Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

DALEKI ISTOK I JUGOISTOČNA AZIJA

između bogatstva i siromaštva

Philip Stephens, kolumnist neoliberalnog magazina Financial Times kaže kako će „sljedeća faza globalizacije najvjerojatnije imati azijsko lice. Amerikancima i Europljanima to sigurno neće biti ugodno“. I zaista neće. I jedni i drugi su svjesni da azijski kontinent dobiva sve više na važnosti i moći. To uzrokuje probleme i američkoj i evropskoj eliti, jer treba nahraniti apetite svih tih probuđenih regionalnih partnera, a da ne ispadne kako vonj kolonizacije još uvijek čuči ispeglanih odijela.

Radi se o ogromnom prostoru isto takvih kontrasta, pogotovo kada pogled usmjerimo prema dvjema najvećim državama tog područja: Kini i Indiji. Slave ih čak i u UN-u zbog najvećih uspjeha u borbi protiv gladi i ekstremnog siromaštva. Tu se isprepliću kineski gospodarski bum priobalnog područja na istoku zemlje sa zapuštenom ruralnom unutrašnjošću koju ponegdje pritišću i separatističke težnje. Tu se isprepliću indijski gradovi nikli na uglancanoj proizvodnji čipova i visoke tehnologije s umiranjem gladnih ljudi na prljavim gradskim ulicama. Tu se isprepliće čak 40 posto svjetskog stanovništva. Mnogi će gledati prema njima zadivljenim okicama, jer ne samo da su motor cijelog kontinenta, već sve češće određuju i globalna kretanja.

KINA – MLADI AMERIKANCI PRIHAJAJO

Oni malo stariji vjerojatno se sjećaju pokušaja na tadašnjoj slovenskoj televiziji da sinhronizirano prevode američke vesterne. Ideja je prekinuta, kao i kod nas slični pokušaji prevođenja srpskih filmova u drugoj polovici ’90-tih, jer se ekipa valjala od smijeha ne zbog smiješnih scena, nego zbog suludih jezičnih konstrukcija. Tako je i ’80-tih John Wayne upozorio svoje drugare kako Indijaneri prihajajo! Da je netko stvaran u ’80-ima uzviknuo kako Kinezi prihajajo, isto bi mu se ekipa valjala od smijeha, mada je od tada počeo nezapamćen ekonomski rast Kine. No po onome što danas znamo o Kini i životnom stilu koji se tamo širi, zapravo bi netko trebao uzviknuti Mladi Amerikanci prihajajo!

Kina je 2003. godine postala drugi najveći potrošač nafte iza SAD-a. U izvještaju World Energy Outlook 2006, Svjetska agencija za energiju upozorava kako će s obzirom na sadašnji rast, Kina prestići SAD u emisiji stakleničkih plinova 2009. godine, čak 10 godina prije predviđenog roka. Još 2005. godine, prema podacima Earth Policy Institute-a, pretekli su SAD u potrošnji žita, mesa, ugljena i željeza. Po sadašnjim trendovima potrošnje, gramzivosti za energetskim resursima i zagađenju okoliša, Kina se predstavlja svijetu kao mlađa verzija američkog sna. Sna koji ostatku planete predstavlja najgoru noćnu moru. Kao što je Bush u transu negiranja klimatskih promjena pojasnio kako „američki način života nije za pregovore“ tako je nedavno zaključio i Lu Xuedu, kineski zamjenik direktora Ureda za globalne međunarodne odnose: „Ne može se reći ljudima koji se bore da zarade dovoljno za jesti kako trebaju smanjiti svoju emisiju“. Naš dragi Lu zapravo slabo komunicira s ostatkom svoje administracije. Prema studiji Green National Accounting Study Report 2004, Kina je te godine imala 63 milijarde dolara gubitka zbog zagađenja i ekoloških incidenata, najviše kao posljedice zagađenja vode i zraka. Pan Yue, kojeg Lu i njemu slični vjerojatno uopće ne fermaju niti pet posto, zamjenik je direktora Državne agencije za zaštitu okoliša i on skrušeno priznaje kako čak petina kineskog gospodarskog rasta, svoj uspjeh duguje uništavanju okoliša. Podaci koji se nadovezuju na ove su zastrašujući, posebno ako imamo u vidu količinu ljudi koji žive u tom području. Jedna trećina Kine pati zbog kiselih kiša koje nastaju zbog pretjeranog emitiranja sumporovog dioksida iz termoelektrana na ugljen. Emisija tog plina je dvostruko veća od sigurnosnog nivoa te je u porastu za 27 posto u odnosu na 2000. godinu. Već sada Kina koristi više ugljena nego SAD, EU i Japan zajedno. Pri tome emitira sumporovog dioksida dvostruko više od SAD-a.

Više od 300 milijuna seoskog stanovništva nema pristup pitkoj vodi, a 400 milijuna gradskih stanovnika diše jako zagađen zrak (od toga ih 15 milijuna boluje od bolesti respiratornog sustava). Posebno bode u oči činjenica kako je nekadašnji ponos Kine u svijetu, pristup proizvodnji, pripremi i konzumiranju hrane danas potpuno narušen i srozava se iz godine u godinu.

Kina je danas uvoznik hrane, a 2005. godine proizvela je 34 posto manje žitarica u odnosu na 1998. godinu. Razlozi su povezani sa zagađenjem zraka, vode i tla. Samo u razdoblju 1999.-2005., Kina je izgubila 8 milijuna hektara plodnog tla koje se zbog industrijalizacije i loše poljoprivredne politike pretvaralo u pustinjska područja. Na Dan zaštite okoliša, 6. lipnja 2006. godine Državno vijeće Kine objavilo je izvještaj u kojem priznaju ekstremno srozavanje stanja u okolišu. U izvještaju se ističe kako se čak 60 posto teritorija zemlje može smatrati ekološki ranjivim. Oko 90 posto pašnjaka blizu je degradacije i dezertifikacije.

Ovi podaci nam zapravo pokazuju kako su u ovom trenutku Kinezi ipak najveća opasnost samima sebi. Jasno je kako kineska potrošnja raste i kako je njihova emisija stakleničkih plinova sve veća, no u ovom trenutku utjecaj Kine na klimatske promjene još je uvijek daleko manji i od SAD-a i od većine zemalja EU-a u odnosu na broj stanovnika. Tako kada Međunarodna agencija za energiju u spomenutom izvještaju za 2006. godinu upire predugim prstom u Kinu, zapravo drži fige iza leđa skrivajući brutalni pritisak na planet koji čine Zapadna društva.

Unatoč ogromnim lokalnim problemima koji su posljedica nekontroliranog i neodrživog ekonomskog rasta ovisnog o fosilnim gorivima, Kina se ne osvrće previše na rupe u temeljima svog uspjeha i sumanuto juriša zajedno s drugim vodećim zemljama u posljednjem napadu na prirodne resurse. Prepuna gotovine od svog ogromnog trgovinskog suficita, sve je uspješnija u natjecanju sa SAD-om za buduću naftu, ne samo u Aziji, već i u Africi i Latinskoj Americi. To nas ne treba čuditi – love imaju k’o blata, nafte gutaju sve više, a pokrivaju jedva polovinu svojih potreba vlastitim izvorima. Kina je započela s pozicioniranjem u regiji. Kupila je 60 posto u Aktobeu, trećem po veličini naftnom polju u Kazahstanu čije se rezerve procjenjuju na jednu milijardu barela nafte i krenula u izgradnju 3400 kilometara dugog naftovoda od Kaspijskog mora u Kazahstanu do zapadne kineske provincije Xinjiang. Kina čak 20 posto svoje nafte dobiva iz Irana i sa tom zemljom ima ugovore vrijedne desetine milijardi dolara. U tom kontekstu bit će zanimljivo pratiti njihovo ponašanje na trganje latica oko agresije SAD-a na Iran. Dobila je i ugovore o isporuci nafte iz Chavezove Venezuele. Kineski predsjednik odlazi u Afriku češće nego u mnoge dijelove Kine i s tim kontinentom Kina ima čitav niz trgovinsko-energetskih ugovora, posebno s Angolom i Nigerijom, zemljama Gvinejskog zaljeva na zapadu Afrike. Kina u zamjenu za naftu nudi izgradnju cesta i željeznica, škola i bolnica, brojne proizvode i tehnologiju. Čak su odbili osuditi Sudan zbog pasivnosti centralne vlade na genocid u regiji Darfur, jer je Sudan dopustio Kini izgradnju 800 kilometara dugogo naftovoda prema obali. Razlog prozaično američki: kineska China National Company (CNPC) je suvlasnik 40 posto konzorcija Greater Nil koji proizvodi svu sudansku naftu. Mladi Amerikanci brzo uče. Kineski CNPC ulaže u naftnu industriju Sudana kao u niti jednu drugu zemlju na svijetu. Također su počeli s obavljanjem zajedničkih vojnih vježbi s Kirgistanom. Vjerojatno najveću zabrinutost SAD-a ostavila je zajednička vojna vježba Rusije i Kine u kolovozu 2005. godine. Ruski odnosi s Kinom su se zatoplili zadnjih godina i od veće suradnje prijeći ih najviše tradicionalni strah jednih od drugih.

Kineski rastući apetit za energijom povlači za sobom probleme za Japan i Južnu Koreju koji isto trebaju ugljikovodike. U proteklih pola stoljeća te zemlje su bile centar američkog globalnog utjecaja. Ali američka sposobnost da osigura buduću energetsku opskrbu je sve više upitna u sporedbi s onom dobro pozicioniranih Rusije i Irana. I Koreja i Japan će se morati sukobljavati s Kinom da održe svoj dio potrošnje od ukupno nabavljivih energenata. Trenutno su Kina i Japan u sukobima zbog teritorijalnog prava i pristupa za mogućnost crpljenja u Istočnom kineskom moru. Hoće li SAD moći pomoći Japanu ukoliko se ovo pretvori u opasnije koškanje? Nisu slučajne sve češće prave debate u Japanu o potrebi rušenja pacifističkog Ustava i izgradnje jake vlastite vojske. Kao što se SAD-u ne sviđa rusko korištenje energenata za ostvarivanje političkih ciljeva, tako im se ne sviđa niti kinesko korištenje ekonomske moći i bogatstva za ostvarivanje političkih ciljeva, koji u ovom slučaju za njih znače nabaviti što više nafte iz što više izvora bez obzira na cijenu. To je problem, jer je ovako uređen svijet premali za dva SAD-a. Posebno dok ga vodi apsolutno nenormalna vlast. Koliko je primitivni đikanluk ušao u svaku poru američke vlasti dovoljno govori kako je Bush za vrijeme posjeta kineskog predsjednika Hua Jintaoa SAD-u 2006. godine, ovome pustio tajvansku himnu usred primanja u Bijeloj kući. Hu je to otrpio i otišao u Saudijsku Arabiju, vjernu saveznicu SAD-a i potpisao nekoliko ugovora za dopremanje nafte u Kinu u zamjenu za sofisticirano oružje i druge tehnologije.

Ipak, iza ove geopolitičke snage i iza kineskog spektakularnog ekonomskog rasta krije se dugotrajna ranjivost. S obzrom na veliku populaciju i inherentni demografski konflikt između industrijaliziranih priobalnih gradova i osiromašenih poljoprivrednih dijelova u unutrašnjosti, Kina će sve teže održavati represiju vlastitog stanovništva. Unutrašnji politički nemiri će jačati ukoliko se rast neće moći održavati, a rast će se smanjiti bez beskrajne energetske opskrbe. Koliko je daleko otišla opsjednutost kineskih vlasti kontrolom, dovoljno govori podatak kako se razmatra Zakon o odgovorima na izvanredne situacije u kojem se dozvoljava lokalnim vlastima da kazne medije ukoliko pišu o nesrećama ili ekološkim katastrofama bez dozvole političkih glavešina. Kinu cijeli svijet smatra svjetskim pobjednikom „utrke prema dnu“, gdje države licitiraju prema dolje – koja će dati najmanje radničkih prava, najmanje zakona o zaštiti okoliša, najmanje ograničenja za korporacije. Godinama je bila san svih neoliberalnih siledžija – spojila je najbrutalniju verziju kapitalizma u tržištu i čvrstu ruku komunizma u politici. Magični spoj jeftinog masovnog rada, zadovoljnih potrošača i probrane čete nadglednika. Samim tim je nevjerojatno da tukci u Komunističkoj partiji Kine ne vide kako zidaju svoj spomenik na mulju, blatnjavoj kaljuži koju su i pokušali ostavit iza sebe, tamo dalekih ’80-ih kada se nezaustavljivo krenuli napred iz siromaštva, a John Wayne je na slovenskoj televiziji upozoravao jedino na Indijanere.

INDIJA – POVLAŠTENO KLACKANJE

Indija je također toliko velika i raznolika da je svijet za sebe. Svijet suprotnosti kakav se rijetko sreće. Srce ti se steže pri pomisli na raširenu pojavu ubijanja ženske novorođenčadi, jer su žene manje cijenjene i imaju manje šanse za uspjeh u siromašnom i patrijahalnom društvu. Srce ti se širi, pumpaju veselo i klijetka i pretklijetka pri pomisli da imaju saveznu državu Keralu koja nudi nadu ne samo Indiji, već i cijelom svijetu sa drugačijim modelom razvoja. Kerala uporno, uz sve teškoće i probleme koje ima, odbija udarce neoliberalnih batinaša, i nudi razvoj utemeljen na lokalnim resursima i održivom odnosu prema okolišu, uz rodnu ravnopravnost, malu smrtnost djece i socijalnu osjetljivost. Te odlike su sve više u opasnosti, pa će srca koja kucaju za Keralu trebati pojačati snagu svojih pumpica. Ali zaista, svijet suprotnosti kakav se rijetko sreće.

U političkom smislu Indiji je u ovom trenutku pravo fino i za sada balansira levitirajući na dvije stolice da ne kažemo između dvije vatre. Jedna je od najvjernijih saveznica SAD-a i zato Bush potpisuje ugovore s Indijom gdje obećaje dijeljenje nuklearne tehnologije kako bi ova dobila na energetskoj sigurnosti, dok Iranu za slične težnje šalje podmornice i vojne brodove. Poslušno cvrkuću i kada u UN-u treba glasati protiv iranskog nuklearnog programa. SAD i Indiju pored sigurnosti, značajno veže i trgovina. Istovremeno, unatoč jasnom i lobistički upornom protivljenju SAD-a, Indija sklapa 7 milijardi dolara vrijedan ugovor izgradnje plinovoda s Iranom, koji bi joj trebao pokriti rastuću potrošnju uslijed ekonomskog razvoja. Plinovod prolazi i kroz Pakistan i time čini energetski ovisnima ove dvije zemlje koje su donedavno ratovale, a još uvijek imaju neriješena granična pitanja. No, Indija se pridružila i plinovodu koji ide od Turkmenistana preko Afganistana do Pakistana. Sada bi trebao dobiti i svoj produžetak do Indije. Ovaj pravac podržavaju i SAD, jer nisu valjda džabe išli „oslobađati“ onaj tamo Afganistan. A i onaj ludi Ahmadinedžad im fakat ide na živce, pa mu nije loše koji posao izjaloviti. Jasno je kako tu Indija koristi svoju povlaštenu geografsku poziciju i kao i mnoge zemlje na licemjernoj klackalici stavlja teret na jednu ili drugu stranu. Za sada nema nikakvih naznaka da naglo odskoči s tla strana klackalice na kojoj sjedi SAD, ali ukoliko se nastavi vojno koprcanje SAD-a u Iraku, pa se agonija nastavi i agresijom na Iran, Indija se možda prisjeti kako se nalazi na azijskom kontinentu.

Indijski gospodarski rast ovisi o opskrbi energijom, a sa sve skupljom naftom i manjim zalihama ugljena, dugoročni planovi rasta su upitni. S obzirom na svoje rastuće apetite za energijom i ona je krenula u globalnu potragu za fosilnim resursima. Kao i Kina, i Indija je iskoristila odlazak većine zapadnih korporacija iz Sudana te se pozicionirala u toj opustošenoj zemllji. Pored sudjelovanja u naftnoj priči, Indija je ponudila i vojnu obuku za sudanske vladine snage. Kina i Indija se pak jako fajtaju u samoj Aziji za osiguranje toliko potrebnih energenata. I ono gore spomenuto pretumbavanje plinovodima koji Indiji dolaze sa zapadnih granica imaju svoj razlog i u neuspjehu osiguranja dotoka plina s istočnih granica, iz Burme ili kako je danas službeno zovu Mianmara. Vojna hunta koja vlada bivšom Burmom odlučila je odustati od čekanja s kretanjem u posao dogovorenog ugovora o distribuciji plina preko Bangladeša, i jednostavno potpisala ugovor s korporacijom PetroChina na sljedećih 30 godina. Bangladeš je odugovlačio i Kina je uskočila u prazan prostor, pa sada Indija muku muči s pronalaskom drugog pravca za plinovod s istočne strane koji bi zaobišao Bangladeš, ali svaka takva nova ideja koštat će dvostruko više zbog dužeg pravca. Ovo je samo upotpunilo sliku nadmoći kineskih energetskih korporacija u odnosu na indijske, nadovezujući se već na sličan niz preuzimanja poslova iz Kazahstana, Ekvadora, Nigerije i Angole.

Jedno je jasno – s obzirom na veličinu i značaj Kine i Indije, gotovo je nemoguće očekivati ikakvu stabilniju i mirniju opskrbu energentima u Aziji ukoliko se nastavi ovaj tihi rat za resurse između njih. Možda je naznaka pozitivnih kretanja bio osvojeni zajednički projekt u Siriji krajem 2005. godine, ali nedavni događaji oko Mianmara ponovno nas podsjećaju kako će kod politčkih elita kada su ratovi za resurse u pitanju, uvijek proraditi „sebični gen“.

PACIFIČKA OTOČJA – SVIJET U NESTAJANJU

Zaslužili su da im damo posebno mjesto. Oni će biti prve žrtve klimatskih promjena. Promjena koje smo stvorili mi na Zapadu. Možemo to shvatiti kao metaforu nepravedne raspodjele klimatskih promjena koje će prvi osjetiti oni koji ili nisu ili su jako malo odgovorni za njih. Prije su služili kao odlagalište za nuklearne pokuse velikih sila, a sada služe kao odlagalište potrošnje fosilnih resursa. Skriveni deponij zapadnjačkog životnog stila. Proizvodnja hrane, turizam, cjelokupni život ovih otoka smješten je u priobalnoj zoni koja prva dolazi na udar sve češćih uragana i povećanja razine mora. Na Fidžiju je 90 posto sela u priobalnom području, na Samoi 60 posto škola. Obližnja Indonezija bi mogla izgubiti oko 2000 otoka. Obala je važna i s obzirom na ribarsku djelatnost značajnog dijela stanovništva, a i kao prostor koraljnih grebena i šuma mangrova, iznimno bogatih i vrijednih ekosustava. Na otoku Tuvalu su se pomirili sa sudbinom koju smo im namijenili i već imaju potpisan sporazum s Novim Zelandom o prihvatu svih stanovnika i stanovnica otoka kako će utjecaj klimatskih promjena napredovati, a razina mora učiniti život na Tuvalu nemogućim.

Za ovakav scenarij mogu zahvaliti i svojoj najbližoj velikoj susjedi Australiji. Australija kao najbliži veliki susjed snosi veliku odgovornost, jer je pratila svoju učiteljicu po klimatskoj politici SAD u odbijanju Kyoto protokola sve do izbora sadašnjeg premijera Kevina Rudda krajem 2007. godine. I ovdje stoji kako je neshvatljiva blentavost političkih elita, jer je 2006. godina bila najtoplija za Australiju od kad se mjeri temperatura sa čitavim nizom suša i požara. Ne samo to, već je Australski ured za meteorologiju istaknuo kako svi podaci govore da se područje Australije zagrijava brže od ostatka planeta. No, to sljepilo i neosjetljivost na slabije je samo uhodana tradicija koju Australija njeguje u regiji. Njihov odnos prema malom i iznemoglom Istočnom Timoru trebao bi uči u udžbenike kada se uči o politici koju Dale Allan Pfeiffer naziva „energetskim fašizmom“. Australija je uz SAD i Britaniju desetljećima podržavala diktatorski režim Suharta u Indoneziji, a ovaj je bio poslušan i pametan te nudio zauzvrat obilne količine nafte iz okupiranog Istočnog Timora. Suharto je prepustio dio teritorija Australiji, upravo onog dijela na kojem se nalaze bogata naftna nalazišta. Australija je nastavila uživati tu slast i nakon što su se indonezijske snage u potpunom rasulu i kaosu povukle iz Istočnog Timora. Istočni Timor je shvaćajući doslovno svoju novostečenu samostalnost poželio samostalno upravljanje i naftnim poljima koja mu pripadaju te je zatraženo posredovanje međunarodnih pravnih instanci, jer je Australija nešto razmišljala kako su pohlepni ti Istočnotimoranci – umjesto da budu sretni što konačno njihovi sportaši mogu paradirati na Olimpijadama, oni se sada uhvatili tih naftnih polja. I da se ne gubi vrijeme, Australija se 2002. godine povukla iz procesa koji je vodio Međunarodni sud pravde, a koji se ticao utvrđivanja međunarodnih pomorskih granica između Australije i Istočnog Timora. Naime, shvatili su da će međunarodnom arbitražom izgubiti velik dio teritorija koji im je 1972. godine nesebično poklonio diktatorski režim Suharta. Tako je Australija ostavila u svojim rukama teritorij bogat fosilnim gorivima i nastavila ga iskorištavati, a Istočni Timor koji ima godišnji budžet nekoliko desetaka milijuna dolara i jedna je od najsiromašnijih zemalja na svijetu ostaje u zrakopraznom prostoru međunarodnog prava. Do 2004. godine Istočni Timor je godišnje gubio oko 350 milijuna dolara zbog okupacije Australije koja im pljačka prirodne resurse.

Počeli smo ovo poglavlje s mislima o azijskoj noti nadolazećih godina pa je red da to i zaokružimo. Zamjenik urednika časopisa The Hindu upozorio je prošle godine: „Ukoliko će 21. stoljeće biti azijsko, azijska pasivnost u energiji mora završiti. Dok imamo najveće proizvođače i najbrže rastuća potrošačka društva u energiji, Azija trenutno ovisi o institucijama, trgovinskim pravilima i vojskama izvan regije kako bi trgovali između sebe“.

I tko bi ga znao koliko će to još trajati?