Chavez održati vatren govor protiv vražjeg Busha u zgradi Ujedinjenih nacija, a i općenito će biti prvi na redaljkama antiameričke retorike, ali će isto tako uredno svaki mjesec slati naftu u SAD-u kao nigdje drugdje. Bush je vrag, ali vrag koji je uredan platiša s pokrićem zelembaća i to je onda retorika koja se najbolje razumije. Venezuela pokriva 15 posto uvoza nafte SAD-a i time je peti najveći izvoznik nafte u SAD. Sa druge strane zauzima čak trećinu izvoza SAD-a koji ode prema zemljama Latinske Amerike.

U Venezueli ne skrivaju kako žele stvoriti novo društvo, nešto posebno. Premda su mnogi slični pokušaji u prošlosti propali ili završili u potpunoj suprotnosti, ovdje se ističe kako su svjesni toga te kako ne žele ponavljati greške „diktature proletarijata“ niti „onoga za što je Che Guevara umro“. U tom kontekstu se i ističe priznavanje privatnog vlasništva u Venezueli. Plan koji je u procesu stvaranja je osnivanje mnogih lokalnih skupština u kvartovima i selima koje se onda koncentričnim krugovima umrežavaju u veće oblike upravljanja. Lokalne skupštine imaju autonomiju i odlučivanja za područja koja se tiču samo njih. Sada se stvara paralelni sustav i nadaju se da će stari s vremenom otići.

Ipak, neke posljednje najave od samih revolucionara upozoravaju da bi mogli ponoviti kubanske greške. Koliko se na domaćem terenu radi jasno i duboko, toliko su mnoge globalne poruke mutne i plitke. Chavez tu, kao i mnogi prije njega, upada u klopku površnog antiamerikanizma koji počiva na poučku – neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj pa je često u maznim odnosima s vođama neprijatelja SAD-a, od Irana preko Sjeverne Koreje i Kine.

Također, Chavez je prilično neodređen u komentiranju kritika kako želi i treći mandat na mjestu predsjednika zemlje premda trenutno po zakonu nema pravo na to, ali ima većinu u skupštini koja bi taj zakon mogla promijeniti. Kako bi dobio odriješene ruke da u drugom mandatu ubaci u petu brzinu i uvede Venecuelu u eru „maksimalne revolucije“, skupština mu je početkom 2007. godine izglasala vođenje zemlje dekretom sljedećih 18 mjeseci. Mnogi opravdano strahuju kako je to početak ozakonjivanja autoritarnog tipa vladanja što je trenutno usporio jedino neuspjeh na posljednjem referendumu. Povećao je broj sudaca u Ustavnom sudu s 20 na 32, postavivši sebi lojalne suce kako bi i tamo osigurao kontrolu. Privatnim medijima je naloženo minimum 60 minuta tjedno edukacijskog programa propisanog od strane vlade za što je Chavez dobio packu od Human Rights Watch-a. Nekima je i odbijeno produženje koncesije što je protumačeno kao dodatan pokušaj kontrole medija. Po zemlji se prodaju lutkice ala Action Man s likom Chaveza, čime zanimljivim pristupom doprinosi izgradnji vlastitog kulta ličnosti. I jasno je da u tome uživa.

KOLUMBIJA – KOKA I KOKANJE

Mnoge zemlje Latinske Amerike prošle su svu silu državnih i vojnih udara, diktatura i totalitarizama, državnog terora i gerilskog teroriziranja. Danas isto tako mnoge govore o tim temama u prošlom vremenu i većina ih spada u ono što se kolokvijalno naziva krugom demokratski uređenih država. Kolumbija je i dalje razdrmana u prezentu i sadašnje pozicije u tom kaosu zauzimaju se još od ’60-ih godina 20. stoljeća. Tu zbilja ne znaš od koga prije možeš nadrapati: državnog aparata i vojske trenirane od strane, recimo to pristojno, američkih vojnih stručnjaka; narkodilera i njihovih paravojnih skupine desne provenijencije; te ljevičarskih gerilskih organizacija. Vojska i paravojska često zajedno surađuju i žmire na „sitne nestašluke“ partnera u borbi protiv ljevičarskih gerila, odnosno kako se danas službeno kaže i u Kolumbiji, ratu protiv terorizma na domaćem terenu. Ljevičarske gerile rasprostiru se čak na gotovo polovini teritorija od čega kontroliraju velik dio. Da pojasnimo, vlada republike Kolumbije nema suverenitet, odnosno autoritet na najmanje trećini teritorija, a i na sljedećoj petini ne bi dali ruku u vatru da običan čovjek, a kamoli strani turist, može mirno poći u šetnju bez pancirke i napamet naučenog broja bankovnog računa.

Najpoznatija i najjača ljevičarska gerilska skupina je Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejército del Pueblo (FARC) iliti po naški Revolucionarne oružane snage Kolumbije. Da malo osvježe imidž, početkom ’80-ih dodali su i naziv iza crtice i da ne bude zabune oplemenili se plaštem narodne vojske. Oni se s više ili manje uspjeha kočopere na čak 35-40 posto teritorija Kolumbije i na velikom dijelu tog područja su najmoćniji suvereni. Manje uspješni u zauzimanju i osiguranju svog feudalnog lena je ekipa iz Ejército de Liberación Nacional (ELN) – Nacionalne vojske oslobođenja. Oni su u 40-ak godina ratovanja s vladom uspjeli proširiti svoj utjecaj na nekih 10 posto teritorija. FARC ima 15.000-18.000 ljudi pod svojim zapovjedništvom, a ELN 3000-5000. I jedni i drugi vole hapati prirodnih ljepota gladne zapadnjačke turiste i bogate ljude za čije oslobođenje onda traže otkupnine. Ovi u FARC-u se bave i uzgojem koke, preradom i dilanjem kokaina. Fanatično jurišaju na rafinerije i naftovode, posebno one u stranom vlasništvu, a negdje normalnost feudalnih nameta u Kolumbiji 21. stoljeća ide do takvih apsurda da im strane korporacije uredno isplaćuju lovu, odnosno porez da nafta teče nesmetano kroz teritorij koji FARC kontrolira. Ovdje treba dodati kako naftne korporacije zapravo uopće ne zanima ideološka pozadina njihovih „redara“ dok god oni jamče sigurnost protoka crnog zlata. Zabilježeni su slučajevi isplate od strane Occidental Petroleuma te BP-ja i državnim vojnim snagama u područjima, gdje su kršena ljudska prava lokalnog stanovništva, zagađivan okoliš, a bilo je i slučajeva ubojstva.

FARC je poznat i po neslavnom rekordu koji se tiče regrutiranja djece u svoje redove. Gotovo 20-30 posto njihovih vojnika je mlađe od 18 godina, a mnogi nemaju niti 12. U kolumbiji 64 posto stanovništva živi u siromaštvu, a u ruralnim područjima to skače i do gotovo 80 posto. I upravo tu momci koji još uvijek zazivaju Marxa i Lenjina nalaze svoje najvjernije pristalice, jer su obični ljudi razočarani neučinkovitošću i korumpiranošću centralne vlade, pa je siromašnim mladim ljudima odlazak u gerilu karta za bijeg od gladi i siromaštva. Doduše, nije rijedak slučaj i da radi prijeki sud partije, pa ukoliko mladi muškići iz „odabranog“ sela ne uviđaju kako je za njihov bitak na ovome svijetu spasonosno postati aktivnim članom jedne ljevičarske gerilske skupine koja dila drogu pod parolama o slobodi i bratstvu, onda cijelo selo nastrada. Civili su još više stradavali od paravojnih desničarskih skupina, od kojih je najpoznatija bila Autodefensas Unidas de Colombia (AUC) – Ujedinjene snage Kolumbije za samoobranu. Paravan za samoobranu svojih narko interesa je zapravo cilj ubijanja političkih neprijatelja, gdje su na prvom mjestu pripadnici ljevičarskih gerila, a nisu nesretni niti ako ukokaju nekoga iz sindikata, aktivista nevladinog sektora te oporbenih političara. Trenutno su službeno raspušteni, premda su neki njihovi dijelovi i dalje aktivni. Pribrojimo ovom društvu još i poznate narko-kartele koji imaju vlastite vojske i biti će nam jasna pozadina one teze o razdrmanosti Kolumbije.

Kolumbija je treća po redu primateljica vojne pomoći SAD-a, odmah iza neupitnog Izraela i Egipta. I nije da nije zahvalna – jedna je od rijetkih vjernih prijateljica SAD-a na kontinentu. Dapače, ta suradnja se iz godine u godinu produbljuje.

Krajem 2000. godine SAD je započeo s primjenom Plana Kolumbija, unutar kojeg se borba protiv polja koke svela na zaprašivanje pesticidima iz aviona kako bi se polja tako uništila. Zaprašivanje je najviše obavljano u južnij regiji Putumayo, koja je i slučajno regija bogata naftom. Nafta općenito zauzima sve veći udio u ukupnoj zaradi Kolumbije i trenutno pokriva petinu izvoza. Procjene o rezervama su nepotpune pošto se velik dio mogućih nalazišta nalazi na teritoriju koje kontroliraju ljevičarske pobunjeničke skupine.

Plan Kolumbija je vrijedan 1,2 milijarde dolara, od čega se čak 70 posto odnosi na direktne vojne potrebe. U događajima poslije 11. rujna rat protiv droge se izjednačio s ratom protiv terorizma. Problem koji se javio uslijed zaprašivanja utjecaj je pesticida na cjelokupni ekosustav te na prehrambene usjeve. Čak su i guverneri šest južnih okruga prosvjedovali jer se širi glad i stanovništvo odlazi iz južnog dijela Kolumbije. Upravo iz tih razloga, u rijetko viđenom suglasju, parlament EU je 2001. godine odbio podržati Plan Kolumbiju s 474 glasova protiv i samo jednim za, jer se projekt previše oslanja na vojsku i militarizaciju Kolumbije.

Američku su pomoć tradicionalno pratili izdašni krediti MMF-a koji su zauzvrat zahtijevali privatizaciju i prihvaćanje neoliberalnih načela u ekonomiji. Po nalogu MMF-a prihvaćena je i nova odredba koja je omogućavala stranim korporacijama da umjesto prijašnjih 50 posto, zadrže čak 70 posto nafte eksploatirane iz novih polja. Državna naftna korporacija simpatična imena Ecopetrol, prošla je restrukturiranje 2003. godine te je razbucana na manje firme, a kao novi uvjet MMF-ovom kreditu od 2,1 milijarde dolara, nova odredba o naftnim pravima dozvolila je stranim korporacijama da zadrže svih 100 posto pronađene nafte dok god bušotine rade. Porez naftnim korporacijama na iskorištavanje je smanjem sa prijašnjih 20 posto na svega 8 posto ukoliko se iz naftnog polja crpi manje od 5000 barela na dan što je bio slučaj s gotovo svim poljima stranih korporacija. Time se pripremio teren za potpunu privatizaciju Ecopetrola jer je svakome jasno kako se neće moći natjecati sa stranim naftnim korporacijama pod tim uvjetima. Ecopetrol je postao najobičniji posrednik što je rijetko viđen slučaj u svijetu. Tako se događa da Ecopetrol mora kupovati naftu iz Kolumbije od stranih korporacija po tržišnim svjetskim cijenama da bi onda izvozio tu istu naftu u SAD.

Predsjednik Kolumbije je Alvaro Uribe, kojem od polovine 2006. godine teče drugi mandat. Uribe je dobio ogromno povjerenje građana obećanjima da će se obračunati s gerilskim skupinama i očito je da su birači izmučeni građanskim ratom od nekoliko desetljeća odlučili izabrati čvrstu ruku. No, kritičari upozoravaju kako Uribe koristi svoju poziciju i za obračun s političkim neistomišljenicima. U svom prvom mandatu pokušao je proglasiti dvije zone u Kolumbiji područjima gdje bi vojska imala veće ovlasti od civilnih institucija i tek je presudom Ustavnog suda onemogućen taj pokušaj tihog uvođenja diktature. Te dvije zone okružuju na istoku zemlje Cańo Limón naftovod i naftna polja u vlasništvu Occidental Petroleuma. 2003. godine u tuđmanovskom je stilu napao nevladine udruge, nazvavši ih servisom terorizma i neprijateljima Kolumbije. To je bio njegov odgovor na izvještaj 80 nevladinih udruga, gdje se kritizirala njegova sigurnosna politika. Time je Uribe pokazao kako je naučio lekciju svojih tutora, praktički ponovivši riječi potpredsjednika Occidental Petroleuma Lawrencea Meriagea, koji je na svjedočenju pred Kongresom prije prihvaćanja Plana Kolumbija istaknuo kako se samo dvije grupacije u Kolumbiji protive eksploatiranju nafte i razvoju – ljevičarske skupine i nevladine udruge.

Službene statistike ističu kako je povećana sigurnost i kako je nasilje smanjeno. Cańo Limón naftovod je 2001. godine bio napadan 170 puta od strane FARC-ovih gerilaca, a 2004. godine 17 puta. No i ovdje predstavnici civilnog društva ističu kako je povećana sigurnost u gradovima, ali su ruralna područja ostala potpuno zapuštena. Ljevičarske gerile su se uglavnom i povukle u seoska ili prigradska naselja, jer su ih iz urbanih sredina potjerali ili vladine snage ili desničarske paramilicije. Zato je u južnij regiji Putumayo, gdje je Plan Kolumbija najviše i provođen, broj napada na naftovode i naftna postrojenja sa 48 u 1999. godini, skočio na rekordnih 144 u 2003. godini. Serija napada FARC-ove gerile 2005. godine dovela je do smrti preko 200 vojnika pa čak i do ostavke ministra obrane Kolumbije. Da vladine trupe i desničarske paramilicije ne prave nikakvu razliku između kritičara Uribea, dovoljno govori počinjenje jednog od najvećih zločina 2005. godine. U osveti zbog FARC-ove ofenzive, vladine trupe su ušle u mirovno selo San José de Apartadó, koje je još 1997. godine proglasio neutralnost u sukobima i zabranu unošenja oružja u područje mirovnog sela. Vojnici Kolumbije su pobili petero odraslih i četvero djece, uključujući i osnivača Luisa Eduarda Guerra-Guerru.

Ni poljima koke ni kokanju ljudi ne nazire se kraj u Kolumbiji.

BRAZIL – BLISKI ISTOK ALKOHOLA

Da, Brazil nije zemlja bogata naftom i na prvu loptu ne bi trebao biti ovdje. No, knjiga se zove Kako potrošiti svijet, a Brazil zaista trošimo. Oni su bogati jednim resursom, točnije znanjem i tehnologijom kako iskoristiti resurs – šećernu trsku iz koje dobivaju etanol koji onda koriste u benzinskim motorima. Poznati su u cijelom svijetu po svom programu ProAlcool započetim još u ’70-ima kada su svijetom harale prve naftne krize. Osigurali su tada subvencije i krenuli s pionirskim pokušajima u proizvodnji biogoriva. Tako su dosegli svjetske rekorde i zadovoljavali čak 40 posto potrošnje u transportu koji koristi benzin. Brazil je štedio i ogromne novce. U razdoblju 1976.-2004. ušteda, odnosno razlika između investiranog novca u proizvodnju etanola i smanjenog plaćanja u dolarima za uvoznu naftu je ogromnih 60,7 milijardi dolara, a kad se uključe izbjegnute kamate na vanjski dug koji bi se otplaćivao zbog uvoza nafte ušteda se penje na 121,3 milijarde dolara.

Tada su bili pametni – uvidjeli su što se događa s naftom i kako melje u sve veći krug vanjskih dugova zemlje koje je moraju uvoziti i koristili lokalni etanol za lokalne potrebe uz malu potrošnju. Danas su glupi, jer imaju iluziju kako će bez radikalnog uništenja okoliša moći namiriti ogromne apetite SAD-a. Dosad je Brazil bio toliko uspješan u svom programu biogoriva, jer su proizvodili za lokalne potrebe, što bi obnovljivi izvori energije trebali i biti, te zato jer su se trudili zaokružiti cijeli proces iskorištavajući i otpad. Ostatak od proizvodnje etanola se koristio kao gorivo za pokretanje energije tvornica koje proizvode etanol. Pepeo bogat fosforom koji ostaje nakon paljenja suhog dijela u pećima i kvasni dio koji ostaje nakon berbe bogat dušikom, koriste se kao organsko gnojivo za polja šećerne trske. No glavni razlog uspjeha je taj što su Brazilci imali potrošnju goriva manju od 10 posto američkog prosjeka. A onda i biogoriva imaju smisla kao ekološka goriva.

Posljednje najave i trendovi u Brazilu pokazuju kako će krenuti stopama SAD-a u proizvodnji biogoriva čime će izgubiti sve dosadašnje prednosti u održivosti. Prošlogodišnji susret brazilskog predsjednika Lule i američkog Busha, u kojem je ovaj potonji kao gost imao jedan jedini cilj – da glumata divljenje domaćoj industriji etanola kako bi dogovorio što veći izvoz u narednim godinama, potvrđuje nam strahove mnogih u organizacijama za zaštitu ljudskih prava i okoliša. Biogoriva lošom i neodgovornom politikom mogu umjesto obnovljivog resursa za lokalne zajednice postati prljavi biznis i uzrok kršenja radničkih i ljudskih prava te čak i ugrožavanja ekosustava i klime. Prije su se krčile tropske kišne šume kako bi se dobile površine za pašnjake za meso namijenjeno izvozu u zapadna bogata društva. Kako li smo samo napredovali na ljestvici eko-osviještenosti.

Najveća svjetska ekološka organizacija WWF, iznijela je podatak kako čak 80 posto emisije stakleničkih plinova Brazila ne potječe od transporta i korištenja automobila, već od deforesterizacije, spaljivanja i krčenja tropskih kišnih šuma pri čemu se emitiraju velike količine ugljičnog dioksida pohranjenog u šumama.

Početkom 2007. godine, brazilska je vlada ohrabrena Bushevom podrškom najavila povećanje investicija u proizvodnju biogoriva za 6 milijardi dolara u sljedeće četiri godine. Brazil je najveći svjetski izvoznik etanola i od svojih 16 milijardi litara godišnje proizvedenih, izveze petinu uz tendenciju rasta. Najveći uvoznik etanola iz Brazila je SAD s 58 posto od ukupnog izvoza, odnosno 1,74 milijarde litara. Premda i sami proizvode etanol, u SAD-u su svjesni kako njihov genetski modificirani kukuruz ne može mjeriti u iskoristivosti sa brazilskom trskom. I kako nas lijepo uči povijest o nafti, treba na početku stvoriti kontrolu nad energetskim resursima. Ako bi SAD pokušao zadovoljiti 10 posto svoje sadašnje potrošnje benzina uvozom iz Brazila, Brazil bi svoje sadašnje površine šećerne trske trebao samo za tu svrhu povećati peterostruko, što je suluda ideja koja će rezultirati trajno negativnim posljedicama za okoliš. No, naši se novopečeni eko-energetičari u Riju i Washingtonu prave kako to ne vide. I to je samo još jedan dokaz kakve slijepe mufljoze vode ovaj svijet.

MEKSIKO – PRVA EKONOMSKA ŽRTVA BIOGORIVA

Namjerno su stavljeni iza Brazila. Nećemo ovdje niti naglašavati koliko su važni SAD-u kao drugi izvoznik nafte tik iza Kanade. Niti zato što priznaju vrhunac iskorištavanja nafte u svojem najplodonosnijem polju Cantarellu. Ovdje su jer su oni prve ekonomske žrtve biznisa biogoriva. Naime, zbog sve većeg korištenja biogoriva, kulture od kojih se proizvode postaju tražena roba te im cijena raste. S obzirom da se radi i o važnim prehrambenim kulturama, siromašno stanovništvo treba plaćati više da se prehrani. U SAD-u je cijena kukuruza u posljednjih par godina skočila za gotovo 70 posto zbog povećane proizvodnje etanola. S obzirom da su SAD sa 40 posto glavni opskrbljivač svijeta kukuruzom, to je povećalo cijenu i u zemljama koje taj kukuruz uvoze. Meksiko je nekad bio značajan proizvođač hrane, ali je prihvaćanjem neoliberalnog modela postao uvoznik hrane i to najviše iz SAD-a. Tako se povećanje cijene kukuruza u SAD-u prelilo i na tržište Meksika. Cijene su početkom 2007. godine bile 40 posto veće od onih u zadnjem kvartalu 2006. godine. Početkom veljače 2008. godine glavni grad Meksika preplavile su desetine i desetine tisuća prosvjednika koji su prosvjedovali protiv poskupljenja tortilja, glavne prehrambene namirnice u Meksiku koja se radi od kukuruznog brašna. Koliko je njih bilo svjesno da su zapravo žrtve bogataških tlapnji sa sjevera o resursu koji će zamijeniti naftu? Resursu kojeg bi oni radije pojeli.