Rajske ptice | Neven Ušumović

BAČKA RIŽA

 

…olyan volt, mintha két élete, sok élete lenne, egészen olyan.
Mihály Majtényi, Élő víz, 1951

…izgledalo je kao da ima dva života, sasvim kao da ima više života.
Mihalj Majtenji, Živa voda
[preveo s mađarskog Sava Babić, 1975]

 

Iz te tame, upravo u trenutku kada me napustila svaka nada da ću se izvući iz ovog mora blata, ledena zračna struja donijela je napokon miris paljevine, opojni dim ljudskog doma. Iznenada se, međutim, sa svih strana počeo dizati pa spuštati, pa širiti, pa sužavati, lebdeći zastor koji je činio roj komaraca; sve uz neopisivo glavobolno zujanje. Istom naglošću, kao pometeni udarom sjeverca, nestali su komarci u pravcu istoka, odakle se sve bljeđim sivkastim nijansama najavljivalo Sunce. Ove proklete životinjice sigurno nikada nisu imale posla s naparfimiranim muškarcem, kočijašem moga tipa. Još jedan dokaz kako ne treba vjerovati reklamama, čak ni kad je u pitanju Calvin Klein: sočan i zarazan miris kože… „Ma fuj!” definitivan je odgovor komaraca „daj prave krvi!”

Moje dvije izranjavane kobile napokon će doći na svoje; već smo odavno ostavili za sobom posljednje ostatke seoskih kuća i zašli u vrbaški atar. Neprestano sam gubio svijest: koliko puta bih se trzao iz nesvjestice i zaticao svoje kočije, svoje kobile, kako nepomično stoje u blatu kraj Velikog Bačkog Kanala ili kraj jednog od njegovih kužnih pritoka. Prolazili su dani i noći, a ja sam samo mlatio uzdama u prazno, potezao ih, opuštao, bez ikakvog osjećaja da me te uzde povezuju s realnim bićima, točnije s mojim kobilama. Kad god bi mi pale ruke, gubio sam se u obeznanjenosti.

Da bar nisam ostao bez svoga mladića, svu služinčad mi je zamjenjivao: brinuo se za kobile i batar[1], lovio i kuhao, čistio odijela, prostirao nam postelju… Kako se ono zvaše? Feri? Da nije možda Tivadar? Insopportabile[2]! Grozno je to kako mi ništa ne ostaje u sjećanju! Jedino mi slika njegove pogibije još stoji pred očima – kako su ga samo oni krvožedni robijaši udarali po lubanji, trgali mu odjeću, a on se nije dao, držao je uzde do posljednjeg daha, kobile su sumanuto jurile, pa tonule u blato histerično pokušavajući stresti krvopije s batara. Bez svoga mladića potpuno sam nezaštićen, come un bambino[3]. Lak zalogaj.

No, napokon su se pred nama ocrtavali obrisi Kissove sentamaške kurije. József Kiss, carski beamter, vodomjer: hidraulis districtualis! Da nije bilo njega, ovo bi bila samo jedna divlja smrdljiva močvara, a ovako se sve pretvorilo u pusto, ravničarsko blato što se pruža unedogled, sa svim svojim muljevitim jarcima i kapilarama. Eto. Smrad je kanaliziran.

Sjenici i štale, uokrug visoke, mračne zgrade. Ostaci svodova, arkada, lukova, što li, oživljavali su to davno napušteno i urušeno zdanje koje je sada, za moju dušu, izronilo iz sentamaške kaljuže. Topot kopita mojih kobila odjekivao je dvorišnim makadamom i nitko nije mogao ne prepoznati životnu radost u tom zvuku. Vjerne životinje napokon su izvukle svoja kopita iz živog blata i zakaskale po popločanom svijetu. Moja radost bila je još veća kada sam u daljini prepoznao Selmecija, Kissova ključara, čuvara tajni, samozatajnog bačkog mudraca, ledolomca. I sve to ne govorim tek tako bezveze i senza ordine[4]: evo ga kako mi se približava s kolicima iz kojih ravno u mene mutno i stakleno bulje oči zaleđenog soma, rekao bih osmokilaša. Moj mi je mladić toliko puta pričao o tom Kissovom ledenom trapu sa smrznutim ribama ulovljenim bogzna-kad na Tisi! I znalo se – čuo sam ga kako govori, kao da još uvijek diše kraj mene – ako ti Selmeci u susret prilazi sa smrznutom somovom glavom na gotovs, dobrodošao si, i bit će mesa, i bit će krvi.

 

* * *

Kad sam se napokon trgao iz nesvjestice, učinilo mi se da će me Selmecijeva razjapljena usta progutati, nijemo ih je otvarao i zatvarao iz sve snage. Tek onda čuo sam kako kriči: „Gospodaru Türr, gospodaru!!!” Htio sam mu odgovoriti: „Selmeci, smiri se, nisam ja tvoj gospodar…” kad ugledah, na stotinjak metara iza njegovih leđa, cijelu vojsku robijaša, odrpanih, čak oglodanih, šepavih, razbijenih glava, lica izobličenih od crvenih mjehura – kao da ih je sve zajedno, polusažvakane, izbacila iz svog ždrijela neka bačka močvarna neman. Najstrašniji je bio jedan crnomanjasti grmalj, koji je kidao zubima, lomio nešto što je sličilo svinjskoj glavi. Krhotinama svinjskih kostiju pokazivao je razjareno prema meni. „Selmeci, bježimo!” povikao sam sada i ja. „Pa to Vam govorim cijelo vrijeme,” prodera se Selmeci, „ali Vi ste se ukipili i ni makac!” Selmeci me snažno povukao prema jednom podrumskom ulazu, mislio sam da ću pasti, ali on me primio u naručje i ponio kao neko dojenče! Ušli smo u duboki podzemni mrak. Zapahnuo me miris dimljena mesa. Posvuda oko nas odjekivali su udarci. „Ovdje već ne mogu prodrijeti, koliko god da su gladni,” rekao je Selmeci zadihano, „smirio sam ih mesom te krmače, ali to je kratko trajalo, njihova je glad sve veća, privukao ih je Vaš gospodski miris.” Nisam baš puno razumio, ustvari nisam razumijevao baš ništa oko sebe, samo sam bauljao od jednog nesvjesnog stanja do drugog. I paf.

 

* * *

Raspametio sam se od oštrog, zanosnog mirisa fiš­paprikaša. Selmeci je skakutao oko ognjišta, oko povelikog crnog kazana u kojem se krčkala masna crvena tekućina. „Ah, Selmeci,” rekao sam zijevajući, „ti si tako vrijedan, a ja ne osjećam nikakvu glad, hranim se samo mirisima.” „Da, Vi i moj gospodar Kiss,” reče ponizno Selmeci, „niste kao mi, kao ona vojska razjarenih kopača kanala, što nas čeka vani i što polako uništava svaki trag života, Vama ne treba krvi.” „Da, svi smo već i tako mrtvi,” rekoh, „ne razumijem taj bijes, tu pomamu.” Selmeci je šutio, ali osjetio sam kako traži riječ. Fin čovjek taj Selmeci, idealni sluga, uomo d’ordine[5]. „Eh, kada ste kopali kanale, dizali nasipe… ostavljali ste ih gladne, gospodaru, zaboravljali u blatnim jarcima, crkavali su kao bolesne mačke, napuštena pseta… Teško je to zaboraviti.” „Selmeci, dragi Selmeci,” rekao sam umorno, „ali kakve to veze ima sa mnom!?” „Pa Vi, i velepoštovani Kiss… To su Vaše ideje, Vi ste dovukli tu carske inženjere, kapital sa svih strana svijeta… Znate odakle su Kissu dolazili robijaši na krvavi rad? Iz Temišvara, Petrovaradina, Osijeka, Karlovca, Komaroma, Segedina, a tek kad se sjetim onih podmuklih pobunjenih seljaka iz Transilvanije, hladan znoj me oblije! A za Vas, za Vas su poslije radila čitava srpska sela iz Banata, u najgorem siromaštvu, dolazile su cijele obitelji, i djeca su umirala od bolesti i gladi, za njima ubrzo i majke od tuge, a očevi od iscrpljenosti i besmisla.” „Selmeci, Selmeci, ja se svega toga sjećam samo kroz maglu, jednako kao i svega ostalog… Zar nas nisu napali ti tvoji krvoloci… Što se ovdje događa… Zašto smo se svi izmiješali… Po gradovima nalazim čudne naprave, nevjerojatne parfeme, odjeću – o kojoj za života nisam mogao ni slutiti – vadim iz prašnjavih ormara… Čudni glomazni strojevi stoje po gradskim ulicama…” Selmeci je bio zaokupljen ribljim glavama, vadio ih je u posebnu, zlatnim nitima obrubljenu bijelu keramičku posudu ovalnog oblika, opet sam vidio somovu glavu, koja je kao kraljevska glava stajala nad sitnijim glavama šarana i štuke. Somovi brkovi objesili su se preko ruba zdjelice i dopirali sve do površine stola. Ti brkovi – golemi poput predebelih glista. „Znate,” nastavi napokon Selmeci, namještajući kažiprstom riblje brkove, „te Vaše nesvjestice, tome nema pomoći, ne gutate krv, ne žderete pseće i svinjske mozgove kao Vaši kubikaši… Niski krvni tlak će Vas kad-tad za sva vremena oboriti, moj gospodaru.”

 

* * *

Probudio sam se uz svjetlost Selmecijeve baklje. Još smo uvijek, činilo mi se, bili u podzemnim labirintima sentamaške kurije. Svi zvukovi izvana bili su utihnuli, čulo se samo Selmecijevo šuškanje u jednom kutu. „Selmeci… Dobro jutro… Što to radiš tamo?” Selmeci se naglo obrnuo, i uz neprestano klanjanje, mumljao i mucao: „Oprostite, gospodaru, ja sam bio toliko slobodan da Vas prenesem u postelju… Vas i Vaše stvari… sve ove krasote… i ovaj… dopustit ćete mi… nije jutro… prošla su dva-tri dana… Sunce je baš zašlo…” Shvatio sam tek sada, Selmeci je unio svu moju prtljagu, moj plijen. „Kako Vi to sve nađete, gospodaru… Ovakva odijela nisam nikada vidio!” „Ne nalazim ja njih, nego ona mene! Što mi je drugo preostalo, pogledaj kako mi se ljušti koža na nosu, vidi ove bolesne crvene mjehure, ljuske na dlanovima, evo čak i na tabanima ih imam! Jedinu utjehu može mi pružiti samo neki lijepi sako, fini parfem ili krema.” Selmeci je uzeo u ruke jedan od mojih tamnomodrih blejzera s pozlaćenom dugmadi: „I ovakve stvari našli ste po gradovima?” Izgleda da Selmeci – iako zna mnogo više o okolnostima ovoga našeg novog trapljenja, jer ne samo da ne gubi svijest, nego očigledno nikada i ne spava – uopće nije napuštao ovu kuriju. Gdje je stekao svu tu mudrost? Možda on nije ni umro?

Pošla mi je voda na usta kada sam preuzeo blejzer od Selmecija i ponovo osjetio dodir, kao onaj prvi put, kada sam u gradu, čudnog iskvarenog imena – „Crvenka!” – kaže Selmeci – u jednoj višekatnici, skroz na posljednjem katu, otkrio ormar pun laganih, elegantnih odijela. Po zidovima, po cijelom stanu dapače, nalazio sam fine predmete, slike, uspomene na Veneciju, Firencu, Rim, pa čak i na moj Napulj! Iz sjećanja mi najednom izronila slika kako paradnim korakom obilazim ulice toga grada, šepireći se kao da sam mu gradonačelnik, che bellezza[6]… A onda divote u tom ormaru, samo sam trpao u vreće. „Hlače od samta, kao baršun, pogledaj Selmeci!” Pružio sam mu jedne crvenkastosmeđe. „Pa sva ta puceta, mornarički blejzeri, sportski sakoi, naramenice s trakama od prave kozje kože, pomiriši!” „Ide uz Vašu kozju bradicu!” napokon se nasmije Selmeci.

Ja sam nastavio ozareno preturati po odjeći, nalazio sam neprestano nešto novo, kao da sve vidim prvi put. „Pogledaj ovo, Selmeci, klasične sive hlače od flanela, meke, s finim, preciznim naborima… sako od tvida s uzorkom riblje kosti…” „Hm,” reče Selmeci, kojemu se raspoloženje jednako podiglo kao i meni, „više bih volio da je u pitanju riblje meso, a ne kosti!” Smijali smo se, i ja sam se opustio, spokojno utonuo u san…

 

* * *

Izoštravao sam pogled, vraćao se svijesti, ne bih li vidio Selmecija, koji mi je, sjedeći na rubu postelje, samo nabrajao gradove: „…Újvidék je Novi Sad, Szabadka je Subotica, Zombor je Sombor, Szenttamás je Srbobran – strašno, zamislite Vi to! – Ferenc-csatorna je Veliki Bački Kanal, a Vaš Ferenc József Öntöző és Hajózó Csatorna[7] je sada samo Mali Kanal, tako kažu, Mali Kanal, čak ni ‘bački’ ne kažu!” „Smiri se Selmeci, samo bjesniš bezveze!” Ali, sad je meni palo nešto na um, pa sam gotovo počeo vikati od iznenadnog vala bistrine: „Zašto ja tražim Kissa, Selmeci, ti mi moraš pomoći, zbog nečega ja tražim Kissa, zašto ja tražim Kissa, i zašto se još nije pojavio, zašto ne razgovara sa mnom?” Sve mi se vratilo nakratko, kao kada sam prvi put došao svijesti – ustao iz mrtvih, što bi se reklo – ponovno mi je bilo sasvim jasno: živ sam jer moram vratiti život onima koji bi zaista trebali živjeti, nikakva mudrost, tri puta živjeti u jednoj rečenici. Svakim korakom vremena su se miješala, ništa nisam razumio, samo su mi se u glavi stalno vrtjela ta dva imena: József Kiss – čije sam djelo dobro poznavao, njegov je Veliki kanal, koji sam ja za života samo htio poboljšati i produžiti – i Nikola Mirkov – o kojemu nisam znao baš ništa. I krenuo sam tražiti Kissa.

Kubikaši, robijaši, krvožedne lutalice, izbjeglice, iseljenici – svaka nesvjestica činila me sve ogorčenijim, glupljim, jadnijim, koža mi se ljuštila, mjehuri na dlanovima su pucali, cjedila se ogavna sluz među mojim prstima, dok se po trbuhu, leđima, širio osip i neizdrživi svrab – Kiss, trebao mi je taj Kiss! Ja sam ga trebao, jebe mi se za sve ostale!!!

 

* * *

Selmeci me sažaljivo ispratio u rano jutro. Moje dvije kobile gledale su me s mržnjom, pusti nas, želimo umrijeti za sva vremena, pusti nas! Kobile moje, moramo naći Kissa; Kiss će ublažiti sve bolove.

Selmeci mi je sve objasnio. Kissa moram tražiti na njegovu grobu, kraj kanala kod Vrbasa. Ili u blizini, kraj obeliska koji je podignut u njegovu čast kraj vrbaškog šlajza[8]. „Znate,” rekao mi je Selmeci ganuto sa suzama u očima, „taj je spomenik propadao i trunuo, sve dok se Kissovo šesto koljeno, Mihály Kiss, njemački inženjer, nije isprsio i obnovio ga. Vapnena gromada uspravljena je 1985. godine u čast moga gospodara.” Vratit ću se dakle iz ovog, kako se ono kaže Selmeci, Srbo­bra­na, natrag, kući, prema Somboru, sve uz Kanal, rekao sam sebi. „Kissu je to jedina utjeha, ta kamena bjelina, slava, pa svi smo truli, ne? Sve će nas uskoro pomesti novi kužni vjetar, ali bijeli kamen će ostati.”

Oprostio sam se od Selmecija. Odnosno, opraštali smo se, držali se za ruke dugo, dugo, sve dok konačno nisam došao svijesti. Ostavio sam mu sve svoje mirise Bang Bang na bazi sandalovine (koje sam našao u jednoj vrbaškoj banci), Sisleyevog Ikara, čak i Shock Calvina Kleina (ženska verzija! – našao sam ga u nekom uredu u Kuli) – njegova žudnja za parfemima, pošteno govoreći, bila je veća od moje… Nije me puštao iz zagrljaja.

 

* * *

Zatekao sam se na rubu goleme močvare. Ovo buđenje bacilo me u vrijeme prije Kissa, prije svih nas. Na vrhu uzvisine, stajao sam uz rub nepregledne kaljuge. Baruština je bila neprohodna, zamišljao sam maleno sunce, tog crvenog pajaca kako skače od busena do busena. U daljini, tršćaci, vrbici, zaklanjali su horizont. Sunce, pravo veliko Sunce, oglašavalo se zvukovima sa svih strana, izlazeći lijeno iz najveće dubine. Nabujali vodotočni kapilari žuborili su sa svih strana, a usred njih, kao okomiti znakovi tišine, stajale su crvenomrke čaplje, ukopane u glib. S velikom bukom približavalo se jato divljih pataka. Njihovo je bilo jezerce obraslo trskom, koje sam ja, prateći im let tek sada primijetio. Kada se sve utišalo i sunce zasjalo punim sjajem, u visini su se pojavili srebrnasti teški ždralovi. Njihova pojava značila je da sam na kraju živaca. Točno sam osjetio u laktovima, zglobovima, svaki njihov pokret, svu tu treperavu težinu… i pao u nesvijest.

 

* * *

Probudio sam se, trgnuo usred sulude hajke. Moj je batar jurio brzinom koja je mogla pripadati samo snovima! Nakežena grimasa prljavca koji je udarao bičem po mojim kobilama i smijao mi se u lice, govorila je sasvim suprotno: Türr Istváne, pička mu materina, probudi se! Trgao sam se, ustao i gotovo pao. Truckali smo se – ma što truckali – skakali i klizali po blatnim oranicama, a moj novi razjareni kočijaš nije udarao po kobilama, nego po svojim pajdašima koji su kobilama kidali meso s hrpta i vrata. Okrenuo sam se, za nama je trčala gomila odrpanaca uz stravične urlike; u noge su im se uplitali slinavi salašarski psi, lajali su, zabijali očnjake u njihove noge. Ove ljudske zvijeri dizale su ih u zrak, zubima im parale meke trbuhe i otkidale glave: miješao se pseći hropac s bijesnim lavežom. Međutim, svi su oni jurili za mnom, ili za kobilama, svejedno. Makinalno sam zabio vrh svog kišobrana u vražjeg kočijaša i zbacio ga sa sjedala. Osvetnički sam zaurlao i jednog od jahača pogodio kišobranom u glavu. Digao sam svoju kratku pušku koja mi je ležala kraj nogu i iz prve zbacio drugog jahača, prosvirao mu lubanju. Bilo je to dovoljno da vožnju nastavim sam, zvjerinje se iza mojih leđa sladilo mozgom mojih žrtava. Smijao sam se, urlao od veselja i jeze, bili su tako snažni, a tako ranjivi i lomni, kao lutke od slame.

Osjetio sam koliko mi nedostaje Selmeci. Njegova pažnja bila je toliko nježna. Zaplakao sam od samoće. Uzde su mi pale iz ruke, iako ovoga puta, znao sam, neću pasti u nesvijest. Potpuno sam se razbudio. Kobile su se zaustavile pored nekog smrdljivog kanalića, kojim voda već gotovo nije ni tekla. Drvored jablanova, visokih, prastarih, brojao je kilometre ovog pravocrtnog jarka. Krenuo sam pješice, od stabla do stabla.

Samo da mi je naći Kissa, ili makar toga Mirkova. Moramo nekako izaći iz ove kaljuge.

Gazio sam po blatu, bez ikakve misli, ideje, vođen smjerom kanala. Najednom ispred sebe začuh odvratno roktanje i osjetih smrad koji sam osjetio i na sentamaškoj kuriji: bazdilo je na riblje ostatke. Iako između roktanja i krikova mojih progonitelja nije bilo veće razlike, znao sam da to nisu oni. Ubrzo sam ih vidio: pet svinja hranilo se na brdašcu srebrnastog odsjaja, na mjestu gdje se moj jarak spajao s većim kanalom. Kada sam se približio, shvatio sam da svinje čeprkaju i prevrću ostatke gomile pocrkalih riba; riblje ljuske prekrivale su im njuške, glave; najmanja među njima bila je u ljuskama sve do repa. „Tko će pojesti ove svinje?” bila je moja prva primisao. „A da svinje ne pojedu tebe?” rekao mi je mnogo pametniji unutarnji glas. Okrenuo sam se i vratio svojim kobilama.

Opet sam plakao. Plačipizda, plačipizda. Zašto i ja nisam jedan od odrpanaca? I zar zaista nisam? Koja je moja uloga? Zašto mi umjesto krvi, najviše nedostaje nježnosti i baršunastog dodira? Uželio sam se ženskog glasa, ljepote, brige, ženskog krila. Začuo sam njištanje i potrčao zabrinuto među svoje kobile. Srećom, bile su same, izgleda da su me namirisale, veselile su se mojem povratku. Kako su bile krvave, izgrižene, a ja ih nisam ni pogledao. Kraj jarka je na jednom mjestu bila visoka trava, potjerao sam kola skroz u taj gustiš. Čupao sam vlažnu travu, brisao im vratove i grlio ih. Iz njihovih usta izlazila je topla para i širila mi nosnice. Tiho sam zanjištao; za svoju i njihovu dušu.

 

* * *

Oštar vjetar sušio je blato, kožu, rane. Zaustavio sam svoj batar u jednom šumarku, dugo sam taj šumarak promatrao u daljini i jedva sam dočekao da zađem među stabla. Nisam bio siguran na kojoj sam razini svijesti, meni se činilo kako napredujemo, kobile i ja, ali krajolik se uopće nije mijenjao. Zubato sunce obasjavalo je ravnicu; nebeski svod impozantno se širio nad nama; horizont je nestajao u beskonačnosti; sunčeve zrake razlijevale su se nebom kao po staklenom zvonu. Umjesto da uživam u slobodi pokreta, osjećao sam se kao u zamci; tresao sam se podjednako od ledenog vjetra i straha.

Napokon sam ugledao tvornički dimnjak uljare na koju me upozorio Selmeci. Nabasao sam na stadion na kome su pasle ovce. Panično su se razbježale kad su me vidjele; istina, osjetio sam kako me obuzima miris njihovog mesa. Nisu mogle znati da je meni sam miris dostatan! Od stadiona vratio sam se malo unatrag i cestom začas izbio na branu i prijevodnicu. Selmeci je znao sve i jako me dobro uputio: prešao sam na drugu stranu kanala i pošao uz oranice do Kissova obeliska. Bacio sam pogled na kanal, vodom su plutale mrtve ribe, plastične boce i vrećice oblijepljene žabokrečinom. Smrdjelo je tako jako, kao da su se u kanal izvrnula zaprežna kola puna trulih jaja.

Ne znam kako sam dospio do obeliska, počeo sam se malo gubiti. Vjerojatno je prošlo nekoliko sati, dok me svijesti nije vratilo gurkanje sa strane. Iznad mene klatile su se borove grane i mirisalo je kao da sam konačno umro. Zatim se nada mnom pojavilo ispijeno lice na koje je padala kosa što ju je snažno mrsio vjetar: jedna blještava cipela blago mi je pritiskala rebra. Uspravio sam se, stresao prašinu: „Gospodin Kiss, pretpostavljam!?” rekao sam uvrijeđeno zbog cipele koja je umrljala moj kaput. „A Vi, pretpostavljam, niste gospodin Mirkov, nego gospodin Türr!?” – uzvratio mi je s razočaranjem u glasu. „Tako je.” Gledali smo se bez riječi. Kiss se zatim okrenuo i hitro nestao u pravcu prvog imanja. Bio je zaista krakat, furiozan u svojim pokretima! Srdito me napustio! Ja sam se ponovno samo skljokao. Paf.

 

* * *

Probudio sam se, trgnuo – i tako dalje – jurili smo luđačkom brzinom! Kraj mene kezio se glavom i bradom József Kiss i udarao strašnim bičem svuda oko sebe. Nalazio sam se u šestopregu, jurili smo po oranicama kao da klizimo po ledu. Moj novi gologlavi kočijaš vrištao je od bijesa i zadovoljstva. Okrenuo sam se, za nama je nemoćno trčala gomila odrpanaca, njihovi glasovi već su se gubili u daljini i čuo se samo snažan topot konja. „Kamo, kamo, čovječe!?” povikao sam unezvjereno. „Nisam ja za Vas čovjek, ja imam svoje ime i svoju titulu”, odgovorio mi je Kiss mirno i dalje zureći samo u prazninu ispred sebe. „Velepoštovani gospodine Kiss, kamo me vozite?” „Idemo prema Crvenki, do Malog Stapara; ako baš želite da Vam kažem preciznije: do Carice Panonije i starog mlina.” Ozario sam se na spomen Crvenke – i odmah ražalostio: sva moja prtljaga, sva ona dragocjena odijela, ostala su u šumarku! „Ali, gospodine Kiss, ne možete ovako, sve moje stvari ostale su pred Vrbasom, kod kanala.” „A što će Vam,” odgovorio je prezrivo, “niste ništa manje mrtvi od mene.” Zašutio sam.

Napredovali smo brzo, iako smo jurili po oranicama i poljima, a ne po obližnjem poljskom putu. Kanal nam je bio stalno na oku. Bilo je vraški hladno, osjećao sam kako mi se nos ledi, kako će mi uskoro otpasti; Selmeci bi mi vjerojatno rekao da to ne mijenja stvar, ali ja ipak nisam želio odvajati nos od svoga lica. I ovako sam sav nakaradan. Kiss nas je odlučio zagrijati pjesmom: „Gefrorne Tropfen fallen von meinen Wangen ab,” zapjevao je „und ist’s mir denn entgangen, daß ich geweinet hab’?” Zagledao se u mene kao da ja znam odgovor na to pjesničko pitanje. A onda je počeo potmulo ponavljati, nekoliko puta: „Ei Tränen, meine Tränen, und seid ihr gar so lau, daß ihr erstarrt zu Eise, wie kühler Morgentau?” kao da će se zaista zalediti! Pri tome, on je to pjevao s takvim očajem da sam jasno vidio kako će cijeli svijet propasti ako se Kiss pretvori u ledenicu. No, evo ga, urliče odgovor: „Und dringt doch aus der Quelle der Brust so glühend heiß, als wolltet ihr zerschmelzen des ganzen Winters Eis[9]!” Oči su mu gorjele, u trenutku sam pomislio da će se sad baciti na mene. Bilo je toliko snage u njemu da bi me mogao proždrijeti za čas.

Osjetio sam kako mi sve više pašu ovaj zrak, luda vožnja i Kissova goruća prisutnost. Kod njega je zaista bilo očigledno da ustvari nikada nije umro, iako je živio dobrano prije mene. Srećom nisam morao postavljati pitanja, pjesma ga je izgleda odobrovoljila. „Poznajete li tu pjesmu, gospodine Türr?” „Ne poznajem, gospodine Kiss, ali priznajem da me je ganula”, rekoh kurtoazno. „Nažalost, nisam je mogao čuti za života,” reče zatvorivši oči, „ali ne znam što bolje odgovara mojem stanju sada.” Po svemu, bio je to pravi trenutak, nakon svega, za razgovor. Kiss je nastavio: „Odbačen od svih, prezren, kao i moj Kanal, zapušten i zaboravljen.” „Tako je,” nadovezao sam se, „podsjetili ste me da je i u vrijeme kada sam se ja prihvatio posla, tamo negdje 1870. godine, Kanal bio u groznom stanju, posvud žabokrečina, mulj, raširio se šaš, i već su se od Dunava do Tise probijali samo manji brodovi.” „Tako je Türr, tako je, a onda ste Vi malo pokrenuli stvar, iako su tek ideje Nikole Mirkova dovele do izgradnje prave mreže kanala. Ali, pustimo to, Mirkova nema, iako sam ga tražio istim ovim putem.”

Obilazili smo Kulu. Zaustavili smo se kod kulskog željezničkog kolodvora. Sva su stakla na prozorima bila porazbijana, blijedoplava vrata iškrabana ćiriličnim slovima; dva golema stabla potpuno su razderala asfalt koji im je sputavao korijenje. Malo smo se sklonili unutra. Sve je bilo prekriveno prašinom i šutom, zidovi oguljeni i pljesnivi. „Ja sam isušio žile močvare, regulirao vodu, omogućio jeftini prijevoz soli, napravio bih Englesku od Bačke, samo da me ti nezahvalnici nisu ostavili na cjedilu. Sve je to Budim zakuhao, gadovi iz Namjesničkog vijeća!” „A ja sam od Bačke htio napraviti novu Lombardiju…” sjetio sam se svojih snova, „s engleskim novcem, naturalmente[10].” „Tako je, Türr,” najednom je skočio Kiss i poveo me van u kola, „ostavimo se mojih jadikovka. Ti nam jedini možeš pomoći, ti imaš rješenje.” „Molim?” osjetio sam kako padam u nesvijest od ovog novog Kissova napada. „Ali, ja stvarno ne znam ništa! Ne znam ni kako sam se stvorio na Vašoj kuriji, što tražim od Vas…”

 

* * *

Nastavili smo put jureći tratinama pokraj željezničkih tračnica prema Crvenki i sve to vrijeme Kiss nije prestajao s predavanjem. Osjećao sam se kao da želim izaći iz svoje kože. Po Kissovoj priči, do Malog Stapara idemo – po rižu. Uf, koja zbrka, bio sam narodni heroj, mađarska dika, Garibaldijev general pa izdajica, kapitalist, britanski mešetar. Bijelo sam ga gledao, a koncentraciju sam potpuno izgubio kada sam shvatio da se približavamo Crvenki, gradu u kojem su se tolike moje želje ostvarile. Halo, ja samo želim da se ne raspadnem, da me ne rastrgaju ovi lešinari, baraberi­kubikaši[11]. Pokušavao sam Kissu uskočiti u riječ, objasniti kakve sam divne stvarčice našao u ovom gradu, ali bio je neumoljiv. Navodnjavanje, Mali kanal, bravo – čestitao mi je – sve je to napravio general Türr. Dobro, svidjelo mi se to general, zbog uniforme. To sam, dakle, ja. I dobro, shvatio sam, moramo pomoći ovom narodu. Moramo se, ustvari, skloniti, konačno se zasititi, omogućiti živima da se vrate.

A za to je najbolja riža. „Dobar i obilan pilav!” objašnjavao mi je Kiss s prstom u zraku, zaustavivši kola. Snažni vjetar pak još je pojačavao brzinu, kao da se protivi našem usporavanju. „Tanjur dobrog pilava jedina je prava zamjena za mozak koji nam žele izvaditi ovi krvoloci.” Nisam bio siguran da sam razumio što su ovdje metafore, a što konkretna priča: „Kakav pilav?” „Pa pilav, rižoto, kako Vi to zovete, Türr?” „Aaa, risotto!!!” oduševio sam se. „Ali, otkud nam riža u Bačkoj?” „Vaši podrumi, Türr,” nervozno će Kiss, „Vaše katakombe još su uvijek zatrpane vrećama riže, tamo kod Malog Stapara. Riža obiluje posebnom vrstom aminokiselina koje pomažu organizmu u proizvodnji triptofana. Triptofan umanjuje apetit i omogućuje dobar, u našem slučaju vječni san.” Kamo sreće! Pomislio sam, slušajući Kissovo kemijanje. Onda mi je, kao da mi svojim govorom želi povećati količinu triptofana u organizmu, pričao o mojoj hacijendi i toga sam se zaista odmah sjetio, potpuna idila: Pusztapékla! Ali imanje pod tim nazivom bilo je južnije, skroz na drugu stranu, tamo smo isprobavali što sve možemo s novim obiljem vode, demonstratio ad oculus bila je naša metoda. I tako smo razvili uzgoj riže… Da, tako nam je dobro išlo da je onaj, kako se zvaše ono, Lajos, Bodola Lajos, čak napisao knjigu o tome: A rizs meghonosítása Magyarországon! Kako uzgojiti rižu u Mađarskoj, da, to je naučio kod nas.

Obuzela me je sjeta od nagle navale uspomena: kako sam samo nakupljao i skladištio, poput hrčka rovario pod zemljom, cijeli labirinti, nagomilane vreće, cijelo bogatstvo… I sad se mogu samo smijati tome, kako sam u beskonačnost želio produžiti život, probijajući se kroz podzemne hodnike i brojeći nove i nove vreće riže iz dana u dan…

Ali najljepše su se uspomene odnosile na nadničarke, potpuno me obuzela sad ta vizija, i ušutkao sam suhog Kissa samo da bi i on to vidio: žene, djevojke koje na proljeće gaze po natopljenim poljima, ritovima; zadižu suknje, podvrću rukave, ali vlaga im polako prožima odjeću i ona se pripija uz tijelo, ocrtava im obline. Djevojačka pjesma pretvara se u srpnju u bijele rižine cvjetove, a još je ljepši rujan, kada se sva polja riže pretvaraju u crvenožute tepihe. „Zašto ne idemo tamo, do Pekle!? Zar do Malog Stapara idemo samo da vidimo Caricu i kako se moj Mali Kanal odvaja od tvog?” „Ne, dragi moj generalčiću,” reče Kiss ironično, očigledno ga nisu dirnule moje erotske vizije, „baš tamo je riža. Još je za tvoga života podignuta tamo rižarna na četiri kata, tamo se ljuštila i pakirala riža, Carolina, tamo si dubio svoje podrume.” „Tko je Carolina?” upitao sam ošamućeno. „Türr, Vi ste budala. Ne želim više pričati s Vama! Carolina je vrsta riže.”

 

* * *

Osjetio sam slast u ustima, slatka zrnca na usnama; otvaranje očiju, međutim, nije mi pomoglo da se snađem, pokušao sam se uspraviti, bio sam kao na nekom brdu, u ogromnoj dvorani, ali bilo je kao da gazim po tijelima, padao sam, probijao te vreće po kojima sam gazio, bile su to vreće pune bijelog, kristalnog šećera koji je svjetlucao u mraku. Onda je pred moj nos doletjelo tijelo obezglavljenog psa i pošpricalo me krvlju. Iz mraka, sa svih strana sjajile su se oči. „Ehej!” počeo sam vikati, „smirite se!” Penjao sam se uz vreće na svoje brdo. „Mi ćemo Vas nahraniti, inženjer Kiss i ja, general Türr!” Stali su. Dugo smo se gledali u mraku. Mogao sam ih čuti kako stenju i reže, mrmljaju kao da su izgubili moć govora. No, da, tko je čuo da baraberi govore. Nevoljko su okrenuli leđa, ali na takav način, kao da me pozivaju da izađem iz ovog tvorničkog spremišta van.

A vani je zapravo baš zalazilo sunce, divovsko, krvavo. Posebna tišina vladala je među nama. Bojao sam se, bilo je naprosto nemoguće da sam ih smirio jednom jedinom rečenicom. Ali nisam imao izlaza, dolazili su sa svih strana, stotine odrpanaca, s blatom skorenim na licu, na rukama, nogama. Okupili su se u blizini velikog bijelog silosa na kome je crvenom pisalo nešto na ćirilici, ime tvornice vjerojatno. A tek onda sam primijetio i šestopreg, pa odmah zatim i krvave tragove po njemu. Nije bilo konja, nije bilo Kissa. „Kiss, gdje je Kiss!?” povikao sam. Umjesto odgovora, ovi jadnici zbili su se uz mene i sada sam napredovao nošen njihovim pokretom, njihovim tijelima. Osjetio sam se sigurnim, oni mi se stvarno pokoravaju.

A onda sam primijetio Kissa, toliko daleko da sam čuo tek jeku njištanja konja i njegovih povika. Propinjao se u masi, gazio po odrpancima koji su ga napadali. „Pustite ga, pustite!” Počeo sam udarati oko sebe, ali teško sam se probijao naprijed. Nisu pružali otpor, ali nisu mi ni pomagali.

Tad je na samog konja skočio jedan grmalj, sav ukaljan blatom, polugol, kao da je sad izašao iz jarka – i zario zube u Kissov vrat. Obojica su pala dolje, konj ih je udarao kopitima, a zatim se odvojio od mase i pobjegao. Pritrčao sam, napokon se probio do mjesta borbe. Prljava grdosija umaknula se oblizujući se sa zadovoljstvom. Kiss me gledao netremice, očima koje su gorjele bez sjaja. Onda je nijemo ustao i ušao u masu. Postao je jedan od njih.

Stajali su svi tupo oko mene, gledali me, očekujući riječ. Prije nego što ću pasti u svoj mrak, rekao sam: „Gospodo! Sutra ćemo se dobro najesti!”

 

* * *

I najeli smo se. Selmeci je kuhao za sve, Kiss je zaspao vječnim snom već nakon prvih zalogaja. Nije uspio vidjeti svojim bistrim očima kako je oskrnavljen spomenik Carici Panonije na mjestu gdje se moj Mali Kanal spaja s njegovim Velikim. Ništa ga više nije moglo odvojiti od radnika, tovario je u šestopreg vreće riže zajedno s njima i vukao ih onda danima do svoje kurije.

Carica Panonije nije imala glavu da to vidi. Ipak, kažu, jedino je ona vječna. Panonija. Valjda je to pisalo na sada obezglavljenom spomeniku. Gaga, Deja, pa niže Kića, Marko, a onda još niže žutim Tijana, Darko, Milica, Tamara, samo to se sada moglo pročitati. Meni su od tih grafita krenule suze: sva ta imena, život je u tim imenima. Moraju se vratiti, svi.

Selmeci je izvadio svoje kazane u popločano dvorište, oči njegovih kuhanih somova bile su sada pune riže. Stoljetna riža vraćala je san. Hodao sam zaobilazeći tijela pozaspalih robova, gdje god da sam se uputio nailazio sam na njihove klonule glave, tek sam sada shvatio koliko ih je i koliko je velika bila njihova patnja. Napunio sam i svoju zdjelicu do vrha, ali nisam žurio s jelom; suze su mi se slijevale niz obraze i kapale u posudu. Htio sam, posljednji put, popričati još malo s dragim ključarom.

Pitao sam ga za Kissovu ženu. Zagonetno se nasmijao. „Gospodaru Türr, hvala na pitanju. Znate, mnogo se o tome govorilo u svoje vrijeme. Njegov brat Gábor rano je umro, pa se udovica naselila ovdje. Bila je vrlo sposobna, lukava. Dovela je sa sobom i mladu sestričinu, gurkala je da se, kako se to lijepo kaže, uvuče u Kissovu postelju.” „I kako je to završilo?” smješkao sam se sad i ja. „Jedna je i jedina bila Kissova ljubav, dragi moj gospodaru, a to je jarak, Veliki Kanal, ali ne ovaj smradni i blatni, nego onaj koji je on nacrtao na papiru, kad je radio kartu Bačke. Kad se digao iz mrtvih, čuo je kako je Nikola Mirkov zamislio cijelu mrežu, vidio je da je puno toga napravljeno, pa napušteno, kao u Vaša vremena. To ga je jako ozlojedilo.” „Aha, zaključio sam konačno nešto i ja. Znači zbog toga se povukao do svog obeliska, pod borove, taj spomenik jedini čuva njegovu slavu!” „Da, mulj ne može progutati obelisk koji je podignut Kissu u čast.” „Kako se zvala udovica?” upitao sam znatiželjno, opijajući se istovremeno mirisom rižota. „Kata Dániel. Ovakve je grudi imala!” Selmeci napravi pokret šakama, kao da drži dvije poveće dunje. „Da nisi ti to za života izvagao, Selmeci?” zacerekao sam se. „Eh, gospodaru, znate kako je,” ozbiljno će Selmeci, „s toliko truda tiskala se prvo njezina sestrična, pa poslije i sama Kata. A Kiss ni da primiriše, ne bi to na dobro izašlo da ih ja, već prema potrebi, nisam služio.” Smijao sam se ozbiljnom Selmeciju. A on će sjetno: „Dobro je da i žene nisu ustale iz mrtvih… Bio bi to ružan prizor.” Ponovo me hvatala nesvjestica. Bilo bi vrijeme da konačno uzmem žlicu riže. Nakon nekoliko slasnih zalogaja osjetio sam kako se svečani spokoj širi mojim mišicama, štoviše, cijelim svijetom.

Selmeci me polegao na svoju postelju. „A ti, Selmeci, ti nećeš jesti?” „Sad ću, gospodaru. Moram samo pospremiti ključeve.” Gledao sam u njegova leđa, pratio hod dok se udaljavao. Hodao je tako ženstveno.

 

 

BILJEŠKE

[1] Batar (od fr. batarde) – batard, pokrivena laka bečka kočija na oprugama

[2] Insopportabile (tal.) – neizdrživo

[3] Come un bambino (tal.) – kao dijete

[4] Senza ordine (tal.) – bez reda, smisla

[5] Uomo d’ordine (tal.) – pošten čovjek

[6] Che bellezza (tal.) – kakva ljepota

[7] Ferenc József Öntöző és Hajózó Csatorna (mađ.) – Kanal Franje Josipa za navodnjavanje i plovidbu.

[8] Šlajz (regionalizam od njem. die Schleuse) – prevodnica.

[9] (njem.) Smrznute kapi padaju mi s obraza – plačem li ja to? Ah suze, moje suze, zar sam toliko hladan da sam se pretvorio u led, poput mrzle jutarnje rose? Ali evo, ipak, šiklja vrelina iz grudiju mojih da rastopi zimski led! – Schubertov Lied iz ciklusa Winterreise (Zimsko putovanje) skladan po stihovima Wilhelma Müllera.

[10] Naturalmente (tal.) – naravno, dakako

[11]  Baraber (regionalizam od mađ. barabér) – radnik-lutalica (pov.)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.