Kako potrošiti svijet : mala škola ratova za resurse | Dražen Šimleša

BLISKI ISTOK

pretplaćeni na Sjedinjenje Američke Države

Počinjemo s Bliskim istokom, regiju koju SAD čereče i oblikuju sebi po guštu već gotovo sto godina.

Ako nije bezobrazno to tako postavljati, Bliski istok je vjerojatno najiscrpljenija regija našega svijeta. Ne samo zbog crpljenja fosilnih goriva kojima ova regija obiluje kao niti jedna druga, već i zbog iscrpljivanja stanovništva regije kojima se kao lopticom nabacuju lokalni domaći diktatori zaogrnuti vjerskim fundamentalizmom i globalne ubojice zaogrnute nasmiješenom demokracijom punoj oružja i bombi. Radi se o regiji koja ima sudbu da zajedno s Centralnom Azijom i Rusijom čini „stratešku elipsu“, odnosno područje gdje se nalazi 75 posto naftnih i 65 posto dokazanih plinskih nalazišta. Što vrijeme više odmiče to silno prirodno bogatstvo postaje sve više omča oko vrata običnih ljudi, a značenje fosilnih goriva za svijet ne sugerira kako će se nešto bitnije promijeniti u doglednoj budućnosti.

Doduše, ne može se poreći kako su pametniji među nama poodavno shvatili što će kontrola nafte, pa onda i plina, značiti za svjetsku moć. Već 1920. godine, najmoćnije naftne korporacije su tzv. Ugovorom crvene linije, kako se to u diplomatskim krugovima pristojno kaže, podijelile zone interesa u regiji. Vrlo brzo su Amerikanci shvatili gdje se krije sveti gral budućih odnosa u svijetu. Američki predsjednik Roosevelt još se prije kraja Drugog svjetskog rata u veljači 1945. godine našao sa saudijskim princem Ibn Saudom. Lijepo mu je rekao – čuj Ajbn, pametan si čovjek i vidiš kuda stvari idu, daj lijepo tu naftu s kojom ionako ne znaš šta ćeš koliko je imaš, a mi ti zauzvrat nudimo da postaneš prvi poslijeratni frendli diktator. Tako su se SAD obvezale štititi saudijsku dinastiju, a Saudijska Arabija je postala jedan od najvjernijih kupaca američkog oružja. Jimmy Carter je danas poznatiji kao dobitnik Nobelove nagrade za mir, a manje po „Carterovoj doktrini“. Potonje je zaslužio kad je 1980. godine u svom govoru o stanju nacije, objasnio kako „vitalni interesi“ SAD-a leže u Perzijskom zaljevu, odnosno u slobodnom protoku tamošnje nafte, što se mora osigurati „pod svaku cijenu“. Danas znamo što to znači. Carter je imao dostojne nasljednike. Najljepše je kad je roditelj ponosan na svoje dijete pa današnji rat protiv terorizma Busha sina, zagrije staro srce oca Busha, i podsjeti ga kako je on grmio o „novom svjetskom poretku“.

Najvjerniji regionalni saveznici u stvaranju novog svjetskog poretka sve su samo ne preslika ideoloških floskula o sukoba civilizacija. S jedne strane Izrael, s druge strane Saudijska Arabija. Zajedno s Egiptom zauzimaju visoka mjesta najvećih kupaca američkog naoružanja. SAD je cijelu regiju učinio vojnim taocem svojih energetskih interesa te kada govorimo o zemljama Bliskog istoka govorimo o najmilitarizanijoj regiji na svijetu i tu se ne štedi. Od 1990. do 2001. godine zemlje Bliskog istoka uvezle su oružja u vrijednosti 190 milijardi dolara, najviše od SAD-a. A nakon reklama nastavljamo sa mirovnim pregovorima.

Izrael je toliko siguran u potporu SAD-a da već nekoliko desetljeća na svakakve zamislive i nezamislive načine krši ljudska prava Palestinaca te se agresivno odnosi prema susjednim zemljama. U održavanju nasilja gotovo su uvijek imale partnere i u mnogim palestinskim terorističkim skupinama koje su sijale smrt po izraelskim civilnim ciljevima. Mnogi će zaključiti kako se upravo u razrješenju tog odnosa, odnosno sukoba Izrael – Palestina krije tajni kod i drugih nestabilnosti u regiji. Ovdje ćemo još napomenuti kako potpisujemo pravo Palestinaca na vlastitu državu, je l’ hajte imaju je i drugi pa što ne bi i oni ostvarili tu, kako nam tumače, tekovinu civilizacijskog napretka. Ali očekivati kako će osnivanje samostalne države Palestine riješiti probleme s Izraelom, a pogotovo njihove unutarnje ravno je iluziji. Palestince nakon što dobiju kakvu takvu državu tek čeka buđenje iz tisućljetnog sna, kakvo je dočekalo i mnoge druge.

Izrael pak mirne duše možemo smatrati 51. američkom saveznom državom. Na količini veta koje su SAD izglasavale godinama, kad god bi se pokušala donijeti ikakva rezolucija UN-a s osudom Izraela, mogle bi biti ljubomorne i mnoge savezne države na službenom američkom teritoriju. I posljednje razaranje Libanona samo je još jedan dokaz koliko je Izrael siguran u tu svoju poziciju. Ono što upada u oči je proizvodnja unutrašnjih sukoba koji i pored, a često upravo zbog američke prisutnosti, razaraju zemlje regije iznutra. Tako se u Iraku sukobljavaju Šijiti i Suniti, u Palestini pripadnici Fataha i Hamasa, u Libanonu oni koji žele zemlju približiti Siriji te kao takvi su bliski proiranskom Hezbollahu i oni koji žele zemlju maknuti iz tog zagrljaja. Mnoge druge zemlje uspijevaju zauzdati takva kretanja isključivo izrazitim diktatorskim i autoritarnim stilom vladanja kao što je slučaj s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Saudijskom Arabijom i drugima. Ova potonja je, kao što smo rekli, pod posebnom paskom SAD-a zbog svoje u svjetskim razmjerima neupitne opskrbljenosti naftom, a za muslimanski svijet iznimna kao centar vjere zbog Meke i Medine.

IRAK – MANUFAKTURA KAOSA

Prije agresije na Irak, američka državna tajnica Condoleezza Rice upozorila je cijeli svijet kako SAD „ne žele da napunjeni pištolj postane gljivasti oblak“, aludirajući na nuklearno oružje koje Saddam navodno posjeduje. Potpredsjednik SAD-a Dick Cheney je govorio kako imaju nepobitne dokaze o povezanosti iračke vlade i al-Qaede. I jedni i drugi su si tepali kako su samo božje sluge. No danas znamo kako kampanja za rušenje Saddama Husseina, jer Irak navodno posjeduje oružje za masovno uništenje te je prijetnja okolnim zemljama, SAD-u i svjetskom miru, predstavlja jednu od podlijih laži koje su političke elite ikad proizvele na ovoj planeti. Dodatno sprdanje s pozicijom i značenjem UN-a, u doba kada toj nekoć uglednoj organizaciji nogari ionako dobrano klecaju, samo još više dočarava koliko su opasni ljudi u samom vrhu vlasti SAD-a. Prava je istina kako su oni sami dobili priliku ispuniti ono što su dugo priželjkivali – vojno se pozicionirati u regiji najbogatijoj naftnim i plinskim izvorima.

Project for a New American Century (PNAC) u kojem su u drugoj polovici ’90-ih godine sjedile mudre glave krajnje republikanske desnice, kasniji nosioci najvažnijih poluga vlasti, još je tada zazivao pozicioniranje u zemljama Bliskog istoka uz svrgavanje Saddama Husseina. Ta žuđena „transformacija“, kako se cijeli proces nazivao, za američku vojsku, industriju pa i cijelo društvo, „bit će teško izvedena bez dovoljnog jakog katalizatora“, koji je definiran u sintagmi „novi Pearl Harbour“.

Početkom 2001. godine Skupina za energiju pod izravnim upravljanjem potpredsjednika SAD-a Cheneya ima sastanak na kojem se energetska sigurnost zemlje slaže nad mapama iračkih naftnih polja, naftovoda, rafinerija i druge infrastrukture važne za naftnu industriju. Nevladina organizacija Judical Watch, uspjela je sudskom tužbom, pozivajući se na Zakon o informiranju, učiniti dokumente i zaključke sa sastanka dostupnima javnosti nekoliko godina kasnije. Pored Iraka (11 posto svjetskih naftnih rezervi), Cheneyevi energetičari su sastančili i nad mapama svih naftnih i plinskih polja u Saudijskoj Arabiji (25 posto svjetskih naftnih rezervi) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (8 posto svjetskih rezervi). Bio je to preslasni zalogaj za naše nekonzervativne žderonje. Ono što im je zasigurno posebno upadalo u oči i mamilo suze ljute je dodatni dokument u kojem je bio popis svih država i korporacija koje su imale ugovore s vladama Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Iraka za projekte iskorištavanja nafte te plina. Na popisu za Irak jasno se vidi kako se iračkom naftom slade francuski TotalFinaElf, ruski Lukoil, kineski China National Petroleum te drugi. Sad bar znamo koliko je koštalo protivljenje agresiji na Irak u Vijeću sigurnosti UN-a. Na sastanku Cheneyeve skupine gdje se crnio um od pomisli na sva ta silna polja crnog blaga, sjedili su i predstavnici najjačih naftnih korporacija Exxona, Shella, BP-a, Conocoa i drugih. Ponovimo, godina sastanka je 2001., i to prije terorističkog napada na SAD.

Kako su prolazili mjeseci postajalo je sve jasnije da UN-ovi inspektori koji njuškaju po Iraku tražeći oružje za masovno uništenje, sve više izražavaju stav kako u Iraku više nema opasne robe koju su SAD i Velika Britanija prodavali Saddamu u ’80-ima. Da se pričekalo još malo, inspektori UN-a bi donijeli definitivan zaključak kako oružja za masovno uništenje u Iraku više nema, a to bi za sobom povuklo preispitivanje sankcija te veće iskorištavanje iračke nafte, upravo za one europske, ruske i kineske korporacije.

Događaj koji je također odlučan za agresiju na Irak, daleko više nego se kroz medije prezentiralo, monetarna je provokacija Saddama iz jeseni 2000. godine, kada je odlučio svu iračku naftu koja se prodavala kroz UN-ov program Hrana za naftu naplaćivati u eurima, umjesto u dolarima kao sav „normalan“ svijet. Važnost dolara u globalnoj ekonomiji i ratovima za energetske resurse, jedna je od najvažnijih tema danas i mi ćemo joj posvetiti značajan prostor u kasnijim poglavljima. Ovdje je dovoljno napomenuti kako je Saddamova odluka bila šamarčina SAD-u i možemo samo misliti kako su našim naftomanima žile probijale vratne niti, a zubi mrvili usno meso zbog te očite bezobraštine neposlušnog sina. Najveći kupac iračke nafte unutar programa Hrana za naftu bile su upravo SAD, i to čak dvije trećine od ukupno prodavane. Dok su slinili nad onim mapama, Cheneyevi dečki sigurno su mislili da kako se samo taj irački diktatorčić kakvih imamo na desetine širom svijeta, usudi em nam prodavati skupu naftu, em nas zajebava tjerajući da kupujemo i dajemo mu eure, a ne dolare. To se jednostavno nije smjelo dopustiti, a i moralo se pokazati bilo kojoj drugoj zemlji koja bi se usudila slijediti irački put što joj slijedi. U lipnju 2003. godine, odmah nakon okupacije zemlje, trgovina iračkom naftom prebačena je nazad u dolare.

Irak je danas rasuta zemlja i ne bi nas trebalo čuditi ako u budućnosti bude rascjepkan na tri, pa i više dijelova. Čak i da nije okupacijskog terora te brutalnog nasilja između Sunita i Šijita, Amerikanci su gurnuli ovu zemlju nekoliko desetljeća unazad. Odluke agresorske vlasti o ukidanju subvencija za hranu, amerikanizaciji cjelokupne poljoprivredne proizvodnje, podjeli najunosnijih naftnih, energetskih i uslužnih poslova „zaslužnim“ korporacijama, otpuštanju desetine i desetine tisuća državnih službenika i radnika, te slabi pomaci na poboljšanju infrastrukture, učinili su Irak jednim od najsiromašnijih i najtežih mjesta za život.

Čak i opsesija o pumpanju neodrživog američkog potrošačkog balona toliko žuđenom iračkom naftom nije do kraja ostvarena, jer se svako toliko napadaju rafinerije, naftovodi i ostala infrastruktura potrebna za normalnu opskrbu naftom. Zbog pobunjeničkih napada, Irak je početkom 2005. godine proizvodio svega pola milijuna barela dnevno, što je daleko od preko 1,5 milijuna barela kolike su trenutne mogućnosti. Danas se i bivši apologeti rata skanjuju što se to tamo u pustinji događa, i u šoku pune medije izjavama kako to ipak nije zahvalnost kakvu su očekivali za isporuku demokracije. Zemlje saveznice u zločinu bježe glavom bez obzira, a u SAD-u nagradno pitanje za milijun dolara, pa čak i milijardu dolara, glasi – kako osigurati povlačenje iz Iraka, a i dalje trupliti o ratu protiv terorizma koji nikada neće završiti.

I dok se polako navikavamo na svakodnevnu mjericu iračkih vijesti, pažnja se usmjerava na sljedeću izabranu žrtvu sulude američke politike.

IRAN – KOCKANJE PROVOKACIJAMA

Ako izuzmemo stožere demokratskih kandidata na zadnjim izborima za Kongres i Senat u SAD-u, vrlo je lako pogoditi na kojem se još mjestu u svijetu otvarao šampanjac. Pozicija Irana, kojem su mnogi već predviđali skloništa i nabrijane dečke iz Utaha, danas izgleda puno bolje nego prije pola godine. Američki političko-naftno-vojni industrijski kompleks koji osigurava neodrživoj ekonomiji da se i daje privremeno kotrlja, u trganju latica napast ću te, neću te napast, trenutno su za Iran stali na neću te napast, mada nikad nije sigurno da šapa neće posegnuti za sljedećom laticom i istrgnuti je.

Ipak, trenutno to nije izgledno i nekoliko je razloga za trenutno pregrupiranje američke imperijalne konjice i tapkanje na mjestu. Gubitak oba doma u SAD-u smo već spomenuli, i od tada je Bushu teže samo mahnuti rukom da bi mu na svaki ratni poklič slijedile ovacije i poslušno aplaudiranje. Utihnuli su i ideološki magovi nekonzervativne desnice koji su donedavno krajnje ozbiljno zagovarali i ograničeni nuklearni napad na Iran. Doduše, ovdje isto treba stati s daljnjim slavljem, jer demokrate u vanjskoj politici više karakterizira nesuvislost i bezidejnost, nego jasna i svrsishodna kritika Busha. Iran za sada najviše profitira na krizi i propalom poslu u Afganistanu i Iraku, jer je jasno kako bi oni bili nekoliko puta dublji pijesak za Amere. Toga su svi svjesni pa se u zadnje vrijeme manje priča o datumu mogućeg američkog napada na Iran, a više o uključivanju Irana u iračku krizu kao posrednika, pa pozivi stižu čak i od krugova bliskih trenutnoj vlasti SAD-a. Iran je itekako svjestan tih novonastalih okolnosti i sada zasigurno likuju uz dužan oprez.

U međunarodnoj zajednici, osim par antiameričkih legla, postoji konsenzus kako nisu bez vraga američke brige oko iranskih nuklearnih ambicija, jer se radi o mušičavoj vladajućoj garnituri koja se rado istura kao obrambeni bedem islamskog svijeta od modernih križara sa Zapada. Dodatno sve zbunjuje dilema je li iranski predsjednik Ahmadinedžad zaista opasno trknut kada počne s antisemitskim litanijama ili se radi o bedastim provokacijama gdje nastoji pokazati kako može biti gluplji od svojih protivnika na globalnoj političkoj pozornici. I „demokratski imperijalisti“ i „autoritarni fundamentalisti“ u stanju su se kockati sa sudbinom cijelog svijeta, a nabacivanje idiotskim izjavama služi im samo da učvršćuju svoje pozicije u lokalnim okvirima, čime postaje jasnije koliko zapravo trebaju jedni druge. Veći pritisak na Iran prijeći i tradicionalna dvoličnost svjetske politike, jer unatoč stavu prema nuklearnoj energiji, ostaje nejasno zašto Iran ne bi imao pravo na takvu energiju, a druge zemlje bi. Iran ne skriva svoju želju da osigura struju pomoću nuklearne energije i teško da će odustati od toga, čak i da SAD na kraju krene u agresiju na ovu zemlju.

ZAŠTO JE IRAN TAKO VAŽAN?

Iz sličnih razloga kao i Irak. Iran posjeduje druge po redu najveće zalihe nafte (11,1 posto) i druge po redu najveće zalihe plina (15,3 posto). Saudijska Arabija ima više nafte, Rusija više plina, ali niti jedna zemlja nema u tolikoj mjeri oba resursa. Također, Iran je ne samo veliki proizvođač/izvoznik nafte i plina, već i zbog svoje pozicije predstavlja važno sjecište trenutnih i mogućih putanja za naftovode i plinovode. Iran je istovremeno zemlja Bliskog istoka, ali i Centralne Azije te predstavlja most prema ostatku kontinenta.

Pokušaji Irana da se u energetskom ratu pozicioniraju kao regionalno raskrižje predstavlja jednu od najvećih prijetnji planovima SAD-a. Tu se krije i najveći razlog američkog gruntanja o iranskoj opasnosti, jer SAD nastoji centralno-azijsku energetsku mrežu preusmjeriti prema zapadu. Zato Iran isto plete mrežu svojih saveznika i energetskih suradnji. Potpisani su energetski ugovori s Rusijom, Kinom i Indijom, od kojih je onaj s Kinom iz 2004. godine vrijedan čak 70-100 milijardi dolara. S obzirom da pored vojnih, Washington nastoji i preko ekonomskih, političkih i drugih pritisaka osigurati/zadržati utjecaj u regiji, uložili su ogromne diplomatske napore da prisile Kinu povući se iz ovog ugovora, ali bez uspjeha. U pregovorima je i izgradnja plinovoda od Irana preko Pakistana do Indije, a iščekuju se i razgovori o afganistanskoj ruti za plin.

Razlozi što Iran traži saveznike za iskorištavanje njihovih rezervi nafte i plina, leži u činjenici kako njima realno trebaju investicije i dodatno znanje da pokupe sav taj ugljikovodični šlag na dnu torte. Premda Iran trenutno uživa na valu visokih cijena nafte, svjesni su kako i njihove zalihe ugljikovodika neće vječno trajati. Već sada Iran nije više u stanju zadovoljavati OPEC-ove (kartel zemalja izvoznica nafte) kvote, a zbog nedovoljne razvijene proizvodne infrastrukture, uvoze preko pola benzina kojeg potroše.

Kockanje provokacijama za sada se najviše odigrava na polju gdje je i Irak odigrao bacanje previše. Ne samo da su prebacili svu svoju trgovinu naftom u eure, također kako bi kaznili crnog vraga SAD, već opasno prijete i uspostavom naftne burze koja bi trgovala eurima za cijeli svijet, što je zaista bez presedana. Time bi iranska naftna burza bila konkurencija onima u New Yorku, Londonu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima koje sve trguju u dolarima. I ova odluka za sada ima karakter one loptice koja se nabacuje s jedne na drugu stranu. Ameri poručuju ukoliko nećete biti poslušni sredit ćemo vas a Ahmadinedžad odgovara ako ćete i dalje nastaviti srati, mi ćemo cijelom svijetu omogućiti trgovanje naftom u eurima. Trgaju se latice, a mi smo ostavljeni kao gledatelji u toj apsurdnoj gladijatorskoj makljaži. Do sada je provođenje u praksu iranske prijetnje o antidolarskoj naftnoj burzi odgađano nekoliko puta, i pravi razlozi su manje realne poteškoće i komplikacije stvaranja jednog takvog novog energetsko-financijskog sustava, a više taktiziranje iranskih čelnika.

Ipak, kao dio proslave Islamske revolucije, iranska burza otvorena je u veljači 2008. godine na otoku Kish koji je proglašen i zonom slobodne trgovine. Za trgovinu u nafti, naftnim derivatima i plinu, primaju se „prijateljske“ valute iranski rial, euro, jen i rublja. Ukoliko ikome išta znači, prva transakcija obavljena je 18. veljače u 09:30 ujutro, a čast prve prodaje zapala je 2200 tona polietilena. Ovaj korak je ravan nekoliko 11. rujnova, i situacija da SAD još uvijek čupka one latice, a što ne šalje bombardere da režu iransko nebo, ostavlja nam dva odgovora. Jedan kaže kako SAD u ovom trenutku zapravo nema snage (manje vojne, a više političko-ekonomske) poslati Iranu rakete na kojima piše Mum, this one is for you. Drugi pak odgovor kaže kako mentalitet i duh Cheneyevih dečkiju više ne stoluje u Bijeloj kući.

Ali tko bi mogao povjerovati u to?