Rajske ptice | Neven Ušumović

SVEMIRSKA NEVJESTA 1, 2, 3

 

PRIJE SVITANJA, 9. 8. 2014.

Noćne more, sada već redovito poslije ponoći, u tri. Provjeravam vrijeme na mobitelu; prvih nekoliko sekundi uživam do bola u njegovom blještavilu.

Capo je prošli mjesec napokon počeo slati „svemirske nevjeste”, kandidatkinje za moju Mirabelle, junakinju mojega djetinjstva. Ni izbliza nisu zadovoljavale. Jedina je korist od njih bila u tome da sam se konačno uzvrpoljio u svojim invalidskim kolicima.

Griješim: noćne more su pravi znak. I nijedna nije bila kao ova. 3.15 postaje 3.16, uhvatio sam taj trenutak, blještavilo mobitela popušta, vraćam se sebi, njezinim jabučastim grudima, bradavicama koje živo zure u mene; svaka mora vodi me dalje, ljubazan doček ljudi u bijelom. „Je li to vaša nevjesta?” „Jest”, odgovaram, iako ne vidim lice, ništa osim nagog tijela na operativnom stolu. „Dobro, onda pogledajte”, kaže mi glavni liječnik, prima me za ruku i polako, polako pojačava stisak, dok se njezine grudi razmiču, dok se prorez između njezinih grudi širi. Dojke klize svaka na svoju stranu, kao neke smiješne uši. I ove noći, prvi put gledam unutra: u prsnoj šupljini namjesto srca nalazi se cilindar velik kao šaka, sjajan i blistav.

 

PRIJE SVITANJA, 10. 8. 2014.

Ove noći isto. Dolazim do cilindra i kao da padam u nesvijest – pri buđenju osjećam „lagani dodir” kamenog poda sobe za seciranje. Ovoga puta sve je bijelo, sve se događa u bolničkoj bjelini. Liječnik me već na ulazu u sobu prima za ruku, a nasred sobe bijeli se stol na kome naga, poput ledene skulpture, leži moja Mirabelle. Oko nje je skupina ljudi u bijelim pregačama. Promatram njihova lica i čine mi se napudrana: obraze, nos, obrve prekriva im bijeli prah. Osjećam se kao da sam banuo na probu neke kazališne skupine, ali pozornica je premalena, nalazi se u prsnoj šupljini moje drage, njezine dojke razmiču se ujednačeno poput mehaničkog zastora i cilindar se – ne veći od šake – sada vidim – okreće. Kao da me izaziva – 1, 2, 3 – vrti se – 1, 2, 3 – vrti mi se u glavi – 1, 2, 3 – padam – 1, 2, 3 – budim se.

 

NAKON PONOĆI, 11. 8. 2014.

Kao da sam ove noći našao neku zadovoljštinu u tome što je moja ljubljena Mirabelle ustvari mehanička lutka, automat, robot. Baš kao i ja, u svojim kolicima, punih šezdeset godina. Ulazim s liječnikom u sobu za seciranje: „Je li to vaša nevjesta?” „Jest”, odgovorim, sada već bez razmišljanja, bijele pregače, bijeli stol, jedino ovog puta nema pudera na licima. I drugačije se razmiču dojke, ovoga puta snažnije, zajedno s kožom, koja je poput obične gumene presvlake; iskaču rebra, ali kakva rebra! Moja kolica, ni kada su bila glanc nova, nisu imala takav sjaj, takvu moć. Rebra sjajna i blistava kao od kromiranog čelika. I vuku me sebi poput magneta. Njezin čelični kostur nešto je najprivlačnije, najerotičnije… Budim se nasmiješen. Provjeravam vrijeme na blještavom zaslonu mobitela. Milujem kotače, naslon za ruke na svojim kolicima. Dobro de, dobro… – kao da se ponovno zaljubljujemo, kolica i ja.

 

PODNE, 12. 8. 2014.

Evo prve djevojke koja ima nešto od Mirabelle. Toliko me je razveselilo da sam Capu poslao sms: „Želim ići!”

Nakon dužeg vremena, spavao sam mirno, bez snova. Probudio me tek njezin ulazak. Mirabelle – predstavila se kratko, kao i sve dosada.

„Ne, ti nisi Mirabelle”, ipak sam joj rekao, čim sam na njezinom licu primijetio tračak slavodobitnosti. Slava neće biti tvoja, curice. Ipak – zamolio sam je: „Otvori prozore, daj nam svjetla, želim čuti kako ptice pjevaju.” Nisam imao mogućnosti za velike manevre – barem ne danju, takav je bio dogovor – iako sam žudio za pogledom kroz prozor, makar to! Ipak, najavio sam, kako bih rado, jedne od sljedećih noći, „prošetao” Izolom, u pratnji jedne od sve uvjerljivijih Mirabella. „Prenesi to Capu!” zapovjedio sam.

Moj talijanski partner, Capo, napokon popušta. Djevojke koje mi šalje sve više sliče na Mirabelle. Što istovremeno znači da je moj conto pri kraju. Deset godina živim od prihoda moje upokojene agencije. Deset godina agencija mog tršćanskog partnera Invisibile srl ubire vrhnje. Uskoro će poslati pravu Mirabelle i zatvoriti sve moje račune.

„Prenesi Capu kako bih rado, jedne od sljedećih noći, prošetao Izolom!” ponovio sam joj još jednom, draškajući je na odlasku.

Uželio sam se ulica ovog grada, u kojem čamim deset godina čekajući konačan znak odlaska. Osjećao sam se još uvijek – i to je bila najveća utjeha – tako zaštićenim na ovom komadiću slovenske obale – izvan Hrvatske, nadomak Italiji – s hrvatskim novcima, pod skrbi partnerske agencije iz Italije. Bila je to agencija slična mojoj, posao joj je navodno pronalaženje nestalih osoba, a ustvari osnovna je zadaća učiniti da stranka, mušterija, nestane.

Izola je bila moja destinacija za nestanak. Svi me traže negdje drugdje. U Italiji ponajviše, dogovorena taktika. Lažni tragovi po Padovi i Milanu, labirint lažnih tragova za hrvatska njuškala. I crna rupa u slovenskoj Izoli.

 

PODNE, 13. 8. 2014.

MISINFORMACIJA, DEZINFORMACIJA, REFORMACIJA. Naše sveto Trojstvo, tri sveta kralja, sve što je sveto, a u sebi sadrži broj tri – itd., itd., da ne bogohulim dalje. MISINFORMACIJA, DEZINFORMACIJA, REFORMACIJA, tri ključna koraka. Brisanje javno dostupnih podataka uz obavezno skrivanje mušterije (Izola), „ušutkivanje” stranke – elem: misinformacija. Sljedeći korak, najveći gušt svima nama koji smo ovisni o ovom poslu: dezinformiranje njuškala. Lažne prijave boravka, lažna članstva, telefonski brojevi… Upošljavanje osoba koje navode na krivi trag, učvršćuju vjeru da sam, recimo – u Milanu. Samo što sam se, upravo u trenutku poziva, preselio u drugi dio grada. I baš se nešto ne javljam na mobitel. Dakle, lažno boravište, a ne lažni identitet. Lažni identitet je out! A onda reformacija, prilično komplicirana u našem partnerskom ugovoru: preseljenje u drugu dimenziju s mojom junakinjom iz djetinjstva, Mirabelle – svemirskom nevjestom. Svatko ima svoju drugu dimenziju, gdje je nedodirljiv i nevidljiv, invisibile, moja je dimenzija, eto, svemirska… Ali Capo je rekao da može sve, sve prolazi, samo treba vremena… „Ja imam novce, a vrijeme je novac!” rekoh hvalisavo. „Pa,” suzdržano će Capo, „onda dok ima novaca…”

 

PRED SVITANJE, 14. 8. 2014.

Capu se – prenuo sam se užasnut – neće svidjeti što sam počeo piskarati. Ne bi se ni meni svidjelo da nisam, sad, na neki način, svoja mušterija.

„Je li to vaša nevjesta?” upitao je liječnik. „Jeste” odgovorio sam, odbijajući njegovu ruku. Ušao sam u sobu za seciranje, kao da jedva čekam da se uvjerim, kao da će me umiriti modro lice moje Mirabelle. „Ona je, prepoznajem je”, rekao sam okupljenima.

Sa stola za seciranje zurile su u mene Mirabelline bradavice, koje su se, kako sam se približavao, razmicale – otkrivajući prsnu šupljinu, blještavi cilindar koji se polako okretao kao brojač za struju. Svemu sam se tome veselio, međutim, iz utrobe moje drage dopiralo je nekakvo potmulo zujanje, vibriranje koje se prenosilo na predmete u sobi, tako da je sve oko nas podrhtavalo.

U čeličnom kosturu Mirabelle bjesnjeli su svi oni zamjenski motori za ljudske organe; šum zvrkova koji su se nalazili ispod glavnog motora dolazio je iz dna utrobe i prijetio eksplozijom – koja se u isti čas i dogodila u mojoj glavi, u navali roja čeličnih kukaca koji su mi raznijeli mozak.

Srećom, probudio sam se. I odmah pomislio: Capu se neće svidjeti što sam počeo piskarati.

 

PRIJE SVITANJA, 15. 8. 2014.

Ugledao sam bijeli stol na kojem je ležalo neko truplo, a oko njega okupili su se ljudi u bijelim pregačama. Odmaknuli su se – i ja sam se probudio od njihove naglosti. Na zaslonu mobitela pogledao sam koliko je sati, a da točno vrijeme uopće nisam registrirao. Moje su oči već bile okrenute prema unutra: ponovno sam bio u sobi za seciranje, ovoga puta potpuno sâm, bez podsmješljivih liječnika. Na stolu za seciranje ležala je moja draga, zajecao sam od pogleda na njezino lice. S vrha njezinih malenih grudi gledale su me njezine bradavice kao da me tješe i dozivaju istovremeno. Približio sam se, one su se razmaknule, prsna šupljina se otvorila. Unutra se veselo vrtio blještavi cilindar i čula se glazba, kao iz glazbene kutije. Ispod je svirao cijeli orkestar zvrkova – ali to sam već samo pretpostavljao jer sam najednom oglušio. Iznenadna gluhoća me užasnula, a od tog užasa izgubio sam i vid. Najstrašnije u svemu tome bilo je ipak to što sam vođen dodirom osjetio kako pogreškom guram šaku u Mirabellein prsni koš, kao u čeličnu stupicu koja će se treskom zatvoriti.

U tom sam trenutku kriknuo i probudio se.

A to sebi nisam smio dopustiti.

Prigušio sam jecanje i proklinjao Capa. Dosta tih laži, MIS, DEZ i RE!!!

 

POSLIJE PONOĆI, 18. 8. 2014.

Datum mog konačnog odlaska je 23. 8. 2014.; to zapisujem sa svom sigurnošću. Dogodilo se to vani, u gradu, prije nekoliko sati, kada sam s Mirabelle izašao u noćnu šetnju. Poslao sam sms Capu stojeći ispred plakata koji je najavljivao koncert Olivera Dragojevića na izolskoj plaži San Simon. Koncert je bio 23. 8. 2014. Bio je to znak. Capo je odmah uzvratio sms: D’accordo, ok. Poslao sam mu smajlija.

 

PODNE, 19. 8. 2014.

Danas sam priznao sebi da je Mirabelle od 16. 8. prava Mirabelle. Rekao sam joj to, ushićen otkrićem; poslao sms Capu.

 

20. 8. 2014.

Oliverov dolazak u Izolu bio je znak da se krug zatvara – objašnjavao sam to svojoj Mirabelle, držeći je za ruku. Ispričao sam joj svoju „splitsku priču”: zbog čega sam morao pobjeći iz Hrvatske, naći talijanskog partnera, skloniti se u slovensku Izolu, u djetinjstvo, u svemirsku prazninu.

Oliver, dakako nije imao nikakve veze s tim. Jednostavno, kada sam one noći zaustavio svoja kolica ispred njegova plakata, najednom sam ponovno čuo one trube, urlike sa splitske rive. „Cigani, cigani!” „Komunisti – dolje! Komunisti – dolje!” I, da: „Điha, crveni štakori!” I vratio se godinama unatrag, u tu nedjelju 11. 2. 2001. godine, u taj Split.

Sve do tog dana moj posao išao je dobro. Imao sam ured u Zagrebu, razmještao mušterije po Splitu, misinformacija-dezinformacija-reformacija, od 1996. godine. Te sam godine, naime, upoznao – na jednoj raspojasanoj dalmatinskoj fešti – svog budućeg partnera, Capa. Raspravljali smo o završetku rata, o novoj situaciji koja nas sve čeka. Neki od aktera Domovinskog rata počeli su se češkati – kako se ono kaže „pod povećalom međunarodne javnosti”. Potreba za proširenjem posla agencije Invisibile srl bila je očigledna.

Capo je već imao neke ljude u Splitu i mreža je odmah stvorena. Bitno je bilo samo Capovim rutinskim zahvatima uvjeriti njuškala da su naše mušterije izvan zemlje, u Italiji ili prijateljskoj Austriji, a mi smo ih skrivali po Splitu, predavali u sigurne ruke.

Već sljedeće godine, 1997., ja sam se preselio u Split, a da to mušterije ne saznaju. Naši susreti bili su uvijek u Zagrebu; jedan susret; plaćanje cijele svote unaprijed; zapleteni sistemi telefoniranja i mejlanja; stroge zabrane; lažne tvrtke s pravim bankovnim računima – ako je veća ušteđevina (ratni plijen) bila u pitanju; računi u stranim zemljama – poreznim oazama. A iz Splita, osobno sam rukovodio ekipom koja je simulirala njuškanje i provjeravala jesmo li dobro napravili posao, te, naravno, ponašaju li se štićenici prema dogovorenim pravilima.

Posao je počeo cvasti 1999., kada se počelo slutiti da će se komunisti vratiti na vlast i da će Hrvatska ponovno pod „vražje crveno kopito”. Sitne ribe, koje su bila naša glavna ciljna skupina, krajnje su se uznemirile. Morali smo mrežu proširiti prema Zadru, a Capo je počeo izmišljati i španjolske adrese, kao lažne destinacije naših „ribica”.

A onda je krenulo to potezanje s Norcem. Intuicija mi je govorila da se posao bliži kraju, ali još uvijek mi nije bilo jasno kako i gdje će pući.

Kad je krenulo organiziranje Rive početkom te 2001. godine, moja njuškala redom su signalizirala ALARM! ALARM! Štićenici su poludjeli, odbacili pravila igre, među kojima je prvo bilo: nema pojavljivanja u javnosti! Urlali su mi u slušalicu kako im je dosta igranja skrivača, da se komunistima mora stati na kraj, a tko će ako neće oni, idu van, stati među svoje!!! Svi su izašli, svi do jednog, masa njih.

Šalio sam se nakon svega, kada su se glave ohladile: sto pedeset tisuća ljudi na Rivi? Mojih je bilo barem pedeset tisuća! Capo je dodao: „Aha, tu se znači krije porijeklo 50.000 eura na tvome računu!”

Izašao sam i ja na Rivu, kada sam shvatio što se događa. Uostalom, među tom bagrom, pojavio se na pozornici i moj idol, jedini pravi čovjek: Mirko Čondić. U kolicima, kao i ja, samo što je on pravi junak, junak pred kojim se ja topim kao kuglica ogavnog sladoleda. On je pravi. On ima život. „Ne damo hrvatske ljude, za Judine škude!” Genijalno.

Osjetio sam da govori o meni. S poslom je bilo gotovo. Škude sam prebacio na sigurno i već u ožujku te godine bio u Sloveniji, u Izoli.

 

JUTRO, 21. 8. 2014.

Spavao sam mirno, bez snova. Mirabelle je cijele noći ostala kraj mene, stojeći pokraj mojih kolica, bez glasa, bez pokreta. Tiha straža.

Nisam se ni probudio kako treba, već se nagnula nad mene i poljubila me. Osjetio sam dah topline na svojim usnama i to me ispunilo sumnjom. A što ako to nije prava Mirabelle?

 

22.30 h, 22. 8. 2014.

Ovo je posljednja prilika za pisanje. Capo je poslao automobil koji će nas odvesti na brijeg iznad Izole, do bolnice. Naša letjelica, kaže, već čeka na helidromu.

Zapisujem ove riječi spokojno i s najvećom zahvalnošću, moj Capo.

Napravio sam posljednji test prije polaska. Zamolio sam Mirabelle da raskopča bluzu. Ustezala se, sve dok nisam počeo očajavati. Otkrila je napokon svoje dojke: dvije malene, okate jabuke ponovno su gledale u mene. Čvrsto sam ih stisnuo i počeo razmicati, lijevo i desno. Otvorila se prsna šupljina s veselim cilindrom koji je blještao iznutra.

Nisam mogao odoljeti a da ne dodirnem i pomilujem taj cilindar. Dopro sam do njega s najvećom blagošću. Bio je topliji od bilo kojeg ljudskog srca.

 

U priči su korišteni motivi romana Svemirska nevjesta Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera iz 1960. godine. (nap. autora)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.